DANI: Za razliku od, recimo, Travnika, čije potkupolne džamije svjedoče o njegovoj historijskoj ulozi kao vojnog i administrativnog središta iz doba turske vladavine, Zenica nema nijedne potkupolne džamije do Kočevske, a u protekloj je deceniji slovila kao islamsko središte i islamsko uporište. Kako to objašnjavate?

MEHTIĆ: U periodu osmanske vladavine u BiH, Zenica je doslovno bila kasaba. Vanjski izgled sakralnih objekata to samo potvrđuje. Sve su to mahalske džamije, za razliku od nekih objekata u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i drugim centrima koji su u tom periodu mnogo više značili. Naglim razvojem Željezare, nakon Drugog svjetskog rata, Zenica se brzo razvija u jedan radnički, proleterski grad. Zenica je proteklih pola stoljeća bila poznata kao grad Željezare i Kazneno-popravnog doma. Željezara je bila mamac za migraciju stanovništva.

DANI: Šta se to dogodilo Zenici pa je ona danas tako važna kao islamski centar u medijskim istraživanjima širom svijeta? Da li je razlog to što je Zenica tokom rata bila rezervni glavni grad?

MEHTIĆ: Zenica je imala tu sreću da nije bila blokirana poput Sarajeva. Mnoge državne djelatnosti odvijale su se ovdje i tako je postala frekventan grad kroz koji su defilovali političari, diplomate, predstavnici humanitarnih organizacija, jer je upravo taj položaj, uslovno rečeno, slobodnog grada, davao solidne pretpostavke za nekakav normalan rad. Ali, ja se ne bih složio sa vašom tvrdnjom da je Zenica u posljednjih 10 godina postala nekakav islamski grad ili islamski centar, iz prostog razloga što je Zenica, za one koji su upućeni u rad Islamske zajednice, i u vjerski život Bošnjaka-Muslimana u BiH, bila jedan od najznačajnijih i najaktivnijih islamskih centara u BiH. To mogu egzaktnim podacima argumentovati. Ako uzmemo broj ljudi koji odlaze u džamiju, vidjet ćemo da procentualno, u odnosu na broj stanovnika, najviše muslimana u zeničkom kraju ide u džamiju, najviše muslimana iz zeničkog kraja odlazi na hadž, najviše muslimana iz Zenice kolje kurbane, najviše ih šalje djecu na vjerske škole, itd. Dakle, taj interes za islamom je postojao i prije ovog rata i on je bio vrlo, vrlo izražen. Upravo taj intenzivan način prakticiranja vjere u Zenici doveo je Zenicu u situaciju da zajedno sa ostalim tradicionalnim islamskim centrima konkuriše za osnivanje muftijstva. Tako je prvi put u historiji Zenice 1993. formirano muftijstvo. Već sam rekao da su kroz Zenicu, kao otvoren i slobodan grad, prodefilovale razne vrste ljudi: ona je bila nezaobilazna i za one koji su sad predmetom nekih istraga, predmetom nekih proganjanja i saslušanja, iz prostog razloga što je Zenica bila prva luka u koju su mogli da se svrate i da se na neki način organizuju. Ko je s kakvim namjerama, motivima i nijetom došao, to je vrijeme pokazalo i dan-danas pokazuje. Ali nije Zenica po svom određenju bila mamac za te neke islamske elemente izvan BiH, pa da su oni dolazili u nju, nego je Zenica, sticajem okolnosti, bila pogodno tlo, područje gdje su se mogli organizovati.

ČEHIĆ: Zenica u gradnji svog identiteta plaća cijenu loše političke procjene naših vođa iz te dobi. Zašto je odabrano sjedište jedinice El Mudžahid u Zenici? Zašto je odabrano sjedište u Zenici za kojekakve strane faktore koji su dolazili preko Hrvatske sa njihovim osobnim iskaznicama, uz pomoć određene grupacije naših ljudi koja je u tom momentu procjenjivala da pare određenih islamskih zemalja vrijede toga? Efendija Mehtić će se složiti da bosanski muslimani ni u doba Osmanlija nisu prihvatali onaj vid islama koji je otamo donošen. Ne možemo ni sad prihvatiti vehabijski vid islama, jer to nije u našem identitetu. Mi pripadamo Evropi, mi smo evropski i slavenski narod. Jedno krilo tadašnje vladajuće partije je pogrešno procijenilo da se isplati platiti tu cijenu, da se isplati uzeti taj novac i uvesti određeni vid islama ovdje.

DANI: Ko je odlučio o smještaju El Mudžahida u Zenici?

MEHTIĆ: Mislim da je odred El Mudžahid i nastao i lociran jednim stihijskim neorganiziranim putem. Ja znam kolike sam napore učinio da se tada aktuelna vlast umiješa u taj problem i da u granicama svoje moći kontroliše taj problem. Odred El Mudžahid je bio u sastavu Trećeg korpusa, dakle Armije BiH, ali su oni ipak imali poseban sistem organizovanja, poseban sistem funkcioniranja i niko nije htio ili mogao da se upliće u njihovu organizaciju. Lično sam insistirao na mnogim nivoima da se tim ljudima pomogne u organiziranju da bi oni što manje stršili, da bi oni nama svojim dobronamjernim potezima nanosili što manje političke štete.

BRITVAR: Međunarodna zajednica je okvalificirala aktivnosti koje su bile vezane za Zenicu. Direktna posljedica je da u Zenicu nije došao niti jedan jedini dinar međunarodnog novca. Na nama je u ovom momentu da dokažemo da nisu u pravu, ako nisu u pravu, i da stvari korigiramo u smislu naše želje da obezbijedimo uvjete za razvoj grada Zenice. Ako budemo pretjerano gledali u prošlost, možemo doživjeti velika iznenađenja. Možda je bolje da konstatujemo stvari kakve jesu i da se okrenemo razvoju grada.

ČEHIĆ: Borise, ali to jeste naš identitet, naša slika u medijima.

BRITVAR: Mi ga možemo promijeniti samo radom, novim idejama, novim inicijativama i tako vratiti Zenici njenu sliku.

DANI: Zenica je tokom 1993. i 1994. godine, zahvaljujući dijelu tadašnje vlasti, gajila ambicije ne samo da bude glavni grad BiH već upravo da postane balkansko islamsko središte. Bila sam u Zenici dva dana nakon što su tadašnji borci Sedme muslimanske pucali u boce alkohola u dva kafića. Ljudi su se u ovom gradu u to vrijeme žalili da su u njihove stanove upadali pripadnici Armije BiH arapskog porijekla i odnosili televizore i tehničku robu ukoliko na vratima nije bila pločica sa bošnjačkim prezimenom.

TURKIĆ:Ni u približnoj mjeri to nije tačno.

DANI: To su primjeri koje ima i tadašnji Centar službi bezbjednosti.

ČEHIĆ: U pravu ste što tvrdite da je ovdje bilo sjedište islamskog radikalizma, koji je, eto, naišao na plodno tlo. Međutim, nemojte zaboraviti jedno: uz dužno uvažavanje onoga što se desilo i potrebu da istaknemo ono što je bilo loše, nije u Zenici bilo onoga čega je bilo u Banjoj Luci. Nisu odavde ljudi izlazili sa zavežljajima. Nismo imali Kazane, ali jesmo imali muzičku školu, i dok o muzičkoj školi ne budemo razgovarali, nećemo imati ni mira u Zenici. Jesmo imali Vozuću i jesmo imali zarobljene ljude iz Vozuće kojima se gubi svaki trag. Imali smo ružnih stvari. Prošlost ne možemo staviti pod tepih.

DANI: Kakva su zenička iskustva sa Sjedinjenim Državama i Saudijskom Arabijom?

ČEHIĆ: Efendija Mehtić se borio da se vežemo za Saudijsku Arabiju, ja sam se borio da se vežemo sa Univerzitetom Spadling u Louisvilleu, Kentucky (SAD), koji je obećao 2,5 miliona stipendija, svoje programe i svoje ljude, da budemo kompatibilni sa američkim univerzitetima. Taj ugovor i danas postoji u Vladi Kantona. Nažalost, univerzitet nije osnovan.

DANI: Ko je spriječio tu investiciju u Zenici - Sarajevo ili ljudi u Zenici?

ČEHIĆ: Mislim da smo to mi ovdje. Nama Sarajevo tu uopšte nije smetalo.

MEHTIĆ: U Zenici smo 1993. formirali Islamsku pedagošku akademiju sa namjerom da se obrazuje kadar koji će na primjeren način izvoditi predmet Islamska vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Kada se na tom projektu okupio zavidan broj stručnjaka, a mi na akademiji imamo 12 doktora nauka, od toga je pet doktora islamskih znanosti i nekoliko magistara islamskih znanosti, u želji da proširimo projekat, napravljen je prijedlog stvaranja islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici. Urađen je ozbiljan plan i program rada, a zatim je trebalo obezbijediti adekvatan prostor. Ponuđeno je islamskom univerzitetu u Riyadu da učestvuje u ovome i oni su uz minimalne korekcije plana i programa bili voljni da finansiraju kompletno nastavno i tehničko osoblje. Kad je naš dekan izložio plan reisul-ulemi, on je to a priori odbio. Ja to doživljavam na jedan poseban način. Mislim da moramo ovdje progovoriti o jednom sarajevskom egocentrizmu koji u svim domenima naših djelatnosti zaista hoće da bude, što bismo mi kazali, biber po pilavu. Sarajevo hoće da vodi superiornu ulogu u svim dešavanjima. To je na neki način i razumljivo, jer je Sarajevo glavni grad, ali ipak mislim da ljudi koji hoće da žive u Zenici moraju to uvažavati do određene mjere, a do neke mjere ne trebaju i ne moraju uvažavati.

Evo drugog primjera: Islamska banka za obnovu i razvoj je nudila 11 miliona maraka kao početni fond za izgradnju tog islamskog pedagoškog fakulteta na Kamberovića visoravni. Projekat se zvao Medinetu-l-ilm - grad znanja. Uz fakultet su trebali biti i svi prateći sadržaji poput čitaonica, biblioteka, bazena, otvorenog amfiteatra, sportskih terena. Godinu i više su trajale konsultacije, da bi na kraju relevantni faktori u gradu i kantonu odlučili da se pristupi realizaciji tog projekta. Da bude stvar još gora, ljudi iz kantona, općine i Islamske zajednice otišli su kod reisul-uleme zajedno sa direktorom Visokog saudijskog komiteta, kako bi izrazili oduševljenje i čestitali na jednom tako obimnom projektu. Nakon dvije sedmice došao je odgovor iz Sarajeva da se odustaje od svega jer treba uraditi elaborat o ekonomskoj opravdanosti takvog projekta. Normalno, ovi ljudi iz Visokog saudijskog komiteta i Islamske banke za razvoj su odustali od svega jer nisu vidjeli da imaju ozbiljnog partnera.

BRITVAR: Sasvim normalno je da su tražili elaborat. Ne možete napraviti ovdje visokoškolsku instituciju kapaciteta hiljadu ljudi u koju će ići tri čovjeka. Gospodin Čehić je spomenuo Univerzitet Spadling i eventualnu saradnju, gospodin Mehtić Saudijsku Arabiju. Ja jednostavno smatram da se mi ne trebamo ni za koga vezati, odnosno trebamo se vezati za svakoga ko ovom gradu želi nešto pomoći. Bila to Saudijska Arabija ili to bio Univerzitet Spadling iz Kentuckyja ili neko sa bilo koje tačke svijeta.

DANI: Da li je Ensar džamija najveći građevinski poduhvat u Zenici poslije rata?

TURKIĆ: Nije. U najmanju ruku, jednaka je zgradi "Roma II", a u investicionom smislu "Roma II" je značajnija.

DANI: U javnosti postoji dojam da se samo grade nove džamije.

SRDANOVIĆ: Ne grade se samo džamije, nego samo neprivredni objekti.

BRITVAR: Nepošteno je prema borcima ove zemlje da se grade isključivo vjerski objekti milionskih vrijednosti u cijeloj BiH, ne govorim sada samo o islamskim vjerskim objektima nego o svim, a da istovremeno te vjerske zajednice ne plaćaju niti jedan jedini dinar općinskih pristojbi koje su dužne platiti po zakonu. Ne plaća se dodijeljeno građevinsko zemljište, uređenje građevinskog zemljišta, naknada za položajnu pogodnost, odnosno renta, čak i Elektroprivreda u svoj pravilnik unese da imaju pravo popusta 50 posto. Zašto to pravo nemaju borci ove zemlje?

TURKIĆ:Izgradnja vjerskih objekata je jednostavnija nego što se tumači. Novac za izgradnju džamije Ensar donirao je čovjek iz Saudijske Arabije koji je htio da dadne zekjat i da u životu napravi džamiju. Njegovo ime se ne zna. On nije htio da napravi fabriku, htio je džamiju. Da nije ta džamija u Zenici, on bi je napravio u Albaniji, Somaliji, ili bilo gdje. To je vrijedilo oko milion i po maraka i to je odrađeno u Zenici. Neki radnici su primali platu i živjeli od tih milion i po maraka. To je ljudsko pravo donatora, a fabrike se ne poklanjaju.

BRITVAR: Sasvim je prirodno da se grade vjerski objekti, ali ja govorim kako se grade. Postoji zakonska procedura, prostorno-planska dokumentacija koju treba poštivati, a ona se u ovom trenutku ne poštuje. I postoji zakonska regulativa koja kaže na koji način se vrši obračun naknada koje idu u korist općinskog budžeta. Iz tih naknada se finansira komunalna infrastruktura svakog grada. Nama treba cesta i ulična rasvjeta i sve ostalo da bismo prišli i tim vjerskim objektima. Ja smatram da je Ensar džamija najljepša džamija koja je napravljena poslije rata u BiH - kao projekat, ali kao urbanističko rješenje je katastrofalno. Katastrofalna je i pogubna za naselje Babina Rijeka. Urbanističkom postavkom je predviđeno da se na toj lokaciji izgradi škola za naselja Babina Rijeka i Crkvice, koja u ovom trenutku broje nekih pet hiljada stanovnika.

MEHTIĆ: Problem je što bivši komunistički sistem nije uopće predvidio mjesta za džamije u regulacionom planu u urbanim sredinama.

BRITVAR: Zakon o prostornom uređenju predviđa proceduru izmjene regulacionog plana. Niko ne brani analizu i izmjenu regulacionog plana i da se onda vjerski objekti prave sukladno regulacionom planu. Posljedica ovog što imamo jeste da na toj lokaciji više nikad nećemo imati školu, a djeca iz Babine Rijeke idu u školu u Radakovo ili u školu na Kamberovića ravni, preko dvije najfrekventnije saobraćajnice u Zenici. Djeca su totalno neobezbijeđena i znamo koliko je djece već poginulo na tim saobraćajnicama.

TURKIĆ:Ja sam radio projekat Ensar džamije za investitora, građevinski odbor džemata. Oni su tu željeli džamiju. Za školu i dalje ima lokacija, samo trebaju pare.

Učesnici okruglog stola

SRDANOVIĆ: Ne vidim zašto se Turkić brani za lokaciju Ensar džamije. Ja bih se kao vjernik, bilo koje vjeroispovijesti, obradovao poduhvatima obnove Aladže u Foči i Ferhadije u Banjoj Luci i sličnim projektima, a ne tamo gdje je to zgodno.

MEHTIĆ: Reisul-ulema Islamske zajednice je čak doživio kritike unutar IZ-a i od samih vjernika što je ponekad javno znao kritikovati gradnju džamija i što je ponekad znao biti arogantan prema ljudima koji dolaze sa najboljim namjerama. Kad je postavljan kamen temeljac jedne velike džamije koju su Turci obećali, naišao je na osudu jer je pred turskom delegacijom kazao: "Braćo, nama, u situaciji kad je zemlja porušena, trebaju fabrike, da se naši ljudi zaposle, da imaju plaću. A naši ljudi su na tom stepenu vjere da će od svoje plaće odvajati pare za gradnju džamija." Ali, kad čovjek dođe iz zemalja Zaljeva i kaže da bi investirao u gradnju džamije, on je rukovođen vjerskim načelima, izrekama Božijeg poslanika, koji kaže da onome ko napravi džamiju na ovom svijetu, njemu će Bog u Džennetu napraviti još ljepšu. Ne kaže Poslanik ko napravi fabriku ili sportsku salu, nego džamiju. Ovo što gospodin Srdanović govori za Aladžu i Ferhadiju, nije pitanje para, nego dobre političke volje.

TURKIĆ:Izgradnja džamija je i emotivan problem. O njemu se ne može tek tako govoriti hladne glave. U Bijeljini su džamije srušene bez dozvole, a sad se traži dozvola da se obnove.

SRDANOVIĆ: Opasna je stvar za Zenicu što se bavimo iracionalnim stvarima. Ljudi čeprkaju po kontejnerima, a mi pričamo kako je napravljena džamija, hoće li biti univerzitet i slično. Zenica se bavi svime sem bitnim stvarima.

MEHTIĆ: Zenica se vraća statusu kasabe. Umjesto da iskoristimo blagodati mira za napredak, mi dolazimo u poziciju da se kruni, osipa i ruši i ono što imamo u Zenici. Imam objašnjenje: to se dešava zbog jednog potpuno servilnog odnosa političara ovdje i na nivou kantona i na nivou općine u odnosu prema Sarajevu.

TURKIĆ: Mi se nećemo izvući dok se ne stvori klima da se podržavaju individualni projekti. Nama je uvijek onaj ko je uspješan kriv za onog ko nije uspješan.

Kolektivni identitet i individualizam

Mentalitet kasabe

DANI: Mile Srdanović je kreirao grb grada. Na njemu se nalazi - šta? Ukrštene sablje i otvoren Kur'an? SRDANOVIĆ: Ja sam autor vizualne interpretacije identiteta grada. Sadržaj grba nije moja ideja, nego je to radila komisija. Nije to bio hir. Onaj prethodni grb je trebalo promijeniti zbog pogrešnog pristupa da se jedan nebitan detalj kao što je kauper ubacuje u grb. Mislili smo da će biti lako naći elemente, ali smo tada zaključili jednu poraznu činjenicu da Zenica nema identitet, nema ga - jednostavno. Tada nam je Mensur Serdarević, najbolji poznavalac njene historije, rekao da kada bi se tražio identitet Zenice, najbolje bi ga bilo prikazati kroz zahtjev: Zaobiđi me! Navodio je primjere iz historije Zenice koji ilustruju mentalitet starih Zeničana koji pokazuju da su i puteve pravili tako da ih trgovački karavani zaobiđu, a ne da svraćaju u nju. Izgleda da je taj mentalitet ostao do dana današnjeg. Izvorna populacija Zenice je baš tako inertna da nije uspjela da razvije vlastiti identitet. Kada govorimo o identitetu grada, govorimo o totalnoj inferiornosti Zeničana prema vlastitom identitetu. Govorimo sada o mudžahedinima i tom novom identitetu grada koji je, ne smijem reći negativan, ali nije nam koristan. Ja ću kazati nešto drugo. Skupina od dvjesto nekakvih, bilo kako identificiranih pojedinaca, može promijeniti identitet grada ako to hoće. To se dešava, naprimjer, u vrijeme Motorijade. Dođe 200 motorista i grad Zenicu pretvori u rokerski grad. Onda dođe 200 mudžahedina pa ga pretvori u mudžahedinski grad. To govori da je Zenica zapravo jedna neutralna masa, koja prihvaća sve što naiđe i onda svi ispaštamo krivicu. Zenica je grad skromnih ljudi: skromnost je vrlina, ali je nepostojanje ambicije mana. DANI: Ali ako je takav kolektivni mentalitet, Zenica ima izuzetne pojedince. Zašto oni ne mogu da se izraze? TURKIĆ: Zenica je antiindividualistički grad. Ezo Arnautović je bio važan pojedinac i onda je završio u zatvoru. Ovdje govorimo da nam treba jak gradonačelnik, ali ne bismo sve probleme riješili da nađemo jakog gradonačelnika. Problem je mentaliteta Zenice. Nije to samo mentalitet kasabe. Taj mentalitet kasabe se pomiješao sa mentalitetom samoupravnog, socijalističkog konformizma. Uvijek je bio problem biti individualac u Zenici. Individualac je uvijek guran u drugi plan, individualca odguruje i mentalitet kasabe i taj kolektivizam koji je postojao ovdje. Mi se možemo otrgnuti tek kada budemo dozvolili individualnu inicijativu. Kod nas se svaka individualna inicijativa dočeka na nož. Ljudi iz Zenice odlaze u Ilijaš ili Doboj-Jug da realiziraju svoje poduzetničke ideje. Mi ne znamo naše ljude cijeniti. Ima uspješnih Zeničana po čitavom svijetu, pa zašto im Zenica ne prizna taj uspjeh? Mi ne cijenimo individualce, već stvaramo strah kod ljudi od isticanja. Ja najviše volim kad se o meni ne govori i kad ja ne govorim.

Kako razvijati Zenicu

Gradonačelnik je ključ

DANI: Nedavno je jedan dobitnik Pulitzerove nagrade boravio u Zenici i rekao da bi ona bila lijep grad kada bi se srušile zgrade kao što su Lamela, Kineski zid i ostali primjeri jedne ranije arhitekture. Da li su te zgrade sa 25 spratova nešto čime se Zenica treba ponositi ili treba tragati za drugačijim izgledom Zenice? TURKIĆ: Teške su riječi da se sruši nešto što je nastalo u nekom periodu. Ja, hvala Bogu, nisam u tome učestvovao. DANI: Da li to znači da ipak mislite da ove zgrade baš i nisu ukras Zenice? TURKIĆ: Pa nije, pogotovo Kineski zid. Lamela, kao neka vertikala, ne djeluje loše, moramo biti iskreni. Gospodin Mehtić je rekao da je Zenica u tursko doba bila kasaba, i to je istina od koje se ne može pobjeći. No, Zenica je imala jednu gradsku matricu koja se mogla nadograđivati na drugačiji način nego što je urađeno. Ali, čovjek mora biti realista i pitati šta dalje. Zenica nije ni bez dobrih poteza. Zenica ima Obalni bulevar uz rijeku Bosnu kakav nema ni jedan drugi grad u BiH. Druga je stvar koliko je taj bulevar obogaćen objektima. Zenica ima Kamberovića polje i Kamberovića brdo, područja koja treba dalje osmišljavati. Na nama je kako ćemo Zenicu dalje razvijati, a Kineski zid i Lamela su nekakva datost u ovom trenutku. Nažalost, nema prilike da se stručni ljudi na pravi način okupe i utiču na rasprave o uređenju grada. DANI: Brojni građani su bili obradovani kada je Boris Britvar, arhitekta koji voli grad, izabran na mjesto sekretara za urbanizam. Ali, Boris se kratko zadržao na tom mjestu i otišao u federalnu vladu u Sarajevo. Da li se sada može očekivati neko značajnije poboljšanje slike grada? BRITVAR: Što se mene osobno tiče, za mene je Zenica najljepši grad u BiH i ima najbolje predispozicije da postane još mnogo bolja. Duboko sam ubijeđen da će to tako i biti. To kratko vrijeme radeći u Općini, pokrenuo sam određene poteze za koje smatram da mogu na ozbiljan način okarakterizirati budućnost razvoja grada. Prije svega, mislim na preuzimanje zemljišta Željezare. Mi smo svjedoci da Zenica danas ima akutan nedostatak građevinskog zemljišta na kojem bi se mogli graditi objekti koji nama danas najviše trebaju: objekti za proizvodnju, za mala zapošljavanja ljudi, za formiranje radnih zona. Tim potezom stvorili smo ozbiljnu pretpostavku da Zenica više neće morati da brine u budućnosti za rješavanje tog prostornog problema. Garantirano ćemo uspjeti da obezbijedimo na atraktivnoj lokaciji mjesto za razvoj malog poduzetništva. To je ono što je za naš grad u ovom trenutku najvažnije. I ne možemo zaobići činjenicu da imamo jedno pristojno urbanističko rješenje koje karakteriziraju tri rijeke, na kojima Zenica leži, zenička kotlina, u kojoj je grad smješten, bulevar kao nezaobilazna žila kucavica grada Zenice. DANI: Ali, ta kotlina je četrnaest sa dva kilometra. Koliko ljudi može živjeti tu? BRITVAR: To je prostor sasvim dovoljan za nekih sto hiljada stanovnika, a to se danas smatra idealnim gradom za jedno humano življenje. DANI: Da li to znači da bi Zenica trebalo da smanji broj stanovnika? BRITVAR: Zenica ne treba da smanji broj stanovnika, nego da poboljša kvalitet života svojih stanovnika. Nezaobilazna stvar u svemu ovome jeste Sarajevo, kao centar države BiH. Sasvim normalno je da je to prvi grad, međutim, to ne smije biti razlog da Zenica stagnira. Mi se moramo okrenuti sami sebi, prihvatiti da Sarajevo postoji, i prestati da čekamo od Sarajeva da nam pomogne ili odmogne, da sami počnemo krojiti svoju sudbinu. DANI: Ko treba da razvije takvu viziju grada? Da li je to kantonalna vlada? BRITVAR: Ne. Viziju razvoja grada Zenice treba da razvije grad Zenica, odnosno ljudi koji u njoj žive. I tu je jako bitna uloga gradonačelnika, kao i svugdje. Bez obzira o kome se radi, ne govorim sada na adresu zeničkog načelnika prof. dr. Zakira Pašalića, nego generalno smatram da je svaki gradonačelnik prije svega zadužen za to. DANI: Dr. Čehić pita da li zato što si iz SDP-a nećeš da govoriš o gradonačelniku? Građani su od SDP-a očekivali gradonačelnika koji će imati inicijativu i snagu da povede preobrazbu grada. BRITVAR: O tome možete razgovarati sa profesorom Pašalićem. Ne bih želio da odgovaram u njegovo ime. Želim da kažem da je prije svega gradonačelnik taj koji treba voditi brigu o razvoju grada. MEHTIĆ: U potpunosti se slažem sa gospodinom Britvarom. Naravno, nije gradonačelnik jedini faktor, ali jesta osoba koja može inicirati određene stvari. Mene je Turkićev govor o bulevaru asocirao da je bulevar građen u vrijeme kada je gradonačelnik bio Ezher Ezo Arnautović, koji je također bio zagovornik jednog velikog sportskog centra. Običan svijet vjeruje da je sadašnja sarajevska Skenderija trebalo da bude locirana na Kamberovića polju u Zenici, ali je neko odlučio drugačije. DANI: Zenica je već deceniju grad na čekanju. Cijeli kanton je u istom stanju. To su stari industrijski centri koji su zabrinuti za vlastitu budućnost. Šta tu može da uradi kantonalna vlast? ČEHIĆ: Ne mogu govoriti u ime vlade jer do sada nismo raspravljali o pojedinim općinama. DANI: O čemu ste raspravljali? O unutrašnjim sukobima? ČEHIĆ: Između ostaloga. Mislim da su ti unutrašnji sukobi nekako prevaziđeni. DANI: Ili ste raspravljali o podjeli vlasti - pita hafiz Mehtić? ČEHIĆ: To je glavna tema svake vlasti, a ne samo ove. Rekao bih da nam zaista nedostaju brojni forumi. Tek u zadnje vrijeme nešto radi forum načelnika općina i u okviru tog foruma sastaju se svi načelnici općina iz Zeničko-dobojskog kantona. Slažem se da je ključni zadatak rješavanja budućnosti jednog grada na gradonačelniku općine. On je ključna figura. Kako će on to organizirati, odakle će crpiti informacije, odakle će uzimati savjete, to je sada individualni problem samog načelnika.

Da li je Željezara mrtva

ČEHIĆ: Željezara je mrtav projekat, pa to se zna. BRITVAR: Željezara nije mrtav projekat. ČEHIĆ: Niti Zenicu treba vezivati samo za Željezaru. BRITVAR: Izvinjavam se, Željezara nije mrtav projekat, a druga je stvar što Zenicu ne treba vezivati samo za Željezaru. ČEHIĆ: Zašto je ovdje tako plodno tlo za razne vjerske sekte i čudne pojave iz inostranstva? Reći ću vam: zato što siromašan čovjek, bez novca, nema šta drugo raditi. On se posveti vjeri u onom lošem, a ne u onom dobrom smislu. Poboljšanje kvalitete života i ekonomski prosperitet vratit će Zenici njen pravi identitet. Za sada, ovo je grad na čekanju. Nisam dovoljno educiran da govorim o Željezari, ali jasno je: ako nema tržišta, nema ni proizvodnje. TURKIĆ: Kod nas ima puno ljudi koji imaju dosta dobre, bogate zemlje, a hodaju po gradu bez posla. Umjesto da pomognemo čovjeka koji je napravio neku farmu, da ga na sve načine afirmišemo, mi ćemo na sve načine to spriječiti i zaustaviti. Mi stvaramo takvu klimu. MEHTIĆ: Ako mu i dozvolimo farmu, učinimo sve da mu otežamo uslove privređivanja. Dakle, opet se vraćamo na ljude koji odlučuju o ovim krucijalnim stvarima za razvoj grada i ekonomiju. Vraćam se na Ezu Arnautovića, u čijem vremenu je Zenica doživjela ekonomski bum. Ili s druge strane, kad na čelo općine ili kantona dođe čovjek koji nije dostojan tog položaja, on će svojom inertnošću i nesposobnošću uspavati i umrtviti grad. BRITVAR: Od 1995. do 2000. u gradu nismo radili ništa. Nakon tako dugog perioda normalno je da je stvari teško pokrenuti. Željezara nije mrtva, niti ima tehnološkog viška. Bar tako smatra federalna vlada.

Odnos Sarajeva i Zenice

Da li Sarajevo svojim intervencijama guši razvoj Zenice? Da li sprečava individualce iz Zenice da dostignu svoj maksimum? Da li poreskom politikom oduzima višak vrijednosti koji bi Zenica mogla da uloži u vlastiti razvoj?

SRDANOVIĆ: Jako puno Zeničana ide raditi u Sarajevo, a kada se govori o odnosu Sarajeva i Zenice, onda se govori kako Sarajevo koristi Zenicu i kako bi Zenica bila jača bez Sarajeva. Radi se o jako ozbiljnoj stvari, ja je nisam bio svjestan do prije godinu dana: to je jedan rat na jako niskom, navijačkom nivou. Prošle godine sam imao jako nezgodnu situaciju kada sam u kafani negodovao zbog cijena. Kada sam rekao da se za te novce u Zenici može više popiti, neko je dobacio da onda idem u Zenicu, i što sam uopšte došao u Sarajevo. Potom je neko rekao neka nam se desilo ono u Kaknju, i da nam je to za Markale. Onda sam shvatio koliko je stvar ozbiljna i jednostavno se izvukao iz te kafane. Kada sam kasnije pričao sa kolegama, oni su mi rekli: "Pa stvarno ste pretjerali ono za Markale." Znači, cijeli jedan grad se optužuje za povike na fudbalskom stadionu. Riječ je o našem pasivnom mišljenju da na te stvari ne treba reagirati. Mislim da Zenica nije dovoljno energično reagirala na to skandiranje. Ono što imamo u Zenici je jedna patologija spram Sarajeva, koja se realizira u suludim idejama da ovdje treba stvarati drugi centar i univerzitet i ostale centralističke i lokalističke ideje. To je potpuno iracionalno. Zenica je na 70 kilometara od Sarajeva. I onda neko kaže: Bihać ima univerzitet, što i mi ne bi? Argumenti zagovornika takvog razvoja su tako tanki da bi ih porazili i srednjoškolci. Ono što je ozbiljno jeste da je ta suluda ideja skoro realizovana. ČEHIĆ: U prečniku od 50 kilometara, sa središtem u Visokom, živi oko 1,5 miliona ljudi. To je sigurno najveća koncentracija ljudi na tako malom prostoru. O Sarajevu više ne možemo govoriti kao o jednom gradu. To je sada šest ili sedam općina koje gravitiraju gradu. Na Zapadu nije ništa putovati sat vremena do radnog mjesta, zašto bi bilo čudno da ja putujem od Zenice do Sarajeva 20 minuta na posao? Ne vidim tu ništa ružno i mislim da takvu perspektivu treba da stvaramo. Postoje, naravno, i sporna pitanja, poput poreza. Porezi se vode na kantonu, koji vraća 20-30 posto sredstava općinama. To se ne odnosi samo na takozvanu akciznu robu - duhan, naftu, alkohol, gdje se porez plaća u mjestu prve prodaje. Tako je isto i za lijekove. Sada mi tražimo izmještanje dijela proizvodnje i promjenu zakona. Tako je i sa univerzitetom. Istina je negdje na sredini. Sarajevo je blizu, ali nikada neće dostići tradiciju u preradi metala kakvu ima Zenica. Stoga zeničke ustanove, nastale na toj tradiciji, ne treba gasiti. Ja sam glasao u prošlom sazivu skupštine protiv univerziteta, ali ako je skupština kantona izglasala taj projekat, trebalo je tražiti nekog ko može pomoći. BRITVAR: Ja sam zagovornik teorije da mi sami trebamo krojiti svoju sudbinu, a tu smo nedovoljno aktivni. Činjenica je da ekonomska politika koja se vodi u ovom momentu u Federaciji BiH favorizira Sarajevo. Ali, stvari se polako mijenjaju i ide se ka promjeni zakona, da se porezi plaćaju na drugačiji način nego do sada.

Arhiva Dani
231