DANI: Gospodine Szeemann, 21. stoljeće započelo je slično minulom, dvadesetom, koje se smatra najmračnijim i najkrvavijim periodom u ljudskoj povijesti. No, umjetnik Karl-Heinz Stokhauzen je događaje od 11. septembra nazvao "najvećim performansom koji je ikad vidio"!? Možete li prokomentirati njegovu ocjenu, ali i, s obzirom da ste se često bavili razmeđem stoljeća, ukupan odraz aktuelnih zbivanja na savremenu umjetnost?

SZEEMANN: Da, Stokhauzen uništenje World Trade Centra naziva najvećim umjetničkim djelom koje je ikada vidio. Ne slažem se i ne mogu prihvatiti takvu formulaciju, jer umjetnost nije ubijanje. Ne možete zanemariti hiljade mrtvih, a izdvojiti grandiozno i spektakularno rušenje simbola konzumerstva (WTC) i vojne moći (Pentagon) kao neki genijalni pogodak koji proizvodi estetski doživljaj. Međutim, 11. septembar je bitan i za ovogodišnji Venecijanski bijenale, koji je otvoren nešto ranije, tako da se bijenale može čitati do ovog datuma na jedan način i sasvim drugačije poslije 11. septembra. Prije same smotre, dok sam razmišljao o njoj, rekao sam sebi - moram napraviti izložbu koja će biti drugačija. Ne možete uvijek dolaziti sa 80 istih imena, jer bude sve isto. Ili ćete pisati samo detektivske romane i onda se oni svare za dva sata zajedno sa rješenjem, ili otvorite različite puteve bez rješenja ali sa dosta aktivnosti u mozgovima. Dakle, izašao sam na smotru sa dvije suprotnosti. Na jednoj strani imate istraživanja sa novim kvalitetama formi u koegzistenciji i to je na liniji Beuysove poruke-apela da umjetnost treba da učini svijet boljim, pa se tu umjetnici smještaju u neku ulogu druida. A sa druge strane imate sve te mlade ljude koji također grade ideju pobune unutar ideje o globalizaciji. Mislim da se to odnosi i na sve te islamske zemlje, u smislu: da li imaju previše ili premalo globalizacije. Zabrinutost svih tih mladih umjetnika lokalnim situacijama, sa individualnim sudbinama, za mene je neka vrsta apela. I ovdje bih se ponovo vratio Beuysu i njegovoj ideji o hitrom zecu koji ide od istočnjačke intuicije do zapadnjačkog racionalizma i koja u ovom trenutku, kada je umjetnost u pitanju, dobija na aktuelnosti. Nedavno sam u jednom intervjuu rekao da sam strpljiv i da čekam taj novi amalgam intuicije i racionalizma da se pojavi u obliku novog sintetičkog uma u umjetnosti. To, naravno, ne treba smatrati nečim što će se brzo dogoditi.

DANI: Koliko realnom smatrate ambiciju pojedinih umjetnika da artizmom mijenjaju okolinu? Beuys je dobar primjer takvih...

SZEEMANN: Pa vidite, još 60-ih godina prošlog stoljeća su se vodile beskrajne diskusije da li je umjetnost politična ili nije politična. Mislim da je umjetnost avantura pojedinca i zato je to jedan potpuno drugačiji način života. Umjetnik je složeni problem: od toga kako on evoluira, koliko je neovisan svana i iznutra, itd. Ne možete očekivati tu neku neposrednu interakciju između umjetnika i okoline. Naprimjer, Anur Hadžiomerspahić dolazi iz dizajnerskog problema i on želi da se obraća i onima koji nisu vizualno obrazovani. Dakle, on je tvorac postera. I naravno da traži široku publiku jer on je protiv nečega i on to kritikuje. I u kritici uvijek je komentar, a umjetnik koji zaista stvara umjetnost ne komentariše. I tu postoji velika razlika. Prije dvije godine sam dobio ugovor za produženje moga angažmana i u njemu je na jednom mjestu pisalo da ljudi koji izlaze sa mojih izložbi moraju izjaviti da su promijenjeni. Rekao sam da je to nemoguće i da to ne mogu potpisati. Nikada to ne bih mogao uraditi. Jer, danas kada odem do moga rodnog grada Berna, ljudi mi kažu: "Ono što si uradio prije 30 godina nismo nikada zaboravili." Ali kada sam to uradio, niko mi nije ništa rekao. Bojali su se svi, jer moje izložbe su bile provokativne, tako da su svi bili tihi i čekali da vide šta će se dogoditi.

DANI: Zašto?

SZEEMANN: Mislim da 98 posto ljudi, ako se izbace iz svakodnevne kolotečine svojih navika, postaju uplašeni. Ne možete očekivati promjenu u svijetu sa umjetničkim djelom u roku od pet minuta. Slično je i sa Beuysovim porukama - apelima o boljem čovječanstvu. Uvijek želim da ispričam primjer moga zemljaka Henria Dunanta, koji je bio osnivač Crvenog križa i koji se zanosio idejama kako možete organizirati svijet bez obzira na religije, etničke razlike, kulture, ako imate međunarodne institucije koje garantuju ljudska prava. Naime, ovaj sanjar je Crveni križ prepustio nekom generalu a sam okolo hodao godinama i priređivao koncerte na nekom ekstravagantnom pijaninu iz kojeg su izlazili plamenovi, jer vatra je pročišćenje, vjerujući da odmah ljude može učiniti boljim. Vidite, to su lijepi primjeri koji pokazuju koliko je vremena potrebno da se nešto promijeni. Slično je i sa demokracijama, u kojima mora da se dogodi neka velika katastrofa, 11. septembar ili nešto slično, pa da ljudi iz toga nešto nauče.

DANI: Gospodine Szeemann, kakvo je Vaše mišljenje o kolekciji Ars Aevi i budućem muzeju suvremene umjetnosti u Sarajevu, s obzirom na mjesto na kojem nastaje i na iskustva sličnih muzeja u svijetu koji već postoje?

SZEEMANN: Pošto je kolekcija već tu, u Sarajevu, mislim da strategija njene funkcije mora biti dvostruka. Na jednoj strani, ovdje morate da ukorijenite tu kolekciju, a na drugoj, morate pokazati kako ukorijenjena kolekcija može da se uključi i ubroji u internacionalni kontekst. Mislim da su to dva glavna cilja koje ova kolekcija mora dostići. Ono što je bitno za ovu sredinu, a to sam rekao i direktorici vaše nacionalne galerije, jeste stvaranje umjetničke klime sa svim onim sadržajima koji će mlade ljude zainteresovati i zadržati da ovdje ostanu. Zatim, bitni su programi razmjene i vidim da ovdje postoji za tim veliki interes. Mladi ljudi su gladni uopravo takvih programa i to je za njih jako važno. Kada sam bio u Kunsthalle u Bernu, otvorio sam tu instituciju pretvorivši je više u laboratorij nego u hram prosvjećivanja. Zato su svi mladi umjetnici ostali u gradu. I to je ponovo dalo gradu novi život. Bilo je to vrijeme 60-ih prošlog stoljeća, vrijeme izuma pilule protiv začeća i seksualne revolucije. Muzej mora da igra između prosvjećivanja i potpunog otvaranja, mislim da je to jedini način. Naime, umjetnost na jedan posve individualan način pokušava da promijeni mišljenje, ali i viđenje kada je vlasništvo u pitanju. Kolekcija, ako je ukorijenjena, bolja je ako se stalno pregleda. Čim je vi počnete pokazivati kao vlasništvo, mislim da je gotovo sa njom jer ona postaje muzej. Vidite je jednom ili dva puta. Ili dođete kad ste sami, ali onda je to veza od vas ka vlasništvu i nazad od vlasništva ka vama. I nema više otvorene situacije.

DANI: Vaša biografija je puna zanimljivih detalja, barem promatračima sa strane. Koliko ste Vi zadovoljni njome?

SZEEMANN: Imam dosta godina i već imam svakodnevni problem kada se probudim, ujutro moram da hodam jedan sat kao lav u kavezu dok svi moji nervi ne počnu da funkcioniraju zajedno. Naravno, kada ste mladi, ne znate za granice. Prvo sam radio u teatru, tada sam imao 22 godine. Bio sam glumac i igrao sam Mefista. Onda sam rekao dosta mi je svih tih intriga, osnovao vlastiti teatar i u njemu igrao sam. I to je bio početak, to radim cijeli svoj život. Manje ili više sam uglavnom radio sam. U tom periodu sam pisao tekstove, igrao, radio scenografiju, komponovao muziku, ali nikad nisam mislio da ću imati uspjeha. U pravom trenutku, 1957. godine su me pozvali da pomognem oko realizacije jedne izložbe jer je direktor imao problema sa bubrezima, drugi je imao srčani udar i pitali su Franza Meira, bivšeg direktora Kunsthallea u Bernu, da li poznaje mladog čovjeka koji bi mogao da pomogne. On je rekao da zna samo jednoga. I tako sam otkrio svoj medij izražavanja.

DANI: Govorili ste o globalizaciji. Slažete li se s tezom kako su njenoj punoći najbliža djeca i umjetnici?

SZEEMANN: Krenuli smo sa tim da se sve promijenilo poslije 11. septembra. Napravio sam tu izložbu koja ne postoji, koja je totalno umjetničko djelo jer predupređuje novo društvo. I, onda, naravno da su me svi pitali: totalno umjetničko djelo, šta je to? I ja sam rekao, imate to u svakom životu. Kada ste dijete, imate nesvjesno lice, to je kao da se suprotstavljate svjesnom umjetniku koji želi da preživi kroz simbole nesvjesnog umjetnika koji ih živi, proživljava odmah, a društvo kaže - on je lud! Mislim da smo uvijek između ta dva pola. I dijete misli na taj globalan način, ali onda dođe obrazovanje. Ponovo se pruža prilika da pređete granice sa pubertetom, posebno onda kada ste se po prvi put zaljubili. I ono što će ostati isto poslije 11. septembra: svaki čovjek, svaka žena će se po prvi put zaljubiti, vodit će ljubav, prolazit će kroz pubertet, umrijeti, žene će se porađati, a muškarci će pokušavati da pobjegnu i budu slobodni.

Arhiva Dani
235