eset poslanika informativne Misije francuskog parlamenta, čiji je zadatak bio da ustanove da li su i u kojoj mjeri visoke francuske vojne i političke ličnosti odgovorne za pad "zaštićene zone Srebrenica" i masakr koji je uslijedio, završilo je rad. Rezultat istrage, koja je trajala godinu dana, jeste izvještaj od 1.255 stranica i zaključak da Francuska nije lišena odgovornosti za ono što se desilo u julu 1995, ali da tu odgovornost dijeli sa svim zemljama koje su imale udjela u zbivanjima u Bosni i Hercegovini u to vrijeme. "Nije postojala jaka politička volja da se interveniše u Srebrenici ni kod Francuza, ni kod Britanaca, ni kod Amerikanaca, ali ni u bosanskim vlastima u Sarajevu", jedan je od osnovnih zaključaka Misije.

Poslanici su ocijenili da je komandant snaga UNPROFOR-a za bivšu Jugoslaviju, francuski general Bernard Janvier, bio neodlučan u ključnim trenucima srebreničke drame i da zbog toga nije blagovremeno odobrio vazdušne udare NATO-a protiv srpskih snaga, čime bi možda spasio Srebrenicu. Misija je unekoliko ublažila oštre kritike na njegov račun, istakavši da ne smatra da je u susretima sa Ratkom Mladićem, koji su spadali u njegovu dužnost, "trgovao taocima i zračnim udarima". Organizacija Ljekari bez granica, na čiji zahtjev je i formirana parlamentarna Misija, i neki mediji su tvrdili da je Janvier sklopio sporazum sa Mladićem da oslobodi "plave šljemove" koji su držani kao taoci, u zamjenu za definitivnu obustavu svih zračnih udara protiv srpskih snaga.

U tome su nalazili razlog što nije odobrio napade avijacije NATO-a na položaje Mladićevih snaga. Za većinu članova Misije argument generala Janviera da se prvi put sastao sa potonjim haškim optuženikom 4. juna, pošto su taoci dan ranije, 3 juna, bili oslobođeni, bio je ubjedljiv. Međutim, to nije razuvjerilo dvoje članova Misije, poslanike Pierrea Branua i Marie-Hélène Aubert, da su tu sasvim čista posla, pa su za taj dio izvještaja u konačnom izjašnjavanju uskratili svoje glasove. Još dva člana Misije, poslanici François Leotard i René André, u tom su istom dijelu izvještaja izuzeli svoju saglasnost, ali smatrajući da general Janvier treba da bude lišen svake odgovornosti.

Barbarski masakr Poslanici Leotard i André su osporili i opravdanost nekih zaključaka u izvještaju koji se tiču same Francuske. Između ostalog, za njih su neprihvatljive tri rečenice. Prva je iz naslova ovog teksta: "Srebrenica je također poraz Francuske." Druga glasi: "Francuska nije manje odgovorna od drugih za tragičan pad Srebrenice." I treća: "Francuska nije učinila sve što je mogla da dobro obavi svoju misiju na terenu." Njih dvojica, kako su istakli u pismima koja su dio izvještaja i na konferenciji za štampu, smatraju da je to na neki način nepravedno prema 56 poginulih francuskih vojnika u misiji mira, uglavnom u Bosni i prema, kako vele, činjenici da su francuske snage sačuvale "bezbjednosne zone Sarajevo i Bihać", koje su bile pod njihovom direktnom zaštitom.

U zaključcima je upućen zahtjev "Francuzima, Britancima i Amerikancima da upotrijebe sva sredstva da uhapse optužene za zločine protiv čovječnosti Ratka Mladića i Radovana Karadzića". Poslanici Pierre Branu i Marie-Hélène Aubert su izrazili žaljenje što u ovom slučaju nije eksplicitno upotrijebljen termin "genocid", tim prije što je za takav zločin, počinjen u Srebrenici, već osuđen general Radislav Krstić 2. augusta 2001. godine. Većina članova Misije je međutim ocijenila da kvalifikaciju zločina mora da ustanovi i potvrdi Haški tribunal, prije nego što uđe u upotrebu. "Da li će jednog dana biti mogućno razumjeti Srebrenicu?"

To pitanje Misija postavlja na početku svojih zaključaka i odmah odgovara. "Nikad potpuno, jer jedan dio događaja stalno izmiče mogućnostima shvatanja ljudskog uma." Ono do čega su došli francuski poslanici na izvjestan način je u skladu sa tom rečenicom. "U težnji ka istini postigli smo izvjesne rezultate, koji će biti dragocjeni za istorijska istraživanja, ali odgovore na sva pitanja nije bilo mogućno dati", rekao je na konferenciji za štampu François Loncle, predsjedavajući desetočlane Misije. "Odlučivši se da bespoštedno osvijetli ulogu Francuske u srebreničkoj tragediji, Parlament je imao prije svega na umu 7.000 nedužnih žrtava, u ogromnoj većini civila, u jednom barbarskom masakru, za koji su i odgovorni i krivi vođe bosanskih Srba", rekao je Loncle.

U zaključcima izvještaja se naglašava da ta konstatacija ne znači krivicu svih Srba, ali da je u slučaju Srebrenice "agresor na srpskoj strani". "Ko je agresor, a ko žrtva, Francuska je ustanovila i istakla još u vrijeme rata i naša istraga je takvu ocjenu potvrdila", rečeno je u izvještaju. Što se tiče francuskih vojnih i političkih ličnosti, njenih ustanova i same države, Misija je zaključila da postoji izvjesna odgovornost svih, ali da ta odgovornost nije isto što i krivica. Preslušavajući dva puta generala Bernarda Janviera - na zahtjev Ministarstva odbrane, iza zatvorenih vrata - većina članova Misije se saglasila da je, uz odugovlačenje da izda naredbe za zračne udare, pogriješio i u procjeni ličnosti Ratka Mladića, to jest u pogledu onoga za šta je sve komandant tadašnje vojske bosanskih Srba bio spreman.

General Janvier: Prebacivanje odgovornosti samo na Holanđane

Svjedočenje generala Janviera Ne štedeći nikoga, parlamentarna Misija, koju sačinjavaju poslanici različitih političkih orijentacija, zaključila je da Francuska i njeni generali nisu jedini odgovorni. Mišljenja su, prije svega, da holandski bataljon nije bio na nivou svog zadatka zaštite stanovništva, jer snagama Ratka Mladića nije pružio baš nikakav otpor. Dalje, Misija smatra da je politika vodećih zemalja i Ujedinjenih nacija i NATO-a bila "permanentno ambivalentna" prema Bosni, i da je takvu politiku na terenu održavao specijalni predstavnik UN-a za bivšu Jugoslaviju Yasushi Akashi. Misija je održala jedno obećanje dato novinarima i javnosti: u svom izvještaju je objavila kompletne stenograme onog što su rekle ličnosti koje su na izričit zahtjev francuskog Ministarstva odbrane bile ispitane iza zatvorenih vrata. To su sve generali: uz Bernarda Janviera, komandanti UNPROFOR-a Philippe Morillon od oktobra 1992. do jula 1993. i Jean Cot od 1993. do 1994. godine, te Hervé Gobilliard, komandant sarajevskog sektora od 1994. do 1995.

Najzanimljivije je objavljivanje onog što je rekao general Bernard Janvier, koji je ispitivan dva puta i čiji iskazi obuhvataju preko 70 stranica izvještaja. On se odlučno branio od svih optužbi. Rekao je da se nije slagao ni sa Yasushijem Akashijem, koji je zagovarao "minimalističku koncepciju plavih šljemova u Bosni", ni sa britanskim generalom Rupertom Smithom, komandantom UNPROFOR-a za BiH, koji je smatrao da treba preduzeti odlučne oružane akcije protiv srpskih snaga.

General Janvier je smatrao da, što se toga tiče, sili se moglo pribjeći tek pošto se utvrdi da je situacija takva da ništa drugo ne preostaje. S tog stanovišta rekao je da su se Holanđani morali boriti, a onim što je dodao, zasigurno će izazvati nov diplomatski skandal na relaciji Holandija - Francuska.

"Da je u Srebrenici bilo 400 Francuza, bilo bi to nešto sasvim drugo jer bismo se mi borili. Holanđani su dobili naređenje da se bore. Kad se dobije naredba da se prepriječi napredovanje srpskih snaga, onda se bori, to je misija. Mi bismo se borili, i sve bi bilo drugačije. Upotrijebili bismo oružje kao što su topovi 81mm. Svako oklopno vozilo snabdjeveno je mitraljezom 50mm. Mi bismo se borili. Reagovali bismo i ubijeđen sam da bismo potisnuli Srbe. (...) Holanđani su imali snažne antitenkovske rakete, ali ih nisu koristili. Mislim da su morali da se bore, šta god da o tome kaže izvještaj generalnog sekretara UN-a", rekao je Bernard Janvier.

Površni obavještajci Dobar dio svog izlaganja general Janvier je koncentrisao na nedostatke obavještajnog rada, a s tim u vezi okomio se na američke službe i oficire u NATO-u. "Jedinice UNPROFOR-a nisu bile borbene snage. Zato nisu imale ni obavještajnu mrežu, neophodnu u ratu. To je bila jedna od najvećih slabosti međunarodnih snaga", rekao je Janvier i naveo jedan primjer: "Snage UN-a su smatrale da je oko Sarajeva u vrijeme opsade bilo raspoređeno 26 srpskih tenkova. Kad su 14. septembra 1995. Srbi, pod pritiskom, morali da povuku teško naoružanje, prebrojali smo 56 tenkova. A kad smo u januaru 1996. okupirali srpsku zonu, našli smo u hangarima još deset", rekao je Janvier i zaključio: "To je bila realnost. Imali smo površne informacije, a ne vojno-profesionalne obavještajne podatke."

On je potom rekao da mu Amerikanci, koji su se već tada koristili vrhunskim obavještajnim sredstvima u osmatranju Bosne, o Srebrenici nisu dali ni jedan jedini podatak niti bilo kakvu procjenu. Po njegovom mišljenju, Amerikanci su stalno željeli da "dekredibilizuju Francuze" i zbog toga lanac komandovanja, koji je morao povezivati snage UN-a i NATO-a i različite kontingente međusobno, nije nikad dobro funkcionisao.

S tim u vezi, general Janvier je rekao da su mnoge odluke donošene mimo njegovog znanja i bez ikakve konsultacije s njim. Tako je, naprimjer, najradikalniji komandant u međunarodnim snagama general Rupert Smith otišao na dopust 1. jula, uoči same srebreničke drame. Istog dana dopust je dobio i neimenovani brigadir, pomoćnik admirala Leightona Smitha, zadužen upravo za zračne udare NATO-a, koji je imao biro u Zagrebu. Na pitanje da li su oni poslati na dopust namjerno, Janvier nije imao odgovora, ali je istakao da je admiral Leighton Smith kao zapovjednik snaga NATO-a za jug Evrope, sa štabom u Napulju, imao ista ovlašćenja i prava da izda naređenje za zračne udare koliko i komandant UNPROFOR-a, pa to nije učinio.

Izvještaj, čijih 1.225 stranica nam je sada dostupno, sadrži između ostalog stenograme razgovora koje su izvjestioci Misije imali u Sarajevu i Srebrenici, sa Alijom Izetbegovićem, Jovanom Divjakom, Hasanom Muratovićem i mnogim drugima, ali to bi morala biti tema posebnog teksta.

Generalov otužni podsmijeh

"Ne znam ni jednog Amerikanca koji je razoružao nekog Srbina izuzev generala Clarka. General Clark je poznavao generala Mladića. Oni su se sreli u Banjoj Luci 1994. godine. General Mladić mu je dao svoj pištolj. Bilo je to zvanično. To je objavljeno u Le Mondeu u okviru biografije generala Clarka. Razmijenili su i kape. Ima i fotografija na kojoj je general Clark sa kapom generala Mladića na glavi. Fotografija je objavljena, ali je to zaboravljeno." Bez komentara.

Arhiva Dani
235