Fokus

Političkom strankom protiv žutih i crvenih - taksista

Prije izvjesnog vremena taksisti su najavili osnivanje svoje političke partije?! Da nisu u pitanju nikakve velike ideje o spasu Bosne, da taksisti nemaju svoju unutarnju viziju uređenja ove zemlje, pa čak da nije u pitanju ni osobna promocija njima nekog dragog lika, svjedoče taksisti sami.

Enver Suljagić Dado, predsjednik Udruženja Sarajevotaksi i predsjednik nedavno oformljenog federalnog Udruženja taksista, svjedoči da je ideja o političkoj partiji zapravo krajnje nezadovoljstvo taksista radom ministra prometa i komunikacija Kantona Sarajevo Zahida Pite. Evo koje ih sve nevolje more:

Sarajevotaksi ima 1.392 vozila i na svakom od njih je vrlo precizna oznaka, tako da u svakom trenutku bilo koja mušterija, ukoliko je nezadovoljna, može intervenirati u samom udruženju. No, iako su potrebe grada za samo 700 taksi vozila, iz Sarajevotaksija tvrde da je posebnim dealom ministar Pita instalirao još "Žuti", a potom i "Crveni taksi". Odobrio je 26 vozila Žutom, a dva Crvenom. Da ne bi bilo zabune: Sarajevotaksi ne zamjera Piti otvaranje 28 novih radnih mjesta, već ga optužuju zbog toga što ta taksi-vozila nisu označena, pa tako on, zapravo, "uzgaja ilegalno taksiranje".

Tako je prilikom jedne kontrole, samo u toku jednog vikenda, prebrojano čak 108 vozila Žutog i Crvenog taksija. U Udruženju Sarajevotaksi tvrde da se vozila Žutog taksija kreću do podne tako da se registarske oznake koje stoje npr. na golfu, poslijepodne presele na džetu?! Žutom taksiju zamjeraju i to što kombijima taksiraju i još bez ikakvih dozvola za rad.

Naime, taksisti, i ovi i oni, dozvole za rad dobijaju od Ministarstva prometa i komunikacija Sarajevskog kantona. Tako je ovo ministarstvo zaduženo i za kontrolu njihovog rada. Međutim, problem je u tome što Ministarstvo ima samo jednog inspektora i radi po "nedefinisanim propisima".

"Propisi po kojima su se davale dozvole za rad taksista usvojene su 1990. godine. Ali oni nisu precizno definisani. Tako da su se dozvole davale za broj taksi stajališta, a ne vozila", kazao je ministar Zahid Pita, ali nije ni negirao, ni potvrdio da Žuti i Crveni taksi imaju veći broj vozila od prijavljenih.

No, činjenica je, da bi neko postao član Udruženja Sarajevotaksi, treba imati licencu za rad. Međutim, ministar veli da je ovo pravilo nastalo prije rata i to za udruženja, jer tada nije bilo firmi. Zato je najavio skoro uvođenje licenci za rad - po federalnim propisima. Od početka naredne godine, veli ministar Pita, svi taksisti koji se nađu bez ovog dokumenta bit će kažnjeni za nelegalni rad, a pored federalnih morat će posjedovati i kantonalne licence. Tako da će im se u slučaju neregularnosti u radu suditi u Sarajevu, a ne Mostaru, kakva je praksa bila do sada.

Međutim, poučeni dosadašnjim lošim iskustvom, članovi Sarajevotaksija su skeptični i ne vjeruju najavama ministra Pite. Ipak, oni naglašavaju da oni nisu protiv konkurencije, već samo insistiraju na poštivanju zakona i na tome da taksi-vozila posjeduju licence. Ako ni zbog čega drugog, ono barem zbog čestih stradanja taksista i lakšeg ulaženja u trag počiniocima. A u svemu tome će im, razmišljaju, pomoći njihova "taksi-stranka".

Tako to rade Slovenci

Ove sedmice u Zagrebu je boravio slovenski predsjednik Milan Kučan. Kako je za Radio Slobodna Evropa izvijestio Milan Gavrović, u Zagrebu se tom prilikom razgovaralo o tzv. neriješenim međudržavnim problemima, među kojima je i dug Ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Jedan dug, međutim, nije spomenut. Evo šta je Gavrović o tome kazao:

"Za razliku od mnogih tragičnih sudbina u krvavom raspadu bivše Jugoslavije, slučaj umirovljenice Višnje Stich mogao bi se nazvati tragikomičnim. Ona je ostala dužna Ljubljanskoj banci u Zagrebu iznos koji bi danas vrijedio osam kuna ili nešto više od dvije njemačke marke. 'Nisam zaključila račun preko kojeg sam primala plaću, jer su se poslovnice Ljubljanske banke u Zagrebu zatvorile', kaže gospođa Stich. Sedam godina poslije, obavijestio ju je odvjetnik banke da, zajedno sa kamatama, duguje skoro 10 hiljada kuna ili 2.600 maraka.

Počela je otplaćivati po 85 maraka mjesečno, ali je nakon dvije rate odustala. Sve joj se to činilo sumanutim. Do tada, Ljubljanskoj je banci, za dug od dvije marke, već platila 170 maraka. Banka je, međutim, sudskim putem sjela na penziju, a i dug je s vremenom narastao na 20.000 maraka, pa se sada od 1.500 kuna mirovine, odbija trećina, ili 134 marke mjesečno.

Ta ista banka, od iste godine 1991., ostala je hrvatskim građanima dužna oko 900 miliona maraka. Većina je iskoristila priliku koju im je pružila hrvatska vlast, pa je prenijela štednju na hrvatske banke, a ostavila državi da se bakće s Ljubljanskom. Ali mnogi su i dalje više vjerovali Slovencima, pa su u Ljubljanskoj banci ostavili preko 300 miliona maraka. Jedan od njih, Robert Tenčić iz Pule, sada javno pita gospodu iz Ljubljanske banke kolika će tek biti kamata na taj novac? Kad bi vrijedila ista računica, oni bi za 300 miliona trebali dobiti nevjerovatnih tri hiljade milijardi maraka. Ali, ne vrijedi, jer gospođa Stich je dugovala dinare, koji su preračunati po nekoj formuli, koja je navodno uzela u obzir inflaciju, ali očito ne i zdrav razum. S markama to nije slučaj.

Zanimljivo je, međutim, da je Ljubljanska banka insistirala na smiješno malom dugu, da je angažirala odvjetnika i da sad, zahvaljujući apsurdnoj sudskoj formuli, doslovno guli kožu s leđa jedne zagrebačke umirovljenice. Istovremeno, štedišama kojima banka duguje goleme iznose, ne može pomoći ni sud. Da bi se izbjeglo vraćanje deviza ljudima iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, slovenski je parlament, ustavnim zakonom, prenio svu njenu imovinu na novoosnovanu, Novu ljubljansku banku. Ta nova banka ne duguje ništa, a staru se ne isplati tužiti jer se ni silom zakona ne može ništa naplatiti s praznih računa. Riječ je, očito, o prevari, u koju su uključeni najviši državni organi.

U slučaju gospođe Stich, riječ je o nečemu drugom; manje o gramzivosti, koja odlikuje sve banke, a mnogo više o pomanjkanju stila i dobrog ukusa."

Kako opljačkati gluhe (II)

"Uposlenici Saveza udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH (SUGOS) iz ličnih pobuda manipulišu podacima o privatizaciji 'Sarafona', tj. naše firme za proizvodnju i prodaju slušnih aparata. Kao opravdanje za svoje tvrdnje navode dopis koji sam uputila Kantonalnoj agenciji za privatizaciju kada smo se iz d.j.l. trebali preregistrovati u d.o.o. Tada nam je Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo naložilo, kao i ostalim firmama, da se za mišljenje obratimo Kantonalnoj age-nciji za privatizaciju", izjavila je Sanja Radlović-Lizdek, direktorica "Sarafona", nakon što ju je nekolicina uposlenika SUGOS-a, a o čemu su Dani već pisali, optužila da želi privatizirati to preduzeće. Također, ističe ona, "Sarafon", kao sastavni dio SUGOS-a, uopće ne podliježe privatizaciji, jer se radi o udruženju građana.

Direktorica ovu tvrdnju potkrepljuje nalozima Ministarstva privrede i dopisom koji je 7. marta 1998. godine uputila Agenciji za privatizaciju.

Na optužbe radnika Jasmine Bijedić-Smajić, Zelkide Mahmutović i Sulejmana Čakovića da u "knjigama" nije navedena prava vrijednost ulagača, tj. da je ispušteno čitavih milion i 400 hiljada maraka, direktorica Radlović-Lizdek ističe da se zapravo radi o neinformiranosti spomenutih uposlenika. Ona pokazuje dokumente koji svjedoče da je prilikom registracije firme 1996. godine upisan ulog od 1.000 KM, a naknadno, prilikom preregistracije, minimalni, zakonski osnivački ulog od 2.000 KM. U njenoj dokumentaciji je i Diobeni bilans "Sarafona", u kojem je navedena sporna cifra od 1.400.000 KM. Zapravo, objašnjava ona, iako je ova vrijednost navedena kao ulog, radi se o tome da to nije kapital u novcu, već u robi, koja se u trenutku pravljenja diobenog bilansa našla u SUGOS-u, odnosno "Sarafonu". Ali, kapital je kapital.

Međutim, ni sama direktorica Radlović-Lizdek nije baš mogla objasniti zbog čega je diobeni bilans urađen tek nakon registracije, pa i preregistracije firme, te zašto onih milion i 400 hiljada maraka nije uneseno u knjige. Zbog svega ovoga radnici su zahtijevali silne finansijske revizije i inspekcije, što je dozlaboga pogoršalo kolegijalne odnose u SUGOS-u.

I ne samo da posljedice ovih nesuglasica, koje su vrlo često zasnovane na osobnim animozitetima, ispaštaju uposlenici SUGOS-a, već i silni korisnici njihovih usluga, koji tamo svakodnevno dolaze po slušne aparate.

Nasreću, tu je Upravni odbor, koji je odlučio da izvrši reviziju knjiga i požar u SUGOS-u ugasi koliko-toliko. Sačekat će prvo, vele u Upravnom odboru, da kontrolu izvrši ili finansijska inspekcija, ili neovisni revizor, te će nakon toga "poduzeti mjere za obustavljanje malverzacija unutar SUGOS-a".

Ludilo über alles

U poštanskim sandučićima Sarajlije ovih dana pronalaze majušni komad papira sa tekstom naslovljenim Internet doba i terorizam u njemu (pročitajte ovo zbog sebe). A tamo, u tekstu pisanom slovima manjim od noge najmanjeg mrava, odmah piše "Ovo što ćeš pročitati zvučaće ludo", a zatim: "Za novi milenij (milenij kompjutera) i novu eru interneta izmišljena je internet energija. Internet energija izmišljena je zbog unapređenja ekonomije. Postoji negativna strana internet novog doba, a to je pojava političko virtualnog kriminala kojeg je teško zaustaviti… Ako imaš kompjuter kući kada uključiš internet … osjetićeš kako ti internet energija ulazi u mozak. Potrebno je 2-3 sata crpljenja dok se skroz ne nacrpiš, odnosno dok ne budeš čuo drugim ljudima misli i vidio slike u mozgovima. Kada se nacrpiš osjetićeš se mnogo bolje nego sada, a olakšati će ti razmišljanje."

A onda anonimni sastavljač ovog pisamceta zaključuje kako je "ovo na ovakav način napisano zbog terora u Bosni koji se pojavio zbog internet energije"?!

No, pismo ovdje ne završava, nego njegov sastavljač ide dalje i piše kako je internet energijom "moguće uraditi još par ružnih stvari drugim ljudima sa internet energijom".

"Zlatko Lagumdžija, Boris Tihi, Ilija iz SDP-a, Nijaz Duraković iz SDP-a, moguće je da je još par ljudi iz SDP-a ili profesora sa Ekonomskog fakulteta učestvuje u ovome", kaže pisac i onda objašnjava kako su navedeni "počeli 1999. godine sa upravljanjem ljudskim životima, razuvjeravanjem studenata sa fakulteta, zavirivanjem u privatne stvari i mučenjem ljudi", pa da su čak "nekim ljudima izobličavali unutrašnje organe, a studentima pogotovo mozak".

Onda nas pisac letka upoznaje s tim kako je on zbog navedenih persona "u ogromnim problemima", da ih je prijavio policiji, ali "izgleda da i policiju furaju i ni njima ne daju da se nacrpe". Sad on moli sve nas da icrpimo svu internet energiju i više ne damo navedenim crpiteljima da "upravljaju ljudskim životima i muče bespomoćne", a ako to ne možemo, da onda bar "ovo dojavimo i nacrpimo policijske inspektore".

Hoćemo, ako ne poludimo.

	Sadržaj Arhiva Pretplata Biblioteka DANI Marketing Galerija Impresum	DANI br. 235 07. Decembar 2001.