Mirko Šarović: Na mjesto šefa OBS-a dovodi svog zemljaka Dobru Planojevića, lojalnog SDS-u

ada je u ljeto 1997, u vrijeme najžešćeg sukoba Biljane Plavšić sa vrhom SDS-a, u Banju Luku došao Jovica Stanišić, tada svemoćni šef srbijanske tajne policije, na pitanje novinara šta će on tu, lakonski je odgovorio: "Došao sam da se vidim i porazgovaram sa svojim prijateljima." I nije slagao: prijatelji su bili Palama lojalni Dragan Kijac, tadašnji ministar policije i dugogodišnji Stanišićev obavještajni alter ego za Republiku Srpsku, a, na drugoj strani, Predrag Ćeranić i Radovan Grajić, dvojica istaknutih policajaca iz banjalučkog Centra državne bezbjednosti RS, koji su podržavali Plavšićevu.

Stanišićeva banjalučka misija sastojala se u pokušaju da spriječi podjelu tajne policije u RS-u, koja se u to vrijeme još uvek nalazila pod priličnom kontrolom Beograda, iako ne više kao do 1994, kada su se razišli Slobodan Milošević i Radovan Karadžić. Nije uspio, ali nije mnogo ni izgubio: umjesto sa jednom ekipom, sve do trenutka kada ga je Milošević smijenio u decembru 1998, radio je sa obje.

Malo autentični, nedovoljno zavisni Državna bezbjednost RS-a nastaje uoči rata izdvajanjem srpskih kadrova u tadašnjoj tajnoj službi BiH. Bio je to, naravno, trenutak i za prvu čistku srpskih kadrova, kada su se "patriote" obračunale sa "komunjarama" i kada iz igre ispada, po mnogima, tada najjači analitičar bh. službe Sredoje Nović. Istovremeno, Karadžić, zbog opasnosti od ubacivanja "krtica" iz ostatka bosanske službe, uz pomoć Banjalučkog korpusa tadašnje JNA (general Nikola Uzelac) isključivo za svoje potrebe formira grupu "Tajfun" na čelu sa Brankom Ratićem, iskusnim vojnim kontraobavještajcem.

Državna bezbjednost od tada je čvrsto prikačena za Beograd, ljudi iz srbijanske tajne službe učestvuju u naoružavanju, pokušavaju da kontrolišu situaciju na ratištima uz pomoć "crvenih beretki", svoje jedinice za specijalne operacije. Kako je to funkcionisalo u ratu, za Dane je ispričao jedan anonimni izvor iz beogradske tajne službe opisujući jednu epizodu "crvenih beretki" iz prve polovine 1992. u jednom selu u okolini Bihaća. "Dok je okolo", priča, "bjesnio rat, Srbi i Bošnjaci iz sela su se dogovorili da čuvaju jedni druge. Organizovali su mješovite straže, koje su patrolirale selom. Jedne večeri, međutim, došla su u džipu trojica pripadnika 'crvenih beretki', ispalili tri projektila iz 'zolja' na bošnjačke kuće, sjeli u automobil i otišli." Sutradan su srpski mediji izvijestili o napadu muslimana na selo i odlučnom srpskom otporu. Rat je mogao da počne.

Ali Miloševićevi i Karadžićevi ratni ciljevi nikada nisu bili identični: bio je to razlog da tajna služba u RS-u, kao i ostale tamošnje obavještajne ekipe, nikada nije postala ni dovoljno autentična i samostalna ekipa, ali ni dovoljno zakačena za centralu da bi besprijekorno funkcionisala kao dio jedne veoma organizovane cjeline.

Bilo je dovoljno da se Milošević i Karadžić u ljeto 1994. nepovratno sukobe, pa da dođe do velikih potresa u policiji: Mićo Stanišić, napustio je RS i opredijelio se za Beograd, Kijac je ostao kao Karadžićev najpovjerljiviji policajac, dok je Momčilo Mandić uspijevao da balansira između jednih i drugih. Karadžić je tada, doduše sa dosta razloga, posumnjao i u lojalnost svog "Tajfuna". Istina, Ratić je i danas ubijeđen da mu je smjestio Momčilo Krajišnik, čijim se kriminalnim trgovačkim poslovima "Tajfun" te 1994. počeo ozbiljno baviti. Tek, ljudi su brutalno rastjerani, zatvoreni i mučeni, a na tom poslu radili su istaknuti operativci DB RS.

Izbušena OBS Ni tada, međutim, nije došlo do konačnog odvajanja dvije službe: istina, Kijac, tadašnji šef, bio je besprijekorno odan Karadžiću, ali Jovica Stanišić nije bio toliko odan Miloševiću. Više nego saradnja dvije službe bila je nastavljena, iako pod teškim političkim teretom. Stanišić je nastavio da Kijca drži pod kontrolom: uprkos žestokim sankcijama koje je Beograd zaveo Palama, u njegovoj organizaciji, bez Miloševićevog znanja, u RS je iz Srbije nastavilo da prelazi gorivo i kragujevačka municija.

Da dvije službe nastavljaju zajedno, pokazalo se i po tome što su obje zadržale zajednički izvor dodatnih prihoda - šverc cigareta preko Crne Gore, koji dobrim dijelom kontroliše upravo Stanišić. Kao najodgovorniji čovjek za vezu na tom poslu u RS-u funkcioniše Dragiša Mihić, Kijčev zamjenik i šef DB RS nakon prelaska Kijca na čelo cijele policije. Osim toga, da veza između dvije tajne službe gotovo besprijekorno radi i u vrijeme kad između Miloševića i Karadžića ne radi više ništa, potvrdilo se kasnije, kada su Stanišić i njegova ekipa, tvrde izvori Dana, bili žestoko uključeni u plan Karadžićevog obezbjeđenja.

Ali dolazak Stanišića u Banju Luku 1997. bio je trenutak početka munjevitog strmoglava Državne bezbjednosti RS. Koliko se od te podjele ona nikad nije oporavila, pokazalo se tri godine kasnije.

U to vrijeme DB je već odavno pod punom kontrolom stranaca transformisana u agenciju koja se pojavljuje pod imenom Obavještajno-bezbjednosna služba. U zavisnosti od odnosa snaga, nadležnost nad OBS-om šetala je od predsjednika RS-a do predsjednika Vlade i, kada je klatno u jednom trenutku zastalo na Miloradu Dodiku, za šefa službe izabran je Boško Kelečević, general Vojske RS, ratni načelnik štaba Banjalučkog korpusa i Dodikov zemljak iz okoline Laktaša. Kada je Kelečević prošle godine u banjalučkom Reporteru optužen da je prisluškivao medije i nekoliko viđenijih političara, inače Dodikovih protivnika, on je tužio taj list, dok se u privatnim razgovorima žalio: "I da hoću nekoga da prisluškujem, ne mogu, jer kad sjednem na kolegijum, nemam pojma ko za koga radi." To priznanje bilo je najbolji dokaz koliko je Služba izbušena. To, međutim, ne znači da prisluškivanja nije bilo, čak ne znači ni da ga nisu izveli ljudi iz OBS-a, ali je danas gotovo sigurno da iza toga nije stajala Služba kao institucija.

Zemljačka veza Problem je bilo nešto drugo: vrijeme u kome su u RS-u vladali Plavšićeva i Dodik bilo je vrijeme disperzije Službe, od koje je nastalo nekoliko neformalnih ekipa. Veći dio kontrole nad Službom i njenim razbijanjem preuzeo je Jacques Klein, koji je u ime Washingtona neformalno bio zadužen za te poslove u Bosni. Tada dio ljudi napušta Službu jer je, poput Ljubana Ećima i Kijca, ostao lojalan SDS-u. Taj dio Službe kasnije je Dodik optuživao za atentate na Željka Kopanju i Ljubišu Savića Mauzera tvrdeći da se njihova baza nalazi u Loznici, na samoj granici Srbije i BiH.

Drugi dio operativaca se pasivizira, opet zbog lojalnosti prethodnoj garnituri, a dio zato jer Služba faktički ne radi ništa. Zanimljivo je da u to vrijeme potpuno zamire kontraobavještajni rad prema strancima, da je rad prema službama iz Federacije veoma slab, i da se cio posao sveo na praćenje unutrašnjih političkih prilika.

Svoju obavještajnu ekipu, koja se, prema nekim izvorima, bavila i prisluškivanjem protivnika, imao je Dodik, koji nije mogao da se OBS-om služi onoliko koliko mu je trebalo upravo zbog velike izbušenosti Službe. Zato je njegova ekipa formirana u okviru Republičke uprave Carina, na čijem čelu je bio lojalni mu Dragoljub Trivanović, koji je početkom mjeseca poginuo u saobraćajnoj nesreći kod Sremske Mitrovice.

Milorad Dodik: Dio OBS-a optužio je za atentate na Željka Kopanju i Ljubišu Savića Mauzera

Poslije pada Dodika, Mladen Ivanić ne pokazuje interes za kontrolu nad obavještajnom službom, ali njegovi partneri iz SDS-a još uvjek vjeruju da znaju kako da upotrijebe takve stvari. Predsjednik RS-a Mirko Šarović želi da obnovi OBS i na mjesto novog šefa, uprkos Kleinovom protivljenju, otporima u službi, pa čak i gunđanjima iz sopstvene stranke, postavlja Dobru Planojevića. Osim što je za Dodikovog vakta tavorio u centru OBS-a u Bijeljini, što je zadržao lojalnost prema SDS-u i bio Šarovićev zemljak iz Rogatice, Planojević se nije isticao ničim što bi ga preporučilo na to mjesto. Veoma brzo se i obrukao: OBS nije znala ništa (ili nije željela da zna) o organizaciji nasilnih demonstracija u Banjoj Luci 7. maja, kada je, prilikom pokušaja da se postavi temeljac za obnovu Ferhadije, od batina preminuo jedan Bošnjak. Planojević je smijenjen, a Šarović ne gubi ambiciju da kontroliše OBS: na njegovo mjesto došao je Risto Zarić, još jedan SDS kadar iz Zvornika, koji je još vukao krivičnu prijavu iz 1997. godine zbog prisluškivanja Plavšićeve.

Mediji u ratu službi Ali da je višestruko izbušena OBS daleko od stare slave, pokazuje i to što je srbijanska DB sve manje prikačena na njih, a sve više u RS-u koristi sopstvene operativce. Perspektiva srpske tajne policije, nakon posljednje čistke, u kojoj su sa uticajnih mjesta pomjereni Dodikovi i Plavšićkini ljudi, nije nimalo vesela. Najveći udarac OBS-u zadao je ipak sam Šarović, kada je prije nekoliko mjeseci potpisao saglasnost za formiranje Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, neke vrste krovne obavještajne službe. Ta služba u kojoj će, kako stvari stoje, posao naći mnogi kadrovi koje je SDS po svom povratku na vlast eliminisao iz službe - poput Ćeranića i Novića - biće još jedna organizovana ekipa na tlu RS-a koja neće biti u prijateljskim odnosima sa OBS-om. Sudeći prema trenutnoj snazi OBS-a, mogla bi da postane i vrlo neprijateljska snaga koja će joj preuzeti dobar dio mreže, kadrova i uticaja. Do tada, Ćeranić i Nović rade za Dodika.

Druga obavještajna grupa u RS-u - vojna - nije imala toliko potresa za posljednjih desetak godina. I ona je nastala kao zaseban dio vojne obavještajne službe JNA, kasnije Vojske Jugoslavije. U civilnom vođstvu RS-a nikada nije imala jako uporište, najprije zato što je u ratu na čelu sa tadašnjim šefom generalom Zdravkom Tolimirom imala običaj da čeprka po Karadžićevim i Krajišnikovim nelegalnim poslovima, pa čak i da zaustavi poneki švercerski konvoj i uhapsi nekog od njihovih ljudi.

Svoj zvjezdani trenutak ta služba doživljava u jesen 1995, kada je uspjela da od svih stranih službi, Karadžićevog i Stanišićevog DB-a, čak i od beogradske vojne službe, sakrije svaku informaciju o dvojici oborenih francuskih pilota. Na kraju, uspjeli su da prirede posljednji zvjezdani trenutak u karijeri Ratka Mladića, da mu lično na noge dođe načelnik Generalštaba francuske vojske i da mu on slavodobitno uruči dvojicu pilota.

Kada je prošle godine Reporter, koji je u posljednjih godinu dana najviše služio kao poligon rata među službama, objavio spisak navodnih imena sa tajnih haških optužnica kojima je raspolagala vojna služba, bio je to udarac na ekipu koja radi pod kontrolom iskusnog vojnog obavještajca generala Marka Lugonje. Inače, na vojnu službu, koja radi pod ingerencijama Ministarstva odbrane RS, neprestano traje strani pritisak. Taj pritisak, međutim, nije neposredan jer stranci u BiH računaju da za tim nema potrebe budući da ta služba nema šansi da preživi ukoliko je odsjeku iz Beograda i ukoliko se napravi korak ka uspostavljanju zajedničke vojske BiH, na čemu se upravo radi.

Tendencije koje postoje u međunarodnoj kontroli obavještajne sfere u RS-u upravo daju dokaz za namjeru stranaca da umjesto dvije relativno slabe obavještajne službe formiraju jednu snažniju na nivou cijele države, koja bi, naravno, bila pod njihovom kontrolom. Tendencije sa terena, međutim, govore da pokušaji pod takvim pritiskom neće izbjeći formiranje više neformalnih službi koje bi bile na usluzi pojedinim političarima ili centrima moći. Jednom će svako imati svoju obavještajnu službu.

Arhiva Dani
231