DANI: Gospodine Stojanov, najžešći ste ovdašnji kritičar odnosa Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (IMF) prema nesretnim zemljama, koje se radi političke korektnosti nazivaju zemljama u razvoju. Molim Vas da ukratko pobrojite glavne argumente Vaše kritike.

STOJANOV: Prvo, svako na ovim prostorima je očekivao, vjerovatno se danas manje očekuje, da ćemo od tih međunarodnih finansijskih institucija, ako je o njima riječ, a onda i od drugih dijelova međunarodne zajednice, dobiti takvu pomoć, ne samo finansijsku nego i tehničku, da ćemo se mi oporaviti za relativno kratko vrijeme, da ćemo baš za ovih pet-šest godina, koliko je prošlo od Daytona, uspjeti "stati na svoje noge", nedvojbeno uz njihovu pomoć, prema tome i političku pomoć, za šta je zadužen OHR. Kako stvari stoje, mi još uvijek nismo "stali na svoje noge", odnosno, kako se popularno kaže, još smo neodrživa, tj. nismo samoodrživa ekonomija. Ja sam odavno počeo to nazivati "aid driven economy", znači ekonomija koja se bazira na donacijama i pomoći. Drugim riječima, to govori da mi nismo, ako bismo se koristili Porterovim definicijama etapa ekonomskog razvoja, ni u prvoj od četiri koje on spominje. Dakle, u onoj ekonomiji čiji se prosperitet i funkcioniranje zasniva na snabdjevenosti faktorima, obilju radne snage, pa se taj faktor koristi, obilju nekakvih prirodnih bogatstava, pa se taj faktor koristi, jer ta zemlja ima najmanje kapitala, najmanje tehnologije, najmanje znanja, znači mora se koristiti onim što ima. Mi nismo ni u toj fazi, nakon pet godina. To znači da vjerovatno postoji čitav niz prepreka koje su stajale na putu da mi to postanemo za ovo vrijeme. Svi mi koji ovdje živimo, znamo da su te prepreke političke naravi, prije svega. Znamo kakvi su naši domaći političari, kakve su bile nacionalne stranke, znamo kakav je bio profil, znamo kakav je bio cilj, znamo kakav je bio kvalitet pojedinih političkih lidera - rekao bih da su oni opljačkali svaki svoj narod. Sada imamo nove političke stranke, koje evidentno ne pljačkaju svoj narod, ali se ništa bitno u ekonomskoj sferi još nije promijenilo. Očito, nije stvar samo do politike, nego i do određenog profila razvojne i ekonomske politike na ovim prostorima, a to profiliranje dolazi od međunarodnih finansijskih institucija, znači Svjetske banke i IMF-a, a onda USAID-a i drugih prisutnih, Evropske banke itd. E, sada, šta su te međunarodne finansijske institucije pokušale kod nas napraviti? Pokušale su napraviti ono što je bilo nemoguće! One su pošle, ja bih to tako nazvao, od nekakve ideje tržišnog fundamentalizma, to je teologija u ekonomiji. Znači, pođe se od pretpostavke, koja je, inače, mainstream na Zapadu, a to je da je free market rješenje za sve, slobodno tržište, slobodna inicijativa, preduzetnička, da država ne treba da se pojavljuje u ekonomskom životu, da njoj tu nema mjesta, osim da napravi određeni ambijent, kako se to popularno kaže, za normalno funkcioniranje slobodnog tržišta i slobodnih preduzetnika. Mislim da je to prva greška i to jako ozbiljna greška. Zašto je to ozbiljna greška? Prvo zato što mi ovdje nemamo market, namamo tržište i nemamo tržišne institucije. Ta škola i taj način mišljenja kao da polaze od toga što su pretpostavke - da postoji tržište, da postoje tržišne institucije da postoje preduzetnici, da postoji kapital, da je jedinstveno tržište, da su faktori proizvodnje mobilni u okviru zajedničkog tržišta čak i u međunarodnim razmjerama, da je privreda na nivou pune zaposlenosti, da ima kvalitet proizvodnje jednak međunarodnim standardima, da političari nemaju ulogu u ekonomiji kakvu imaju, da joj ne treba privatizacija, ili, ako joj treba privatizacija, onda će ona biti izvedena lagano, preko noći, i pretvorit će jedan nefunkcionalni oblik vlasništva, dakle državni u privatni, koji je onaj koji obećava, koji je uslov da se ova slika pretpostavki upotpuni. Onda ćemo pritisnuti dugme, pa će to ići svojim tokom! Šta tu ne valja? Od ovog ne valja jednostavno ništa, jer nijedna od tih pretpostavki nije ispunjena. Ovdje se ide kroz veliku nezaposlenost i deflaciju ka ekonomskoj katastrofi. Mi danas, toliko godina nakon Daytona, uza svu međunarodnu pomoć, kolika je - tolika je, imamo 40% nezaposlenih, grubo govoreći, jer niko tačno ne zna. Imamo ono čime se ponosimo: "stabilnu valutu", koja uopšte nije stabilna. Znači, imamo neke pokazatelje da smo uspjeli, ali smo, ustvari, daleko od bilo kakvog ekonomskog pomaka i prosperiteta. Dogodilo se da mehanizam koji je primijenjen nije prilagođen realitetu koji ovdje vlada.

DANI: Sve ove Vaše primjedbe se mogu razumjeti i kao generalne primjedbe na model koji Svjetska banka i IMF primjenjuju na sve zemlje u razvoju. U kojoj su mjeri zemlje u razvoju uopće u mogućnosti da kreiraju vlastitu ekonomsku politiku i razvoj?

STOJANOV: To je sada jedno od fundamentalnih pitanja. Mi smo svjedoci nečega što je globalizacija. Drugim riječima, to je varijanta ekonomskog imperijalizma koji u svom interesu vode transnacionalne korporacije. Postaje normalno da su one nastale evolutivno, znači nije ih niko izmislio, to je evolucija kapitala. Očito je da taj evoluirani, koncentrisani kapital želi svoju ekonomsku ekspanziju i normalno je da mu na tom putu stoje razne zemlje. Ne samo manje razvijene, i Amerika stoji na putu ekspanzije američkog transnacionalnog kapitala, kao i Njemačka, koja zato prelazi na euro. Zato Evropska unija kao nova država predstavlja negaciju Njemačke kao suverene ekonomske države. U tom toku stvari i zemlje u razvoju su jednostavno smetnja na tom putu, odnosno moraju se povinovati pravilima igre koja odgovaraju velikom kapitalu. Ako je to tako, onda to znači da ta imaginarna, manje razvijena zemlja ne može, da bi se uklopila u međunarodne tokove, imati svoj ekonomski suverenitet. To znači da ne može imati vlastitu monetarnu politiku da bi svojom monetarnom politikom upravljala vlastitim razvojem, ne može imati vlastite razvojne fondove da bi upravljala svojim razvojem, ne može imati svoju deviznu kursnu politiku, ne može devalvirati valutu ako je to u interesu njenog privrednog razvoja. Toj manje razvijenoj zemlji su svezane ruke.

DANI: Vaši stavovi su značajni, doprinose ekonomskoj teoriji, ali, ponekad mi se čini, ne i traženju izlaza iz bh. realnosti. Sami kažete da zemlje u razvoju nemaju alternative. Volio bih da mi konkretno odgovorite na koji bi to način BiH mogla da se razvija a da se odupre diktatu vašingtonskog konsenzusa, kako se naziva obrazac neoliberalnog odnosa Svjetske banke i IMF-a prema zemljama u razvoju.

STOJANOV: To znači da me pitate kako se oduprijeti velikom kapitalu, što znači da se Bosna uopšte ne može razvijati, ne samo Bosna nego i druge države. Ako se smatra da se može razvijati, to znači da primjenjuje pravila igre tog liberalnog tržišta: da izvede privatizaciju i da ta privatizacija bude uspješna; da obezbijedi odgovarajući, niko ne zna koliki, priliv stranog kapitala po osnovu privatizacije; da taj strani kapital ovdje bude jedini ključni i odlučujući faktor domaćeg privrednog razvoja koji će zaposliti domaću radnu snagu i kreirati ovdje prosperitet. To je jedna optimistički nacrtana slika kreatora tog koncepta. Postoji pitanje da li ćemo mi uopšte uspjeti i kada bismo se svim silama trudili da prodamo sve te naše stvari koje imamo za prodati, uključujući Telekom i Elektroprivredu. Koliko će stranog kapitala ovdje doći? Pa i ako dođe, šta će on ovdje raditi, kako će se on ovdje ponašati, hoćemo li stranom investitoru naplatiti porez? Ako mu naplatimo porez, on vjerovatno neće doći; ako mu ne naplatimo porez, onda u budžetu nećemo imati budžetske prihode, što znači da nećemo moći finansirati razne budžetske rashode. Ako budemo pratili politiku izbjegavanja dvostrukog oporezivanja, ostaje nam mogućnost da biramo hoće li to biti oporezovano ovdje ili u nekoj tamo zemlji. Normalna stvar je da će on izabrati da bude oporezovan ovdje ako stopa poreza bude jako niska; znači, opet nećemo obezbijediti budžetske prihode iz kojih ćemo finansirati i vlast i vojsku i policiju i obrazovanje i zdravstvo itd. To je vrlo riskantan potez. Druga stvar koja je strašno važna, ali nije jedina, jeste da se pogleda opet na Michaela Portera i njegove stavove u diskusiji sa stranim ekspertima. On u svojoj knjizi upozorava, i to nedvosmisleno, da u početnoj fazi razvoja, u koju mi tek treba da uđemo, strani kapital je dobrodošao, ali da se ni u kom slučaju ta zemlja ne smije nasloniti na to da je to odlučujući faktor razvoja, jer tada ta zemlja siječe granu svoje vlastite budućnosti. To znači da strani kapital treba da bude dopunski faktor domaćim faktorima privrednog razvoja. Ne jedini i ne isključivi, nego dopunski. U toj prvoj fazi i u drugoj, ali u prvoj posebno, uloga države je jako značajna, ne u smislu formiranja ambijenta, to je baza za treću i četvrtu fazu privrednog razvoja. Vrijedi ovdje istaći da Porter napominje da je samo Engleska u četvrtoj fazi, da ni Amerika nije u četvrtoj, a da Japan nije još ni u trećoj, nego u drugoj. U prvoj fazi razvoja je uloga države bitna ne u smislu nekadašnje centralno-planske ekonomije - to je smiješna stvar, o tome niko i ne razgovara - već u smislu koncentracije, oskudnih ali raspoloživih resursa i njihovog usmjeravanja u prioritetne aktivnosti. Ona je bitna u formiranju raznih fondova, recimo: za kreditiranje izvoza, za davanje kreditnih garancija, za devalvaciju valute da bi se pospješila izvozna aktivnost... To znači da postoji hiljadu i jedan razlog zbog kojeg su države intervenisale u svim zemljama koje su prošle tu fazu. Isti takvi razlozi postoje da danas država intervenira i u BiH i u Hrvatskoj i u svim zemljama na tom nivou privredne razvijenosti. Zato je dogma vašingtonskog konsenzusa, koja je dogma iz četvrte faze razvoja, apsolutno neprimjenjiva u zemlji u prvoj fazi razvoja. Šta bi sada u BiH eventualno moglo? Prvo, ubijediti IMF, Svjetsku banku, USAID i druge međunarodne relevantne faktore da ne možemo sa četvrtom fazom realizirati prvu fazu našeg razvoja, da ovdje zajednički imamo ulog i mi i stranci, da je neuspjeh Bosne sramota veća za strance nego za Bosance. I oni to znaju, oni su svjesni da smo mi u fazi neuspjeha, ali, jednostavno, ne znaju kako da riješe problem. Problem neće riješiti ako ne promijenimo način razmišljanja, odnosno ne vratimo onakva ekonomska rješenja za Bosnu koja joj odgovaraju. Ako imamo ovdje pet-šest biznismena koji kažu: "Mi bismo sada gradili put", evo šta je uloga države: treba odrediti koji je pravac prioritet ako nemamo sredstava da pravimo sve puteve po Bosni. Recimo, da mene neko pita, ja bih rekao: "Haj'mo praviti autostradu od Sarajeva do mora." Neki dan pitam gospodina Grizelja, a on kaže: "Ja bih odmah napravio put od Sarajeva do granice, na sjever, put u Evropu." E, to će reći jedan privrednik, za razliku od jednog profesora, koji bi otišao na more da se kupa, iako je i jedno i drugo razumljivo. Uloga države, u tom momentu, jeste takva da osnovne resurse usmjeri tamo gdje daju bolji rezultat. To znači: ako je to put na sjever, onda će uložiti osnovne resurse na sjever. To je tipičan primjer industrijske i razvojne politike koju država u toj fazi mora imati i mora je realizirati. Po vašingtonskom konsenzusu toga nema. Znači, država ne treba da ima industrijsku politiku, nema razvojne politike, ne treba da se miješa u ekonomiju, nego će to srediti free market.

DANI: Kad smo već kod prijedloga grupe privrednika za izgradnju autoputa, moram Vam reći da sam ostao razočaran njihovim prijedlogom načina finansiranja: povećanjem cijena goriva za pet feninga!?

STOJANOV: Nije to loše. Ako oni imaju pare, pa čak pet feninga po cijeni benzina, onda to znači da bi oni mogli da pokrenu aktivnost izgradnje autostrade i čitav niz normalno vezanih, na tu autostradu pratećih aktivnosti, zapošljavanje ljudi itd.

DANI: Ja se ne slažem s Vama. Ako je to tako jednostavno i bezbolno rješenje, haj'mo onda povećati cijenu goriva ne za pet, nego za pedeset i pet feninga pa ne samo napraviti puteve već riješiti i sve ostale probleme - penzione, zdravstvene i sve ostale fondove...

STOJANOV: Moj prijedlog je bio, koji sam ja prodavao okolo, pa je ispalo da nije moj, nego kolege Tomaša iz Banje Luke, da se cijena benzina poveća za jedan fening i da to bude izvor fondova za penzionere. Ja mislim, da je to dobar prijedlog, ja bih ga odmah prihvatio. Međutim, on nije prihvaćen, meni je Rajko rekao da ga OHR nije prihvatio, ja pretpostavljam zato što fening po fening predstavlja inflaciju. Ali, u prvoj fazi razvoja zemlja mora imati inflaciju, nema te zemlje koja može imati monetarnu stabilnost u prvoj fazi razvoja. I sada, od Stiglica do Tobina, četiri nobelovca i evo koliko hoćeš uvaženih ekonomista koji drže da je neuporedivo veći trošak za jednu državu u pogledu ekonomskog razvoja imati inflaciju 0%-1% nego određenu inflaciju, dvadeset-trideset posto godišnje. To nije nikakva ozbiljna, nikakva zabrinjavajuća, nego posve normalna inflacija za zemlju na takvom nivou. Ona je ne samo normalna nego i potrebna, jer bez toga ne može biti adekvatnog razvoja.

DANI: Pretpostavljam da bi Vam guverner Centralne banke Peter Nichol sada odgovorio: "A kako ćete osigurati da bude dvadeset-trideset posto a da ne skoči na dvjesto ili petsto procenata?"

STOJANOV: Nichol je to već rekao, oglasio se u nekim novinama. Ja bih mu odgovorio isto ono što sam postavio kao tezu prije četiri godine. Mi smo morali tada birati: ili imamo državu ili imamo market, tržište. Tada nismo imali ni jedno ni drugo i neko je mogao reći: "Pošto nemate državu, pošto ne možete napraviti državu, eto vam free market pa neka vas on pravi!" Pokazalo se kako je ispalo. Evo, da li imamo rezultate? Ne može market djelovati u vakuumu, jednostavno ne može. Tržište, prije svega, nije neka nadnaravna kategorija. Ekonomske krize širom svijeta su bivale i u 19. vijeku, bivale su i u 20. vijeku, sada smo svjedoci ekonomske krize u Americi iako država nije intervenisala. Znači da je tržište samo po sebi proizvodilo te ekonomske krize, što govori da tržište samo po sebi djeluje destabilizirajuće. To znači da ono nije nikakvo sveto slovo, ni sveta krava, niti neka nadnaravna institucija koja uvijek perfektno locira resurse, drži privredu u stanju stabilnosti. Po prirodi stvari, tržište u svom cikličnom toku upravo izbacuje iz stabilnosti i uvodi u stanje krize, bez ikakve državne intervencije i onda se traži državna intervencija. Sadašnja američka državna intervencija je par ekselans primjer državne intervencije. Povjerenje potrošača u Americi opada; čim povjerenje potrošača opada, smanjuju se kupovine, trebala bi opadati vrijednost dionica korporacija, a ona raste i dostigla je Dawn-Jones index skoro blizu deset hiljada. To bi bilo apsolutno teorijski neobjašnjivo. Objašnjivo je samo zahvaljujući velikim intervencijama američke federalne rezerve, štampanjem novca, a to je državna intervencija, i kupovinom tih dionica. U ovoj situaciji Nichol je u pravu: kad bismo sad našim, još uvijek neozbiljnim, političarima, u uslovima političke nestabilnosti, dali u ruke Centralnu banku, najvjerovatnije bismo imali tri hiperinflacione valute. Međutim, to nije pravi odgovor i rješenje, jer bi to značilo da moramo stalno zadržavati "currency board". Ja potenciram ova razmišljanja jer želim da privučem pažnju javnosti i pažnju odgovornih ljudi, naših političara iz Federacije i Republike Srpske, da shvate da oni stoje na putu bržeg privrednog razvoja BiH. Boljim organiziranjem i formiranjem jedinstvenog ekonomskog prostora, formiranjem stabilne i dobro organizovane političke države, svim bi građanima bilo bolje, i u tom slučaju Peter Nichol nikom ne bi rekao ovo što sada govori, a ovo što govori, govori sa pravom.

DANI: Dajte da malo razmotrimo ovo o čemu on govori. Šta znači hvalisanje da je tečaj naše konvertibilne marke stabilan kada imamo izuzetno negativne glavne ekonomske parametre, kao što su veliki budžetski deficit, porast nezaposlenih, veliki trgovinski debalans...?

STOJANOV: Ne znači ništa. To je čak neozbiljno, zaista neozbiljno. Jer kada bismo sada stručno govorili, rekli bismo: "Imamo neke parametre nominalne konvergencije sa Evropom", pošto mi, kao, idemo u Evropu. Po nominalnim parametrima, to je stabilnost valute, niska stopa inflacije, konvertibilnost valute. Mi bismo rekli: "Evo nas u Evropi odmah!" Ja sam neki dan rekao na sastanku kod gospodina Petritscha da smo mi čak po strukturi bruto društvenog proizvoda isti kao Amerikanci: dva posto argar, manje od dvadeset posto industrija, osamdeset posto servisni sektor. I kod nas isto tako: pet posto agrar, dvadeset posto industrija, sedamdeset pet posto servisni sektor, uključujući i pedeset posto sive ekonomije u svemu tome. Jedina razlika je u tome što američka ekonomija radi na nivou pune zaposlenosti, a naša na četrdeset posto neuposlenosti. Naša nominalna konvergencija i nominalna stabilnost je moguća time što se administrativno drži, što se finansira izvana, donacijama ili političkim turizmom. I zato što narod šuti, što je četrdeset posto nezaposlenih mirno, što je miran jedan broj zaposlenih koji primaju neredovno plate. Samo tako je moguća i zato je stopa rasta nikakva.

DANI: Pozivate li Vi to na dizanje glasa ovih kategorija koje ste naveli?

STOJANOV: Pa moglo bi se i tako reći. Naš narod, ako ovako nastavi šutjeti, može doći u poziciju da ima pedeset posto nezaposlenih. Mi imamo veliki vanjski dug, to je realnost, ako ne dođu novi krediti, ako ga bude trebalo otplaćivati, onda možemo isplaćivati vanjski dug samo zalogom preko izvoza. Mi nemamo izvoz, ovakva proizvodnja ne može izvoziti. Servisni sektor ne izvozi ni u Americi, pa ne može ni kod nas, a posebno ako je riječ o sivoj ekonomiji. Mi nemamo mogućnosti da nešto izvezemo. Drugo, mi nemamo instrumente ekonomske politike koji mogu podstaći izvoz, devalvacija se ne može primijeniti.

DANI: Je li to razlog zbog čega je unosnije baviti se uvozom bilo čega nego proizvodnjom bilo čega za izvoz?

STOJANOV: Normalna stvar. Teško je proizvoditi za izvoz, jer nema kapitala, nema investicije, nemamo mogućnosti da proizvodimo. I ono što imamo, recimo šume, što bismo namještaj mogli praviti, mi nemamo kapitala da to pokrenemo. Ali, istovremeno, šta se dešava? Kažu da u bankama ima kapitala, ali banke drže svoje pare vani. U našim bankama ima kapitala, a u Bosni ga nema, jer je vani, jer se bankama ne isplati da daju ovdje kredite uz nisku kamatnu stopu. Ne možemo ih natjerati da to rade, privatni biznis, ne možemo ih ograničiti da izvoze kapital, jer je to, po vašingtonskom konsenzusu, neprimjenjivo.

DANI: Ali, neke zemlje to ipak čine i to daje dobre rezultate. Čile, recimo.

STOJANOV: Tako je. Prema tome, dok se mi držimo pravila igre Svjetske banke, znači vašingtonskog konsenzusa, nama će stalno novac ići vani, a mi ćemo moliti strani kapital da dođe kod nas. Zar to nije glupo? Samo se bojim da ne napravimo još jednu fatalnu grešku, o kojoj sam ja nešto čuo - ja se pozivam na Međunarodnu kriznu grupu, ja ne znam da li je izvorno tako: po tim informacijama, trebalo bi prihod od eventualne uspješne privatizacije iskoristiti za plaćanje restitucije. Onda se scenarij zna: ljudi koji dobiju pare po tom osnovu će ih plasirati, najvjerovatnije vani. Znači, mi ćemo prodati imovinu, pare će otići van zemlje. Jednim dijelom kojim ostanu u zemlji povećat će se domaća potrošnja, doći će do inflacije. Čim dođe do inflacije, domaća valuta će postati precijenjena, doći će do stimulacije uvoza i time do još većeg deficita platnog bilansa. Znači, ući ćemo u još goru fazu makroekonomske nestabilnosti. To se jednostavno ne bi smjelo dopustiti, a postoje rješenja. Zašto ne upisati obaveze prema ljudima i isplatiti ih onda kada Bosna dostigne pet hiljada dolara po glavi stanovnika. Nemojmo sada potrošiti pare, dati ih gospodi koja će ih iznijeti u švajcarske ili neke druge banke i nas ostaviti ovdje još ugroženijim, jer nećemo imati ni para niti više šta prodati. Haj'mo se zajedno potruditi, zasukati rukave, i njima je u interesu da napredujemo, a onda izvršiti isplate.

DANI: Da li je u BiH zaista nemoguće napraviti tržišni ambijent u kojem našem čovjeku neće biti primamljivije da uloži ovdje nego da iznese kapital vani?

STOJANOV: Da bi ti ljudi ovdje uložili pare, treba im stvoriti ambijent. Recimo, da pravosuđe ne bude korumpirano… Banke treba da ostave ovdje kapital, a ne da ga šalju vani. E, ali tu se mora država pojaviti kao faktor koji uvodi mjere devizne kontrole na odliv i priliv kapitala. To ne može drugačije, ali to već nije free market ni vašingtonski konsenzus. Zato moramo dobiti saglasnost međunarodne zajednice da tako radimo, jer je to nama u interesu. Možda čak njihova saglasnost ne bi bila ni problematična.

DANI: The Economist Intelligence Unit predviđa da će u istočnu Evropu u periodu od 2001. do 2005. biti direktno uloženo 162 milijarde američkih dolara, što je za 36 procenata više nego u prethodnom petogodištu. Po istom izvoru, prema ocjenama na listi poslovnog ambijenta Istoka, BiH je pretposljednja, sa rangom 23. Iza nas je jedino Uzbekistan, sa rangom 27, a ispred su Estonija (1), Slovenija (5), Hrvatska (9), Bugarska (10), Rusija (12), Rumunija (15), Jugoslavija (16), Makedonija (17), Albanija (18). Zanima me da li razlog za ovakvu procjenu vidite u složenoj, ekonomski neracionalnoj dejtonskoj konstituciji BiH ili prevashodno u elementima kao što su veličina tržišta, nivo korupcije, politička nestabilnost...?

STOJANOV: I u jednom i u drugom. Dayton je, ja sam to uvijek govorio, nakarada koja je napravila ekonomskog frankenštajna od države. Napravio je podjelu ekonomskog prostora, pa je na to nakačena entitetska privatizacija. U startu je ekonomski prostor podijeljen, čime je blokiran i ekonomski razvoj. Trebalo je uvesti protektorat, neko rješenje, pa napraviti jedinstven ekonomski prostor. Neko se pita što u međuvremenu, puno je godina prošlo, nije došlo do uspostavljanja jedinstvenog ekonomskog prostora na osnovu prirodnog toka stvari. Ne može i to nećemo dočekati. Zašto? Ako mi u Federaciji uglavnom sve uvozimo, ako Republika Srpska uglavnom sve uvozi, mi onda nemamo šta jedno drugom prodavati. Mi nismo ništa proizveli, nemamo kooperantske odnose. Trebali smo imati stimuliranu proizvodnju na prostoru i Federacije BiH i RS-a da bi ljudi imali potrebu da uspostave kontakte, da razmjenjuju proizvodnju kroz zajedničke proizvode i da ih zajednički prodaju nekim susjednim zemljama. Dok i jedan i drugi entitet stoje na uvozu, a ne na proizvodnji, mi nemamo potrebe da sarađujemo, a jedinstveni ekonomski prostor uopšte nije potreban. Što se tiče ovih drugih faktora koje ste pomenuli, poput korupcije, klimavog pravosuđa..., o tome već i vrapci sve znaju.

DANI: Gospodine Stojanov, ja sam na ovaj intervju došao sa jednom neskromnom ambicijom: da sa svojim skromnim ekonomskim znanjem polemišem sa Vašim skepticizmom prema stranim investicijama kao strateškom opredjeljenju i aktuelne bh. vlasti i ogromne većine zemalja u razvoju. Zašto ste Vi protiv razvojne politike bazirane na stranim investicijama?

"Šta su te međunarodne finansijske institucije pokušale kod nas napraviti? Pokušale su napraviti ono što je bilo nemoguće"

STOJANOV: Ne postoji razlog zbog kojeg bih ja bio protiv stranog kapitala. Ja sam samo protiv toga da je strani kapital jedini i isključivi faktor domaćeg privrednog razvoja, zato što ta zemlja, kako je sam profesor Porter rekao, nema svoju budućnost. Ja sam za to da se aktiviraju domaći potencijali, kojih ima. Jesmo li rekli da se, uz mjere devizne kontrole, uz odgovarajuću pametnu državnu intervenciju u ekonomiji, kapital može usmjeriti, da se domaći faktori mogu probuduti i da se onda na taj faktor pozove, odnosno privatizacijom privuče strani kapital

DANI: Mislim da bi Božo Matić sad rekao da se vidi da nikad niste radili u privredi.

STOJANOV: Zašto?

DANI: Pa zato što nema tih resursa ovdje.

STOJANOV: Ma, čekajte, trebamo znati o čemu govorimo! Da li govorimo o BiH i procesima prosperiteta u BiH iz ugla ili nivoa jednog turbo-kapitaliste ovdje, koji vidi sebe sa svojim kapitalom kao građanina svijeta i Evrope, koji jednostavno ne može zamisliti da sutra bude osiromašen, koji ne može zamisliti preraspodjelu dohotka, koji ne može zamisliti da bude više oporezovan, koji ne može zamisliti da nema sve što poželi u ovoj zemlji? Znači, to je turbo--kapitalac. Na drugoj strani imamo ogroman broj ljudi gladnih i žednih. Pogledajte ove podatke: u BiH u 2001. godini ima 7,4 posto građana sa dohotkom manjim od 100 KM; 16,3 posto građana ima između 100 i 200 KM; 0,4 posto građana ima od 1.500 do 1.600 KM; interesantno je da onih sa preko 2.000 KM ima više - 1,7 posto građana. Kad analiziramo ove podatke, dođemo do zaključka da 2,1 posto građana određuje budućnost BiH. Tim građanima, kako reče moj student na postdiplomskom studiju, odgovara postojeće stanje. Jer ako ja sad imam dobru platu, meni ne odgovara nikakva inflacija, meni odgovara slobodan uvoz, da ja mogu kupiti dobre cipele, parfeme...

DANI: Hoćete reći da bi ovim najsiromašnijim odgovarala inflacija?

STOJANOV: Da! Pazi, najsiromašniji je čovjek onaj koji ne radi. Zamisli ovo: on nema ni platu! Zar nije njemu bolje da radi, pa da ima 300 KM, pa da mu inflacija godišnje pojede četrdeset posto? Dakle, godišnje; neće mu odjednom pojesti četrdeset posto, nego u toku godine. Mjesečno tri posto, od njegove plate od 300 KM.

DANI: Znači, mogao bi se dobiti taj zaključak da bi inflacija mogla donijeti radna mjesta?

STOJANOV: Apsolutno pomaže tome, znači aktivira ekonomiju, omogućava povećanje zaposlenosti, jede dohodak normalno, ali taj čovjek ima platu, pomalo mu inflacija gricka taj dohodak, a ovako nema ništa.

DANI: Ali, ne bih ja svu krivicu svalio na vašingtonski konsenzus, a amnestirao domaću vlast. Pogledajte, imate zemalja u kojima je primjena istih principa dala dobre rezultate u tranziciji. Recimo, Češka, u kojoj je GDP 13.500 dolara po glavi stanovnika, stopa rasta 4%; Estonija 8.500 dolara, stopa rasta 5,8%; Poljska 8.700 dolara, stopa rasta 4%; Slovenija 16.100 dolara, stopa rasta 4,6%...

STOJANOV: Slovenija to ima ne zahvaljujući vašingtonskom konsenzusu, nego svojoj nezavisnoj ekonomskoj politici koju vodi. Na navedene podatke se može vrlo jednostavno odgovoriti. Prvo šta uopšte pokazuju podaci o GDP-u po glavi stanovnika?

DANI: Zanima me, ali bojim se odgovora jer slutim gdje će nas to odvesti.

STOJANOV: Znate ono pitanje o tome šta narod jede? Kažu, kupus s mesom. Fino. Ali, u stvarnosti: ja stalno jedem meso, a ti stalno jedeš kupus. No, to se iz odgovora na postavljeno pitanje ne vidi. Druga važna stvar vezana za pitanje o društvenom proizvodu po glavi stanovnika: meni je ovdje nedavno bio gospodin iz Financial Timesa, nekakav smo intervju imali, i on meni govori upravo to što mi vi govorite za Mađarsku, jer on živi dosta dugo u Mađarskoj. Pitam ja njega: "Kolika je prosječna plata u Mađarskoj?" On kaže: "Trista dolara." Pazite, 11 godina tranzicije, 11 godina uspješne tranzicije, šampioni su tranzicije, 20 milijardi dolara priliva stranog kapitala po osnovima tranzicije u Mađarsku i samo 300 dolara po glavi stanovnika! A kakav je socijalni status Mađara: nema besplatne zdravstvene zaštite, nema besplatne škole, nema ništa što je imao! I je li to uspjeh ili je to neuspjeh? To je za mene neuspjeh tranzicije. Jeste to uspjeh u odnosu na Bosnu, odmah da se razumijemo, ali ja tako ne gledam stvari.

DANI: Znam, ali onda iste mjere možete primijeniti i za najrazvijenije zemlje na svijetu. I za Ameriku, i za skandinavske zemlje... Slične zaključke biste mogli izvući i iz podatka o američkoj prosječnoj plati.

STOJANOV: To znači da je u Americi u zadnjih deset-petnaest godina došlo do enormno velikog raslojavanja građana, jer u Americi ima strašno puno siromašnih ljudi i djece, koja nemaju šta jesti...

DANI: Pa, dobro, onda da karikiram: povratak u komunizam je odgovor.

STOJANOV: Nije, ali to znači da nešto sa svjetskim ekonomskim sistemom nije u redu i zato i mi plaćamo cijenu. Prema tome, bez dvojbe, a tako smo i počeli razgovor, ja mislim da se svi slažemo da je prethodni domaći politički faktor bio osnovni uzrok svega ovoga. Sadašnji domaći faktor još nije aktivan koliko bi trebalo da bude, ne doprinosi koliko bi trebao i koliko bi morao doprinositi, posebno u ekonomiji. Međunarodna zajednica, sa druge strane, držeći se tržišnog fundamentalizma koji odgovara transnacionalnom kapitalu, održava mjere ekonomske politike u razmjerama koje njima odgovaraju, a ne koje odgovaraju ovim zemljama. Prema tome, zato se i ove zemlje toliko sporije razvijaju u odnosu na potencijal ili u poređenju kako se Evropa razvijala poslije Drugog svjetskog rata.

Arhiva Dani
235