| |
U sjajno vođenom intervjuu
koji je za Federalnu televiziju napravila Envera Selimović,
premijer Vlade Republike Srpske Mladen Ivanić iznio
je svoj stav prema činjenici na koju je Haris Silajdžić
godinama jedini javno ukazivao. Radi se o Republici Srpskoj
kao rezultatu genocida.
Na pitanje o tome kako
bi haška optužba protiv Slobodana Miloševića za genocid
u Bosni i Hercegovini mogla uticati na status Republike Srpske,
Ivanić je odgovorio: "Ja mislim da je to jedna velika
priča koja traje već više godina i priča koja ima vrlo negativne
posljedice po opšte stanje u BiH. Jer, valjda, jednom treba
da postoji nešto, hajde da kažem, tako nedodirljivo i nešto
što bi trebalo da bude elementarni princip. Ponovit ću: Dejtonski
sporazum je utemeljio mir u BiH, postavio osnovne principe
funkcionisanja BiH, dao jedan okvir u kome se sve to treba
odvijati. Po mom mišljenju, to je jedna izuzetno značajna
međunarodna konferencija. Ne vjerujem da je moguća neka veća
promjena bez velikih potresa na Balkanu, a mislim da to nikome
ne treba."
S obzirom da je ono što
je godinama čak i u Federaciji doživljavano kao Silajdžićev
ekstremizam (a da ne govorim o Republici Srpskoj i međunarodnoj
zajednici) u međuvremenu postalo javno stajalište i dobrog
dijela relevantnih stranaka i u većem entitetu, to je očito
da je pitanje osporavanja dejtonske konstitucije Bosne i Hercegovine
najkrupnije političko pitanje. Pripadam onima koji vjeruju
da promjena Daytona u pravcu izgradnje države koja ne bi bila
jedinstveni presedan kakvog ne poznaje historija komparativnog
ustavnog prava, uopće nije upitna; upitna je jedino dužina
čekanja tog dana. Ako mi Ivanić ne vjeruje, povodom njegove
argumentacije da su potpisnici Daytona lideri velikih sila,
te se, kao, zbog toga on ne može mijenjati, može potražiti
memoare velikog lidera Demokratske Republike Njemačke. Naime,
i Erich Honecker je vjerovao u isto što i Ivanić.
Dva su razloga zbog kojih
će Republika Srpska, onakva kakva je danas, i kakvu pokušava
očuvati srpski politički establishment, trajati puno
kraće od nekadašnje Istočne Njemačke. Prvi je da više nema
SSSR-a i "hladnog rata". Putinova Rusija je nešto
drugo. U to su se na licu mjesta nedavno uvjerili i Šarović
i Kalinić i Ivanić. Od njihove šokiranosti hladnim
prijemom od strane domaćina bila je veća jedino šokiranost
jugoslavenske delegacije tokom nedavnih pregovora sa "Pariškim
klubom povjerilaca": od svih država-povjerilaca, protiv
dvotrećinskog otpisa dugova slovenskoj braći (na kraju, ipak,
prihvaćenog), bila je jedino - Rusija.
Drugi razlog zbog kojeg
je na duže staze neodrživa dejtonska konstitucija Bosne i
Hercegovine možete pronaći u objašnjenjima koja povodom ekonomske
i socijalne katastrofe u koju se čitava zemlja nezaustavljivo
strmoglavljuje daje i Dragoljub Stojanov. Jednostavno,
nema tog ekonomskog uma, pa makar se on zvao i Mladen Ivanić,
koji će ovaj trend promijeniti ako voz od Zvornika do Metkovića
mora promijeniti tri lokomotive, zato što postoje tri javna
preduzeća zadužena za željeznicu. Ništa na stvari ne mijenja
i ako uskoro budu dva, a upravo je to Dayton.
Ivanić je u pravu kada
kao argument za promjenu dejtonske konstitucije potcjenjuje
ono što Bošnjaci smatraju svojim najjačim adutom - činjenicu
da Republika Srpska jeste nastala kao rezultat genocida (vidjeti
i pod: general Krstić). Da je pravičnost kriterij,
ko zna kako bi izgledala državna konfiguracija današnjeg svijeta.
Emocije najčešće nisu dobar saveznik u pokušajima premošćavanja
posljedica bolnih nacionalnih rana. I Bošnjaci bi ih morali
ostaviti u ovom slučaju po strani. Umjesto insistiranja na
isključivo Republici Srpskoj kao rezultatu genocida, trebalo
bi ukazivati da je konstitucija čitave današnje Bosne i Hercegovine
rezultat zločina. Teško da se i Srbi ne bi složili sa konstatacijom
da i današnje pretežno bošnjačko Sarajevo nije rezultat zločina.
Oko toga čijih zločina, do saglasnosti bi se već došlo teže.
|
|
