DANI: Prije jedanaest godina, Mišo Kovač je pred punom Skenderijom otpjevao koncert koji se i danas pamti: Vidim jata onih istih ptica/ istu zvijezdu previsoku/ zato živi stotinama lica/ Dalmacija u mom oku… Sada, nakon svega, novi album se zove Dalmatino. Mišo, kako si danas?

KOVAČ: Ljudima je, valjda, politike dovde (prelazi rukom preko vrata, op. prir.), jer hoće da rade, da zarade da mogu prehraniti svoju familiju. Nisi rođen da se rodiš i umreš, nego i da neke obaveze ispuniš. Ne može se očekivati boljitak kad u Zagrebu sve vri u podne, svi su u kafanama, a vi znate kako je radnim danom u evropskim gradovima - svi rade i žure da završe poslove. Federacija će se razviti s uspjehom, to niko ne može zaustaviti. Mislim da će za 10 godina BiH biti najjača republika bivše Jugoslavije. Ovdje su ljudi pošteni, nisu rabijatni, i oni će se izvući. One kojih više nema, nikako ne možemo vratiti, ne možemo glavom kroza zid. Sarajevo je ključni grad moje karijere. Kad sam na "Vašem šlageru sezone" pobijedio sa pjesmom Na tvojoj ruci prsten, kasnije sam svima morao objašnjavati da nisam iz Sarajeva, nego iz Šibenika. Tu sam se uvijek osjećao kao u svojoj kući. Ja sam za to da svako ispovijeda svoju vjeru onako kako hoće, a rat je počeo tako što su oni kojima je bilo stalo da naprave tenzije, naprosto odlučili da jedni s drugima ne mogu. Onda se neki huligan napije, ubije čovjeka i kreće lanac. Koliko sam huligana upoznao koji su u Hrvatskoj vojsci dobili najviše činove, neki postali i pukovnici. Iz prošlih vremena znam čovjeka koji je radio na vratima u disku u kojem sam pjevao, i on je sada pukovnik. Znaš šta je bio pukovnik JNA, nisi ih vidio, ni čuo, vozio je onu svoju ladu ili zastavu. Sedamdeset odsto šljama se borilo u ratu i radili su takve zločine da je Himmler za njih bio malo dijete. Ovaj je rat bio daleko gori nego Drugi svjetski. Meni je rekla jedna stara žena da su za vrijeme onog rata, kad bi četnici upali, Srbi skrivali Hrvate, tako je bilo i kad bi upale ustaše, Hrvati su krili Srbe. I, nakon što sam izgubio sina od 17 godina, ne interesira me ni Hrvatska ni BiH, ja samo gledam ljude. Ne mogu sad govoriti o tome kakva je ova ili ona vlada, odem na Mirogoj, poklonim se sinu, i to je to. U meni postoji nešto što mi ne da otići u Beograd, a volio bih otići. Znam super poštenih ljudi koji bi mi srce dali, ali meni je ubijen sin u ratu. Jedinac. Od svih poznatih ljudi u bivšoj Jugoslaviji, to se dogodi samo meni. Zašto? Zato što sam bio pjevač kojeg su voljeli i Srbi i Muslimani. Red je da se otvoreno prizna da su Muslimani najviše izgubili u ovom ratu: 200 tisuća ljudi, 20 tisuća djece. Zanimljivo je da su i Hrvatska i Srbija sakrile brojke svojih žrtava. Da te pita neko koliko je poginulo Srba, ti bi rekao "nemam pojma". Pa, nije 800. godina, nego kraj 20. stoljeća... Sreo sam Muslimana iz Srebrenice koji je došao u kuću, otvorio vrata i našao sve poklane, uključujući i dijete od tri godine. On još uvijek lebdi, niti pije, niti išta… Ko su ti ljudi što mogu to napravit', šta je to?

DANI: Pokušajmo se okrenuti ljepšim stvarima. Mišo Kovač je, ipak, trebao svakoj vlasti i ona je željela biti blizu njega.

"Znam da je Izetbegović OK čovjek, ja bih se s njim mogao složiti. Kad je on po onim sastancima govorio Tuđmanu i Miloševiću da će uraditi sve što i oni samo da se izbjegne rat, nisu ga slušali. Čuo sam deset puta i niko me ne može lagati"

KOVAČ: Nemojmo o tome… Općenito je jedino moguće ovo što Mesić radi. Hrvatska iza sebe ima zločina. Imaju ih i Srbi, a isto tako i oni Muslimani koji su bili najžešći, ne ti, nego neki pojedinac. Hrvatska je dobila jednoga predsjednika koji hoće da se izvini. Sreća je da su sa Slovenijom potpisali granicu oko Pirana. Ma, nije bilo šanse da se to za vrijeme Tuđmana potpiše. Vidiš da njega najviše napadaju, pa to je za popizdit'. Dozvolio je da Slovenci prođu tri milje u međunarodne vode, zašto bi ih sprečavao. Za Mesića sam, on nema nikakvih crnih točaka, nema mrlja, može doći kad ga zovu Muslimani, Srbi i Hrvati, svima odgovara. Onaj ko nije čist, on neće doći, on će se sakriti u kuću, i to je to. Onaj ko može pogledati svakog čovjeka u oči, to je to, i takve ljude treba Bosna. Ona će, što se mene tiče, biti apsolutno najbogatija republika, država, i onda ćete vi dobivati pomoć od islamskog svijeta, ne od Bin Ladena, nego od drugih. Ja sam katolik, ali najveća vjera su muslimani. To je meni moj ujak rekao kad sam bio dijete, on je radio u Siriji i pričao mi je o muslimanima. Ja sam uvijek bio naklonjen muslimanima, jer je on meni o njima pričao kao da priča bajku. On je živio sa njima i radio. Među njima postoji kodeks po kojem musliman ne smije prevariti "brata". Ako si mu dužan, moraš mu reći "ne mogu ti dati sada, dat ću ti za mjesec dana", ali moraš to reći i ne sakrivati se od njega. S muslimanima može samo otvoreno, nema ništa iza leđa. Iza nas će doći druga generacija, tako je bilo, dogodilo se i neka se više ne dogodi, samo je to jedini izlaz.

DANI: Nadajmo se da se takva tragedija neće ponoviti.

KOVAČ: Nikada i nigdje, jer mi smo sve ove godine ratovali, nisu talibani, ni Afganistan, nije nama niko pomagao. Ljudi su sami išli, a bilo je smeća i među mojim Hrvatima, sa svih strana. Da nije Mesića, mi bismo išli u rat sa Slovenijom, a u rat bi se išlo jer oni nemaju izlaz u međunarodne teritorijalne vode. Pusti ga tri milje, nek' čovjek ima, jebote tri milje, pusti neka prođu, šta ti imaš ako ih zaustaviš? Mislim da sam ja izmislio poslovicu da oni koji nisu ništa upamtili ne mogu ni zaboraviti. Tko sam ja, samo pjevač. Bolje bi možda bilo da nikad nisam ni počeo pjevati. Ne bi me sve ovo pogađalo i ne bih ostao bez obitelji, normalno bih živio. O meni se pisala istina, pa se nije pisala istina, i u jednom trenutku nisam ni znao kako se ponašati. Mogu mi neki savjeti pomoći, a šta će meni savjeti, ja sam izgubio sina; sreća, imam tu kćer. Ubij mene ako smatraš da sam ja nešto napravio, hajde budi džek i namjesti pa ubij mene, a ne dijete od 17 godina. To ni Cosa nostra ne radi. Ako si se ogriješio o njihov kodeks, niko te ne spasi, ubiju te. Ali, tvoje dijete će izaći na put, tvojoj ženi se neće ništa dogoditi. Imao sam konflikt sa nekim hrvatskim vojnicima kad sam pitao: šta će vam na vrhu ljudi od 70 godina, šta je vama, imate li malo mozga, oni su vas upotrijebili i opljačkali? Ti i ja nismo imali vlast. Pravna država mora funkcionirati: policajac ne smije da te ucjenjuje. To što je Sarajevo doživjelo, to je nečuveno. Gledao sam ono na tržnici, pa to se nije desilo ni u Bangladešu. Generacija onih koji nisu bili u ratu će se boriti da prehrani ovu zemlju. Nije više komunizam, a mi smo za vrijeme Tita živjeli svi skupa i sve je bilo OK. Dobro, neki su živjeli bolje a neki gore, ali mi smo bili mala država sa 22 miliona stanovnika. Šta će sad Hrvatska sa tri miliona stanovnika, pitam ja tebe? Znam da je Izetbegović OK čovjek, ja bih se s njim mogao složiti. Kad je on po onim sastancima govorio Tuđmanu i Miloševiću da će uraditi sve što i oni samo da se izbjegne rat, nisu ga slušali. Čuo sam deset puta i niko me ne može lagati: "Ako vi hoćete federaciju i ja hoću; ako vi hoćete konfederaciju, i ja ću." Nisu ga poslušali, pobili su se, a to je istina koja se zaboravlja.

DANI: Još i danas, kad se ljudi nađu u društvu, zapjevaju se pjesme koje je izvodio Mišo Kovač.

KOVAČ: Nisam se u ratu opredijelio jer sam znao da je rat nepravedan. Narod koji govori kao i ja, pobio se između sebe. Nisu se pobili Makedonci i Slovenci, samo mi koji govorimo isti jezik. Zbog čega? Šta ja ili ti imamo od toga da ovaj zlikovac što je sada otišao u Haag dobije 60 godina robije? Boli me k…. za tog Miloševića; ako je trebalo ubiti jednog čovjeka da bi se spasili drugi, zašto to nije učinjeno na vrijeme? A sad kad dajem intervjue za njihove novine, za Svet, naprimjer, slažu se sa mnom. Sad, kad je sve prošlo.

DANI: Hoćemo li opet vidjeti Mišu pred 10.000 ljudi u Sarajevu i postoji li neko ko bi mogao biti nasljednik najvećeg pjevača zabavne muzike s ovih prostora?

KOVAČ: Nekad, u šezdesetim, znao sam sjesti na vlak pa doći u Klub milicionera. Tu me čekaju Indexi, pokojni Pimpek i ekipa, i onda ide svirka. Želio bih da ljudi koji znaju raditi i koji se nisu napljačkali dođu ponovo u pozicije da o nečemu odlučuju. Djeca koja su po pet godina provela u podrumima, šta očekivati od njih nego da budu divlja? Ja sam imao samo jednog idola, Elvisa Presleya. Ako voliš samo jednog, ljubav se ne dijeli. Nema novih idola, a mladi su sad na terenu, da zaborave na sve. To je muzika o kojoj se nema šta reći. Ali, ne mogu govoriti jer počnem razmišljati o sinu i shvatim da je ova generacija izgubljena, i moja i tvoja. Djeca kojima je sad pet ili šest godina, za njih postoji nada. Poslije Drugog svjetskog rata sam bio dijete i nisam imao pojma ni ko su bili partizani, ni ko su bile ustaše… Sad sam izgubio sina, shvatio sam da su ga ubili Hrvati i da su mafijaši naručili ubistvo samo zato da se mene uzdrma. Šta sam trebao uraditi? Reći "ja sam za to da zakoljete muslimane"? Ali, zašto? I zato mi je uskraćeno i mjesto u društvu, jer su teme o kojima sam htio govoriti izbjegavane. Najvažniji si ti i tvoja ličnost. Danas je nemoguće biti zvijezda. Kad netko proda 40.000 ploča, u Croatia Recordsu padaju u nesvijest, a ja sam prodavao po 200.000 svakog albuma u prosjeku. Jednom sam gostovao negdje u Vojvodini i žena koja vodi dvoranu kaže: pa ti si najveća zvijezda. Ja pomaknem zavjesu, kad tamo sjedi 70 ljudi. Pitam: kako kad je tu samo 70 ljudi? Na to će ona: prošle nedjelje je bio Šerbedžija sa Hamletom i bilo je osam ljudi. Ja sam ipak pjevao na Poljudu pred 50.000 ljudi koji su kupili karte.

DANI: Za kraj, nešto o nogometu. Bili ste nada "bilih" prije nego što ste se počeli baviti muzikom.

KOVAČ: Jeste, ali sam bio igrač srednjeg kvaliteta. Obožavam Maradonu i Figa, također. Pratim taj nogomet, znam dosta o njemu. Volio sam sve one koji su znali proći jedan na jedan: Osima, Ferhatovića, Fikreta Mujkića, Semira Tucu i Blaža Sliškovića. Danas volim Zidanea, ali najviše Figa. Kad on primi loptu, čovječe. Pa, Real mu je platio najveću cifru, oko njega se vodila bitka između Baskije i šta ja znam koga.

Arhiva Dani
235