unir Alibabić, u tamnoplavom odijelu, vedar i nasmijan: ogromni, luksuzno opremljeni kabinet direktora AID-a sada je njegov i sve se doima kao veliki povratak. No, samo dan ranije AID je ostao bez vode zbog neplaćenih računa, a u prošli petak ni Dnevni avaz nije stigao. Novi direktor, pak, ne obraća pažnju na takve sitnice. Mnogo je krupnijih problema bilo oko njegovog imenovanja, pa je ipak tu, a i Parlament bi trebao u toku sedmice usvojiti zakon koji će definirati poziciju i budžet obavještajnih službi u Federaciji. Alibabićev hrvatski pandan, Ivan Vukšić, također čeka zakon provodeći radne dane u Sarajevu: nakon Predsjedništva, prvi federalni obavještajci upriličili su zajedničke posjete Tomislavu Limovu, zamjeniku ministra FMUP-a, i Nerminu Pećancu, ministru policije Kantona Sarajevo. Konačno, poslije silnih konfuznih saopćenja stranaka Alijanse, naknadnih priznanja kako se o tački raspravljalo baš kad istrčali političar nije bio prisutan, ali sve stoji u zapisniku, izvinjenja do kojih nije došlo, Alibabić je zajednički prijedlog Stranke za BiH i SDP-a, a Vukšić SDP-ov?! I jedan i drugi očekuju znatne otpore od ostataka starih službi, najavljuju čistke i zajedničke akcije, međusobnu saradnju i rješavanje svih teških a neriješenih slučajeva, uvjereni da će i sudovi i javnost konačno saznati imena ubica Joze Leutara i Nedžada Ugljena. No, iza ove idile u budućnosti stoji preteško breme prošlosti.

Kontinuitet SNS-a Ivan Vukšić je diplomirani ekonomista, vičan borilačkim sportovima, koji je rat dijelom proveo u jedinicama HVO-a, a kasnije se bavio, po sopstvenom priznanju, ustrojstvom policije i borbom protiv kriminala. U ovom je času, kaže, rano da odgovara na novinarska pitanja, no ako je suditi po optimizmu sa kojim nastupa, valjalo bi očekivati barem da dokumentira Brajkovićeve i Benderove grijehe.

Kao i uvijek, dobro obaviješteni izvori spremniji su za razgovor od samih izabranih aktera: za Vukšića se već zna da ima problema sa HDZ-om i da će mu biti teško. O ostalim službama koje su sa hrvatskim predznakom djelovale po ovdašnjem prostoru, niko više i ne govori. To je gotovo nepristojno s obzirom da je u susjednoj Hrvatskoj demokratska klima toliko promijenjena da se sa sigurnošću može tvrditi kako za Jelavića i HDZ BiH rade samo one službe koje i u zemlji matici djeluju protiv predsjednika Mesića.

Također se zna da je kao jedan od najozbiljnijih kandidata za mjesto prvog esenesovca slovio Ivo Lučić, nekadašnji šef hercegovačke ispostave HIS-a, inače prijatelj i suradnik Miroslava Tuđmana, no kako se opredijelio za druge poslove, ovaj je ponuđen Vukšiću. Nije tajna da je iz Sarajeva u Mostar, gdje će Vukšić ostati da se bori za jedinstvenu federalnu službu, putovao prijedlog o imenovanju Joze Jozića, nekadašnjeg podsekretara SDB BiH. Kome sve Jozić nije bio prihvatljiv, dalo bi se polemizirati, no jedna je od tužnijih obavještajnih istina da bi taj spisak i u Sarajevu i u Mostaru bio duži nego, recimo, za Lučića. Valjda je obavještajni usud na ovim prostorima da se lakše nose sa isprobanim protivnicima negoli sa negdašnjim suradnicima. Bilo kako bilo, tek, SNS čuva svoj kontinuitet.

Što se AID-a tiče, od svih obavještajnih službi na prostoru BiH (a nije ih malo), neprikosnoveni je rekorder u broju unutarnjih afera. Od samog časa nastanka, Agencija za istraživanje i dokumentaciju federalni je problem broj jedan. HDZ je godinama obećavao: "Ukinut ćemo Herceg-Bosnu kada se ukine AID", Sjedinjene Američke Države su kod Alije Izetbegovića ultimativno nastupile samo u dva personalna slučaja - jednom kada su tražile smjenu Hasana Čengića s mjesta zamjenika ministra odbrane zbog njegovih bliskih (i obavještajnih) veza sa Iranom i, drugi put, kada su tražile smjenu Bakira Alispahića, prvog direktora AID-a: razlog je bio kamp za obuku u Pogorelici, gdje su instruktori također bili Iranci. I mada Izetbegoviću ni jedan od ova dva ultimatuma nije naročito teško pao, istina je i da novi direktor Alibabić upravo na svom okršaju sa Alispahićem baštini stanovite simpatije međunarodnih dužnosnika u BiH.

Munir Alibabić: Slušao Lagumdžiju pod šifrom Platon 1?!

405 ozvučenih Afera Alibabić - Alispahić tresla je Sarajevo još 1994. godine i formalno je dvije godine starija od AID-a, no već tada je na površinu isplivala sva prljava praksa naslijeđena od nekadašnjeg SDB-a i usavršenje obavještajnih metoda usmjerenih ka unutrašnjem neprijatelju. Pred komisijom Predsjedništva RBiH tada su se našle stranice i stranice teških optužbi koje je Alibabić, kao načelnik CSB-a Sarajevo, uputio na adresu svog ministra Alispahića, pozivajući se i na svoje dugogodišnje iskustvo iz sektora SDB Sarajevo: izuzimanje dosjea, prisluškivanje, tokovi novca i informacija, samo su neke od tema koje su trebali rasvijetliti Članovi. Predsjednik Predsjedništva Izetbegović sve je vrijeme ionako znao da se bitka vodi za prevlast kod njega samog.

Godinama kasnije, Nijaz Duraković je priznavao: nakon svega što sam vidio, javno sam obznanio kako sam na nekoliko adresa poslao pisma - u slučaju da mi se nešto loše dogodi. Ni ostali članovi Komisije nisu bili sretniji zbog zadatka sa kojim su se hvatali ukoštac: Jusuf Pušina, Alispahićev prethodnik, Izetbegovićev savjetnik i nepremostiva prepreka bh. fudbala, sročio je izvještaj taman po mjeri svog poslodavca: niko nije bio kriv. Dobri poznavaoci prilika u SDP-u BiH skloni su tvrdnji da je upravo taj izvještaj osnovni i najveći razlog sveopće partijske pometnje i silnih otpora da Alibabić bude izabran prvo na mjesto policijskog komesara, a potom na ovo direktorsko.

Iako Alibabić odbija da komentira ove optužbe i tvrdi da je sve "montaža dobro poznatih krugova koji su spriječili procesuiranje Ševa", Izvještaj se poziva na 405 neovlaštenih a primijenjenih mjera prisluškivanja još iz doba kada je Alibabić raspolagao tehničkim sredstvima. Na spisku unutrašnjih likova bezbjednosno interesantnih su i neke policijske stanice - komandiri i dežurne službe na Marindvoru i u Novom Sarajevu, CSB Sarajevo, odnosno sam Alispahić, jedno vrijeme i Jusuf Pušina; iz vojnih struktura to je, prije svih, Sefer Halilović, ali i Mustafa Hajrulahović Talijan, Vehbija Karić, Kerim Lučarević, Dževad Topić te Emin Švrakić, za kojeg je vezan i jedan kuriozitet: SDB sektor Sarajevo je zorno pratio pokrete Zelenih beretki i samog Švrakića od momenta njihovog organiziranja kao Izetbegovićevog obezbjeđenja još 1990?! U istom izvještaju stoji da su prisluškivani telefoni i u Predsjedništvu i u Vladi: slušanje Zlatka Lagumdžije odvijalo se pod šifrom "Platon 1"?! Na čijem je stolu završavala reprodukcija ovih razgovora, sem Alibabića sigurno dosta zna i Fikret Muslimović, ali i sam Izetbegović.

Što se tiče dosjea, nadasve su dva zanimljiva: Krunoslava Draganovića i Adila Zulfikarpašića. Ovaj se potonji nedavno pohvalio upozorenjem osobno Visokom predstavniku upravo povodom Alibabićevog imenovanja: Zulfikarpašićev dosje je, naime, korišten kao metoda ucjene protiv samog osnivača Bošnjačkog instituta, što Zulfikarpašić zamjera službi na čijem je Alibabić bio čelu, a koja nije spriječila oticanje službenih tajni, već je u njima i učestvovala. Draganovićev dosje je i dalje u AID-u, barem njegov najveći dio, a optužbe koje su bile adresirane na Jozu Jozića su opovrgnute nalazima Komisije koja je nepobitno ustvrdila da je Presjek neprijateljskog djelovanja u zemlji i inostranstvu Krunoslava Draganovića - koji nosi oznaku državne tajne - uredno vraćen s pratećom dokumentacijom, dok se nedostajuća građa odnosi na memoarsku, odnosno Jozić je zadužio a nije vratio odgovor na pismo fra Mate Zovkića.

Samo je Haag zadovoljan Daleko veće afere u AID-u su uslijedile i poslije Alibabića i poslije Alispahića: otet je Nedžad Herenda, radnik AID-a, a kao prvooptuženi otmičar osuđen je Edin Garaplija, također iz AID-a. Bio je to tek uvod u ubistvo Nedžada Ugljena, zamjenika direktora AID-a. Na stranicama ovog magazina, sam direktor ove kuće Kemo Ademović ustvrdio je da iza Garaplije stoji Aktivna islamska omladina. Sve je ukazivalo na postojanje još jedne službe unutar zvanične kuće, iza koje stoje najradikalniji krugovi među Bošnjacima. Časnu karijeru specijalca nosiocu Zlatnog ljiljana zapečatila je upravo Izetbegovićeva stranka: ostavljanjem u amanet brigu o službi kojoj nije bilo dovoljno da služi samo SDA već je trebala ponaosob služiti i njenim jastrebovima. Nije nimalo nevažno: Garaplija se kod Herende raspitivao isključivo za ranije i tadašnje dužnosnike AID-a: Alispahića, Envera Mujezinovića i Nedžada Ugljena.

Federalni MUP je sada spreman za rasvjetljavanje Ugljenovog ubistva: prije pet godina ekipa koja je istraživala ovaj slučaj neprestano je bila pod prismotrom. Jedan od istražitelja tvrdi da su morali razmjenjivati ceduljice - duboko svjesni da su prostori u kojima rade ozvučeni. Isti istražitelj vjeruje, pozivajući se na Izetbegovićev istup na jednom od Kolegija AID-a, da su otmičari Herende i ubice Nedžada Ugljena zapravo bili na zadatku uklanjanja svjedoka Izetbegovićeve saradnje sa islamskim faktorom - iranskim, odnosno arapskim.

Negdje između svih ovih istraga i zbivanja jesu ratni zločini: od onog u sarajevskom Velikom parku, preko Ševa i Kazana, do Grabovice i Uzdola i optužbi Sefera Halilovića da su mu upravo u ovim službama organizirali likvidaciju. Tom su prilikom nastradali Halilovićeva supruga i njen brat. Ma kako Munir Alibabić zvučao optimistično i obećavao rasplet priče o Ševama, ali i o svim ostalim aferama, male su šanse da se to i dogodi. Ključni svjedok i jedan od osnivača Ševa - Nedžad Ugljen - mrtav je; ostali živi akteri, bez obzira kako bili zainteresirani jer su i sami vremenom postajali žrtve afera, duboko su svjesni preduboke involviranosti bošnjačkog vrha Stranke demokratske akcije u sva ova zbivanja da gaje iluzije kako je odmotavanje bezbjedonosnog klupka uopće moguće. Tim prije što su se vojni učesnici cijele ove priče povukli u hladovinu iz koje ih može istjerati samo Haag. No, nije zgoreg podsjetiti i na činjenicu da je upravo AID jedine komplimente za svoj rad dobijao u dokumentiranju slučajeva za Haag, pa i iz samog Haaga.

Arhiva Dani
231