Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 231

09.
Novembar
2001.


Arhiva Dani
231



Šaćir Filandra

 


S punom političkom, moralnom i povijesnom odgovornošću može se upravo tvrditi suprotno te reći da je Bosna središnje pitanje svake buduće hrvatske politike, ili, još preciznije i dublje, da je ključno hrvatsko nacionalno pitanje bosansko pitanje

 

Hrvati i Alijansa
Bošnjaci su "onako"
Ako se posmatra hrvatska sastavnica Alijanse, bez obzira da li Alijansa sebe autopercipirala u tom obliku ili ne, jasno je vidljiva raspuklina unutar tog političkog kruga na hrvatski i nehrvatski blok. Ima li mjesta tvrdnji koja se u političkim kuloarima može čuti, da Alijansom vladaju Hrvati, posebno u SDP-u, a da istovremeno stalno pričaju o svojoj ugroženosti, te pitanju za koga ti kadrovi uopće rade ako ne za sebe, budući da ih hrvatski narod nije ni birao?

ta je Bosna za Hrvatsku danas: epizoda ružnog sje ćanja, periferna provincija, neosvojena zemlja, susjed koji se nije birao, povijesno-romantičarska reminiscencija, prošlost, nepoznanica ili budućnost? Najbliže istini je sud da je Bosna nepostojeće pitanje u Hrvatskoj danas, bar kad je u pitanju hrvatska javnost u onoj mjeri u kojoj se ona sa strane može analizirati. Bosna tu više nije tema, nije nešto interesantno, niti relevantno. Ratne igrice bi se najradije zaboravile, ako su uopće i postojale. Bitna je budućnost, put u Evropu, integracije, ekonomija, životni standardi itd.

Balast Bosne i Hercegovine Bilo bi lijepo, ako je to ikako moguće, bez balasta bosanskog pitanja, koje je geopolitička neminovnost svake hrvatske stvarnosti, ali se ono, kao određenje prema Bosni, susjednoj državi ne može tek tako gurnuti pod tepih. I pored ogromne neobaviještenosti prosječnog hrvatskog čovjeka o Bosni, a što je možda i prirodno, i pored silnih, što naslijeđenih, a što stvaranih predrasuda prema njenim ljudima, posebno Bošnjacima-Muslimanima, ali i Hrvatima iz Hercegovine (moramo ih braniti jer su nam to sudržavljani i komšije), to pitanje se ne može ignorirati, bez obzira koliko se oko toga svi u Hrvatskoj trudili.

Primjer te ignorancije je i odnošenje aktualne hvatske vlade prema čitavom spektru otvorenih hrvatsko-bosanskih i hrvatsko-bošnjačkih pitanja. U osnovi, sva su pitanja tu otvorena, bez obzira koliko se trudili da ih predstavimo drugačije. Pitanja koja je u vezi Bosne Tuđman otvorio, Račan je samo zaledio. On nema političke snage niti hrabrosti da u taj osinjak dirne. Sve prepušta vremenu, u nadi da će se njihovim zaobilaženjem ona i zaboraviti. Nivo odnosa njegove vlade prema Bosni je pozitivniji, ali ne i kvalitativno sadržajniji u odnosu na Tuđmanovo doba. Sve je zaodjenuto neokomunističkom frazeologijom. Njemu hrvatska desnica ne dozvoljava, a niti se on baš, reklo bi se, pretjerano trudi da dosegnuti stupanj neriješenosti i lošeg stanja tih odnosa pomakne s mrtve tačke.

Faktor vremena mu je, očito, jedina nada i realna šansa. Tako se stvari ne miču sa Lukom Ploče, jer kao da svima odgovara da se zaboravi na sve neuspjele pregovore oko tog pitanja, uz nadu, očito s hrvatske strane, da je, pored svjesnosti o obostranoj šteti, bar ona bosanska nešto veća. A svi su tu podjednako na gubitku. Ništa stvar nije bolja ni sa Neumom, a da ne spominjemo masu nedovršenih, neratificiranih ili nezaživljenih ugovora. Nastojanje da se sve to prevaziđe jednim novim općim sporazumom, kako je to prilikom upravo završene posjete delegacije hrvatskoga Sabora Bosni zaključeno, samo je priznanje dosadašnjih neuspjeha i pravljenje nove startne osnove za praznu priču o odličnim međudržavnim odnosima.

S punom političkom, moralnom i povijesnom odgovornošću može se upravo tvrditi suprotno te reći da je Bosna središnje pitanje svake buduće hrvatske politike, ili, još preciznije i dublje, da je ključno hrvatsko nacionalno pitanje bosansko pitanje. Bez jasnog, demokratskog i duhu vremena komplementarnog odnosa prema Bosni kao pitanju manjeg, slabijeg i drugojačijeg, hrvatska nacionalna svijest neće uspjeti razriješiti sve svoje kompleksnosti na današnjoj razini konstitucije. I dalje će živjeti parola: "Svi smo mi Norac."

Pitanja koja je u vezi Bosne Tuđman otvorio, Račan je samo zaledio

S obzirom na trajuću poziciju Bosne u razvoju i definiranju hrvatske nacionalne svijesti od Starčevića do danas, i s obzirom na sve traumatične neuspjehe koje je koncept tzv. hrvatskog državnog prava reflektirao na stalno obnavljanje elemenata hrvatske desnice, a koji su i danas podobro prisutni, nedvosmisleno prihvatanje ravnopravnosti i državnosti Bosne, podupiranje Dobra i Prosperiteta te zemlje i njenih ljudi, ključni je preduvjet hrvatskog evropskog pozicioniranja, konstituiranja i prihvatanja. Hrvatska u Evropu stiže preko Bosne jer je Bosna čvorište njenih unutarnjih nacionalnih protivrječnosti, mada se to na prvi pogled tako ne čini, niti bi to bilo ko u Zagrebu htio prihvati kao takvo. Prosperitet hrvatskog čovjeka i razvoj civilnog društva neizvodiv je bez demokratskog, bogatog, stabilnog i slobodnog okruženja. A tu je Bosna na prvom mjestu. Njena pozicija je datost, a ne izbor. Naravno, nije potrebno ni spominjati da je Bosna uopće održiva bez otvorenog prijateljskog stava Zagreba prema njoj. Interes za mirom i suradnjom tu je obostran, ili bi takav trebao biti.

Malo politike, malo u džep "Hrvatska stvar" ne stoji puno drugačije ni u samoj Bosni. Vladajuća Alijansa po tom pitanju ništa nije učinila, štaviše, moguće je da je samu komplikovanost tih odnosa i dodatno produbila. Ako se posmatra hrvatska sastavnica Alijanse, bez obzira da li Alijansa sebe autopercipirala u tom obliku ili ne, jasno je vidljiva raspuklina unutar tog političkog kruga na hrvatski i nehrvatski blok. Ima li mjesta tvrdnji koja se u političkim kuloarima može čuti da Alijansom vladaju Hrvati, posebno u SDP-u, a da istovremeno stalno pričaju o svojoj ugroženosti, te pitanju, za koga ti kadrovi uopće rade ako ne za sebe, budući da ih hrvatski narod nije ni birao?

Preciznije i jednostavnije rečeno, vidljivo je da se hrvatski kadrovi u Alijansi ponašaju i politički djeluju isključivo kao Hrvati, dok ostali (tu se misli na bošnjačke predstavnike) ne reagiraju tako. Tako je otvoreno pitanje da li je normalno da se Hrvati ponašaju samo kao Hrvati, što najčešće rade, ili i kao Hrvati, što bi, s obzirom na politički profil Alijanse, bilo jedino valjano, a da se Bošnjaci ponašaju samo kao nacionalno neutralni, kako to najčešće sada rade, ili da i oni djeluju kao Bošnjaci, budući da su ljudi i kao Bošnjaci za njih glasali. Ako ova upitna konstrukcija djeluje komplicirano, pojednostavit ćemo je nadajućom konstatacijom, realitetom Alijanse, gdje se hrvatski kadrovi ponašaju hrvatski, a bošnjački "onako".

Jer, u svakoj principijelnoj situaciji vodeći hrvatski kadrovi ponašali su se neprincipijelno ili uskonacionalno. Treba se prisjetiti izdvojenog reagiranja hrvatskih kadrova Alijanse, a protiv politike same Alijanse, u slučajevima Aluminijskog kombinata u Mostaru, Federalne televizije, suđenja žepačkoj grupi, dvokomponentnosti Vojske Federacije i sl. U svim tim prilikama oni su reagirali izdvojeno, čisto nacionalno, tako da su se sami postavljali u poziciju da brane i legitimiraju stečevine prethodne HDZ- -ove vlasti. Po mom osobnom sudu, sasvim je ispravno da se unutar hrvatskih kadrova Alijanse hrvatski nacionalni princip ne iznevjerava, ali i formulira drugačije nego ranije, što se često događa sa bošnjačkim principom kod bošnjačkih kadrova i što bi ih u postojećim odnosima, pored sve neefikasnosti, moglo koštati vlasti.

Hrvati Alijanse vjerovatno nisu branitelji i drugim sredstvima promicatelji političkih stečevina HDZ-a, ali u poziciji kada na vlast nisu došli voljom i hrvatskih birača, niti među njima imaju neki poseban utjecaj, ponašaju se u potpunosti politički dezorijentirano i za, samu Alijansu, krajnje štetno i po budućnost opasno. Da cijela Alijansa nema vlastiti politički identitet i da se kreće u rasponima ideoloških ekstrema komunizma i nacionalizma, najbolje svjedoče baš oni, budući da se bez jasnog političkog samoutemeljenja često predstavljaju većim katolicima i od samog pape. Budući da se tu radi o već starim i isluženim političkim kadrovima, od kojih su mnogi žestoko kompromitirani u prethodnim ratnim događanjima, ljudima koji, izgleda, zarad vlastitog interesa hoće da budu igrači u svakom timu, razumljivo je njihovo neslaganje, ili strah od jednog novog hrvatskog političkog izraza kakvog, recimo, nudi usamljeni dr. Slavo Kukić.

Anacionalno držanje većine Bošnjaka u Alijansi dodatno pogoršava stvar po tu političku grupaciju jer se na razini podzemno oblikovane političke javnosti, a ona je u Bosni jedino relevantna, kod Bošnjaka polahko uspostavlja uvjerenje da se Alijansa ne zalaže dovoljno za same Bošnjake, odnosno da je bošnjačko pitanje sa Alijansom postalo periferno i drugorazredno. Glasači i javnost neće razumjeti, niti su oni za nešto takvo rafinirani, da su bošnjački dijelovi Alijanse prisiljeni kupovati mir u kući žmireći na brojne "ekscese" svojih hrvatskih političkih partnera.

Hrvati u bosanskoj Alijansi se ponašaju po Račanovom modelu, "hrvatsko pitanje" u Bosni je zaleđeno na isti način kao i "bosansko" u Hrvatskoj, a u međuvremenu se malo igramo politike i, naravno, ponešto ubacimo u vlastiti džep.


Arhiva Dani
231

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh