mbiciozni student medicine i pomni proučavalac priro doslovlja i njemačke roman tičarske kulture, Joseph Beuys imao je jedva 22 godine kad su u zimu 1943. njegov bombarder marke Stuka ruske protivavionske snage srušile negdje nad nepreglednim ravnicama Krima. Teško povrijeđenog i promrzlog, nakon nekoliko dana spasili su ga seljaci, Tatari, koji su mu, kako sam svjedoči, "tijelo obložili životinjskim lojem da bi se povratila tjelesna temperatura i umotali u filc, koji je kao izolator trebalo da očuva toplotu".

Neposredno iskustvo smrti i upoznavanje sa fascinantnim srednjoazijskim šamanističkim metodama liječenja, mladog je Beuysa ispunilo saznanjem da nema racionalnih odgovora na tajne postojanja i jedino ono duboko unutarnje, čisto duhovno u čovjeku vrijedno je da bude ugrađeno u temelje bitnih ljudskih aktivnosti.

Ovo saznanje je odredilo njegovo kasnije posvećenje umjetnosti do koje je došao dugim godinama oporavka, studiranjem na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu, prvim nastupima i, konačno, preuzimanjem jedne gotovo prosvjetiteljske duhovne misije u javnom životu poslijeratne Njemačke. Upravo ova misija Josepha Beuysa odredila je umnogome smisao i pojam umjetnosti u modernoj svjetskoj kulturi druge polovine 20. stoljeća, a od ovog umjetnika načinila mitsku figuru koja svojom fascinantnom umjetničkom djelatnošću uspijeva da u jednom totalno otuđenom konzumerskom društvu spektakla utiče na svoju okolinu poput šamanističkog predvodnika čije se pouke slušaju i slijede.

Sa izložbe u galeriji Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu

Kao i pred brojne njemačke intelektualce poslijeratnog razdoblja, i pred Beuysa se postavila neminovna dilema o razlozima i posljedicama stvaranja totalitarističkog režima koji je Europu i Njemačku sunovratio u ponore najstrašnijeg rata, koji ni tako velika kultura nije mogla da preduprijedi u samom začetku. Iz te mučne griže savjesti izrodila se potreba kod mnogih intelektualaca da se kulturi i umjetnosti prida jedna sasvim nova društvena misija u kojoj će se upravo uz pomoć duhovnih vrijednosti prodrijeti što dublje u etičko čovjekovog bića, sa namjerom da se u njemu djeluje snagom pročišćenja i preobražaja. Krajnja namjera jedne ovako zasnovane umjetničke aktivnosti jeste izgradnja kreativne i kritičke svijesti koja će iz čovjeka potisnuti kompleks slijepo poslušnog i pasivnog izvršioca, zapravo onog mentaliteta koji je bio podloga za nekritičko pristajanje na fašizam...

Pozivajući se na goleme duhovne domete njemačke kulturne tradicije, a posebno na slavni period romantizma, djelujući svakodnevno u političkoj i socijalnoj realnosti zemlje koja je brzo hvatala korak sa zahtjevima savremenosti, upravo je Beuys postao živi amblem korjenite duhovne transformacije sredine. Radeći najviše sa mladima koji su i sami htjeli da speru istorijski stid zbog grijeha svojih predaka, Beuysu je u izvjesnom smislu, u kontekstu savremene njemačke kulture, pripala zasluga svojevrsnog iskupitelja roditeljskih grijeha. Sa druge strane, zahvaljujući njegovim brojnim nastupima u svijetu, njemačka se umjetnost nakon perioda ekspresionizma i bauhausovskog konstruktivizma konačno ponovno našla u matici europskih kulturnih zbivanja.

Kako je Beuys uspio da ostvari sve te ciljeve, pitanje je u čijem se odgovoru krije suština jednog potpuno novog poglavlja savremene likovne umjetnosti. U ovom kontekstu umjetnik raskida sa svim do danas poznatim likovnim poetikama, kako tradicionalnim, tako i onim poetikama koje su nam poznate iz umjetnosti istorijskih avangardi i umjetnosti neoavangardnih strujanja kojima je na početku (u vrijeme Fluxusa) bio zahvaćen i sam Beuys.

Sudeći po osnovnim tehnikama rada, Beuys se može smatrati crtačem i skulptorom, ali više od svih rezultata u pojedinim likovnim disciplinama bitno je za njega uvijek bilo neposredno lično prisustvo u prostoru djelovanja, komunikacija sa okolinom, ne onom fizičkom, ambijentalnom, nego onom živom i duhovnom, dakle sa ljudima koji ga gledaju i slušaju, koji prate njegova teorijska izlaganja, koji se sa njim upuštaju u diskusije, i na taj način, kroz kritički dijalog, stvaraju ambijent njegove umjetnosti.

Umjetnički objekt (crtež, skulptura, prostorna instalacija) nije za Beuysa važan kao finalni stadijum djela, nego je tek začetak u procesu saobraćanja, a da bi se stiglo do ravni koju on u svojoj umjetnosti smatra bitnom: do sprege misao-govor-komunikacija. Radnje koje je Beuys vršio u pojedinim medijima i materijalima, koje je obavljao pred publikom u galerijskom prostoru, mogu se razumjeti kao svojevrsni rituali s polazištem u području neke samo umjetniku znane individualne mitologije. Upravo zato što su po ulozi simboličkog jezika te radnje nužno hermetičke i kriptičke, Beuys osjeća potrebu da uz njih istakne i svoje izravno učešće, ali nipošto u funkciji dodatnog verbalnog tumačenja sadržaja i smisla pojedinih akcija, nego prije svega kao upućivanje na intencije, na temeljne motivacije svoga cjelokupnog shvatanja poziva savremenog umjetnika i prirode savremene umjetnosti.

Beuys je, dakle, umjetnik-govornik, umjetnik-propovjednik, medij njegovog izražavanja su podjednako govor i razgovor, monolog i dijalog. U tom smislu je za njega rečeno da podsjeća na nekog modernog Sokrata, ali ne samo jer se služi usmenom komunikacijom nego zato što u osnove svojih propovijedi, u središte svojih pridika - popovanja, kako bi to rekao Donald Kuspit - postavlja etička i antropološka pitanja, suštinska za definiranje savremenog svijeta. Zbog toga je njegova umjetnost toliko drugačija od svega što je u prethodnoj umjetnosti nastalo. Ona je, zapravo, jedna savremena nauka o čovjeku u okviru moderne umjetnosti.

Beuys je u savremenu umjetnost uveo mnoge dotle nepoznate postupke i materijale (od kojih su najpoznatiji njegovi ćoškovi masnoće uz upotrebu životinjskog loja ili margarina, zatim predmeti od filca), a u nekim od njegovih ključnih akcija protagonisti su bile životinje (od mrtvog zeca kojem je pokušavao objasniti šta je to slikarstvo, do bijelog konja i kojota koje je uveo u galerijske prostore).

No to posezanje za neobičnim sredstvima uvijek je bilo u tijesnoj vezi sa simboličkim sistemom koji čini suštinu njegovog shvatanja umjetnosti: sve je u Beuysovom djelu upućeno ka metafizičkim značenjima koja se kriju u alhemijskim transformacijama raznih materijala, u njihovom prijenosu iz haotičnog u homogeno stanje, u inicijaciji u nepoznate prirodne procese, ukratko u onome što izmiče razumskom i logičkom zaključivanju.

Beuys i ne želi da se tajne otkrivaju i da sve jednom za svagda bude racionalno objašnjeno: intuiciju uzdiže do uslova novih saznanja, a upravo ta saznanja smatra neophodnim da bi se mogao uspostaviti što sigurniji pogled ka budućem vremenu. To je njegova duhovna alhemija za koju je inspiraciju nalazio ne samo kod srednjoazijskih šamana koji su njegovo primarno iskustvo, u antropozofiji Rudolpha Steinera, čiji je bio poklonik, nego i kod srednjovjekovnih filozofa i mističara (posebno Pracelzusa) iz čijeg vokabulara poseže za načelom in-formisanja, pod kojim valja razumjeti ne pojam u nama prenijetom smislu, već u smislu dovođenja--nečega-u-oblik. Beuys ovaj pojam prevodi u pojam socijalne plastike, ključni termin njegove umjetnosti čiji je jedini i najviši cilj uobličavanje čitavog društva.

Beuys je poduzeo sve da bi u jednom konzumentskom masovnom društvu za savremenog umjetnika izborio središnju poziciju: jer, nedovoljno je savremenom umjetniku da bude pobunjenik sa margine, potrebno je za njega da bude uticajni intelektualac čiji se glas u društvu itekako čuje i uvažava. Služeći se raznim strategijama, od kojih je jedna, vrlo bitna, bilo i njegovanje vlastitog izgleda (filcani šešir, košulja, farmerke, prsluk, planinarske cipele, kaput od astrahana), Beuys je više od drugih uspio da kao likovni umjetnik postane ličnost javnog statusa kakvom su dosad znali da budu jedino vodeći filozofi i književnici epohe. Mogao je to da ispuni zato što je umjetnost shvatao kao višedisciplinarno područje djelovanja: ne, dakle, kao oblikovnu praksu, nego i kao svojevrsnu ideologiju, kao pokretanje etičkih i antropoloških pitanja, najzad, kao područje sa znatnim vaspitnim učinkom.

Arhiva Dani
235