Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 235

07.
Decembar
2001.


Arhiva Dani
235


 

F O Y E R


Priređuje: Ahmed Burić
Nakon devet mjeseci, 109 koncerata održanih pred dva miliona posjetitelja, završena je ovogodišnja turneja irskog rock benda U2 pod nazivom Elevation. Posljednji koncert održan je na mjestu na kojem i prvi ove turneje, u American Airlines Areni u Miamiju i bio je posvećen žrtvama terorističkog napada na SAD 11. septembra. Bono, koji je često i glasno kritizirao američku spoljnu politiku, ovom je prilikom kazao: "Želio bih reći koliko volimo ovu zemlju. Želimo vam sigurnost i prosperitet." Zanimljivo je kako je tokom izvedbe pjesme Bad na sceni bio i Amerikanac koji je na leđima istetovirao datume svih koncerata U2 na kojima je bio.
U Sarajevu je u toku nekoliko izložbi koje valja pogledati: Izložba Mirsada Šehića Geo-metry otvorena je u subotu u Umjetničkoj galeriji BiH, Zelenih beretki 8; u Galeriji IPC je izložba Gordane Anđelić-Galić Wanted, u Preporodu izložba Salima Obralića, radovi Kenana Solakovića u Kuršumli medresi, zatim stalna postavka u Umjetničkoj galeriji BiH Jedan vijek moderne umjetnosti u BiH, pa Collegium Artisticum - Revijalna izložba ULUBiH-a i Rendez Vous u okviru kolekcije ARS AEVI. Trezor savremene umjetnosti ARS AEVI možete vidjeti u Historijskom muzeju, Zmaja od Bosne.

Istog dana kada i George Harrison, umro je Charles Budd Boetticher Jr., jedan od najznačajnijih i najuticajnijih reditelja western filmova. Autor kaubojskih klasika (Westbound, The Tall T, Comanche Station…) rođen je 1916. godine, a njegova prva i najveća ljubav nisu bile "žive slike", nego borbe s bikovima, kojima se bavio i prije dolaska u Hollywood i nakon napuštanja snimanja filma Pucnji poslijepodne, koji je proslavio njegova nasljednika na tom poslu Sama Peckinpaha. Boetticherov neiskorišteni scenarij na ekran je stigao pod nazivom Dvije mazge za sestru Saru i sa Clintom Eastwoodom u glavnoj ulozi. O značaju Boettichera za western možda najbolje govori rečenica koju mu je dobacio mag tog žanra, Sergio Leone: "Sve što vrijedi u mojim filmovima ukrao sam od tebe." Charles Budd Boetticher Jr. umro je od posljedica hirurške intervencije.
Desetog decembra će se u Sarajevu, u Kulturnom centru (poznatijem kao Jelićeva) premijerno odigrati predstava Kako ubiti suprugu i zašto reditelja Lejle Panjete. Tekst rađen po istoimenoj knjizi Antonija Amurija govori o dvanaest različitih tipova supruga te pruža način za njihovo efikasno uklanjanje. Uloge namučenog supruga i nekoliko puta uklonjene supruge igraju Vedrana i Aleksandar Seksan. Tri dana prije, na Otvorenoj sceni Obala Akademije scenskih umjetnosti, bit će ponovo izvedena komedija Konkurs. Početak: 21.00 sat.

Biti Beatles

George Harrison (25. februar 1943. - 29. novembar 2001)

Svijet je posljednjeg dana novembra obišla vijest da je najveća rock grupa svih vremena ostala i bez svog drugog člana. Obišla, ali ne možemo reći i iznenadila, jer je već izvjesno vrijeme bilo posve jasno da George Harrison nepovratno gubi protiv tumora.

Harrison je, kao i ostatak slavne četvorke, rođen u Liverpoolu. Rođen je 25. februara 1943. i bio je najmlađi među njima. Postoje različite informacije o razlozima njegovog bavljenja rock'n'rollom i uzorima. Ali uglavnom se priča svodi na dva imena. Jedan je čuveni američki rock muzičar iz pedesetih godina Eddie Cochran, čijim je nastupom, navodno, Harrison kao dječak bio očaran. A još više reakcijom djevojčica u publici. Ipak, čini se da je bliža istini tvrdnja da se popularnoj muzici i gitari okrenuo pod uticajem neprikosnovenog britanskog kralja skiffle muzike Lonnieja Donegana.

Po ugledu na svoga uzora, još kao dječak sa svojim bratom Peterom formira skiffle sastav. Kupuje polovnu gitaru od jednog školskog kolege i počinje marljivo da vježba. Ipak, presudan uticaj na njega čini jedan drugi učenik, godinu dana stariji od njega, sa kojim se svakodnevno vozi istim autobusom do škole. Dečko se zvao Paul McCartney. McCartney tada svira u grupi Quarrymen zajedno sa dvije godine starijim Johnom Lennonom. U to vrijeme razlika od dvije (ili, u Harrisonovom slučaju, čak tri godine) neoprostiva je, i pored toga što Paul uporno insistira da probaju Harrisona, njegov ulazak u grupu se odgađa.

Uspio je da mu obezbijedi audiciju nakon jedne crkvene zabave tamo negdje u augustu 1958. Harrison je ušao u grupu, ali će punih deset godina ostati u sjenci najvećeg autorskog tandema u historiji pop muzike uopće. Čini se da se i sam pomirio sa takvom pozicijom, povlači se i sam dublje u sjenu, i sve svoje stvaralačke potencijale stavlja u službu grupe i postaje savršen timski igrač. Kasnije će mu prišiti nadimak Tihi Beatles.

Čini se da su ljudi tokom cijele njegove karijere imali pogrešnu predstavu o Harrisonu kao preozbiljnom. Oni koji su ga poznavali tvrde da je bio beskrajno duhovit i to na jedan daleko dobronamjerniji način, za razliku od, naprimjer, ciničnog Johna Lennona. Ostala je zabilježena njegova opaska kao devetnaestogodišnjeg anonimnog početnika. Kada ih je nakon prvih snimanja njihov poducent George Martin 1962. pitao šta im se ne dopada, Harrison je, mrtav hladan, odgovorio: "Pa, za početak mi se ne sviđa tvoja kravata."

Tokom Harrisonovog rada sa Beatlesima ova grupa je snimila dvadeset i dvije njegove pjesme. Neke su postale hitovi, neke nisu uspjele da se nametnu u nemilosrdnoj konkurenciji remek-djela koja su potpisivali Lennon i McCartney. Prva njegova pjesma bila je Don't Bother Me, objavljena na njihovom drugom albumu With the Beatles krajem 1963. godine.

Iako je krenuo u rock'n'roll najviše zbog želje da bude popularan i omiljen među pripadnicama ljepšeg spola, ni tu se nije ponašao u skladu sa uvriježenom predstavom o rock'n'roll zvijezdi. Na snimanju filma A Hard Days Night početkom 1964, dolazi u kontakt sa djevojkom koja je glumila jednu iz grupe obožavateljki koje ga jure. Bila je to ljubav na prvi pogled. Dvije godine kasnije Harrison će vjenčati tu djevojku po imenu Patricia Boyd.

Patty Boyd je bila opčinjena istočnjačkom, prvenstveno indijskom kulturom. Taj uticaj prenosi i na svog novog prijatelja. Harrison vrlo brzo pronalazi sebe u indijskoj filozofiji i religiji, a oduševljava se i novim muzičkim horizontima koji se otvaraju pred njim. Uči da svira sitar, tradicionalni indijski instrument, i već na albumu Rubber Soul (kraj 1965.), u pjesmi Norvegian Wood, ovaj instrument po prvi put biva iskorišten u jednoj pop pjesmi.

Samosvjesniji je i kao autor, pa na tom istom albumu ima sjajnu If I Needed Someone, a već na narednom albumu, Revolver, ima dvije jake numere: Taxman i Love You To. Ova prva čak otvara album i to je po prvi put da jedna njegova pjesma nađe mjesto na A1 poziciji nekog od albuma Beatlesa.

Ipak, morao je sačekati još tri godine da se njegova pjesma nađe i sa A strane nekog singla. U pitanju je Something, koja je doživjela mnoštvo obrada. Jedan od onih koji su je rado izvodili bio je i Frank Sinatra i on je tvrdio kako je to "najljepša ljubavna pjesma napisana u posljednjih pedeset godina". Međutim, Harrison je tako duboko bio potisnut u sjenu slavnijih članova benda da je isti taj Sinatra tu pjesmu uvijek najavljivao kao djelo Lennona i McCartneya.

Koliko je Harrison u to vrijeme bio kreativan, govore naslovi kao što su: While My Guitar Gently Weeps, Here Comes the Sun, Within Without You... Neke od njegovih pjesama, nažalost, nisu shvaćene na pravi način.

Naprimjer, pjesma Piggies, koja se našla na čuvenom Bijelom albumu iz 1968. godine. Psihopatski masovni ubica Charles Manson, nakon pokolja u kući glumice Sharon Tate, tvrdio je da je za zlodjelo bio inspirisan upravo tom pjesmom.

Srećom, znatno je više pozitivnih uticaja. Nikada, doduše, Harrison nije stekao status gitarističkog heroja poput Claptona ili Hendrixa, ali te pjesme nikada ne bi bile ono što jesu bez njegovog preciznog i samosvojnog instrumentalnog tkanja. Sem toga, on je bio inovator i predvodnik čitave jedne generacije gitarista. Kada je on uzeo sitar u ruke, svi su naprasno počeli da istražuju te zvukove dalekog istoka, kada je počeo da se interesuje za indijsku filozofiju, svi su počeli kupovati karte za Katmandu.

Međutim, zastrašujuća popularnost koja ih je pratila sve više i više im je oduzimala razlog bavljenja ovim poslom - muziku. Na koncerte više niko nije niti dolazio da ih sluša jer ih nije ni mogao čuti od zaglušujuće buke koju je stvarala euforična publika. Kada su, dok su stvari prijetile da se izmaknu kontroli, 1966. odlučili da prekinu sa nastupima pred publikom, u avionu na povratku sa posljednjeg koncerta u San Francisku Harrison je izjavio: "Osjećam da više nisam Beatles."

Kada je te iste, 1966. godine otišao u Indiju, najveće razočarenje za njega je bila činjenica da su oni i u toj drevnoj i dalekoj zemlji jednako slavni kao u Britaniji ili Americi. Naprosto nije postojalo mjesto gdje bi se mogli sakriti. U svojoj biografiji I Me Mine, na jednom mjestu kaže: "Mi nismo bili stvarni. Vlastito mjesto, čovječe, to je tako značajno. Mi ga nismo imali. Zato nismo bili stvarni. Kao majmuni u zoološkom vrtu. Oni umiru. Znaš, svaka stvar želi da bude ostavljena na miru."

Čak i kada je dio njegovog života pod poglavljem The Beatles bio okončan, slava ove grupe je nastavila da ga prati kao težak balast. U jednom od rijetkih intervjua pred kraj života, rekao je: "Beatlesi postoje neovisno o meni. Ja nisam Beatles George. Beatles George je nešto kao odijelo ili košulja koju sam nosio u nekoj prilici, i do kraja mog života ljudi će, možda, gledati u tu košulju i brkati je sa mnom."

Prvi je imao snage da shvati da se ta košulja, kad-tad, mora skinuti. Prvi od Beatlesa, još u vrijeme kada grupa radi, kreće u solo projekte. Još 1968. radi muziku za film Wonderwall, da bi snimio i album eksperimentalne muzike Electric Sounds. Ipak, tek po raspadu grupe počinje samostalno da snima i klasične pop pjesme sa netipičnim temama. Prvi je koji je nakon raspada grupe snimio jedan album. Radi se o trostrukoj ploči simboličnog naziva All Things Must Past, koja se pojavila 1971, a nedavno je objavljeno i njeno reizdanje. Album je pratio i singl My Sweet Lord, koji je bio prvi sa obje strane Atlantika.

Međutim, ova pjesma mu je donijela i dosta glavobolje: optužen je za plagijat! Autori pjesme He's So Fine, koju je još 1963. snimila grupa Chiffons, tvrdili su da je to njihov napjev. Sudski proces je okončan 1976. i Harrison je morao platiti odštetu.

Bez obzira na sve, i pjesma i album su ga vratili u sam vrh i pomogli mu da dobrotvornim koncertom koji je organizovao krajem 1971. za pomoć narodu Bangladeša prikupi značajna sredstva. Objavljeni su i album i film o ovom događaju, na kojem su uz Harrisona nastupili Ravi Shankar, Ringo Starr, Eric Clapton...

Zanimljiva i čudna je ta priča o prijateljstvu između Harrisona i Claptona. Njih dvojica su se mnogo družili i zajedno sarađivali još tokom druge polovine šezdesetih dok je Clapton bio član grupe Cream. Harrison je čak odsvirao neke dionice na njihovim pločama. Međutim, druženje sa porodicom Harrison dovelo je do toga da je Clapton sve više počeo da posmatra domaćicu kuće. Zaljubio se u Patty Harrison, pa joj je čak posvetio i jednu od svojih najljepših pjesama - Layla. Ni Patty nije ostala ravnodušna na ova udvaranja i kasnije će pobjeći sa Claptonom, a Harrison će lakonski primijetiti: "Bolje on nego neko drugi."

I naredni album, rađen 1973, Livin in the Material World, stiže do prvog mjesta američke top-liste iako je još direktnije posvećen njegovim duhovnim uvjerenjima. Čak se odvažio i da krene na turneju naredne godine. Međutim, ovu turneju je pratilo toliko problema da Harrison odustaje od nastupa za narednih 17 godina. Snima zatim Dark Horse, album koji je trebao simbolizirati njegovu poziciju vječitog autsajdera koji pobjeđuje na kraju. Dark Horse je fraza koja označava konja koji pobjeđuje na trkama iako to niko ne očekuje, ali i čovjeka koji iz sjene dolazi na čelnu poziciju.

Slijede albumi Extra Texture iz 1975, 33 1/3 iz 1976, pa George Harrison tri godine kasnije. Naredni album, Somewhere in England, koji se pojavio 1981. godine, radio je pod pritiskom zbog nenadane Lennonove smrti u decembru prethodne godine. Tada mu je posvetio pjesmu All Those Years Ago, na kojoj su nastupili i Paul McCartney i Ringo Starr. Sljedeće godine izlazi Gone Troppo i nakon toga dolazi do petogodišnje pauze u radu.

Tu pauzu koristi da se više posveti radu u svojoj filmskoj kompaniji Handmade Films. Sa svojim prijateljima Michaelom Palinom i Ericom Idleom iz Letećeg cirkusa Monty Pythona snima Brianov život, a producira i filmske hitove kao što su Mona Lisa, Vremenski banditi, Opatice u bijegu...

Tek 1987. vraća se muzici i radi album Cloud Nine. To je, vjerovatno, njegovo najbolje solističko ostvarenje i na njemu čak ima jednu posvetu Beatlesima (When We Was Fab). Ova pjesma je iskorištena za drugi singl, a prvi je stigao ponovo na sami vrh top-lista. Radi se o rock klasiku Got My Mind Set on You, kojeg je još tokom pedesetih godina izvodio Rudy Clark. Na ovom albumu Harrison je radio sa Ringom Starrom, Eltonom Johnom i, što je posebno važno, sa nekadašnjim frontmenom grupe Electric Light Orchestra Jeffom Lynneom.

Njihova saradnja se nastavlja i u narednim godinama, kada zajedno sa Bobom Dylanom, Royom Orbisonom i Tomom Pettyjem formiraju super grupu Traveling Wilburys. Ova grupa je objavila par albuma i čak dobila nagradu Grammy za 1988.

Početkom devedesetih Harrison odlučuje da ponovo krene na turneju i to po Japanu. Na ovoj turneji snimljen je koncertni album, ali ona će ostati upamćena i po tome što je na njoj sa Harrisonom nastupio i Eric Clapton. Stara svađa oko Patty je zaboravljena: ona je u međuvremenu napustila i Claptona, a Harrison je bio u sretnom braku sa svojom drugom ženom Olivijom, sa kojom je dobio i sina Dhanija u augustu 1978. godine.

Sa sinom Dhanijem je snimio i posljednju pjesmu u životu. Radi se o Horse to the Water, koja se u Britaniji pojavila deset dana pred njegovu smrt. A smrt je, čini se, bila neizbježna. Bolest je dijagnosticirana prije tri godine, kada mu je otkriven rak grla uzrokovan dugogodišnjim pušenjem. Kako je otklanjana jedna bolest, javljala se druga, tako da je posljednjih pola godine vodio bitku sa rakom pluća i tumorom na mozgu. Podvrgnut je bio i najnovijim medicinskim tretmanima na najuglednijim klinikama svijeta, ali bilo je uzalud.

Posljednje godine donijele su i mirenje sa činjenicom da je bio Beatles i tješnju saradnju sa McCartneyem i Starrom. Sa njima je, sredinom devedesetih, čak snimio dvije nove pjesme iz Lennonove zaostavštine: Free as a Bird i Real Love. U njegovim posljednjim danima, uz postelju su mu pored supruge i sina bili jedino Paul McCartney i Ringo Starr.

George Harrison je umro u 59. godini života, kasno uvečer u četvrtak 29.11.2001, a porodica je javnost o tome obavijestila sutradan kratkim saopćenjem sročenim kao da ga je pisao sam Harrison, čovjek koji se nije bojao smrti: "On je napustio ovaj svijet onako kako je i živio u njemu, sa vjerom u Boga, bez straha od smrti, u miru, okružen porodicom i prijateljima. Često je znao reći: 'Sve drugo može čekati, ali ne i potraga za Bogom, i ljubav prema bližnjem.'" (A. Misirlić)


Bilo jednom u Americi

Eric Kanalstein: Walk, izložba fotografija; galerija Besarin;

Prošle godine, negdje baš u ovo doba, Eric Kanalstein, američki fotograf sa sarajevskom adresom, u istoj je galeriji postavio svoju samostalnu izložbu fotografija sa temama iz Vukovara, gdje je izvjesno vrijeme živio i radio. Pošto Kanalstein u svojim cipelama i objektivu ima pohranjeno bezbroj geografskih širina i dužina, moglo se pretpostaviti da Sarajevu ovaj put ponudi jednu epizodu iz nekog egzotičnog kraja svijeta poput Burme, gdje mu je također duša zabasati.

Izložba crno-bijelih fotografija pod nazivom Walk je Kanalsteinova zavičajna epizoda. A zavičaj je New York. A svi oni koje život odvoji od zavičaja na njega gledaju, tako, pomalo nostalgično. Oni i pjevaju tužne zavičajne pjesme. I sam je Walk jedna takva pjesma: Eno ih dvije izlaze iz metroa sa upaljenim cigaretama. I djeca na ulici puše. I Meksikanci. Gospođa se naslonila pored vrata, viri iza ćoška. Cigareta se, istina, ne vidi, ali ona izgleda kao da puši. Malo snijega na pješačkom. Žena sa djetetom prebačenim preko ramena prođe. Crnac natovaren kesama, na koljenima klečeći, moli. Na pokretnim stubama čovjeku vjetar malo zavratio kaput, a Eric bio iza njega pa sa ljubavlju zabilježio. Nekoliko portreta i fotografija nekog old timer auta iz koga viri porodica, zaustavi nas da bolje oslušnemo, da nismo negdje već čuli ovu pjesmu. Jeste, tu "pjesmu" je pjevao i slavni američki fotograf Robert Frank. Eno je u zbirci Amerikanci.

Razlika između Frankove i Kanalsteinove izvedbe "Amerikanaca" dakako postoji. Frank je stalno tu u Americi, samo nostalgičan za proteklim vremenom, za pedesetim, šezdesetim godinama. Kanalsteinova nostalgija proističe iz prostorne udaljenosti, mada je i on sam u izboru motiva na svojim fotografijama nastalim u prvoj polovini '90-ih, tu i tamo, kao u prizoru sa hidrantom, u stanju promatraču koji dodir sa Amerikom ima uglavnom preko filma, izmamiti onu rečenicu: "Bilo jednom u Americi." (N. Džanko)


Andrejev izbor

Andrej Đerković: 30, izložba fotografija; knjižara Buybook; od 29. 11. 2001.

Hodajući po Istanbulu, na buv ljaku ispod Galata mosta, Andrej Đerković kupi plakat sa saobraćajnim sadržajem gdje je ograničenje brzine na 30 kilometara i turskim jezikom ispisano: azami hiz. Da ne bi štampao poseban plakat za svoju tridesetu samostalnu izložbu, postavljenu u knjižari Buybook, Đerković, sarajevski umjetnik i fotograf, ovaj plakat donesen iz Turske iskoristi i plakatira izložbu. Tu svoju sklonost ka konceptualizmu ovaj vrsni fotograf ne pokazuje prvi put. A vjerujemo ni zadnji.

On svoju tridesetu izložbu postavlja u svojoj tridesetoj godini života. I riječ je, naravno, o trideset fotografija, portreta ljudi koji su u proteklih trideset godina na ovog umjetnika izvršili uticaj ili su na neki drugi način našli svoje mjesto u njegovom svijetu. Više od polovine tih portreta je nastalo u samom Sarajevu, dok su ostali urađeni u Mostaru, Barceloni, Ženevi, Nyonu, a sve u periodu od 1996. do danas.

U tom Đerkovićevom svijetu, za trideset godina našli su mjesto i Miki Trifunov i Bono Vox i Jean-Hughes Anglade i Jusuf Hadžifejzović, kao i Emir Kusturica, Alfonso Cuaron, Enes Sivac, Zoran Bečić, Laka, Enki Bilal, Miljenko Jergović, Davor Janjić i još neki koji su dobro poznati malom broju ljudi. Tako ova izložba portreta ima dvojak smisao. U onolikoj mjeri u kojoj je intimistički intonirana sa vezama i značenjima koja su poznata samo autoru, ona izborom likova u tolikoj mjeri dodiruje i širu publiku jer je danas među svijetom koji posjećuje izložbe vjerovatno teško naći nekoga koga ama baš ni jedan od trideset portreta ne dodiruje ni na jedan mogući način. Pritom ostavimo tu mogućnost da svaki posjetilac ima i svoj vlastiti izbor. Koliko bi se on razlikovao od Đerkovićevog, druga je priča. Đerković je za sada jedini koji je načinio svoj.

A recimo i to da bi i njegov izbor likova za trideset godina izgledao drugačije nego za prvih trideset godina. Ako dočekamo, onda vidimo. (N. Dž.)



Arhiva Dani
235

 

 
 

početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh