rije nego što je u augustu ove godine preselio u Sjedinjene Američke Države, Ian Doherty bio je dugogodišnji producent na BBC-u. Umoran od nekoliko decenija teškog novinarskog života, ako se tako može nazvati vrijeme koje je provodio kod kuće između dva putovanja na brojna svjetska ratišta, u smiraj karijere prešao je u uglednu bostonsku radiostanicu WBUR. Mjesec dana kasnije, rat je, kao da ga slijedi, prešao na američko tlo. "Oni su napali naše simbole, simbole slobodne trgovine i kapitalizma, i mislim da bismo mi zato trebali napasti njihove simbole. Mislim da bismo morali bombardovati Mekku", rekao mu je dan nakon napada na New York i Washington kolega iz The Boston Globea. I pored toga što nije htio otkriti njegovo ime, Doherty je naglasio da je riječ o jednom od najuglednijih novinara Globea, i da, samo zahvaljujući uredničkoj intervenciji, ovaj poziv na rat nije objavljen.

U danima i sedmicama nakon 11. septembra, među prvim žrtvama medijske histerije koja je pratila prvi rat u novom mileniju, kao što je to uvijek slučaj, pala je istina. Skoro sve novinske kuće, od CNN-a i The New York Timesa, preko NBC-a, do konzervativnih stanica poput Fox Newsa, preuzele su na sebe ulogu glasnogovornika istinskih američkih interesa. Novinari i televizijski voditelji počeli su govoriti u prvom licu množine, istina je preko noći dobila jedno, veoma poznato lice, a svaki oblik kritike ugušen u moru predrasuda koje su najednom dobile manje ili više utjecajne glasove. SAD su ušle u rat bez linija razgraničenja, bez fronta i pozadine, protiv neprijatelja koji nije vidljiv. Uloga medija od samog početka bila je da stvore njegov prepoznatljivi lik.

Nadesno, prebroj se Vozeći se sa kolegom iz Globea, zapodjenuo sam, dijelom i zato da bih tek popunio vrijeme, razgovor o evropskoj podršci američkoj operaciji u Afganistanu. Imajući na umu da je riječ o iskusnom novinaru, dugogodišnjem vanjskopolitičkom dopisniku, pomislio sam da bi on mogao pružiti svježiji ili drugačiji uvid u rat koji je trajao već više od mjesec dana. "Pa, mislim da nas, pored Britanaca, najviše razumiju Francuzi. U Francuskoj ima više muslimana po glavi stanovnika nego bilo gdje drugdje izvan arapskog svijeta", rekao je on kratko. Nisam mogao vjerovati sopstvenim ušima. Osjećaj šoka zamijenio je osjećaj uvrijeđenosti, koji je potom ustupio mjesto zgražanju. Nastavio je govoriti, pretvarao sam se da ga slušam, ali riječi koje su dopirale do mene nisu imale nikakvog smisla. Ne znam da li je iz moje šutnje shvatio bilo šta, ali kao rijetko kada nisam osjećao potrebu da tražim objašnjenje. Na koncu, svako bi objašnjenje u ovom slučaju bilo sasvim suvišno.

Prebrojavanje bilo kakve vrste je obično uvod u teror. Prebrojavanje sa ovim prizvukom, zbrajanje "po glavi stanovnika" nije ništa drugo nego žigosanje cijele jedne skupine ljudi, svođenje na brojeve potrebno da se oni od ljudskih bića pretvore u neprijatelja. Onu vrstu neprijatelja čije motive nije potrebno objašnjavati, jer motiv u ovom slučaju leži upravo u vjerskoj pripadnosti. Prije toga potrebno je potpuno zamagliti njihovu ljudsku prirodu, predočiti je kao mračnu ili mističnu, najprije stranu ili neshvatljivu. Ne vjerujem da je moj sugovornik rasista. Štaviše, iz razgovora s njim shvatio sam da je njegovo iskustvo sa islamom i muslimanima, s kojima se prvi put sreo u BiH, sasvim drugačije. Ne vjerujem da je moj sugovornik rasista, ali tim gore po njega. Rasizam nije stvar odluke, nego stanja svijesti.

Nekoliko dana nakon terorističkih napada, u Amtrakovom vozu za San Francisco uhapšena su dvojica Arapa pod sumnjom da su bili pripadnici Al-Ka'idine ćelije čiji je lider bio Muhamed Atta. Obojica su uza se imali po nekoliko hiljada dolara i skalpele, što je bio temeljni razlog za sumnju da planiraju izvesti nove terorističke napade. I jedan i drugi su tvrdili da sele u San Francisco u namjeri da otvore novinski štand, a da im skalpeli trebaju pošto su i u New Yorku, gdje su živjeli do tada, radili kao prodavači novina. Ni jedan ni drugi nisu mogli objasniti odakle im novac, neuobičajeno velika svota za kolportere. Obojica su, kao i još najmanje hiljadu stranaca, uglavnom Arapa, još uvijek u pritvoru, i pored toga što policija nema čvrstih dokaza da su teroristi, odnosno sljedbenici Osame bin Ladena. Sredinom novembra u javnost su počele curiti glasine o nezakonitom pritvaranju i maltretiranju pritvorenika, od kojih su neki čak i državljani SAD-a. Da li zbog toga ili zato što su tvrdoglavo odbijali surađivati s policijom, CNN je upravo u to vrijeme objavio kako je ključni razlog za sumnju taj što su spomenuta dvojica "uklonili sve dlake sa tijela, spremajući se za susret sa Allahom", praveći sasvim novi obrat.

Sada sumnja više nije počivala na materijalnim dokazima, nego na nekakvom mračnom i Amerikancima nejasnom ritualu brijanja koji muslimani obavljaju pred - vjerovatno dobrovoljni - polazak u smrt. Taj podatak, iako je riječ o izmišljotini, nikada nije demantiran na CNN-u. Tek je Times, nekoliko dana potom, pružio priliku njihovom poznaniku, također muslimanu, da objasni kako to uopće nije islamski ritual, čak i ako je istina da su se njih dvojica obrijali. Do tada to više nije bilo važno. Kao što nije bilo važno to što su se skoro svi učenici jedne škole u Jamaica Plainu, inače vrlo etnički mješovitom dijelu Bostona, uključili u premlaćivanje nekoliko somalijskih djevojčica koje su odbijale skinuti veo sa lica. Novine su sa zakašnjenjem od skoro cijelu sedmicu izvijestile da je riječ o običnoj tuči.

Kraj kuće slobode? Ova površnost, odnosno neznanje, sasvim je u skladu sa američkim izvještavanjem o islamu još iz osamdesetih godina, i, prema riječima Edwarda W. Saida, počiva na iranskoj krizi talaca. Do pojave Osame bin Ladena, utjelovljenje islama u SAD-u, odnosno svega čemu se u islamu može prigovoriti, bio je lider iranske islamske revolucije, imam Homeini. Nakon raspada komunizma, islam je u američkim medijima i dalje ostao "izazov", "dok je razumijevanje islama bilo stvar do koje se vrlo teško dolazilo", objašnjava Said u knjizi Covering Islam. "Skoro da uopće nije pretjerano reći da se o muslimanima i Arapima izvještava, razgovara i razmišlja ili kao o snabdjevačima naftom ili kao o potencijalnim teroristima", piše Said. Da bi ilustrirao vrstu novinskog izvještavanja o kojoj govori, Said u svojoj knjizi prenosi dio članka "Razmišljajući o terorizmu", objavljenog u Atlantic Monthlyju još 1986: "Određene kulture i potkulture, tereni neostvarenih ciljeva, predodređeni su da budu ishodišta terorizma. Islamska kultura je najočigledniji primjer. Stav ove kulture o sopstvenom položaju uveliko odudara od stvarnog stanja stvari u suvremenom svijetu. Božja je volja da kuća islama pobijedi kuću rata, ne isključivo i samo miroljubivim sredstvima. 'Islam je pobjeda' slogan je iranskih fundamentalista u Zaljevu. Nanijeti udarac kući rata je dobro djelo i shodno tome postoji sveopća podrška aktivnostima koje se na Zapadu smatraju terorističkim."

Wolf Blitzer, jedan od onih novinara kojima se na konferencijama za štampu zvaničnici Pentagona obraćaju krajnje prijateljski - "Znaš, Wolfe…" - od 11. septembra vodi na CNN-u emisiju veoma znakovitog imena: War Room. Najbliži prijevod bi glasio "komandni centar", odnosno "stožer". Najčešći Blitzerovi gosti su umirovljeni generali američkih oružanih snaga, bivši specijalci, šezdesetogodišnjaci širokih vratova i niskog čela, koji, očigledno frustrirani što ne mogu učestvovati, svaku rečenicu započinju sa "pa, mislim da bismo morali…", kao da žele stvoriti privid da su i sami izravni sudionici.

Njihove ocjene su jednolične do bljutavosti, a prognoze neopozivo optimističke; "naši" specijalci su najbolje obučeni vojnici na svijetu, spremni za borbu u svakom okruženju; talibani su uvijek "surovi borci" iako su stjerani u jugoistočni ćošak Afganistana; rat protiv terorizma samo što je započeo i najteže tek dolazi; Husein vjerovatno još uvijek proizvodi oružja za masovno uništenje; Bagdad je sljedeća faza; "moramo raščistiti odnose sa Saudijcima, jer oni nisu bili iskreni prema nama"; trebamo li uvažavati stav Pakistana?; da li je ovo zaista sukob civilizacija?; gubimo li propagandni rat?; ako uhapšeni Arapi neće da pričaju, onda moramo primijeniti silu ili im zaprijetiti izručenjem u zemlje u kojima je to zakonski dopušteno; možda je "serum istine" najbolje rješenje; nema sumnje da ćemo pobijediti u ovom dugotrajnom i iscrpljujućem ratu; broj spora antraksa nevidljivih golim okom potreban da zarazi čovjeka je osam hiljada; privest ćemo zločince pravdi ili ćemo pravdu odnijeti do njih; we will not falter, we will not tire and we will not fail.

Rijetko, ali na televizijske ekrane i u novinske stupce dopirale su i vijesti i iz samog Afganistana. Kada su američke bombe počele pogađati civilne, umjesto planiranih vojnih ciljeva, talibansko vodstvo je dopustilo stranim novinarima da uđu u zemlju i snime razorne posljedice takvih greški. Nakon jednog od izvještaja, poslije naročito teške omaške američkog zrakoplovstva, dok je novinar sa terena pokušavao objasniti da su izgoretine u kadru ljudska tijela, voditeljica CNN-a Paula Zahn je bez ikakvog ustezanja kazala: "Od sada ćemo poslije svakog ovakvog izvještaja ponoviti da Sjedinjene Države bombarduju Afganistan zbog napada na New York i Washington, tek da stvari stavimo u perspektivu."

Što su napadi duže trajali, bilo je jasnije da američki mediji prave sve teže greške, otvoreno idući ruku pod ruku sa Bijelom kućom, odnosno Pentagonom. Odluke američkog predsjednika Georga W. Busha niti u jednom slučaju nisu dovedene u pitanje dovoljno glasno da bi ga nagnale da promijeni neku od njih. Njegova odluka da uvede tajne vojne tribunale, koristeći presedan koji je u Drugom svjetskom ratu napravio Franklin Delano Roosevelt, izazvala je ozbiljnu pažnju samo među članovima raznih organizacija za zaštitu ljudskih prava i sloboda.

"Američki mediji nikada nisu uživali ovakvu vrstu popularnosti", kaže Stephen Kurkjian, jedan od najstarijih novinara Globea, objašnjavajući time strah američkih medija da kritiziraju odluke još popularnijeg predsjednika. Između profesionalnih standarda i patriotskog žara, američki novinari su od početka rata u Afganistanu, osim rijetkih izuzetaka, podlijegali ovom drugom. "Nisam siguran da bih objavio da se američki vojnici spremaju za neku operaciju u Afganistanu, jer bi ih to moglo dovesti u opasnost", otvoreno je priznao jedan od njih. Ali, čak i novinari koji su kritizirali pojedinačne odluke niti u jednom trenutku nisu doveli u pitanje generalni kurs američke politike.

Štaviše, za glavni tok američke štampe ona nije dovoljno temeljita. William Safire, savjetnik bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona, u redovnoj kolumni u The New York Timesu predložio je da SAD iskoriste Tursku kao uzor ostalim muslimanskim zemljama. Prema njegovom naumu, sjeverni dio Iraka bi trebalo, nakon obračuna sa Huseinom, pripojiti Turskoj ("granice su tu da se mijenjaju!"), koja je ionako članica NATO saveza, i tako izaći u susret njenim teritorijalnim aspiracijama. Evropske partnere treba privoljeti da Tursku prime u punopravno članstvo EU, jačajući je dovoljno da može voditi glavnu riječ u muslimanskom svijetu. Safireov kolega Thomas L. Friedman, inače dobitnik Pulitzerove nagrade za izvještavanje iz Beiruta, u svom tekstu iz Peshewara je napisao: "Ne smijemo ostati ovdje (…) Trebamo obaviti posao i povući se. Kada se budemo vratili, moramo se naoružati, ne tenkovima, nego - knjigama. Sve do tada ovdje neće porasti ništa proameričko." Kulturni imperijalizam ili tek imperijalizam, nije ni bitno.

Kada sam u jednom trenutku, potpuno očajan, razbijenih iluzija, i ne očekujući reakciju, upitao Dohertyja šta se to desilo američkom novinarstvu, dobio sam odgovor koji je, koliko god ironičan, po svemu sudeći jedini mogući u ovom času. Gledajući okolo i pazeći da ga neko ne čuje, sniženim glasom je rekao: "Pa, rat je stigao kući!"

Arhiva Dani
235