"Ljeto 1943. pokazuje očevidnu nemoć i unutrašnje truljenje fašističke osovine. (...) Crvena Armija, slomivši napad Nijemaca, preotima inicijativu i na širokom frontu prelazi u ofanzivu. (...) Uspjesi savezničkog oružja u Africi i na Siciliji, očevidna nemoć Nijemaca na Istočnom frontu, antiratno raspoloženje italijanskog naroda uslovili su pad s vlasti čovjeka koji je sudbinu Italije povezao s Hitlerom..." Ovo su tek crtice iz udarnog teksta Njemačko-italijanska koalicija pred slomom, objavljenog na naslovnoj strani prvog broja Oslobođenja. Bio je 30. august 1943. godine i iz iste novine, koja je tada izašla na šest stranica, saznajemo da je Odlukom Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda obrazovana 17. istočnobosanska divizija, ali i šta javlja moskovski radio o podvizima Prve krajiške brigade. Objavljen je i nekrolog Boriši Kovačeviću, prvoborcu koji je poginuo na Sutjesci. Nad logom Oslobođenja je zvijezda petokraka, u nadnaslovu: Smrt fašizmu - sloboda narodu! Ispod glave novine stoji: organ Narodnooslobodilačkog fronta za Bosnu i Hercegovinu.

Odluka o izdavanju lista donesena je na sastanku Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, sredinom augusta 1943, u semberskom selu Donja Trnova. Njegov prvi urednik i kasnije prvi direktor Rodoljub Čolaković zapisao je u svoj Dnevnik: "Zaključili smo da pokrenemo list kao organ Narodnooslobodilačkog fronta BiH. U Bijeljini smo zaplijenili štampariju, smjestili smo je ovdje u Trnovi, imamo hartije i slagače i šteta bi bilo gubiti vrijeme. List smo nazvali Oslobođenje, dogovorili smo se o sadržaju prvog broja i odredili drugove koji će pisati članke." Rodoljub Čolaković priznaje da se dvojilo o imenu lista: Sloboda, Naprijed, Naša zastava ili... Složili su se oko imena Oslobođenje jer su "tim imenom bile najbolje označene težnje i glavni zadatak narodnooslobodilačkog pokreta". Udarne tekstove za prvi broj pisali su sem Čolakovića još Avdo Humo i Hasan Brkić, također urednici ove novine. Glavu lista u drvetu je izrezao Tomaž Perović, a tekstove su složili grafičari Slobodan Narančić, Josif Romano, Pero Grinfelder, Boško Fišer i Vlasto Milosavljević.

Partizani se vraćaju kući U Trnovi izlazi još jedan broj Oslobođenja, a onda - treći broj na boljem papiru, malo većem formatu (tzv. srednjem) i u tek oslobođenoj Tuzli. Bio je oktobar 1943. godine. Oslobođenje dobija svoju prvu ilustraciju: Titov lik, rad Ismeta Mujezinovića. Opremu novine pomaže i dr. Dušan Nedeljković, a kao uvodničar ovog broja potpisuje se Cvijetin Mijatović.

Do kraja Drugog svjetskog rata štampano je još 27 brojeva: četvrti, peti, šesti i sedmi broj u selu Busijama kod Ribnika, u Bosanskoj krajini. Drug Đuro Pucar Stari osobno se angažirao na okupljanju grafičara, a uređivački kolegij lista se neprestano pojačava: Humi i Brkiću pomažu profesionalni novinari Vilko Vinterhalter i Milan Gavrić te književnici Skender Kulenović i Branko Ćopić. Papir za izdavanje četvrtog broja stigao je iz Splita, a već na petom broju je i prva cijena Oslobođenja - "10 dinara - kuna". Nakon desanta na Drvar, štamparija se preselila u selo Međeđa Brdo kod Sanice, gdje izlaze brojevi od osam do 12: redakciju pojačavaju Eli Finci i Rasim Filipović. Tiraž se kreće između 1.000 i 1.500 primjeraka, a novinare posjećuju komandanti korpusa i narodni heroji - Slavko Rodić, Ilija Došen i Josip Mažar Šoša.

Septembra 1944. Oslobođenje se štampa u Jajcu - od 13. do 29. broja. Štamparija se pojačava "šnel-presom" iz oslobođenog Travnika, odakle Oslobođenje registrira i prvog dopisnika. Redakciju jačaju nova imena: Hamza Humo, Nikola Milićević, Zvonimir Šubić, Todor Kruševac, Đorđe Čiča, Vuk Jelovac, Filip Papo, karikaturisti i ilustratori Vlado Vojnović i Toni Šimecki te fotograf Jakica Baruh. Nakon oslobođenja Sarajeva i Oslobođenje se definitivno preseljava: 30. broj nosi datum od 12. aprila 1945. godine i donosi reportažu sa sahrane Vladimira Perića Valtera.

Do 17. aprila Oslobođenje izlazi svaki dan, a onda, zbog nestašice papira - svaki drugi. Ratnu ekipu pojačavaju Ljudevit Čermak, poznat kao čika-Lujo, potom Alojz Sunarić, Duško Pilja, Derviš Sušić, Aleksa Mikić, Branko Radičević, Mirko Bilić, Risto Trifković, Mak Dizdar... Tu je bio i Aleksa Aco Štrbo, fotoreporter koji je zabilježio ulazak partizanskih jedinica u oslobođeno Sarajevo.

Imenik zaboravljenih "U danima rata, kada je pokrenut, list Oslobođenje predstavljao je značajnu publikaciju koja je doprinosila širenju istine o našoj borbi i okupljanju svih rodoljubivih snaga u toj borbi. Naročito je bilo značajno to što je od početka izlaženja lista sa njegovih stranica zračila velika ideja bratstva i jedinstva naših naroda. Dosljedno svojim tradicijama, Oslobođenje je i u poslijeratnim godinama služilo zahtjevima naše intenzivne izgradnje i bujnog socijalističkog razvitka, prateći svestrano taj stalni uspon i konstruktivno utičući na njegove tokove. Uvjeren da će proslava tog značajnog jubileja predstavljati nov stvaralački podsticaj u vašem radu, da će Oslobođenje i ubuduće biti objektivan informator i značajan faktor formiranja socijalističke svijesti građana, upućujem svim članovima vašeg kolektiva i čitaocima lista svoje najbolje želje", pisao je Josip Broz Tito povodom dvije decenije Oslobođenja, da bi iste godine, 10. decembra, kao predsjednik Republike odlikovao Oslobođenje Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Ni Oslobođenje nije ostalo dužno Titu: uputilo mu je svoju Zlatnu plaketu (najveće priznanje Oslobođenja koje su sem Tita dobili još Miroslav Krleža, Rato Dugonjić i Rodoljub Čolaković). Dan nakon maršalove smrti, Oslobođenje je osvanulo sa zaglavljem koje je nosilo više od jedne decenije: "Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo."

Novembra 1978. Oslobođenje je ponijelo najveće bh. odličje: Nagradu ZAVNOBiH-a. Predsjedništvo SFRJ je 1983. godine odlikovalo NIŠRO "Oslobođenje" Ordenom rada sa crvenom zastavom. Kada je 30. augusta 1988. godine Oslobođenje obilježavalo 45 godina svoga postojanja, o poštenim novinarskim, komunističkim i žurnalističkim dometima pisao je tadašnji prvi čovjek kuće, Ljubiša Jakšić: "Za ovih 45 godina što su iza nas u porodici 'Oslobođenja' oko matičnog lista okupilo se 18 novih izdanja, dnevnih, nedjeljnih i periodičnih listova i časopisa, okupilo se preko 3.000 ljudi, radnika Marketinga, brojnih službi i djelatnosti bez kojih novine ne mogu do čitaoca. 'Oslobođenje' je izraslo u veliki kolektiv, čija izdanja danas svakodnevno čita više miliona čitalaca s obzirom da su tiraži izdanja 'Oslobođenja' sada veći od milion primjeraka po jednom broju, ne računajući naslove knjiga čija je produkcija u protekloj godini premašila 200 naslova u 12 biblioteka. Ukupna produkcija novinske i štamparske djelatnosti u prošloj godini dostigla je 115 miliona primjeraka novina, knjiga i časopisa."

Jakšić, ne bez ponosa, u i tada nestabilnim tržišnim i poslovnim uvjetima, navodi podatke o poslovanju: za prvih šest mjeseci te godine "Oslobođenje" je ostvarilo ukupan prihod od 76 milijardi novih dinara, dohodak od 12,7 milijardi, čist dohodak od 9,4 milijarde, a ostatak dohotka blizu tri milijarde dinara. Bilo je to zlatno doba kuće koja je bilježila zaista značajne uspjehe i tiraže: humoristički list Čičak izlazi u oko 100.000 primjeraka, Svijet, koji je utemeljio Dejan Divjan, u jednom je periodu dostigao 200.000, As je upisao i cifre od 300.000, a nisu bile nimalo zanemarljive ni Večernje novine, Privredne novine, Una, Ven, kao ni nezaobilazne Male novine i Vesela sveska, također ponikle u ovoj kući.

Oslobođenje je imalo svoju jaku i razvijenu dopisničku mrežu: ostat će upamćeno da je Arif Tanović bio prvi londonski dopisnik, a Zoran Kurtović prvi dopisnik iz New Yorka. Na stranicama ove novine svoje zapise ostavljala su eminentna književnička, publicistička i novinarska imena bivše Jugoslavije.

U okviru ove kuće objavljena su djela Meše Selimovića, ali i Zuke Džumhura i Oskara Daviča; Ivo Andrić je dva puta bio predsjednik žirija prilikom izbora novinske priče Oslobođenja, a Gustav Krklec je bio predsjednik Savjeta Malih novina. Nijaz Dizdarević, Dejan Lukić, Vojo Dimitrijević, Milenko Šotra, Ćamil Sijarić, Radovan Papić, Husein Tahmiščić, Mirko Ostojić, Razija Lagumdžija, Adi Mulabegović, Pavle Lukač, Luka Pavlović, Dragan Kulidžan, Ismet Kreso, Ivica Lovrić, Radivoj Papić, Nerkez Smailagić, Ferid Softić, Boško Stanišević, Dragoš Bogdanović, Zdravko Kokotović, Sveto Masleša, Salem Bravo, Nijaz Mutevelić, Željko Marjanović, Aco Štaka, Drago Soldo, Milan Mučibabić, Dragan Bartolović, Stevan Bulajić, Jakov Jurišić, Dubravko Curać, Salko Hondo, Manojlo Tomić, Zulfo Bostandžić, Hamza Bakšić, Nihad Gradinčić, Luka Popović... tek su neka od brojnih imena koja su se potpisivala u Oslobođenju. Svako je ime ostavilo svoj trag: za Milana Andrića obično se kaže da je u svoje vrijeme bio najbolji reporter bivše nam države, baš kao što se običava reći za Vladu Mrkića, uz dodatak da on to jeste i u sadašnjoj državi. Za Savu Sovilja je obavezna napomena kako je bar četiri puta isključen iz SKJ; Zdravko Čolić se bilježi kao pripadnik diplomatske škole novinara: iz Oslobođenja je otišao u ambasadu SFRJ u Švedsku.

Teret vlastite prošlosti Ima, naravno, i onih koji se s gorčinom pominju: iz neposredne ratne prošlosti takav je Jozo Mašić, nekadašnji urednik kulture, koji je rušenje mostarskog Starog mosta obilježio komentarom kako je "ubijen najstariji balija u Mostaru". Što se Ljiljane Smajlović tiče, gotovo da se sve zna: njezin beogradski angažman uporediv je tek sa dnevničkim skečevima Riste Đoge na paljanskoj TV. No, daleko, daleko je brojnija ekipa novinara i urednika koji su prije posljednjeg rata i u toku njega radili ili surađivali sa Oslobođenjem ostavljajući iza sebe vrhunski profesionalne napise.

Mora se zapisati: aprila 1992, na svom radnom mjestu, u dopisništvu Oslobođenja u Zvorniku, ubijen je Kjašif Smajlović. U tome času, ratnu redakciju lista koji će biti proglašen novinom godine u svijetu predvodio je Kemo Kurspahić, njegova je zamjenica bila Gordana Knežević, a svoj su nemjerljiv doprinos dali Rasim Ćerimagić, Mirko Šagolj, Emir Habul, Fahro Memić, Feto Ramović, Nada Salom, Slobodan Stajić, Branko Tomić, Muhamed Džemidžić... Oslobođenje je imalo i svoje dopisnike u jedinicama Armije BiH, a danas jedan od značajnijih urednika i kolumnista u samom listu priznaje da bi zapravo oporavak lista bio daleko izvjesniji kada bi Oslobođenje uspjelo sakupiti svoje vrijedne i značajne novinare koji su iz raznoraznih razloga, ali i katastrofalno lošeg odnosa menadžmenta sa Salkom Hasanefendićem na čelu, napustili ovu kuću. Zato, puno prije Hasanefendića, valja pobrojati dio elite ove novine bez koje je Oslobođenje ostalo: Kemo Kurspahić sada radi u Misiji UN-a u Beču, Zlatko Dizdarević je ambasador BiH u Zagrebu, Mehmed Halilović je u Uredu ombudsmana FBiH, Hamza Bakšić vodi dopisništvo Radija Slobodne Evrope u Sarajevu, Gordana Knežević je novinar Reutersa u Torontu, Tihomir Loza je urednik Agencije Transition on Line, Mensur Čamo je u praškom uredu Slobodne Evrope...

U Oslobođenju više nije ni Vlado Mrkić, ni Sejo Lučkin, ni Sandra Kasalo, ni Dinko Omeragić, ni Suzana Đozić, ni Slavko Šantić, ni Manojlo Tomić, ni Vlastimir Mijović, ni Branko Tomić, ni Josip Vričko, ni Nada Salom, ni...

Oni koji jesu, priznat će Gojko Berić u ovom broju Dana, nerado idu u Redakciju - niti ih ko zove, niti je to više ono mjesto kakvo je nekad bilo. Oslobođenje je danas tek puka borba za goli opstanak, trka sa vremenom i rokovima za štampariju. Od 42 dopisnika iz BiH, ostali su samo oni spremni da žive od ljubavi i navikli da se jave po završenom svom poslu. Od prošle subote, Oslobođenje se štampa u Alden Printu: ne znam koliko je opravdan strah jednog od značajnijih ovdašnjih novinara da to znači konačnu spremnost najnezavisnijeg dnevnog lista ove zemlje da se konačno zbliži sa SDA, ali znam da je upravo to prozaični razlog što je već u nedjelju Oslobođenje propustilo da objavi vijest o evropskom trijumfu Danisa Tanovića.

Također znam da nije pristojno govoriti ružno o pokojniku: Oslobođenje to već odavno jeste i već se dugo samo odlaže dan njegove konačne smrti. I zato su najmanje krivi novinari i urednici koji se i u ovom času bore upravo na daljem odlaganju časa kada pokojniku uistinu neće imati ko da piše. Krivac je novac, krivac je dugogodišnja ubitačna poslovna politika, krivac je, zašto i to ne reći, i ova impozantna historija lista koja je naprosto isključivala i mogućnost da se povjeruje u kraj.

Hej, Slovenci i ostali Oslobođenju je, tvrde znalci, neophodno 16 miliona maraka (ili je ljepše reći tek osam miliona eura) da se ponovo vrati na svoje noge. I krene iz pepela, ili još tačnije - sa vlastitih ruševina. Nisu u pitanju ratni dugovi za štampu i papir, to je već davno otpisano, u pitanju su silne transakcije, poslovni prostori izdavani za bagatelne pare, kojekakvi benetoni u Sarajevu, Tuzli i Zenici, uzimanje građevinskog materijala za važne stanove s rokom otplate od 10 godina korištenja zemlje, poslijeratni štamparski dealovi, benzinska pumpa....

Mehmed Halilović, koji je na mjestu glavnog i odgovornog urednika Oslobođenja naslijedio Kurspahića prvog marta 1994. godine, danas ima razloga da se kaje: iz dugogodišnje bitke sa Salkom Hasanefendićem izašao je povlačeći se s fronta. Halilović je, svojedobno, imao i važnu međunarodnu podršku za ideju koja je mogla predstavljati spas: alternativno Oslobođenje. Čak dvije trećine novca za pokretanje alternative bilo je obezbijeđeno, no Hasanefendić se pokazao dosljednim upraviteljem svega što je Oslobođenje bilo. I nastavio sa poslovnom politikom proizvodnje dugova na račun redakcije i lista Oslobođenje.

Da je maher, priznaju mu i najeminentnija domaća novinarska pera; da je najzaslužniji što je NIK "Avaz" postao većinski vlasnik štamparije "Oko", priznao mu je i Fahro Radončić; da je za njegova vakta Oslobođenje i bukvalno spalo na prosjački štap, priznaju mu u ovom času svi.

Hasanefendić, pak, trenutno uživa u zavjetrini svog novog projekta pod kapom Oslobođenja - u Ženi 21. Raskrinkana je njegova slatkorječiva ubleha o novini čiji su vlasnici novinari, a gazde on, Emir Hrustanović, njegov dugogodišnji zamjenik, i Goran Jovanović. Ovaj je posljednji bio Hasanefendićeva ispostava u Ljubljani, gdje je tokom rata pokrenuto prvo sedmično, a potom dnevno izdanje Oslobođenja za inozemstvo. Privatizacija Oslobođenja prvo je na domaću scenu dovela Temina Dedića kao većinskog vlasnika i najznačajnijeg dioničara lista, pa kad je i ta priča propala, Oslobođenje je završilo u Kmečkoj družbi, koja gazduje sa 39 posto novine.

Novopostavljeni v.d. direktora Janez Čadež čitava dva dana sedmično provodi u Sarajevu ne bi li riješio velike probleme lista. I u ta dva dana toliko je preokupiran gostima da nema vremena ni za telefonski razgovor: gospodin Čadež zapravo ovdje ima zadatak koji je i Nadzornom odboru kuće enigma. Skeptici tvrde da će sve svoje (ne)znanje i iskoristiti ne bi li Oslobođenje stiglo pod tečaj i tako bilo primorano da nekretninama zadovolji najveće potraživače. U ovom času, to je prvenstveno Kmečka družba. No, već sredinom mjeseca bi slovenački partneri trebali izaći sa ozbiljnim sanacionim planom - jedan prilično površan ostavio je i Hasanefendić. Tada će vjerovatno mnogo toga biti jasnije, pa i odgovor na pitanje hoće li uopće više biti Oslobođenja.

Čedo Kisić i Rizo Mehinagić

ČEDO KISIĆ, DUGOGODIŠNJI UREDNIK KULTURE I UMJETNOSTI U OSLOBOĐENJU, STALNI DOPISNIK IZ PARIZA: Očigledno, ozbiljna kriza potresa Oslobođenje, čije sve uzroke ne znam, i ne želim davati neke svoje komentare i ocjene, niti je uputno govoriti na osnovu pretpostavki i nagađanja. Vjeran sam čitalac tog lista, takoreći od njegovog osnivanja, a uz to 12 godina radio sam u njemu kao urednik za kulturu i umjetnost i neko vrijeme kao stalni dopisnik iz Pariza i specijalni iz više evropskih i afričkih zemalja. Znam, dakle, kako je nekad bilo, kao što to znaju svi koji su radili u njemu, radujući se njegovim sve većim uspjesima i činjenici da postaje moderan evropski list. Znam i to da su u minulim desetljećima u Oslobođenju sarađivala skoro sva značajna imena kulturnog, naučnog i društvenog života BiH i čitave bivše Jugoslavije i da smo u njemu mogli čitati ekskluzivne intervjue vodećih svjetskih državnika, te čuvenih mislilaca, znanstvenika i umjetnika: Russela, Karajana, Lefebverea, Quasimoda, Carla Levija, Šolohova, Mauriaca, Wajde, Moravije… Znam da smo sanjali da Oslobođenje postane naš Liberation, Le Monde, Times, Corriere,… Bila su to neka druga vremena. A onda je došla agresija, rat sa svojom apokalipsom, sukobi sa tragičnim posljedicama… Budući da se približava 60-godišnjica Oslobođenja (2003), da bi ona bila što bolje obilježena, a naročito da bi se što objektivnije sagledali gorući aktuelni problemi, uvjeren sam da bi bilo korisno da redakcija lista organizira dobro osmišljen razgovor (okrugli sto), sličan onima koje su redakcije u ranijim razdobljima uspješno pripremale i organizovale, uz sudjelovanje novinara, znanstvenika, pisaca i umjetnika s raznih područja (akademika, sociologa, ekonomista, kulturologa i dr.). Uvijek su oni donosili stepenicu više u razvoju, korak dalje u prihvatanju novina. Vjerujem da bi taj razgovor obilovao značajnim razmišljanjima, inicijativama i sugestijama za budući razvoj Oslobođenja. Iskustvo govori da takvi susreti i razmjena mišljenja uklanjaju razne predrasude i nesporazume, oplemenjujući ukupnu atmosferu oko redakcije i lista, čije tradicije uživaju simpatije i poštovanje brojnih čitalaca u zemlji i izvan nje. Takvi razgovori su potrebni i radi šireg osvjetljavanja problema odnosa demokracije i sredstava informacija, koji će uvijek ostati otvoren, jer "borba za demokratske medije nije završena i to pitanje ostaje stalno aktuelno" (John Keane: The Media and Democracy, poljsko izdanje). RIZO MEHINAGIĆ, UREDNIK OSLOBOĐENJA 1961-65. I DOPISNIK IZ INOZEMSTVA: Čovjek ne može bez sjećanja. Naročito ako su ljepša od sadašnjosti. Ako su bolja. Oslobođenje Rize Mehinagića bilo je bolje od današnjeg najstarijeg dnevnog lista u BiH. Ali, ovaj veteran bosanskog žurnalizma ne može likovati nad tom činjenicom. Naprotiv, tužna egzistencija sadašnjeg Oslobođenja budi najdivnije sentimente u ovom vitalnom osamdesetogodišnjaku ("a treba računati sa sentimentima", kaže Mehinagić) na vrijeme kada je 80.000 kopija lista bila realnost, a 7.000 pretplatnika "samo u Sarajevu" prava potvrda te realnosti. Zašto opet ne pokušati, zašto u novim društvenim uslovima ne napraviti novine koje će čitati misleći svijet ove zemlje, ali koje će kupovati i "obični svijet" željan servisnih vijesti, pijačnih barometara, trač crtica iz svijeta poznatih, sukus je Mehinagićeve nade da će Oslobođenje opstati, sa menadžerskim timom koji ima viziju i sa uredništvom koje može podići tiraž, jer "ako ćemo pravo, urednički kadar je osnova svake novine, bez dobrih urednika nema ni dobrih novina". Nakon 38 godina novinarskog staža u Oslobođenju, Rizo Mehinagić se ne može pomiriti sa mogućim brisanjem lista iz registra bosanske javne misli, jer "nije zdravo društvo koje bi dozvolilo propast takve institucije". Nije Mehinagić idealista koji ne osjeća "duh vremena"; naprotiv, on je svjestan da novine mogu nestati u ovoj zemlji "u kojoj je sve smrvljeno", u kojoj neki novi ljudi, "vješto i bezobzirno, preko mrtvih glava", grade društvene pozicije, ali ljudski se nada da ovaj "prvobitni kapitalizam" neće sahraniti novine koje "nakon odlaska Keme Kurspahića nezaustavljivo padaju, tako da je njihov sav današnji tiraž jednak broju sarajevskih pretplatnika predratnog Oslobođenja". "Pa mogla bi i Vlada pomoći da Oslobođenje prevaziđe krizu. Zašto ne otpisati dugove", pita se Mehinagić i izražava čuđenje što SDP, čijoj političkoj ideji Oslobođenje najviše konvergira, jasnije ne pomogne izlazak iz krize. Ovaj sjajni dopisnik Oslobođenja iz New Yorka, Beiruta, Bonna, Berlina, u vremenu kada je biti izvještač iz inozemstva bila žurnalistička privilegija, par ekselans, i u zatonu života maršira lijevom stranom. A negdje u dubini njegovog bića zapretana je tjeskoba, strah, loša slutnja da se njegovo Oslobođenje "prešaltava" na onu stranu ulice kojom u svojoj dugoj povijesti nikada nije hodalo. Na desnoj strani ulice stanuje SDA. (N. Ćurak)

Oslobođenje, između ironije i tuge

Akrobata na žici

Jedni predviđaju, a neki već i vide pogreb slavnog medijskog artiste. Mogu zamisliti kako bi to izgledalo. Nekrolozi bi osvanuli u svim vodećim svjetskim listovima, na pogreb bi u tamnom odijelu i tužnog lica došao i Fahrudin Radončić, a ožalošćenoj novinarskoj porodici, koja više ne bi imala imena i adrese, stiglo bi brdo telegrama saučešća

Piše: Gojko Berić

Zamislite ostarjelog i umornog akrobatu kako, prelazeći preko visoko razapete žice, pravi opasne greške i gubi ravnotežu. Ali kad god se uzbuđenoj publici učini da je sunovrat u arenu neizbježan, taj se pehlivan uspravi i napuni novom odlučnošću da ustraje. Zamišljeni prizor mogao bi biti metafora današnjeg Oslobođenja, lista koji više od deset godina prkosi vlastitoj smrti. Najprije ga je pokušala uništiti postkomunistička vlast, oličena u koaliciji tri nacionalističke stranke, potom ga je tenkovskim granatama gađao Radovan Karadžić, jer je sa njegove četničke osmatračnice zgrada u Nedžarićima bila privlačna i kao simbol i kao meta, a posljednji plaćeni ubica zove se tranzicija. Imati posla sa tako beskrupuloznim atentatorima bilo je više nego opasno. Gadna stvar, prijatelju. Jedni predviđaju, a neki već i vide pogreb slavnog medijskog artiste. Mogu zamisliti kako bi to izgledalo. Nekrolozi bi osvanuli u svim vodećim svjetskim listovima, na pogreb bi u tamnom odijelu i tužnog lica došao i Fahrudin Radončić, a ožalošćenoj novinarskoj porodici, koja više ne bi imala imena i adrese, stiglo bi brdo telegrama saučešća. Ne sumnjam da bi bilo mnogo suza, a onda bi jednog dana sve postalo tek zrno pijeska u pustinji istorije. Bio i nema ga! Ali, gospodo i drugovi, sačekajte, još nije sve gotovo, još Hrvatska nij' propala dok mi živimo. Ako umre, Oslobođenje će umrijeti samo od sebe, pošto je u ratu ostvarilo herojski podvig svakodnevnog izlaženja u opsjednutom Sarajevu i dalo sve što je jedan list u gotovo nemogućim uslovima mogao dati. Ali, onaj ko preživi rat ne mora da preživi i mir, pogotovo mir tranzicije, u kojoj divovi socijalizma na naše oči nestaju u dodiru sa surovim kapitalizmom. Agonija prijeti Senad me je Pećanin zamolio da za Dane napišem ovaj neveseli tekst, ne rekavši mi ni šta, ni kako. Lako je natovariti starog magarca, pogotovo ako mu polaskaš: "Ti si ugledan i popularan, čitaoce uvijek interesuje tvoje mišljenje." Ljude uvijek više zanima od čega je pokojnik odapeo nego kako je i od čega živio. Krivaca za agoniju koja danas smrtno prijeti Oslobođenju ima poprilično, mada njihovo identifikovanje jedva da više ima praktičnog smisla. Uznemireno novinarsko jato ovog lista misli da se Pedro koji treba da visi zove - Salko Hasanefendić. Ako je dojučerašnji direktor zaista uzeo koju gutu maraka, molim, postoje tužilaštvo i sud, ali nisam potencijalni svjedok optužbe. Meni je ostao dužan 11.500 KM u vidu neisplaćenih plata. Nasamario me je i prilikom privatizacije firme, promovirajući me "kao novinara sa najvećim pravima u Oslobođenju" u lažnog dioničara, pa mi sada sud šalje tužbe zbog nekakvog kredita koga nikad nisam vidio. Hasanefendić nije imao nikakve vizije Oslobođenja. Bio je darežljiv prema mnogima i rado je zapošljavao šofere, kafe-kuharice i činovnike. Dovoljno za propast! Međutim, zbog tih se osobina, koliko znam, ne ide na vješala. Njegovo omiljeno geslo bilo je: "Imperija uzvraća udarac", pri čemu je, dakako, imperija imalo biti Oslobođenje. Priznajem, znalo je to dobro zvučati. Posljednji "uzvraćeni udarac" lošem stanju stvari u kući bilo je putovanje šestočlane delegacije na radni odmor u Tursku, u maju ove godine, neposredno uoči štrajka novinara i četvorodnevnog prekida u izlaženju lista. Oslobođenje je redovno i opširno izvještavalo o maršruti i susretima svoje poslovne misije, koja je sa turskim biznismenima ugovorila milionske poslove u vrijednosti od nula-nula-nula njemačkih maraka. Gospodinu Hasanefendiću se, unatoč svega, mora priznati da je bio vrhunski mađioničar, jer je žalosno malim tiražom izdržavao više od 200 zaposlenih, pa sam mu predlagao da svoju formulu proda Amerikancima što skuplje može. A kad je u njegovom već pohabanom crnom šeširu ponestalo bijelih zečeva, morao je potražiti spas kod famozne Kmečke družbe u Sloveniji. Sarajevo šuti Odavno ne odlazim u Redakciju Oslobođenja. Istina, niko mi ne brani da tamo dođem, ali me niko i ne zove. A kad te ne zovu, ili si grešnik ili otpadnik. Krajem novembra zatražio sam prijem kod novog direktora moje kuće, u kojoj radim punih 37 godina. Želio bih sresti gospodina Janeza Čadeža, neću ga daviti više od pet minuta. Zapravo, jedino ozbiljno pitanje koje sam mu kanio postaviti, bilo je: "Šta ste vi toliko Bogu zgriješili da su vas Slovenci poslali u ovaj pakao?" E, pa nećeš, Beriću. Naime, sutradan me je tajnica gospodina Čadeža obavijestila da gospodin direktor odbija da me primi. Gospodin je suviše zauzet pospremanjem kuće da bi trošio vrijeme na razgovor s tamo nekim kolumnistom, a ako imam nešto da kažem, eno mi glavnog urednika. Gospodin Čadež je ionako o svemu obaviješten, jedino ne zna ko je ko među novinarima Oslobođenja. Ili mu je neko podmetnuo falsifikovanu rejting-listu. Patim zbog činjenice da Oslobođenje danas kupuje tek sedam ili osam hiljada čitalaca. Famu o njegovoj superiornosti održavaju još svega dva ili tri novinarska dinosaurusa, koja potpisuju kolumne na drugoj strani lista. Tu i tamo zazvoni još poneko ime. Premalo za iole ozbiljniji list. Novina ima više strana i ne može živjeti od jednog teksta dnevno, makar ga potpisivali sve sami genijalci. A ne može živjeti ni od nabacivanja tekstova lopatama, mahom iskopanih u diktafonskom rudniku, jer je vrijeme Alije Sirotanovića odavno prošlo. List se vremenom pretvorio u dosadno poštansko sanduče međunarodne zajednice, usput trabunjajući o još nekim temama, poput onih o certifikatima i sličnim tričarijama, a proslavio se i bezbrojnim najavama lažnih isplata penzija. Nije upalio ni trik sa dovođenjem stranih ambasadora u Nedžariće. Direktor i glavni i odgovorni urednik, uz još nekog novinara koga bi pokupili na hodniku, slikali bi se s dotičnom ekselencijom. Sutradan objavljena fotografija trebalo je da uvjeri čitaoce u visoki ugled njihovog lista, ali su oni brzo prokužili stvar. I dok si dlanom o dlan, broj čitalaca se prepolovio. Posrtanje Oslobođenja traje godinama, a niko ni mukajet. Šutjela je država, šutjele su probosanski orijentirane stranke i novinarska udruženja, šutjela je sarajevska intelektualna elita. Svi će oni sutra, u slučaju pretpostavljene smrti lista koji je tri mjeseca stariji od ZAVNOBiH-a, proliti poneku krokodilsku suzu nad njegovom sudbinom. Sada su Slovenci došli da spašavaju stvar. Formirali su nekakav Krizni štab i, po onome što čujem, rade isto ono što bi uradio i svaki bosanski seljak koji drži do domaćinskog reda. Međutim, nešto drugo sam mislio reći gospodi iz Kmečke družbe. Glavni i odgovorni urednik Oslobođenja morala bi biti ličnost formata jednog Ivana Lovrenovića, Šaćira Filandre ili Senada Pećanina, mada bih ja uvijek tipovao na Kemala Kurspahića. Ukoliko ste ovdje došli da napravite dobru novinu, odriješite kesu i nađite takvoga. Zatim kupite najmanje dva brza krila i jednog centarfora, što će reći nekoliko sposobnih urednika i dobrih tekstopisaca. Košta, ali šta se može. Hoćete li ih naći u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Zagrebu ili Ljubljani, vaša je stvar. Možda će vam se isplatiti. Kapitalizam i jeste privlačan zato što podrazumijeva rizik: može se lako izgubiti, ali može se i dobiti.

Gantarovi sanacijski komandosi (Grupa TNT)

Čadež brani Sarajevo

Piše: Marko Crnković

Kada je Đuro u Ničijoj zemlji, bosanskom filmu Danisa Tanovića, ugledao unproforce kako žure "u pomoć", s olakšanjem je usklinuo: "Vidi Štrumfove!" Sljedeća obješenjačka primjedba je primjedba vojnika koji u trenutku primirja lista novinu sav zabrinut nad "sranjem u Ruandi"! Sa temom o kojoj pišem, to, naravno, nema veze. Ali, pretpostavljam da su vrli Bosanci sa svojim smislom za humor na sličan način primili odluku Matjaža Gantara, direktora Kmečke družbe, većinske vlasnice lista Oslobođenje, da za v.d. direktora imenuje Janeza Čadeža, bivšeg direktora RTV Slovenija. U svjetlu medijskog događaja u Sloveniji iz prošle sedmice mogu lako zamisliti Bosanca koji čita Oslobođenje i, recimo, komentariše ovako: "Ovi Slovenci su potpuno poludjeli. Za direktora STA su imenovali bivšeg tajnog agenta!", pritom se, naučen na najgore stvari u životu, zaboravi sjetiti da su im s druge strane podmetnuli čovjeka sa nadaleko najslabijim menadžerskim referencama i, takorekuć, izbjeglicu, koji se nakon poniženja na RTV Slovenija morao (ili ga je trebalo) negdje sakriti. Priča o Oslobođenju je priča o medijskoj tranziciji iz socijalizma u kapitalizam, u konkretnom primjeru posebno o tranziciji nakon prolaska kroz rat. Nekada najveći i vodeći dnevnik u Bosni i Hercegovini, nešto slično kao Delo u Sloveniji - naime, centralni, kako se danas za to kaže u Sloveniji - pao je na četverocifreni tiraž i sedmocifreni minus (u markama). Klasika. Novinu koju je drug Tito davne 1963. odlikovao Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem, Englezi su nakon nepunih trideset godina proglasili "novinom godine u svijetu". I jedno, i drugo, naravno, nezasluženo. Oslobođenje je u stara vremena bilo tipično paradoksalan spoj kontrolisanog, ali uprkos tome plemenitog novinarstva, kakvo je postojalo u bivšoj Jugoslaviji. Jednako kao što je bilo jasno koliko daleko smiju ići mediji u političkom smislu, jednako prokleto dobro se znalo šta i kako smiju, a šta ne u smislu golog znanja, novinarskih vještina i opće etike. Nakon izbijanja rata u Bosni, Oslobođenje je postalo konkretna i simbolička meta, a novina sama je ljudski i sadržajno istrajala i prkosila, sve dok je mogla - i izdržala je. Sudbina Oslobođenja je na neki način slična sudbini mnogih publikacija u bivšoj komunističkoj Evropi. Disidentski časopisi, neki sa nevjerovatno visokim tiražom, ili - još nevjerovatnije - čak sa državnim subvencijama, u ideološki i ekonomski nemogućim uslovima su funkcionisali takorekuć perfektno. A kada je nastupila takozvana sloboda, urušili su se sami u sebe: odjednom više nije bilo sredstava za izlaženje, odjednom više nisu bili zanimljivi, a od stare slave i zasluga za političke promjene, naravno, nisu mogli živjeti. Tako je i Oslobođenje u ratu dalo možda najviše što jedan novinarski kolektiv može dati od sebe - što je sa priznanjima i nagradama međunarodnih novinarskih i humanitarnih organizacija zajedno jalovo pokriće visokog gubitka od 1,7 miliona maraka. Srbi koji su granatirali soliter u Nedžarićima su u suštini radili za Kmečku družbu. Da nisu Oslobođenje skoro totalno fizički uništili, ne bi je nikakav Matjaž Gantar mogao ili želio kupiti. To je činjenica koju ekonomija mora prozreti ukoliko želi normalno funkcionisati: Srbi i Hrvati su u tom ratu ustvari radili za potencijalne slovenačke investitore, jer su uništavanjem privatne i društvene imovine - pa i žive sile - umanjivali tržišnu i knjigovodstvenu vrijednost čitave države. Potez Matjaža Gantara sa kupovinom Oslobođenja je već sam po sebi lud. Šta može neko očekivati od toga što ima u portfelju časnu i nekada čitanu novinu, koja je skliznula na bijednih osam hiljada primjeraka tiraža i tome primjerne poslovne rezultate? Čini se da je odlučujući argument bilo to što je Oslobođenje, bez obzira na stvarno stanje, razgranat i kompleksan poslovni sistem, koji ima mnogo kadrova i znanja i koliko-toliko infrastrukture, i da je, u tom smislu, najbolje nastaviti iz slabe pozicije nego početi ni iz čega. Naravno, kojem slovenačkom investitoru bi palo na pamet osnivanje i lansiranje vlastitog dnevnika u Federaciji Bosne i Hercegovine kada se na tako šta ne usuđuje ni u Sloveniji? Ali, to još nije sve. Stav da je bolje nastaviti propalo, sa ekonomskog stanovišta gledano, zaista je racionalna odluka - iako samo pretpostavljeno racionalna - a u kulturnom smislu je znak vjere, da ne kažem opsjednutosti sa tranzicijom, kontinuitetom. Otkud ideja da se ponovo može postaviti na noge institucija koja je procvala u drugim i drugačijim vremenima, a prije svega ona koja je očito uvela? Gantar je time pokazao da nema pojma o medijima. U toj oblasti, naime, nema težeg ili čak beznadežnijeg nego vratiti u pređašnje stanje publikaciju koja je čitalački i poslovno drastično nazadovala. I više? Činjenica da Gantar od svojih sanatorskih komandosa očekuje da će u jednoj godini povećati tiraž za pola - što bi još uvijek bio očajno nizak tiraž - i tako doći barem na pozitivnu nulu, još više potvrđuje sumnje da ne vidi neku posebnu vezu između sadržaja novine i biznisa koji s tim pravi. U svemu je, naravno, najluđi sastav kriznog štaba koji je Gantar poslao dolje. Čuveni direktor RTV-a, urednik tračerske novine, sportski novinar i bivši mobitel-kapitalista, koji se silom prilika malo bavio izdavaštvom? Kakva ekipa! Ta, ipak, podsjećaju na grupu TNT! Kako je moguće da ljude sa takvim referencama neko ozbiljni prihvati? A ja sam već mislio da su biznismeni ozbiljni ljudi, koji se igraju svojim poslom! No, bezobzirni logičari kolonizacije siromašnije zemlje, koju bogatija može pomalo kupovati, dobri su u najboljem slučaju za Bosnu. Istina - kada priča ne bi bila smiješna - bio bi to u istoj mjeri međudržavni skandal, kao što je, s druge strane (i nakon Vezovnika u STA), dokaz više da mediji u Sloveniji i slovenačkoj svojini postaju odlagališe onih koji na toj sceni nemaju ili ne znaju šta pametno da rade - ni da prave novac. Što je, očito, posljednji stadij. Valjda. Prijatelj me je nedavno utješio: "Novine, naime, prave oni koji to ne zaslužuju. (Preneseno: Finance, Ljubljana)

Senka Kurtović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja

Svi čekaju kraj rata

Razgovarao: Emir Imamović

DANI: Senka, pola godine si na čelu Oslobođenja, novine o čijoj se neizvjesnoj budućnosti govori barem tri puta duže. Kako miriš te pesimistične najave i profesionalne zadatke? KURTOVIĆ: Bavim se uređivanjem novine poslije 18 sati, a do tada, zbog usuda ove novine, otkrivanjem igara i spletki. Bojim se da je Oslobođenje u zadnjih šest mjeseci, možda i nešto ranije, postalo vrlo kurentna kafanska tema. Ovo je kao priča koja se prije par godina plasirala o smaku svijeta: svi su znali sve o tome, a niko nije bio siguran ni u šta. U posljednjih nekoliko mjeseci svako mi je postavio novo pitanje o nečemu što će se dešavati u ovoj kući, tako da sam naprosto frapirana pričama koje sam saznala. Odjednom sam dobila takav zbir informacija i, samo zato što su nevjerovatne, nisam postala paranoična. DANI: Blisko sarađuješ sa predstavnicima KD Groupa, slovenačkog partnera Oslobođenja. Šta je, prema tvom iskustvu, njihov cilj: pretvaranje Oslobođenja u tržišno relevantnu novinu, ili stvaranje pogodnih uslova za prodaju kompanije? KURTOVIĆ: Tu su dva perioda od Slovenaca u Oslobođenju. Jedan je vezan za ove godine, kada su oni uložili dva miliona maraka u ovu kuću i odlučili da postanu strateški partneri Oslobođenja, i drugi period se dešava od kraja štrajka, dakle kraja maja ove godine, kad su oni zapravo počeli ozbiljno ulaziti u ovu kuću. Ja u Oslobođenju provodim preko 12 sati dnevno i sa mnom su u ovoj kući od prošlog mjeseca još četvorica ljudi. Poslani su od nekoga ili nečega da pokušaju srediti stanje u ovoj kući i ja bih stvarno trebala biti luda žena da povjerujem da su oni došli ovdje da rade 12 sati dnevno i da ne vjeruju u to nešto. Mogu da povjerujem da je neko dobio jako veliku lovu da mene folira 12 sati kako nešto radi, ali u isto vrijeme ne mogu da vjerujem da je neko dobio veliku lovu da se sekira. Znam da ćeš me pitati na čemu zasnivam tu svoju garanciju, jer sam ja te ljude prvi put u svom životu vidjela prije mjesec dana i bukvalno ništa ne znam o njima, osim kako rade, šta rade i kakve su im ideje. Nisam naivna, radila sam sa mnogo loših i jako dobrih ljudi i, prema tome, mislim da mogu prepoznati kad neko nešto radi. DANI: Kakav je odnos aktuelne vlasti prema Oslobođenju? KURTOVIĆ: Ova je vlast naslijedila od bivše vlasti 1,2 miliona ratnih dugova prema Oslobođenju i mi imamo obećanje da će to jednog dana biti isplaćeno. Ta priča o 1,2 miliona je okrenuta ustranu, jer postoji moratorij na ratne dugove, ali se ova vlast oglušila na optužbe novih vlasnika "Oka" da smo mi od rata toj kući dužni 1,5 miliona!? Ova vlast nije reagovala ni na jedno naše pismo u kojima smo upozoravali na neke stvari koje se mogu dogoditi prodajom štamparije "Oko", ova vlast nije učinila ništa da nas zaštiti od monopola, ova vlast nije učinila ama baš ništa da na bilo koji način omogući Oslobođenju da i pored tih ratnih dugova nastavi svoje štampanje u ovoj kući. Vlast se ponašala kao da nas nema. Bojim da svi čekaju neku 1945. da vide ko će pobijediti. To je karakteristika cijelog društva, ne samo vlasti, nego intelektualaca, kolega novinara, raznih udruga, novinarskih udruženja - svi gledaju ko će iz ovog rata izaći kao pobjednik, ili makar ko će biti manje poražen. DANI: Novinari ove kuće godinama rade u skoro nemogućim uvjetima. Primijetiš li na njima bilo kakvo mirenje s mogućnošću da Oslobođenje nestane? KURTOVIĆ: Iz ove kuće je u posljednih pet godina otišao značajan broj kvalitetnih novinara i urednika, međutim ono što je zanimljivo jeste da je malo ljudi iz Oslobođenja otišlo u neke druge medije, gdje su se nudile mnogo veće plate i mnogo bolji uvjeti. Kad sam došla na posao u ovoj funkciji, energija je bila takva da se mogla sjeći nožem. Ja nikada neću, prvo sebi a ni drugima, moći objasniti kako to da ja vjerujem u tu strašnu energiju i da je to jedino što ovu novinu čuva. Za prošlih šest mjeseci nije mi se dogodilo da mi je neko rekao "neću da radim zato što nisam plaćen", a nisu bili plaćeni mjesecima. Ja jednostavno mislim da ovi ljudi beskrajno vjeruju u ovu novinu. DANI: Koje su, prema tvom mišljenju, najgore varijante raspleta svih ovih igara oko Oslobođenja? KURTOVIĆ: Treba reći radnicima da stanu, da sutra ne izađe novina, i tu je zapravo kraj Oslobođenja. Drugi pesimistični scenarij može biti da nakon izvjesnog vremena, dakle kad sumiramo ono što smo uradili, vidimo da to baš nije to. Postoje, naravno, i ti scenariji o kojima grad priča: izvršiti reviziju privatizacije u kojoj će se ustanoviti sve i svašta i onda ćemo se mi vratiti državi, pa će onda država opet raspisati tender, pa će nas kupiti ko već treba da nas kupi. Mene taj scenarij plaši zbog toga što je doveden do savršenstva, lako izvodljiv, zato što njega nisu napravili oni koji se dosađuju po kafanama, nego oni koji ozbiljno razmišljaju da je taj scenarij moguć. Ipak, mislim da slučaj Oslobođenje nije jednostavan kako se čini tim scenaristima. Kad-tad će zaživjeti pravna država, kad- -tad nećemo svi biti zaštićeni k'o medvjedi na sudu, kad-tad će početi neko da provjerava i porijeklo imovine. Ne može neko vječno biti najvažniji na svijetu i vječito zaštićen od vlasti. Čak i pod uvjetom da sadašnja vlast bude tu gdje jeste ne znam koliko idućih godina.

Fajront za jednu historiju

Piše: Mile Stojić

Prošloga mi je ljeta jedan prijatelj donio tek izišlu knjigu Slavka Gotovca Bijele smrti. Autor mi je poslao izdanje sa posvetom, napisanom drhtavim staračkim rukopisom nekoliko dana prije svoje smrti. Te sabrane reportaže čitam po drugi put, prisjećajući se rubrike Ljudi i vrijeme u Oslobođenju sedamdesetih i osamdesetih, koju je ovaj autor redovito punio, pa čak ponekad i obrisa svilenog crteža Bože Stefanovića, koji je redovito ilustrirao te Slavkove "živopise". Njegove reportaže doživljavali smo kao najbolju školu novinarstva, ponekad i kao književnost. Slavko Gotovac umro je prošle godine u Livnu, zaboravljen i sam, kako to dobrom bosanskome piscu i priliči. Kad bi danas među mlađom populacijom brojnih medijskih instalacija u Sarajevu netko napravio istraživanje tipa: tko su, naprimjer, Slavko Gotovac, Vilko Vinterhalter, Čedo Kisić, Mugdim Karabeg, Efraim Kurtagić ili Rizo Mehinagić, većina anketiranih bijelo bi zakovrnula očima. I tako smo došli do priče o Oslobođenju. (A propos: Jedan mlađi sarajevski autor upozorio me diskretno ovih dana da nemam pravo pisati nostalgične tekstove o Bosni, jer sam "zdušio", na što mu otpovrćem da moje uspomene nisu njegova babovina i da ću do daljnjega njima raspolagati po svojoj volji. Drugo je pitanje, koje izlazi iz toga upozorenja: kome sve to uopće treba, kome se ja, zapravo, obraćam?). Kad pišem o Oslobođenju, ja se, zapravo, jedino mogu obraćati uspomenama. A to i nije preporučljivo u ovoj zemlji zaborava, zemlji ljudi od jučer, koja, ipak, nije od jučer. Jer, tekst o Oslobođenju morao bi biti napisan istodobno na dva pisma, u dva nebodera, u dva glasa, na dvije vode. Ovih dana je novi vlasnik Štamparije Oslobođenja, ustanove koja je baštinila strojeve i tradiciju najstarije bosanskohercegovačke tiskare, osnovane neke davne 1866. godine, izjavio kako se u nekakvu historiju lista zaklinju samo tržišno nesposobni. Može biti. Čovjek koji bi kao novinar u vrijeme procvata Oslobođenja teško u njemu mogao objaviti i oglas, danas se ratnim kapitalom dokopao najbolje štamparije u državi i, eto, može mu se i cinizam. Ta malo je što ovaj naš mentalitet ikad i cijenio osim gaziluka i bezobraštine zasnovane na sumnjivom novcu i uspjehu. Međutim, povijest o Oslobođenju priča je o Bosni, točnije o bosanskoj državi. Nećemo se sad prisjećati Donje Trnove 1943., vremena kad je Skender Kulenović pisao patetične uvodnike o sretnom vremenu koje će doći, a Ismet Mujezinović džepnim nožićem rezbario linoleum za prve ilustracije lista. Nećemo spominjati ni vrijeme dogmatskoga komunizma, kad je najugledniji bosanski dnevni list sa svoje ortodoksije bio prozvan "Rude pravo", jer ta vremena su pokopana zajedno sa njihovim protagonistima. Netko je nedavno primijetio da su sve što je u socijalizmu valjalo, "demokrati" uništili, a sve ono nevaljalo oni su zadržali. Priča o urušavanju lista poklapa se sa agresijom na našu džavu, unutarnjom i vanjskom, jer je Oslobođenje bilo jedna od najvažnijih njenih institucija. Pišući o događajima iz prošlosti, mi pišemo uvijek tako da precjenjujemo vlastito sudjelovanje u njima. Nismo pouzdani svjedoci, jer vjerujemo da naša prošlost nije tek provalija nad koju se danas ne smijemo ni nageti. Kad sam u jesen 1981., točno prije dvadeset godina, počeo uređivati Kulturnu rubriku lista, nova zgrada na Nedžarićima bila je još u izgradnji. Skelu NIŠRO-a znao sam često obilaziti s tadašnjim generalnim direktorom Ismetom Kresom, koji je satima znao razgovarati s radnicima i inženjerima na gradilištu, časteći ih konjakom i pivom, brinući se takorekući za svaki ekser. Bilo je to vrijeme kad je vladao, kako su pisali liberalni beogradski listovi, "tamni vilajet BH" (Branko- -Hamdija), u kojem je, ruku na srce, završena akcija hiljadu škola, asfalt proveden do svakog sela, pripremala se olimpijada, Energoinvest i Unis figurirali na listama najuspješnijih svjetskih koncerna, podignute nove zgrade Televizije i Oslobođenja, Vogošća proizvodila najbolje evropske automobile, Hepok dobijao međunarodne nagrade za nove plantaže na kamenu... Na planu sporta i kulture, Sušić, Slišković, Delibašić, Bregović, Kusturica, Sidran. Izdavačka kuća "Svjetlost" prerastala je u najboljeg izdavača na Balkanu, Ivan Lovrenović objavljuje prvu kulturnu historiju zemlje, a rotacija Oslobođenja producira ukupno osamnaest izdanja, od kojih su neka bila najtiražnija u cijeloj bivšoj državi. Bosanska medijska industrija na Nedžarićima broji tad više od 2.200 zaposlenih, od kojih je preko polovice visokostručni i visokokvalificirani kadar. Logo lista, ispisan ćirilicom i latinicom, biva istaknut na dva velika staklena nebodera modernog zdanja, kao dobrodošlica na ulazu u grad, postajući tako jednim od njegovih simbola. O vlastitoj ulozi u profiliranju lista ne bih više od jedne rečenice: pokrenuo sam tad kulturni dodatak KUN, u kome su, pored zaposlenih novinara stalno ili povremeno tekstove i kolumne objavljivali: Midhat Begić, Ivan Lovrenović, Čedo Kisić, Fuad Muhić, Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Oskar Davičo, Miloš Okuka, Dževad Karahasan, Alma Lazarevska, Senad Avdić, Hamdija Demirović, Slobodan Blagojević, te u nj uveo mlade neafirmirane autore kakvi su tad bili Miljenko Jergović, Bojan Korenić, ili Darko Lukić. Tiha propast Oslobođenja počet će, međutim, mnogo prije rata, još sa izbijanjem afere "Agrokomerc", kad su se unutar njegovih redova potpuno kristalizirale dvije grupe ,"unitaristička" i "probosanska", koje tad nisu bile u potpunosti nacionalno markirane. U razdoblje raspada Jugoslavije list je ulazio raspolućen, ali ja tad više nisam bio u njemu. Nekadašnja "projugoslavenska" linija sve više se približavala generalštabu JNA, da bi neki ugledni novinari u cik rata otišli na Pale. Međutim, probosanska linija, u koju su spadali i najbolji novinari Srbi, imena poput Gojka Berića, Gordane Knežević, Slavka Šantića, Ace Štake, Vlade Mrkića, Vlastimira Mijovića, Branka Tomića, Rajka Živkovića, predvođena staloženim i rafiniranim Kemalom Kurspahićem, ulazila je u rat, shvaćajući sve više da će bitka za Oslobođenje biti bitka za Bosnu. Redakcija cijelu 1991. vodi rat za nezavisnost lista s novim nacionalističkim vlastima, koje, jedino u tom pitanju združene, u listu vide tek "komunizam". U prosincu 1989. godine, odlukom Redakcije konferencije Slobodne Dalmacije iz Splita, Oslobođenje biva proglašeno najboljim dnevnim listom te godine na prostorima bivše Jugoslavije. Nije nimalo čudno da je početkom opsade Sarajeva upravo zgrada Oslobođenja bila metom svih oružja i oruđa, jer je Karadžić vrlo dobro znao da, rušeći najugledniju instituciju države, ruši samu državu. Ratni glavni urednik Kemal Kurspahić tad piše: "Gađali su je (zgradu) mitraljezima, minobacačima, snajperima i tenkovima; često je sva bila u plamenu; srušena je i pretvorena u pepeo, ali iz te vatre i pepela svakog ratnog jutra na ulice Sarajeva izlazio je novi broj lista. Kada je uništen gotovo sav vozni park i nije bilo vozača koji bi razvozili novine - tog posla hrabro su se prihvatili novinari. Kad su spaljeni i uništeni svi kiosci i nije bilo koga da prodaje list - opet su sami novinari izašli na ulice i bili u svojim naseljima i kolporteri i reporteri. Kad je grad ostao bez telefonskih veza pa se tekstovi i nisu mogli do ruševine redakcije slati faksom - uvijek bi neko od novinara skupio sve što su napisale i snimile njegove kolege i ulicama pokrivenim snajperskom i minobacačkom vatrom dovezao ih u zloglasne Nedžariće." Ruševina Oslobođenja ušla je u sve svjetske enciklopedije kao jedan od simbola brutalnosti, ali i otpora toj brutalnosti. Tijekom dugogodišnje kalvarije Sarajeva list je izlazio svaki dan, postajući zaštitnim znakom otpora, neuništivosti humanizma i duha. U tom vremenu list i njegovi novinari dobijaju osamnaest svjetskih nagrada, a prema odluci uglednog novinarskog lobija iz Velike Britanije 1992. godine novine bivaju proglašene najboljim listom godine na Planetu. List se proučava danas na najuglednijim sveučilištima kao primjer kako se i u paklu od ničega mogu stvarati novine. Ali, pred sam kraj rata ugledni novinari, glavni urednik Kurspahić i njegova zamjenica Gordana Knežević, koji su izborili ratnu bitku za Oslobođenje, napuštaju zemlju i odlaze u Ameriku i Kanadu. List još jedno vrijeme živi na ratnim lovorikama, kadrovski osiromašen i tehnički opustošen, dok se u sigurnoj zavjetrini priprema "privatizacija" njegove imovine. Menadžment Oslobođenja (ili poslovodni odbor, kako se to zvalo u kardeljevskom socijalizmu), ne umijući se suočiti s novim izazovima, gubi se u sitnim aferama i pronevjerama. Vlast Alije Izetbegovića ne želi ulagati u "komunistički" i multinacionalni list, već utemeljuje novo nacionalno izdanje Avaz, koje u vrlo kratkom roku, prema svjedočenju tadašnjeg premijera, zahvaljujući ogromnim količinama SDA novca, poreskim olakšicama i ratnoj ekonomiji, okupira bošnjačko tržište štampe, jer ga za druge dijelove nije ni briga. On danas najavljuje fajront, požuruje zatvaranje, jer ima hitre planove za boljitak u vremenu bez historije. Slično se ponaša i nova koalicijska vlada, pustivši nezainteresirano da list propadne, da njegova imovina, ugled i tradicija nakon više od pola stoljeća budu sramotno stavljeni na doboš. Priča o propasti najuglednijeg bosanskohercegovačkog dnevnika priča je ujedno o generacijama novinara, pisaca, grafičara, grafičkih inženjera, metera, o književnosti i povijesti jedne zemlje. Zemlje u kojoj su nekad živjeli ljudi tri nacije i vjere i zajedno kovali i talili svoje uspjehe i neuspjehe, zajedno stvarali svoju kulturu i civilizaciju. Prodati privatniku nacionalni list Vjesnik značilo bi isto kao nekom tajkunu dati zagrebački glavni trg i dopustiti da on tu iskopa rupe i postavi ringlšpile, pisao je ugledni književnik Igor Mandić u povodu krize u zagrebačkom Vjesniku. Ali u nas i to može, jer do Oslobođenja više nikome nije stalo, kao što nikome nije više stalo ni do Bosne. Valja tek u ime "tržišne ekonomije" vampirskim zubima isisati ono još malo njezine supstance, ono što je preostalo od ratnog trganja. Sve ostalo je historija koja nove vlastodršce zanima poput lanjskoga snijega, jer vjeruju, kao što je to ovdje već običaj, da ona od njih počinje. Ostaju tek uspomene, baš kao i ova na početku teksta navedena posveta, upućena preko groba jednom suvremeniku drhtavom, uvelom rukom kolege i prijatelja.

Anketa Dana

KEMAL KURSPAHIĆ (najuspješniji glavni urednik Oslobođenja): Lično - ja sam ljudski i profesionalno rastao s Oslobođenjem: bio sam njegov dopisnik od 15. godine kao đak prvog razreda gimnazije u Sanskom Mostu, zatim sportski dopisnik iz Beograda, nakratko i dopisnik iz Jajca, pa urednik sportske, političke rubrike i Deska, dopisnik u New Yorku, 1981-1985, i glavni urednik od 1988. do 1994. Zajedno s Oslobođenjem prošao sam i test vjernosti profesiji i čitaocu neuporediv u istoriji svjetskog novinarstva: svakodnevno izlaženje lista na prvoj liniji odbrane Sarajeva iz atomskog skloništa izgorjele i porušene zgrade u Nedžarićima. O tome sam napisao, i u Americi objavio, cijelu knjigu (As Long as Sarajevo Exists /Sve dok Sarajevo postoji) i prostor novinske ankete je premali da u njega stanu sva ta duboko lična osjećanja u kojima posebno mjesto zauzimaju moji saradnici koji su i ubijeni održavajući u životu naše Oslobođenje: dopisnik iz Zvornika Kjašif Smajlović, urednik fotografije Salko Hondo i obračunski službenik Zuhra Bešić. Za mene je Oslobođenje i najautentičniji svjedok, oslonac i simbol bosanske državnosti, jer je pet mjeseci starije od zavnobihovske republike i preživjelo je sva njena iskušenja, i - koliko god je taj list izubijan, umoran, uveo - on je jedna od posljednjih institucija bosanskog trajanja, novina koja je proglašavana za list godine i u bivšoj Jugoslaviji (1989) i u svijetu (1992), i sasvim je prirodno što njegova kriza izaziva toliko zluradosti i bezosjećajni trijumfalizam ratnoprofiterskih "tajkuna". Iako je meni i mojoj porodici današnje Oslobođenje nanijelo duboku uvredu, ta institucija visoko je iznad sitne piljarske pameti individua koje su doprinijele njenoj višegodišnjoj agoniji. Kada je riječ o mogućnostima gašenja Oslobođenja: ljudi i pamet koji su protekle decenije vladali Bosnom prokockali su i samu državu, i tolike njene duhovne, moralne i materijalne vrijednosti, da je pravo čudo da je institucija koja je oličavala tradiciju i kulturu etničke i vjerske tolerancije uopšte potrajala ovako dugo. Da ne bude zabune: mi smo svojevremeno odbranili Oslobođenje i protiv nacionalističkog modela podjele svega u Bosni "do portirskog položaja", i protiv Karadžićeve artiljerije, i taj list nije uništen izvana, nego iznutra - od onih koji su bili najodgovorniji za njegovo očuvanje. Neki strani poštovaoci Oslobođenja pitali su me kako će u slučaju gašenja lista izgledati i sama moja knjiga - čiji je naslov izveden iz mog ratnog obećanja kako će list izlaziti svaki dan ("Sve dok Sarajevo postoji") - a ja sam u nekoj autorskoj samoodbrani rekao nešto što me rastužuje: "Pa, moj kolega (Hamza Bakšić) je odavno napisao knjigu čiji je naslov: Sarajeva više nema". Znam ja da ga ima, i da će ga još biti, ali ono bez Oslobođenja, kao i bez toliko drugih institucija i ljudi kojih više nema, nikada više neće biti isto. Federacija, u principu, nije dio rješenja, već dio problema u vezi s odumiranjem svih bh. institucija, uključujući Oslobođenje. Što je više entiteta, kantona, ministarstava, to je manje Bosne i bosanskog - uključujući Oslobođenje. To istorijski nije bio list kao "pet upola", samo za nekakvu federaciju ili samo za Bošnjake (i možda neke Hrvate), već list i ogledalo Bosne i Hercegovine, njenih građana i naroda. Naravno da bi mi bilo drago da bilo ko doprinese spašavanju Oslobođenja, ali čak i kad bi se sad našao sav potrebni novac, to bi bilo uzaludno ako se ne okupe ljudi od novinarskog kapaciteta, vizije, inspiracije i snage da od tog lista naprave ono što jedino on može biti: najfiniji dnevnik u ovom dijelu Evrope. Žalosno je da se u susjednim državama svim sredstvima spašavaju i listovi duboko kompromitovani protekle decenije a kod nas se gotovo likuje nad gušenjem "lista koji je odbio da umre", po čemu je Oslobođenje poznato u svijetu. BORO KONTIĆ (urednik u Media Centru Sarajevo): S Oslobođenjem počinje moj dan. To je zapravo više ritual nego obično čitanje novina. Oslobođenje je moja prva jutarnja adresa. Odavno sam svjestan da postoje bolji načini, ali kad ste u medijskom braku 30 godina, mane se doživljavaju mekše i lakše. Mislim da bi gašenje Oslobođenja bila katastrofa. Ali Oslobođenje je već odavno privatna novina, tako da je ta mogućnost evidentna. Pretpostavljam da bi se desilo kao i sa smrću toliko drugih, ništa manje dragih ljudi. Napisali bi prigodan nekrolog i nastavili živjeti. Ne, ne smatram da Vlada treba učestvovati u sanaciji Oslobođenja. Vlada treba da se bavi pitanjima od važnijeg interesa za budućnost svih građana ove zemlje. Neka pokušaju sa čitaocima. Ja sam, osim redovnog plaćanja, spreman odvojiti 100 KM kao pomoć za prijatelja. Da bih čitao novinu koju volim i koja će biti uspješan poslovni proizvod, a ne uhljebljenje za desetine prdonja koji su sposobni samo napisati komentar, ali ne i obavijestiti me činjenično o onom što se zaista dešava u ovoj zemlji. ALIJA BEHMEN (premijer Vlade FBiH): Moj je odnos prema Oslobođenju emotivni i suštinski, ustvari, oni se isprepliću. Emotivni je iz razloga što smo ja i cijela moja generacija odrasli uz informativne spoznaje iz Oslobođenja. Te su emocije posebno osnažile 1992. i ostalih ratnih godina, kada smo uz Oslobođenje opstajali u onom paklu i kada je Oslobođenje bilo jedan od izvora spoznaja šta se dešava u zemlji i šta svijet misli o nama. Danas mislim da nema medija u kojem ne rade ljudi izrasli iz Oslobođenja, da ne nabrajam sada bardove novinarstva stasale u ovoj kući. Neću ni da mislim o mogućnosti da bi Oslobođenje moglo nestati - to bi ličilo na paljenje knjiga koje se dešavalo u nekim vremenima. To bi bilo zapravo paljenje naše tradicije. Što se tiče pomoći, Vlada Federacije nema pravne mogućnosti da se uključi direktno u pomoć, ali smatram da je i ova vaša anketa, i zato vam hvala, početak jedne aktivnosti koja bi u krajnjem mogla rezultirati spasom Oslobođenja. Vlada Federacije će pratiti sve angažmane i uključiti se na način koji joj bude dozvoljen. PETAR SKERT (član Nadzornog odbora Oslobođenja): Meni Oslobođenje zaista mnogo znači: sav moj radni angažman vezan je za kuću i list Oslobođenje, u prvom redu preko štamparije, koja je bila logistička - tehnička baza lista. Oslobođenje sam uvijek doživljavao kao dio sebe. U ovom je času list očito u najvećoj finansijskoj krizi i mislim da će je teško prebroditi, ali smatram da postoje kadrovi, prije svega novinarski, koji će to uspjeti, uz, naravno, značajnu pomoć današnjeg većinskog vlasnika. Najavljeno je da će sredinom mjeseca novo poslovodstvo izaći sa sanacionim planom i tek će se tada moći nešto konkretnije reći o daljim mogućnostima Oslobođenja, ali u svakom slučaju neophodan je novi kapital. Da li će se on obezbijediti novom dokapitalizacijom i eventualno nekom kreditnom linijom, u ovom času o tome ne mogu govoriti, no činjenica je da uložena dva miliona početkom ove godine nisu bila dovoljna da se list stabilizira. Trebaju značajnija sredstva i neophodan je novi kapital, no ne mislim da se Vlada Federacije treba uključiti u taj projekat. Mislim da to nije rješenje. FAHRUDIN RADONČIĆ (predsjednik uprave NIP "Avaz"): Objektivno govoreći, dugovi Oslobođenja su enormni, ne samo prema štampariji "Oko" nego, ako pogledate njihov tender - prema više različitih mjesta. To su obaveze koje prelaze, koliko ja znam, preko 10 miliona maraka. S takvom proizvodnjom, ekonomski posmatrajući, dosta je teško da ta novina uspije opstati. Ukoliko bi došlo do gašenja Oslobođenja, mislim da bi to bilo jako loša situacija po medije u BiH. Avazu treba konkurencija; nažalost, Oslobođenje to sad nije: odnos prodaje između Avaza i Oslobođenja je 7:1, i mada to može izgledati nekorektno kad ja kažem, njihovi tiraži su jako mali i njihov uticaj je postao jako ograničen, tako da Oslobođenje već odavno i, ponavljam, nažalost, nije ozbiljan konkurent, ali zbog dugogodišnje tradiciji bilo bi jako dobro ukoliko bi Oslobođenje opstalo. No, vi morate znati da su veliki socijalistički listovi poput Borbe, Komunista, Unite, Pravde... propali. I Oslobođenje može biti žrtva jednog socijalističkog mentalnog sklopa, očekivanja da njihove dugove neko na kraju uvijek mora platiti. Koliko uspiju da savladaju taj sindrom, toliko će opstati na tržištu. To što je Oslobođenje otišlo u drugu štampariju, odnosno kod gospodina Ljevakovića, jeste najbolji dokaz da nema monopola rotacija u BiH, no činjenica da su otišli iz "Oka" sa više od tri miliona maraka duga, također je važan pokazatelj o kojoj se količini i sumi novca radi da će se ona morati redovnim sudskim putevima namirivati. Objektivno, jako je teško da Oslobođenje nađe način da taj novac uplati "Oku", novina je roba kao i svaka druga i tako je i treba gledati. Novine nisu nikakva historijska niti politička misija, a kada je o državi riječ - ona raspolaže novcima poreskih obveznika i nema prava da sanira niti jednu privatnu firmu, a pogotovo neku u kojoj je dominantan kapital jednog slovenačkog PIF-a, tj. Kmečke družbe. Naravno, svi mi koji smo cijelo vrijeme rata bili u Sarajevu, kao i ljudi koji su godinama čitali Oslobođenje, emotivno smo vezani za taj list. Što se Avaza tiče, mi smo u dva navrata intervenisali da pomognemo Oslobođenju: prvi put u vrijeme jednomjesečnog štrajka grafičara "Oka" zbog neizmirivanja obaveza Oslobođenja prema njima i tada smo Oslobođenje štampali mjesec dana u Avazovoj štampariji. Ostali su nam dužni 200.000 maraka, koje smo također utužili, a nakon nekog vremena opet smo nekoliko dana štampali Oslobođenje i opet su nam ostali dužni 20.000 maraka. Mislim, to jeste bila naša novinarska solidarnost sa kolegama iz Oslobođenja i nama iz Avaza je jako stalo da se Oslobođenju pomogne. Ne mislim da bi Avaz dobio ako Oslobođenje, ne daj bože, prestane da izlazi, i mi smo čak pokušali da damo neke ideje, ali naš je najveći problem, vjerovatno je to najveći problem i novinara Oslobođenja, što ne znamo više s kim da razgovaramo ni kad su dugovi u pitanju, niti kad je eventualna pomoć toj firmi u pitanju. Da li je sugovornik gospodin Čadež, ili gospodin Matejaš ili neko treći? Mislim da zapravo sve zavisi od raspleta privatizacije Oslobođenja. SENAD HADŽIFEJZOVIĆ (novinar): Oslobođenje mi znači. Količinski, to ne mogu odvagati koliko. Da mi znači, dokazuje što sam za Oslobođenje pisao u ratu, što sam udarne komentare i vijesti prenosio iz Oslobođenja u Dnevnik TV BiH deset godina. Da ne znači, ne bih nakon 15 mjeseci šutnje prvi put javno se oglasio baš u Oslobođenju. Može li Oslobođenje biti ukinuto? Sve je moguće u ovoj zemlji. Ukinuli su i TV BiH, pa je moguće i Oslobođenje. Ovo jeste vrijeme ukidanja simbola. Svaki novi "sistem" ukida tradiciju prije njega. Misliš da bi se neko bunio i kada bi sutra bilo ukinuto Oslobođenje? Ljudi bi rekli: "jao, strašno, ukinuše ga!" Drugi bi rekli: "'vala i nije bilo čemu". Tako je sahranjena i TV BiH. Ovo je narod koji ima svoj stav, ali nema organizaciju, artikulaciju i akciju. O Oslobođenju bi trebalo da se brine državno Vijeće ministara, a ne entitetske vlade. Oslobođenje je državni, ne federalni simbol. Ali sada je bitno ko ima pare. Nemam ništa protiv da Oslobođenje spasi bilo ko, ali pod jednim uslovom: da im ne kupi i ne dira u one četiri strane tradicionalne nezavisnosti. JELENKA VOĆKIĆ-AVDAGIĆ (profesor na FPN-u, Odsjek žurnalistika): Do života u opkoljenom Sarajevu, Oslobođenje je za mene bilo samo obična činjenica koju sam zatekla sa rođenjem. Ne znam je li mi išta značilo. Ako isključimo karikature čika Adija (Mulabegovića, op. prir.), ne sjećam se nikakvih emocija vezanih za ovu novinu pa ni neke posebne znatiželje ili zadovoljstva u svakodnevnom listanju njenih stranica. Teško da je tada bilo i za očekivati od novine koja je bila subvencionirana i praktički bez konkurencije da izvodi neke posebne profesionalne egzibicije, bez obzira na (uglavnom) zavidan redakcijski sastav. Ratno Oslobođenje (p)ostaje dio mog života. Ono više ne pripada establishmentu, nego Gradu i njegovim stanovnicima, postaje inkarnacija njihovog otpora; činilo se da se uzajamno spašavaju! Zato je teško biti ravnodušan na mogućnost gašenja današnjeg Oslobođenja. Bez obzira na nesnalaženja, pa i evidentnu neprofesionalnost (do)sadašnjeg menadžmenta ove informativne kuće, njena sudbina se ne smije ostaviti u rukama tržišne konkurencije posebno u uvjetima vrlo čudnih pravila igre. I u vodećim zemljama kapitala država svojim mehanizmima osigurava i štiti informativne, posebno printane medije, od snažnih procesa koncentracije i centralizacije. Iako su printani mediji, povijesno gledano, od svih komunikacionih kanala ostali pod najmanjim utjecajem države, koristeći se liberalnom političkom doktrinom o nemiješanju vlasti u privatnu ekonomsku inicijativu, oni su istovremeno i politička institucija. Učešće Vlade Federacije u spašavanju Oslobođenja može postati mač sa dvije oštrice: Vladina potpora pretpostavlja Vladinu sugestiju (što potvrđuju stavovi i zahtjevi pojedinih članova prema Federalnoj televiziji), a time i veliku vjerojatnost da se krug zatvori i da ponovo dobijemo predratnu novinu. HARIS PAŠOVIĆ (reditelj): Oslobođenje je dnevna novina od najviše važnosti. Zajedno sa Dnevnim avazom, Oslobođenje jeste jedna od identifikacija naše zemlje i naše stvarnosti. Mnogo je kritika koje možemo izreći Oslobođenju (i Dnevnom avazu). To je novina koja je imala uspone i padove, ali to je novina koja se izborila za svoj građanski status i svoj žurnalistički imidž. Kupujem i Oslobođenje i Avaz. Obje ove novine su dio moje svakodnevice. Želim da se gašenje Oslobođenja ne dogodi. Oslobođenje jeste jedan od žurnalističkih standarda. Iako taj standard varira, Oslobođenje je novina koja ima bitnu ulogu u novinarstvu u našoj zemlji. Konkurencija Oslobođenja i Avaza je dobra za obje novine. Ne znam dovoljno o problemima Oslobođenja, i da li Vlada može procijeniti da ima razloga i mogućnosti da u cilju stvaranja zdrave medijske situacije u zemlji pomogne sanaciju Oslobođenja - ne znam. BAKIR NAKAŠ (direktor Državne bolnice): Kao Bosancu i Sarajliji, Oslobođenje mi je bilo prva novina sa kojom sam se susreo. To je novina s kojom sam se uobičavao buditi dok je put pronalazila iza vrata, a nekad sam je čitao u kasnim satima - kada sam na putu kući uzimao prvo izdanje. Zaista mi Oslobođenje mnogo, mnogo znači, no činjenica je da se danas nalazi u teškoj situaciji. Tržišni i ekonomski uvjeti za koje smo se borili rezultiraju i tako bolnim stvarima kakva je mogućnost nestajanja Oslobođenja. Mislim da se tako nešto ne bi trebalo dogoditi, ali također mislim da se o tome moralo razmišljati ranije i na određen način pokrenuti neke aktivnosti da se spasi. Dovoljno je uporediti: šta je bio Avaz kada je počeo izlaziti, u odnosu na Oslobođenje, a šta je danas. Naravno, ja samo hoću reći da se ranije moralo razmišljati da se u Oslobođenju siječe i odbacuje ono što je bilo za odbaciti, odnosno da se sačuva i unaprijedi ono što je vrijedilo. Nažalost, ne znam način na koji bi Vlada spasila Oslobođenje: da novcem intervenira, nije uputno. Od Vlade se jedino može i treba očekivati da stvori zakonske uvjete i onemogući nelojalnu konkurenciju, no šta u ovoj situaciji u kojoj je Oslobođenje to znači? Po mom sudu, vrlo malo, jer Oslobođenje ima balast svoga duga sa kojim se mora nositi. I to je realnost. ZLATKO DIZDAREVIĆ (dugogodišnji novinar i urednik Oslobođenja): Kada je o Oslobođenju riječ, mislim da se ne smije zaobići jedna značajna dimenzija o kojoj malo ko vodi računa: nije u pitanju samo List, već firma "Oslobođenje" iz koje se porodilo mnogo toga kasnije bitnog u životu Bosne i Hercegovine. Tako je preduzeće izdavalo još jednu dnevnu novinu, Večernje, potom neke od u ono vrijeme najvećih i najpopularnijih sedmičnika u Jugoslaviji (Svijet, AS, Nedjelju, Ven, Unu, Arku, Privredne novine, Orbis, itd.). AS je uopće bio prvi tabloid u onoj Jugoslaviji, a, kako mi se čini, njegovih 500.000 tiraža u jednom periodu najveći je tiraž jedne nedjeljne novine ikada štampane u Jugoslaviji. Svijet se svojevremeno samo u Zagrebu prodavao u više od 20 tisuća primjeraka. Ne smije se zanemariti ni izdavačka djelatnost "Oslobođenja". Jedan od kapitalnih poteza, tada teško shvatljiv u Jugoslaviji, bilo je štampanje kompletnih Krležinih djela, više puta ponovljenih, mnogo kompletnijih nego što su ikada izašla u Hrvatskoj. "Oslobođenje" je štampalo i Krkleca, Ćopića, Andrića itd. Vjerovatno najreprezentativniji Kur'an, oplemenjen Berberovim ilustracijama, izašao je iz ove kuće. Slično je i sa epohalnim reprintom Fojničkog grbovnika srednjovjekovne Bosne itd. Ovoj kući se, također, ima zahvaliti i za pokretanje Festivala malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, tradicionalnih književnih susreta u Jajcu, u Stocu itd. Štamparija "Oko", firme poput Oprese, Onase, Osse, ne bi nikada ugledale svjetlo dana da nije bilo "Oslobođenja" kao kuće. "Oslobođenje", dakle, nije uopće bilo samo novina, već naprosto kapitalni "motor" bh. kulture, izdavaštva, štamparstva itd. U pravu su zato mnogi koji kažu da bi gašenjem ove kuće zauvijek nestao jedan od najpoznatijih stubova bh. društvenog, kulturnog, umjetničkog pa tek onda medijskog identiteta. Odgovornost za moguće, i vjerovatno izvjesno gašenje Oslobođenja neuporedivo je zato veća od odgovornosti za gašenje jedne novine. Svođenje priče na "poslovnu realnost" po meni je kriminal protiv BiH, koja, naravno, nije ni nastala Daytonom niti se može svoditi na dejtonske kriterije. Naravno, spomenuo sam samo mali dio svega što je Oslobođenje porodilo, po raznim dokumentacijama se može naći koliko hoćete toga, ali je i ovo bitno da bi se shvatilo šta je Oslobođenje bilo, ne samo kao novina po kioscima već mnogo više kao nezaobilazna činjenica u definisanju bh. identiteta. NIJAZ DURAKOVIĆ (profesor na FPN-u u Sarajevu): Oslobođenje je za mene od malih nogu bilo sinonim novine, pogotovo dnevne. Sjećam se svog rahmetli oca koji bi sa posla uvijek dolazio sa Oslobođenjem u džepu, pa sam još kao dječarac listao tu za mene čudnu novinu. Poslije je Oslobođenje postalo navika. Dobro, ono jeste bilo dugo tzv. režimska novina, koju su dobijali svi pogotovo u zvaničnim institucijama sistema, ali čovjek stekne naviku pa jutarnja kafa, cigareta i Oslobođenje postanu dio vas i nešto bez čega se naprosto ne može. Ta je dugogodišnja navika prisutna kod većine iz moje generacije: ako ništa, okrene se Oslobođenje pa da se vidi ko je umro i kome treba otići na sahranu ili dženazu i tek se potom bistri politika sa prvih stranica. Tako je to bilo do ovih ratnih godina, kada je Oslobođenje doista igralo jednu, nije prejako reći - herojsku ulogu. Možda je to jedno od svjetskih čuda modernoga doba da u onakvom paklu, na prvoj liniji fronta, faktički bez ikakvih sredstava, bez papira, bez boje, čak i bez ključnih novinara, uz granate, uz rizik da bukvalno izgubite glavu da biste došli na posao da napravite novinu - da je ona izlazila u zaista teškim, paklenim, đavolskim uslovima i to je bilo jedino štivo koje smo mi ovdje u Sarajevu mogli da čitamo. Bilo je to štivo za koje smo se grabili jer ono nije moglo da izađe u primjercima koji bi bili prodati za simboličnu naknadu u onim bonovima. I da je samo to u pitanju - to je doista puno. Nastranu što je Oslobođenje dobijalo svjetske nagrade, nastranu što su novinari ginuli na zadatku i što su doista pokušali da šire istinu o agresiji na BiH, o tom krvavom ratu koji se ovdje odvijao, makar bili blokirani i makar se često kroz tunel iznosili rijetki primjerci tog lista. Meni je intimno žao to što se danas dešava sa Oslobođenjem: razumijem što je tržište i tržišna utakmica, ali sam uvjerenja da bi država ili Federacija ili bilo ko drugi trebali da nađu način da se pomogne Oslobođenju. Znam da je danas Dnevni avaz glavna dnevna novina i znam da ja napravljena parama SDA i to ogromnim parama: davali su i šakom i kapom da bi stali na noge, onda je Avaz bio privilegiran po svemu - po zakupu prostora, nabavci papira, opreme, izgradnji novih poslovnih prostorija. Ja, naravno, nemam ništa protiv toga, ali Oslobođenje je stavljeno u tu neravnopravnu tržišnu utakmicu, rekao bih, ostavljeno od svih pa i od onih koji su se kleli u njegovu nepristranost, objektivnost i profesionalnost, a možda su zaboravili što je Oslobođenje značilo i što znači za BiH i za sve nas u onom periodu od '92. do '95, pa i prije i kasnije. Na kraju, u pitanju je 50-godišnja tradicija: Oslobođenje je izašlo u Donjoj Trnovi u jeku Drugog svjetskog rata, i izlazi i danas, i ne bi se trebalo tako olako baciti u vodu. To bi jednostavno bio jedan anticivilizacijski, antikulturni čin. Uvjerenja sam da bi se Oslobođenje i samo trebalo preustrojiti, da se napravi neki novi koncept, nova programska orijentacija, da se kadrovski osvježi i prilagodi toj okrutnoj tržišnoj utakmici, ali siguran sam da bi ono trebalo da dobije pomoć od nadležnih organa i institucija jer je ono ipak simbol i države BiH i njene državnosti mukotrpno stečene, a ona se gradila i afirmirala zajedno i sa Oslobođenjem i uz njegovu pomoć. SENAD AVDIĆ (glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne): Moj odnos prema Oslobođenju i svekolikom statusu u kojem se ono danas nalazi na nekoj osobnoj, pomalo sentimentalnoj (pa i nostalgičarskoj) razini mogao bi se dovesti u vezu sa onim što osjećam prema propasti "Alhosa", urušavanju Robne kuće "Sarajka", propadanju "Vase Miskina Crnog". Kao što su mi prve sanke napravili majstori iz "Vase", hlače po koje ću prvim pokretnim stepenicama otići u "Sarajku" krojili "Alhosovci". Iako sam ovakav kakav sam (nepopravljivo otrovan novinarstvom), prve toksine prije više od tri decenije inkubirao sam čitajući Oslobođenje. Danas je, rekoh, "Alhos" jedna ubuđala magaza, "Sarajka" arhitektonsko i trgovačko ruglo grada, a Oslobođenje mi po prvi put nakon tridesetak godina ne nedostaje ako ga ne kupim ranom zorom. Zašto je to tako sa Oslobođenjem, ne znam, ali znam da tako nije moralo biti. A zašto je bilo tako i zašto će biti vjerovatno još gore, mislim da su davno, davno prije kolege novinari iz ovog lista morali pitati svoje poslovodstvo. Agonija Oslobođenja je posljedica kriminalne pohlepnosti poslovodstva tog lista kombinirane sa oportunističkim konformizmom novinara u njemu. Oslobođenje je žrtva unutrašnjeg sagorijevanja svog kvarnog materijala koji se taložio decenijama! Ne mislim da je bilo ko izvana (pa ni država, pa ni vlada) danas pozvan da se bavi spašavanjem Oslobođenja ako to već godinama nije činio niko iznutra. Malograđanska, prigodničarska i nekritična opsjednutost "slavnom prošlošću", ratnim "nagradama", "diplomatskim aktivnostima", u Oslobođenju je u uređivačkom smislu etablirala jednu antinovinarsku atmosferu, prema kojoj je u novinama najmanje važan novinarski tekst, pretvarajući taj list u neugledan, neprivlačan izlog lijepo ispisanih kolumni. Šta god o Dnevnom avazu mislili, novinarskom (ali i čitalačkom) oku ne može promaći kako taj dnevnik u velikoj mjeri pokreću profesionalni žar i strast (najčešće sa negativnim ili komercijalno-merkantilnim predznakom), dok iz Oslobođenja naprosto vrišti konformizam, decenijski novinarski "zimski san", "objektivnost" koja je najčešće posljedica nekompetencije i neinformiranosti. Ne, Oslobođenje ne treba spašavati izvana. Niti je to moguće. Ali, rastužuje me što ne vidim, ili ne umijem vidjeti da li volja i spremnost za njegovo spašavanje i znanje da se to učini postoje "unutra". MUHAMED FILIPOVIĆ (akademik): Pripadam generaciji koja se je duhovno i politički formirala u toku antifašističkog rata (1941-1945. godine) i za koju je Oslobođenje, na neki način, bilo sinonim novine i ujedno sinonim slobode. Naravno, znao sam što su to novine, jer je moj rahmetli otac bio zainteresiran za politiku i dostavljane su mu tri tada najvažnije novine za jednog muslimana. Bili su to zagrebački Jutarnji list (vjerojatno tada najbolja novina na prostorima Kraljevine Jugoslavije), beogradska Politika (koja je bila nezaobilazni izvor za bilo kakvu spoznaju o srpskoj politici) i Spahino Vrijeme (koje je bilo ogledalo muslimanskih političkih ideja). I tada je, naime, kao i danas, glavno pitanje politike u BiH bilo: "Što će biti s nama muslimanima?" Kako je i moj najstariji brat Safet bio novinar i radio za Jutarnji list, a bio i pokretač i osnivač više novina, među kojima je bila i poznata Seljačka borba, koja je uređivana u našoj kući i izlazila u Banjoj Luci, to sam imao veoma rano pojma o tome što je to novina i kako se ona pravi. Imao sam mogućnost da pratim i kako nastaje Oslobođenje, jer sam bio u partizanima upravo na onom prostoru na kojem je Oslobođenje izlazilo, a to je bila Bosanska krajina, zapravo Ribnik, Gornja Sanica i kasnije Jajce. Lično sam poznavao mnoge koji su radili u tom ratnom Oslobođenju, od Vilka Vinterhaltera (Švabe), kao Banjalučanina i školskog druga i prijatelja mog brata Safeta, Skendera Kulenovića, Branka Ćopića, Zvonimira Šubića, Niku Miličevića, Ahmeta Hromadžića i drugih. Bio je to list koji je izražavao mišljenja, nade i strepnje svih nas koji smo bili angažirani na razne načine u borbi protiv fašizma i njegovih pomagača u zemlji. Stoga je to list koji je u neku ruku postao sinonim za slobodu. Kasnije sam, od 1947. godine (tada sam objavio prvi dopis u listu), pa evo do danas, bio povremeni suradnik Oslobođenja, a imao sam sreću da upoznam brojne njegove izvrsne novinare, od onih ratnih, pa preko poratnih, od kojih ističem moje vršnjake ili nešto starije ljude, kao što su bili pokojni Mirko Bilić, rahmetli Ferid Softić, zatim današnji moji poznanici i prijatelji, kao što su Rizo Mehinagić, Mirko Petrinić, Faik Dizdarević, da pomenem samo one koji su bili izuzetno sposobni i koji su obilježili hod našeg novinarstva u sam vrh tadašnjeg jugoslavenskog novinarstva. Posebno odajem priznanje ratnim i današnjim novinarima ovog lista, onim koji su na svojim glavama iznijeli ratni period i odigrali prvorazrednu ulogu i izvršili najvišu uslugu našoj zemlji i pitanju njene slobode i prava, kao i ovim današnjim, od Hamze Bakšića, Gojka Berića, Zije Dizdarevića i drugih mlađih koji se već duže vremena javljaju, koji su izuzetno dostojanstveno izdržavali u neovisnoj poziciji u vrijeme kada je to bilo teže nego ikada do sada. Koliko je Oslobođenje značilo u ratu, neka pokaže ova mala historija. Oslobođenje je bilo jedini list koji je donosio čitulje za sve poginule ljude u Sarajevu tokom rata. Boraveći u Ženevi, na pregovorima, vidio sam da bi bilo dobro da se svjetska javnost upozna sa onim što se stvarno zbiva, ali ne kao sa kurioznim događajima, kao što su klanice povremeno priređivane od strane četničkih zločinaca, nego da shvati što je to konstanta života u gradu, njegova svakodnevnica, odnosno da je svakodnevnica nasilna smrt. Dogovorio sam sa mojim sinovima da mi izrežu sve čitulje iz Oslobođenja. Pokazalo se da je to bio povelik denjak papira. Odnio sam to u Ženevu i, uz pomoć nekih prijateljski raspoloženih novinara, izlijepio sve te čitulje (više od dvije tisuće) na panoe i te panoe izložio u foajeu Palače nacija u Ženevi. Bio je to grom iz vedra neba, jer smo na više jezika napisali: "Ovi su ljudi umrli zbog vaše indolencije." Tako je Oslobođenje pomoglo da se razbije jedna barijera šutnje u zapadnom svijetu o tome što se zbiva u opkoljenom Sarajevu i to na jasan, neporeciv i upečatljiv način. Stoga je za mene i danas Oslobođenje moj list, nezaobilazni dio mog dnevnog života, bez obzira na to koliko bio zadovoljan njegovim stanjem i pisanjem. Ljudi smo, zar ne, pa zašto se u nekim stvarima ne bi i razilazili. To je u mnogom smislu neophodno. Odista bi bilo tragično da Oslobođenje prestane da izlazi. Ukidanje Oslobođenja bilo bi znak da su misao i demokracija, da su sloboda i odgovornost kapitulirali pred nerazumijevanjem jednog društva koje samo za sebe kaže da je u "tranziciji", a to znači da nije nigdje, da je fluidno, da nema ni sigurnih principa, ni čvrstih temelja, ni bilo čega drugog što bi mu dalo neku stabilnost, a ljudima sigurnost. U vrijeme vladavine nemorala, opće korupcije (prije svega moralne i mentalne), prestajanje izlaženja ovog lista ili bilo kakvo njegovo skretanje s linije dosljednog zastupanja načela demokracije, slobode i odgovornosti javne vlasti za stanje naroda i zemlje, bilo bi ravno katastrofi, za koju moram i sam priznati da nam nije daleko od kuća, ali koja ipak ne mora da se dogodi. Bili bismo više sigurni da se neće dogoditi ako Oslobođenje ostane živo. Smatram da bi vlade, kojih, kako znamo, ima tušta i tma, kako Ministarski savjet, tako osobito federalna i kantonalne vlade, morale da se zainteresiraju za ovaj problem i da nađu pogodno rješenje koje bi omogućilo Oslobođenju da nastavi da živi i da konačno i stvarno stane na noge. Dakle, trebale bi da saniraju list i omoguće mu normalan život. Ne sumnjam da bi ljudi koji rade u listu bili u stanju da svojim radom izbore status čitanog lista i pravo na život. Uvjet je da budu slobodni i sigurni i da im nad glavama ne visi Damoklov mač propasti o kojoj neće odlučiti oni svojim slabim radom, nego netko tko je imao pare da u danom momentu zavlada listom. Ako vlade uopće misle na javno dobro, a u to spada i pravo građana da budu nepristrano i profesionalno obavještavani o tome što se u zemlji i oko nje zbiva, kao i o onome što oni koji su dobili mandate za neke stvari uistinu rade, tada bi morala da intervenira i osigura da se Oslobođenje izvuče iz sadašnjih tegoba i nastavi svoj rad u uvjetima sigurnog položaja i bez mogućnosti da bude ucjenjivano s bilo koje strane. Drago mi je da ste pružili, na ovaj način, ruku Oslobođenju. To vam služi na čast i pokazuje vašu brigu za stanje informiranosti naše javnosti i njenog prava da ima sigurne, profesionalne i kritičke informacije i ocjene onog što se u zemlji i sa nama svima zbiva.

Arhiva Dani
235