Bio je to sumoran početak jednog sumornog posla. Prva žrtva čiji je identitet utvrđen primjenom DNK metoda u novoj laboratoriji Instituta za genetički inženjering i biotehnologiju, otvorenoj ove sedmice u Sarajevu, jeste 15-godišnji dječak iz Srebrenice. Identifikacija još najmanje četiri hiljade ostataka iz Srebrenice, te još hiljadu otkrivenih u drugim dijelovima zemlje, mogla bi potrajati jako dugo. To je posao sa najtužnijim ishodom na svijetu, posao od čijeg rezultata zavisi duševni mir još desetina, možda i stotina hiljada ljudi u zemlji; istina koju oni traže je mračna i izvjesna koliko i potrebna. James Kimsey, predsjedavajući Međunarodne komisije za nestale osobe, i jordanska kraljica Nur, direktno su pomogli otvaranje laboratorije, radeći posao koji niko drugi ne želi raditi. Najavljena brojka od dvije do četiri stotine identifikacija mjesečno može izgledati previsoka, ali ona govori više o nečemu drugom nego o naučnim dostignućima koja se koriste u novootvorenoj laboratoriji. Ona svjedoči isključivo o razmjerima i intenzitetu ubijanja čije posljedice još uvijek nisu iščilile iz svakodnevnog života preživjelih. A da bi oni mogli nastaviti da žive, da bi otvorene rane koje još uvijek nose mogle da zarastu, neko mora završiti posao koji su Kimsey i Nur, koristeći svoj utjecaj i bogatstvo, započeli. Radeći ono što niko drugi neće.

Evo još jednog od dobronamjernih zvaničnika iz Savezne Republike Jugoslavije. On nikako ne razumije zašto su se ubijali ljudi koji su se tako dugo voljeli, i nije mu najjasnije zašto smo se morali rastati, ali on prihvata realnost, svjestan je da više ništa nije isto, no život ide dalje, dobri odnosi trebaju svima, zbog njih ne treba robovati duhovima prošlosti, okrenimo leđa onome što je bilo iza nas... Stanimir Vukičević, ambasador Savezne Republike Jugoslavije u Bosni i Hercegovini, svoju je karijeru u Sarajevu počeo izjavom koja pokazuje da je razlika između bivše i aktuelne vlasti u Beogradu u tome što je za one krivac uvijek bio neko drugi, dok ovima, prosto, niko nije kriv. Prijedor, Omarska, Kozarac, Foča, Sarajevo, Srebrenica... "Ma, jok, bre, što sad da se bavimo time kad nam je ovako lepo", kao da poručuje Vukičević tezom kako bi BiH trebala pred Međunarodnim sudom za ratne zločine povući tužbu za genocid protiv SRJ jer ona opterećuje međusobne odnose dviju susjednih država!? Odnose koji su počeli tako što je ista ta SRJ napala Bosnu i Hercegovinu. A novi odnosi su, je l'da, rezultat novog doba. Ratko Mladić i dalje mirno živi u Beogradu, Koštunica u Carli del Ponte vidi isto što i Mira Marković, Zoran Đinđić ne može da vjeruje kud sve mogu pasti granate, a Vukičević službuje u Bosni i Hercegovini. Dobro nam došao, gospodine Vukičeviću.

"'Genocidna tvorevina' zapravo podrazumijeva kolektivnu krivicu. A ja ne mogu prihvatiti ideju kolektivne krivice", veli šef Misije OSCE-a u BiH, objašnjavajući u Banjoj Luci "genezu" RS-a. Zamjena teza je jasna: "genocidna tvorevina" podrazumijeva upravo to - prilikom "stvaranja" počinjen je genocid. Onaj za koji je osuđen general Radislav Krstić, optužen bivši predsjednik svačega Slobodan Milošević. "Ja vidim RS kao jednu realnost i kao dio jedne veće realnosti, što je Bosna i Hercegovina", nastavlja Beecroft. Naravno, RS je kao jedna paralelna stvarnost vidljiva golim okom još od svog vaspostavljanja 1992.a.d. A vidljiv je i genocid kojim je stvarana, koliko god ga zvali etničkim čišćenjem, mada ga je Thomas Miller bez ustezanja usporedio sa holokaustom. Dakle, može i bez kolektivne krivice. No, mučnu statistiku počinilaca, koji imaju imena baš onoliko koliko i žrtve, još niko nije sačinio. Vjerovatno i neće, ako ostanemo pri lakonskom cinizmu Beecroftovom: "Neki loši ljudi uradili su neke veoma loše stvari. Neki od njih su bili Srbi. Veliki broj njih, ali ne svi." Rečenica djetinje naivno sročena, upravo zamotava zbroj individualnih krivica natrag u plašt naroda koji ih je i dosad krio - Srbi, ali ne svi. Kolektiv, ali ne sav? A veoma loše stvari se, od Srebrenice do New Yorka, nazivaju i zlo. "Ne mogu govoriti u ime cijele međunarodne zajednice", priznaje skromno ovaj inače vrsni diplomata komentirajući svoj susret s SDS-ovim vodstvom. Srećom, dodajemo.

Evropska filmska akademija dodijelila je Danisu Tanoviću glavnu nagradu za scenarij filma Ničija zemlja. Felix u rukama ovog mladog Sarajlije zgusnuo je ono malo divnih osjećanja što su ostali u ljudima ovog dijela svijeta, koncentrirajući ih u jednu zajedničku veliku emociju Bosne spram svog uspješnog junoše. Vjerujući sebi i intuiciji koja ga je odvela u svijet gdje može bez suvišnih birokratskih barijera i provincijalnih podmetanja dobiti novac za realizaciju svojih vrijednih ideja, Danis je zakoračio na filmsku scenu evroatlantske kulture, nudeći toj raskošnoj i genijalnoj površnosti, kroz dubinsku metaforu ničije zemlje, priču o svojoj zemlji. Nagradu je primio u Berlinu, nekadašnjoj svačijoj zemlji koja danas, uredna kao san urednog čovjeka, pripada geniju radinog njemačkog naroda. Može li Tanović u nekom zamišljenom sutra, u svom Sarajevu, sa svojim novim filmom, u svojoj staroj zemlji krenuti u još jedan pohod na velike svjetske nagrade? Sa urednom finansijskom konstrukcijom, sa urednom zakonskom regulativom, sa svekolikom podrškom bosanske kulture? Još dugo ne može i Danis to zna, ponosno odolijevajući izazovima bosanske margine na kojoj spavaju lijeni geniji bacanja prašine u oči što kopaju oči državi, bijesni što država nema para. Ostane li ovako gord i uspravan u svom uspjehu, jednoga dana, kada tajnama filmske umjetnosti ovlada u najvećoj mogućoj mjeri, buduća Bosna i Danis će se susresti u tački iz koje bez ikakvih problema "frca" prva klapa filma. Ali, ipak, ovo je još uvijek ova Bosna. I zato preporučujemo Danisu da u prtljagu svog duha, kada krene za Sarajevo, obavezno nađe mjesta za misao o našem nesretnom mentalitetu: "Kada uspijem, nemojte zatvoriti vrata."

Ovih šest poslijeratnih godina je bilo sasvim dovoljno da se shvati suština odnosa svake pa i ove aktuelne vlasti prema njenim podanicima. Ta suština se da definirati jednim eufemizmom - ravnodušnost. Prema svemu pa i bh. kinematografiji. No, Udruženje filmskih radnika BiH, evo već godinama, ne odustaje od svoje plemenite nakane da se bavi svojim poslom. A baviti se filmom košta. A para, očito, nema. Ono, moglo bi i biti za Veljka Bulajića, a inače nema. I tako godinama. Iz takvog odnosa vlasti prema kinematografiji, ovdašnje filmadžije su još prije nekoliko godina mogle naslutiti da valja pakovati kofere i selameta tražiti drugdje negdje pod okriljem neke druge nacionalne kinematografije. Ne, oni su ostali i u BiH gubili vrijeme svako malo upućujući riječi protesta nadležnim. Oni koji su na vakat shvatili kako stvari hodaju, uspješno snimaju vani: Ademir Kenović, Srđan Vuletić, Danis Tanović, Jasmin Dizdar, Vuk Janjić i još nekolicina. Ostali prosvjeduju: "Ukoliko i ove godine izostane sistematska podrška bh. vlasti, autori će biti primorani da napuštaju državu, dok će političari, kao i u slučaju Danisa Tanovića, njegov lični uspjeh koristiti za svoju promociju…" Šta drugo reći nego da će i ove godine izostati sistematska podrška vlasti bh. kinematografiji i da bh. autori i pored toga neće napustiti zemlju, nego će nastaviti kukati i pisati prosvjede. A bolje bi im bilo da pišu scenarije. Dobre.

Što mu je bliži kraj mandata, Wolfgang Petritsch sve više liči na malokrvnog i inertnog Carlosa Westendorpa. Od Petritscha se očekivalo mnogo, on sam je obećao dosta, ali čini se da austrijski diplomata ne posjeduje niti hrabrost, niti format da koristeći široke ovlasti pomogne BiH da se počne kretati evropskim kolosijecima. Jedna od ključnih prepreka koju zemlja treba preći jeste pitanje konstitutivnosti, koje se, kao i skoro sve što je Petritsch započeo (tender za trećeg GSM operatera, transformacija BHT-a, privatizacija "Aluminija"), pretvorilo u svojevrsnu trakavicu. Nakon formiranja jedne i druge entitetske komisije, natezanja oko amandmana na entitetske ustave proces sprovedbe odluke Ustavnog suda BiH skončao je kao još jedan bosanski politički čvor. Čvor koji Petritsch može razvezati jednim potezom. Ipak, umjesto da vlasti natjera na brže djelovanje, Petritsch je odlučio da napravi kompromis. "Reforma u vezi s ovom odlukom je od suštinskog značaja i shvatam da je organima BiH potrebno malo više vremena da bi je u potpunosti proveli", izjavio je Visoki predstavnik nakon sastanka sa entitetskim i državnim rukovodstvima početkom ove sedmice. "Malo više" vjerovatno znači nekoliko mjeseci, sa tendencijom da se pretvore u dodatnih nekoliko mjeseci. Petritsch će do tada već biti izvan zemlje, a problem, koji on nije htio, mogao ili umio da riješi ostat će njegovom nasljedniku. A onda sve ispočetka.