eko veče odem sa ženom u japanski restoran. I sjedimo mi, utovaramo sushi, kad u lokal uđe par koji zaslužuje i nešto opisa: i čovjek i žena su bili odjeveni u vunene džempere sa američkom zastavom na leđima i prsima, plus još po jedna na svakom rukavu. Nakon što su skinuli patriotske džempere, razmotali su šalove na kojima je dominantan dezen bila američka zastava i na kojima je pisalo I ª USA. Žena je bila plavuša od dobrih dvjesta kila - ispod sloja sala mogla se nazrijeti nekadašnja ljepota, kao što je ispod sloja loja vazda bila slatka Gavrilović pašteta. Čovjek je imao naočite sjekutiće i isturenu gornju usnu, sa poluostrvom rijetke kose ponad čela, počešljane prema potiljku i umazane gelom, bezbeli navika još iz dječaštva. Oboje su bili u svojim, recimo, kasnim tridesetim i izgledali su više kao ljubitelji masnih hamburgera i krmenadli. Naručili su miso supu sa "malo više povrća" (extra vegetables) iako miso supa po definiciji ne sadrži nikakvo povrće, osim ako se pod povrćem ne podrazumijevaju tofu i zelene alge. Onda su naručili još po dvije miso supe i posrkali ih rekordnom brzinom. Izgledali su maličak histerični: čovjek je stalno štipao ženu za nos, na šta je ona odgovarala režanjem. Bili su nekakvi privatnici: žena je čantrala da "oni" moraju početi raditi u deset, umjesto u jedanaest - sve se dešava u nedjelju oko devet navečer - i da "im" on, tj. čovjek, mora pokazati da je ozbiljan i da s njim nema zajebancije. Ja sam se bio toliko zablenuo u ovaj patriotski par (Stojan i Stojanka, u sebi sam ih nazvao) da umalo nisam nastradao od svoje žene, pošto je mislila da zentam koke. Najviše sam gledao u njihove patriotske odore, pokušavajući da odredim jesu li džemperi bili manuelno ispleteni ili su bili kupovni. I nikad neću saznati, jer smo se mi vazdigli i napustili lokal dok su njima donosili planine teryakija.

Neka se dobri čitalac ne zalijeće i ne pomisli da ja mrzim ili prezirem ove vrle Amerikance - bilo je nečeg zanesenjačkog i pubertetskog u njihovim uniformama, nečeg što me je podsjetilo na vrijeme kad smo se nekoliko nas kod istog brice ošišali praktično naćelavo i onda ponosno išli u Kaktus, rizikujući maranje od strane Mire Ćore ili Niksona, lidera kaktuskog naroda. Stojan i Stojanka, međutim, nisu rizikovali nikakav degenek, pošto su očigledno bili u doživotnom talu sa najjačom zemljom na svijetu.

Pa, ipak, bilo mi ih je žao, uprkos njihovom suludom patriotizmu, jer mi se čini da ih (kao i mene) njihova vlada i država varaju i potkradaju, sve u ime neophodnog jedinstva. Otkako se sve strovalilo, otkako je počeo rat, patriotizam je toliko nakvasao da se ne može proći od zastava i usporenih snimaka vojničkih žena i majki koje se opraštaju sa voljenima na putu prema Afganistanu. Otkako je počeo rat, stojimo ujedinjeni (United We Stand), i ko drukčije kaže, kleveće i laže. Istovremeno, dok su pogledi Amerikanaca zamagljeni domoljubnom fajtinom, John Ashcroft, američki državni odvjetnik, i njegovi ultradesni ahbabi donose ukaze i vrše pritisak na Kongres da navrat-nanos progura zakone koji vraćaju slobodarsku Ameriku u doba lova na subverzivne vještice, u doba prisluškivanja svih koji se ne slažu sa zvaničnom politikom i nalaze važeće zakone nepravednim (npr. Martin Luther King), u doba proizvoljnih pretresa i hapšenja. To je bio repertoar J. Edgara Hoovera, koji je nekoliko decenija bio glava FBI-a i koji je dotičnu federalnu agenciju tretirao kao svoju miliciju, skupljajući nebrojene dosjee u kojima su glavni likovi bili svi oni koje je on smatrao nedovoljno patriotski nastrojenim - praktično kompletno stanovništvo Sjedinjenih Država. Nakon nedavnih Ashcroftovih ukaza i zakona, policija i FBI dobili su mnogo veće ovlasti za prisluškivanje i pretres, ovlasti koje narušavaju četvrti amandman američkog Ustava. Nove ovlasti su primjenljive ne samo u slučajevima koji se tiču navodnih terorista nego u bilo kom slučaju u kojem vlasti odluče da je sumnjivac potencijalno opasan po državu. Ako ovaj tekst pročita neki špija u američkoj ambasadi i dojavi Ashcroftovim košuljašima, isti mogu preroviti moju e-mail arhivu i sabrana djela u mom kompjuteru, početi prisluškivati moje telefonske razgovore, provaliti u moj stan, odnijeti ono što im privlači pažnju (kaljavi donji veš, recimo), a da ja to nikad ne saznam, pošto oni u "razumnom roku" nisu dužni da me obavijeste, s tim što se "razumni rok" može otezati unedogled. Zakon koji ovo omogućava prošao je kroz Kongres praktično potajno: nije bilo diskusije u Pravnom komitetu (što je standardna procedura), a izglasan je takvom brzinom da mnogi članovi Kongresa nisu imali vremena ni da pročitaju nacrt. Nekoliko kongresmena koji su prepoznali narušavanje Ustava, nisu se usudili pobuniti, jer ako bi se nešto opet desilo, njih bi oderali kao birokrate koji su usporili zakon koji bi to mogao spriječiti, kao slabiće koji nisu stajali ujedinjeni jer su im liberalna koljena poklecala.

A nije ni to sve: Bush i njegova republikanska kompanija su uspjeli progurati poreske olakšice koje prebacuje milijarde dolara iz državnog budžeta u džepove korporacija, i koje garantuju deficit do barem 2005. Stojan i Stojanka u patriotskim džemperima dobijaju tuki za hou, što bi se reklo na književnom šatrovačkom. Povrh toga, dvije sedmice nakon što su se prepali antraksa i zatvorili Kongres, predstavnici u Domu predstavnika izglasali su sebi povećanje plata od $12.000, za nedajbože. Pentagon ponovo vrši testove za raketni sistem koji bi presretao interkontinentalne rakete iz Sjeverne Koreje (pod uslovom da ista ne umre od gladi), koji košta bruku para i koji najvjerovatnije ne fercera.

Elem, dok stojimo ujedinjeni, a Stojan i Stojanka ponosno paradiraju američke zastave, zadovoljni povećanjem količine povrća u svojoj supi, država za koju navijaju oduzima im elementarne slobode i bunari im pare koje zarađuju nedjeljom u deset navečer. Dok se narod zabavlja zastavama, dok patriotske majke pletu patriotske džempere, dok su suzni američki pogledi upereni prema Afganistanu, nacionalne elite ganjaju svoje interese, sve pod krinkom nacionalnog jedinstva. Ja bih volio da sve to nisam prije vidio, pa da sjednem sa Stojanom i Stojankom, da se nakrkamo miso supe sa malo više povrća i da nam bude lijepo u toplim džemperima.

Arhiva Dani
235

Arhiva Dani
235

Aleksandar Hemon
hemon@bhdani.com