ada je 34-godišnji doktor historijskih nauka i predavač na Univerzitetu u Cambridgeu, Brendan Simms (inače po ocu Irac, a po majci Nijemac), zakucao na vrata Douglasa Hurda, konzervativca školovanog na Eaton koledžu, stubu britanskog establishmenta koji sada pohađa i princ William, domaćin je računao da će dvostruko mlađeg gosta "navesti na svoj mlin", onako kako je to već desetljećima uspijevao u svojim različitim ministarskim ulogama i dužnostima, i u domovini i, još više, u inozemstvu. Onako visok i prav, besprijekornih manira i duboka glasa obogaćenog izgovorom više britanske klase, sada već lord prema zaslugama, gosp. Hurd je iza sebe imao blistavu karijeru političara i diplomate kada se u ljeto, nakon srebreničkog masakra, povukao iz javnoga života.

Slijedeći vlastiti pragmatizam, u završnici je mislio da povlači i dva unosna poteza.

Kao prvo, poput većine političara u odlasku, preuzeo je visoku savjetodavnu ulogu u vodećoj britanskoj banci NatWest, uz golemu naknadu. Kao drugo, sjeo je da piše dvije autobiografske knjige - memoare o posljednjim godinama svojeg diplomatskog službovanja. Igrom slučaja, obje ove odluke obile su mu se, u manjoj ili većoj mjeri, o glavu.

Posredovanje između NatWesta i Slobodana Miloševića o privatizaciji telekomunikacijskih usluga u Srbiji bio je, blago rečeno, nevjerojatno neoprezan potez. "U interesu Zapada je da pomogne Srbiji", pravdao je Hurd svoje odlaske i razgovore sa čovjekom kojeg će svijet kasnije optužiti kao ratnog zločinca.

Memoarima pod ambicioznim naslovom Lekcija iz Bosne: Britansko viđenje konflikta, Hurd je međutim želio iz svoga ugla prikazati događaje i opravdati način na koji je na njih reagirao, vodeći (po mišljenju mnogih) svoju katastrofalnu britansku politiku prema Bosni i Hercegovini.

Nedugo nakon Hurdovih skupo plaćenih pregovaračkih usluga u Srbiji, Miloševiću se počelo tresti pod nogama i lordovo mešetarenje doživjelo je debakl; memoari, pak, popraćeni TV serijom, pokazali su se epitafom jednoj neslavnoj politici.

U međuvremenu, konzervativci su izgubili vlast u Britaniji i samouvjereni eatonac potpuno je nestao sa scene kojom je godinama, ako ne i desetljećima, suvereno vladao.

No zlodusi i grijesi progone čovjeka onda kad mu je spokoj najpotrebniji. "Bosna će Douglasu Hurdu biti ugravirana na nadgrobnoj ploči", predvidio je jedan smjeli britanski komentator. Uskoro već više nije bilo tajna da i samog lorda muči nesanica zbog male balkanske države koju je u prvoj polovici rata smatrao "nevažnom za britanske interese".

Ovako loša procjena političkog trenutka skupo je koštala čelnog britanskog političara: u drugoj polovici rata, tvrdi Hurdu blizak izvor, Bosna mu je "postala opsesijom do te mjere da ga je potpuno paralizirala". Neke lekcije iz Bosne još uvijek su mi na pameti kao veliki znak pitanja, napisao je on nedavno. No kad je u pitanju Lord Douglas, onda znak pitanja nije u smislu preispitivanja učinjenog ili neučinjenog koliko vlastite taštine.

Odgovorni političari, ako ih ima, bore se sa savješću zbog posljedica svojih krivih prosudbi i pogrešnih odluka. Oni drugi pak, a Douglas Hurd spada među njih, bore se sa svojim kritičarima nastojeći dokazati da nikad nisu niti bili u krivu. Stoga nije trebalo niti očekivati da bi susret umirovljenog ministra sa autorom knjige koja ga neumoljivo kritizira, mogao proći u ugodnoj atmosferi.

"Kada sam došao, Douglas Hurd je sa mnom isprva razgovarao svisoka, argumentima i tonom koji čovjeka uljuljkuju poput sedativa; želio me pridobiti za svoj način razmišljanja, preobratiti, ali kada je vidio da mu to ne uspijeva, onda je postao neprijateljski raspoložen prema meni", kaže dr. Simms.

Kada je Unfinest Hour (Najmračniji momenat) izašao iz tiska, Hurd je hitro reagirao tekstom u edinburškom listu Scotsman, najavljenim kao prikaz knjige, a materijaliziranim kao Hurdova obrana vlastite taštine.

"Za mene nije ništa novo", piše Hurd, "da budem meta napada novinara koji misle da pišu predložak povijesti. No, biti meta napada jednog historičara ipak je nešto drugo, i deprimirajuće je saznanje da onima koji pišu o skorašnjoj prošlosti nedostaje objektivnosti u istoj mjeri kao i novinarima koji su u trci za vijestima dana... Rat u Bosni izaziva jake emocije, i stoga nije za osudu potreba da ih neko iskaže. No Simmsove optužbe su toliko ekstremne da sam imao muke otkriti koje mu je bilo polazište… Njegova analiza toliko je ekstravagantna da je spisak onih koje kritizira zato što taj stav ne dijele - jako dugačak. Na udaru su i ministri, i diplomati, i generali, i mirotvorci, i mediji, i akademici, pa čak i ondašnji kritičari vladine politike kao što je, recimo, Paddy Ashdown..."

Nažalost, kad je ovo pisao, bivši šef diplomacije nije bio svjestan da je samog sebe demantirao pruživši de facto dokaze koliko je objektivan i seriozan bio Simmsov analitički pristup. To su, međutim, izdvojili brojni drugi recenzenti. Tako kritičar Observera Nick Cohen piše: "Možda ćemo naći bolje argumente za 'pokopavanje' posljednje konzervativne vlade kada budu dostupni svi službeni dokumenti, ali pažnja koju Simms posvećuje detaljima i hladni, literarni gnjev čine Najmračniji trenutak do sada najboljim epitafom prezira vrijednim godinama Majorove vlade...."

Opisujući mentalitet Hurda, Rifkinda i Davida Owena, Simms je iskovao frazu "konzervativni pesimizam" kojom kvalificira njihova nastojanja da se zaobiđe odgovornost Srba za zločine i da se preuveličaju teškoće eventualne intervencije, a da se istodobno etničko čišćenje prihvati kao "neugodna životna činjenica".

"Ideološki razlozi mogli su Britaniju navesti da promatra bosanski konflikt skrštenih ruku", piše Cohen, "ali Hurd je otišao korak dalje. Ne samo što je Britanija odbijala da zaustavi srpsku agresiju nego smo se svojski potrudili da onemogućimo bilo koga drugoga u takvoj nakani... Postimperijalistički zamor pomiješan sa čistom imperijalističkom arogancijom", zaključuje Cohen.

"Knjiga Brendana Simmsa na uznemirujući način baca svjetlo na, kako se kaže, prosrpske sentimente u konzervativnoj vladi i vojnom establishmentu za vrijeme rata u Bosni", piše John Phillips u Timesu.

"Fotografija na koricama knjige prikazuje generala Sir Michaela Rosea, britanskog zapovjednika UNPROFOR-a od početka 1994. do početka 1995. kako se (srdačno i sa osmijehom, op.a.) rukuje sa generalom Ratkom Mladićem, zapovjednikom srpske vojske, na Novu godinu 1995, ali kao najvećeg krivca za pogrešnu procjenu štete koju će britanska politika proizvesti na Balkanu, najviše optužuje gosp. Hurda."

Ogroman broj knjiga napisan je već o ratu u Bosni, ali knjiga Brendana Simmsa jedan je od najboljih, ako ne i najbolji doprinos toj temi, rekao je na promociji knjige ovoga tjedna bivši čelnik Laburističke stranke Michael Foot.

Ako se ocjenjuje da je Europa kriva za historijsku pogrešku u bivšoj Jugoslaviji, onda je vrlo vjerojatno da će Britanija biti ocijenjena kao intelektualni predvodnik ove pogreške, navodi Brendan Simms novinara International Herald Tribunea Briana Beedhama. Koji su onda, po Simmsu, ti veliki grijesi?

DANI: Gospodine Simms, što Vas je pokrenulo na pisanje ove knjige: osjećaj nepravde ili želja da eksponirate istinu?

SIMMS: Pokrenuo me intelektualni i strateški promašaj Britanije da jednu veliku krizu razriješi, promašaj koji je nanio strahovitu štetu narodu u Bosni i Hercegovini, ali i Britaniji i njezinom ugledu. Kako u domaćim, tako i u globalnim okvirima. Želio sam iznijeti na vidjelo koliko su ovi potezi bili intelektualno i politički pogubni, prepustivši "protagonistima", ličnostima koje sam intervjuirao ili dokumentima koje sam navodio, da govore sami za sebe. Na taj način knjiga je izašla kao polemički tekst, ili čak predložak na 460 stranica u kojem sam, za razliku od, recimo, Janine di Giovanni, Eda Wulliama ili Roya Gutmana, zaobišao moralno-humanitarni aspekt sukoba. Mogao bih reći da moje polazište nije bio bosanski, već britanski ugao... To je knjiga o jednoj eliti i političkoj "kulturi", o mentalnome sklopu, a ne o ratnim događanjima. Strateška činjenica jeste da je glavnina ispaljenih metaka i granata dolazila od bosanskih Srba i da je glavnina žrtava bila na bošnjačkoj strani, tako da se pokušaji relativiziranja ovih činjenica mogu protumačiti samo kao kampanja sa ciljem da se izbrišu razlike između žrtve i počinitelja.

DANI: Za čitatelja najuzbudljivije poglavlje jeste ono o ulozi generala Sir Michaela Rosea u bitki za Goražde. Uklapanje dokumenata, podataka i izjava najrazličitijih sudionika goraždanske borbe za opstanak, čime se kao metodom dosljedno služite u cijeloj knjizi, ovdje je dovedeno do perfekcije i zato se čita gotovo kao špijunski roman. Ovo tim prije što su tadašnja zbivanja u opkoljenoj enklavi još uvijek jedna od najnerazjašnjenijih epizoda rata u BiH. Kao što je na političkom planu Douglas Hurd krojio tzv. realpolitiku koja je ozbiljno naškodila i Britaniji i Bosni, tako je na vojnom planu, na terenu, tu istu politiku provodio u djelo general Rose. Pošto se u knjizi uglavnom uzdržavate od vlastitih ocjena i zaključaka, moram Vas pitati za mišljenje koliko su Roseovi motivi bili vojne, a koliko privatne naravi?

SIMMS: Mislim da se Rose istinski plašio intervencije NATO-a...

DANI: Zato što je želio da Goražde padne, ili zato što se plašio da nema adekvatnu vojnu ekspertizu za takvu izmjenu mandata? Jer premda je njegovo imenovanje pozdravljeno kao izbor iskusnog ratnika, kasnije se ispostavilo, a i Vi to u knjizi kazujete, da Rose nije bio dorastao terenu niti vrsti ratovanja na kakvu je naišao u BiH?

SIMMS: Mislim da se on istinski bojao promjene mandata, bojao se intervencije NATO-a u toj mjeri da je u sve sumnjao... Nije vjerovao ni izvještajima civilnog osoblja UN-a, ni svojim vlastitim specijalcima SAS-a, pogotovo ne bosanskim braniteljima, čije je potencijale i učinkovitost, kao i realnu opasnost od srpskog napada (manijakalno, op.a.) umanjivao.

DANI: Koliku ulogu su tu imale njegove simpatije prema bosanskim Srbima, ili antipatije prema "muslimanima"?

SIMMS: Iz njegovih vlastitih memoara vidi se da je imao više prezira nego simpatija kako za političke, tako i za vojne predstavnike bošnjačkog naroda, dok je istovremeno kao vojnik bio naklonjen srpskoj strani. U svakom slučaju, on je do zadnjeg časa poricao da će Srbi krenuti u napad da osvoje Goražde. Odbijao je priznati da mu poglavlje 7 Povelje UN daje mandat za aktivnu operaciju. Ukratko, on jednostavno nije želio biti uvučen u ratni okršaj sa Srbima.

DANI: Oni koje ste Vi kritizirali vraćaju Vam kritike argumentom da "niste iznijeli nikakve nove dokumente", ali bez obzira bilo to istina ili ne, poglavlje o jazu između pozicija britanske vlade i američke administracije možda prvi put na jednom mjestu iskristaliziralo je transatlantske razlike i frustracije američkih političara britanskim opstrukcijama. Vi naglašavate to kao jedan od glavnih propusta, bolje reći pogrešnih političkih procjena Majorove vlade, i navodite brojne usporedbe sa krizom oko Sueckog kanala?

SIMMS: Američko-britanski jaz izazvan britanskim opstrukcijama, i posebno svađe unutar Sjevernoatlantskog saveza izazvane su nastojanjima Britanije da preuveliča rizike i stoga blokira inicijative za intervenciju u Bosni, koju je Majorova vlada pod svaku cijenu nastojala izbjeći. Britanija je čak opstruirala i osnivanje međunarodnog suda za ratne zločine...

DANI: A Vi ipak zagovarate stajalište da nije u igri bila tzv. teorija zavjere, nego da se, u najgorem slučaju, radilo o saučesništvu iz političko-strateških razloga...

SIMMS: Mislim da su dva momenta, dva elementa bila ključna u određivanju britanskog stajališta i britanske politike u Bosni: kao prvo, Majorovi ministri te politički i vojni eksperti koje su oni konzultirali (u knjizi piše da su to morali biti istomišljenici, inače bi otpali, op.a.) nisu vjerovali da su britanski interesi zastupljeni na tom dijelu Balkana, niti su vjerovali da će ova kriza poprimiti dimenzije koje je poprimila. Kao drugo, također su bili uvjereni da bi intervencija mogla uspjeti jedino uz ogromnu cijenu, materijalno i u ljudstvu. Jednom kad su stvari ovako postavljene, ne samo da je bio imperativ tu poziciju obraniti nego u njoj i istrajati do samoga kraja. I tako je nastala strategija kojom se vještački napuhivala srpska vojna sposobnost, minimalizirala "muslimanska" i hrvatska, osuđivao tzv. "kaubojski pristup" i taktika Amerikanaca, ispredale priče o stoljetnoj mržnji i brisale razlike između žrtve i počinitelja, izjednačavajući ih.

DANI: Sa poraznim posljedicama...

SIMMS: Tako je. NATO je bio na rubu propasti. Anglo-američki odnosi dosegli su najnižu tačku od kraja tridesetih godina. Bosna i Hercegovina ostala je u rasulu.... A intervencija koja je na kraju ipak došla, rekao bih da je zakasnila otprilike dvije i pol godine. Zahvaljujući britanskoj politici.

Arhiva Dani
235