tkako su slavni grčki apostoli Ćirilo i Metodije podarili ovom prostoru svoje "narodno" pismo - svojevrsnu miksturu alfabeta, glagoljice i ranije azbuke - nije ćirilica nikad pokrivala tako široko područje značenja kao što je danas u Hrvatskoj. Mislili ste da ovo pismo u srpskoj verziji znači tek 30 pismena? Vraga, ćirilicom se sa hrvatske strane Une, Save i Dunava često naziva ama baš sve iz SR Jugoslavije, katkad i Bosne i Hercegovine.

Da pojasnimo: ćirilica je najprvo sva kultura i umjetnost s druge strane, iznad svega tzv. novokomponirane "lake note", potom recentna djela beogradske škole igranog filma, a ponekad i TV-prenosi finala jugoslavenske košarkaške reprezentacije, crnogorske pješčane plaže, Jugo 45 i Jaffa keksi iz Crvenke.

Prije nekoliko dana zagrebački skinheadsi - provincijski ogranak desničarski nastrojenih "ćelavaca" sa evropskog zapada - upali su u klub Močvara i pretukli mladež okupljenu na promociji dokumentarnog filma o Milku Đurovskom, bivšem nogometašu "Crvene zvezde" i "Partizana". Jedna anketirana vremešna gospođa iz metropole izjavila je za ovdašnji dnevni tisak kako je uopće ne čudi takva akcija skinsa, "jer su rane iz Domovinskog rata još previše svježe da bi nam samo tako nametali svakakvu ćirilicu".

Svakakva ćirilica, međutim, živi u Hrvatskoj vrlo dinamičnim tempom, na različitim socijalnim nivoima, i po brojnim javnim mjestima. Paralelna činjenica da se oficijelna znanstvena javnost u Hrvatskoj prešutno ali uvjerljivo odrekla ćiriličkog pisma kao vrijedne komponente u nacionalnoj tradiciji pisane riječi, nije omela recepciju kulture što se po zakonima društvene osmoze prelijeva preko (istočnih) granica. Naprotiv, granice sve više funkcioniraju poticajno.

Budući da nećemo sad pričati o plasmanu srbijanske auto-industrije ili sekundarnih sirovina, možemo odmah preći u kafanu. Tamo se ćirilica najžilavije drži, štoviše, prima korijenje među svježim naraštajima. Prije tri godine (za vrijeme HDZ-a, dakle) usudila se Hrvatska televizija prikazati ne preveć kritičku reportažu o muzičkom repertoaru dviju krčmi u neposrednom zaleđu Splita, u selima koja su dalmatinskom centru toliko blizu da ih izvjesni dio splitske omladine uzima u obzir za svoje večernje izlaske.

I to kakve izlaske! Kamera HTV-a isti je čas krenula strasno in medias res, s krupnim kadrom golih djevojačkih bedara koja se ponad kafanskog stola ljuljaju u ritmu što ga spiker nije imenovao ćirilicom, ali mu jest kontrolirano porijeklo smjestio na slabo definirani Orijent. S rukama i bradama uprtim prema gore, gosti obiju prepunih kafana bez imalo zazora pričekali su da televizija obavi svoj posao, dok im se na licima moglo iščitati čak zadovoljstvo zbog ovako izražajne medijske afirmacije njihova pomno njegovanog estetičkog kriterija. A nije se vrtio, recimo, domovinski narodnjak Siniša Vuco, nego Svetlana Ceca Ražnatović, rođena Veličković, i, u slučaju druge dalmatinske konobe, Aca Lukas.

Otprilike istodobno, jedan visokotiražni hrvatski tjednik objavio je senzacionalistički naslovljen tekst o noćnim aktivnostima Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta u Zagrebu, u čijim prostorijama se organiziraju slušaonice karakterističnog melosa koji možebitno vrijeđa hrvatski nacionalni osjećaj, ali ga svejedno pohode mnogi zabludjeli mladi Hrvati. Ipak, moglo se ovdje pročitati i to da su članovi Prosvjetine knjižnice, koja na posudbu izdaje neobično veliki broj djela srpske književnosti, opet nerijetko Hrvati.

U krajnjemu južnom dijelu Novog Zagreba postoji kvart znakovitog imena Sloboština, i u njemu naizgled prosječna kafana M, koju svi zovu Kod Mome. Gospodinu je puno ime Momčilo Jović, i gazda je ugostiteljskog objekta već dugi niz godina. Gazda Momo rođen je u Makedoniji, a za sebe kaže da se osjeća "kao Zagrepčanin, odnosno Trešnjevčanin". Kako se ovdje snalazi, govori podatak da je on jedan od svjedoka u aktualnom suđenju velikoj grupi trešnjevačkih kriminalaca.

Osim navodno vrhunske punjene pljeskavice, kafana M subotom nudi live "narodnjake", tj. hitove u živoj interpretaciji. Razmjerno anonimni estradni umjetnici ovdje će vam bez problema otpjevati znanu muzičku numeru Dragane Mirković ili Tome Zdravkovića. A prostor je u tim trenucima zavidno posjećen, što znači da Momčilo Jović uopće nije morao staviti ključ u bravu nakon što su iz Zagreba odselile "žene oficira JNA" - govorilo se da isključivo one posjećuju koncerte Lepe Brene u Domu sportova - nego da i nakon zadnje seobe naroda ima ovdje dosta interesenata za tzv. ćirilicu...

O razbijačkom pohodu na Sloboštinu ovdašnji skinheadsi svakako ne pomišljaju; gazda je Momo jedan ozbiljan gospon, s kojim nema šale. Naime, prije negoli je smogao ulagački kapital za vlastitu birtiju, u mlađim danima radio je kao redar - reklo bi se ovdje "vunbacitel" - po drugim muzikama. Koncem prošle godine stanoviti je kavgadžija navratio u M, i mahnuo pištoljem prema konobaru. Momčilo Jović istrgnuo mu je oružje, oborio ga i napucao mu tane "u želudac". Čovjek je preživio, ali se nije vraćao u ovu birtiju. Osoblje i gosti ovdje su sasvim sigurni, što niti prije rata nije bio slučaj u svim radnjama sličnog usmjerenja.

I dok u kafanu Kod Mome zalazi manje pretenciozan i situiran svijet, sasvim različiti posjetitelji mogu se sresti u nekolicini drugih zagrebačkih lokala, kao što je npr. Fontana u Trnskom. I ovdje se često čuje radikalni novokomponirani žanr iz duše nekadašnje "uže" Srbije, no priča se da je jedina subota s nešto manjom posjetom bila ona uoči splitskog mitinga podrške pritvorenom generalu Mirku Norcu.

Aca Lukas: U Zagrebu je za sat i po pjevanja zaradio 30.000 maraka

Bučna ćirilica ne samo da ne nanosi duševnu bol momcima konceptualno odjevenim u crnu odjeću s etiketom prestižnih modnih kreatora, već oni ovdje redovito dolaze da bi bili viđeni od ostalih pripadnika svojega političkoga i kulturnog miljea. A taj milje je jednako neopozivo definiran s oba aspekta! Ili, riječima jednog posjetitelja Fontane: "Zašto bi mi to bilo čudno? Norac je jedno, muzika je drugo." Ovako savršena logika mogla bi se protegnuti do neslućenih civilizacijskih dometa, ali nije i neće lako. Problem sa ćiriličkom hipotekom u Fontani se ne osjeća jer narodnjake ćirilicom imenuju najčešće polupismeni malograđani, dok tu glazbu obožavaju uglavnom krugovi formirani na usmenoj predaji.

Očito, pored Sloboštine je Trnsko još jedan kvart u kojem bi se skinheadsi proveli kao bosi po trnju. Klijentela koja odlazi na mitinge podrške Norcu, ili se bavi utjerivanjem reketa po velegradskim predgrađima, teško da je vratila MUP-u naoružanje u višekratno ponavljanoj akciji prikupljanja dugih i kratkih cijevi, pod naslovom "Zbogom oružje".

Nisu svi poklonici narodnjaka ni tako iskreni niti tako lucidni kao citirani iz Fontane. Nogometaš splitskog "Hajduka" i nacionalne reprezentacije Igor Štimac inače je poznat kao ljubitelj najcrnjeg tzv. turbo-folka, od Jelene Karleuše do Andrije Ere Ojdanića. Na glasu je i kao čovjek vrlo rabijatan, pogotovo dok su uza nj gorile iz nekog od više lokala čiji je vlasnik. Nedavno je susjedu i konkurentu razbio kafić i glavu, jer ovaj navodno nije želio pustiti pjesmu o generalu Anti Gotovini, "nego je puštao četnikušu Cecu", kako se pravdao Štimac. Izjava se po Dalmaciji prepričavala kao iznimno uspješan vic.

Uzgred, Cecina djela su za hit posvećen Gotovini - teško zamisliv deseterački šund stanovitog Nika Bete - ostvarenje Billie Holiday i Boba Dylana u jednoj osobi.

Za razliku od klubova sa filmom o Milku Đurovskom, koji je izazvao gnjev besposlenih čuvara nacionalne čistoće, i kafana u kojima se redovito puštaju narodnjaci, koje bi skinsi zacijelo demolirali kad bi im moglo biti, videoteke, kao drugo moguće mjesto visokog rizika, posve miruju. Nije se valjda još dogodilo da bi netko ušao u videoteku koja posuđuje Bure baruta ili Lepa sela lepo gore pa sa bejzbol--palicom razbio dva reda kazeta i djevojku za pultom. Istina je, neke videoteke još uvijek pomalo diskretno drže osjetljivu ponudu, smještenu nekako između vesterna i crtanih filmova, ali ju neke i vrlo otvoreno izlažu s natpisom "SRPSKI". Ako ćemo pravo, to ispada više pomoć negoli diskriminacija.

Bez obzira na političko uvjerenje, kakav istinski filmofil bi na to zacijelo rekao da su rane iz Domovinskog rata jedno, a film Rane beogradskog režisera Srđana Dragojevića drugo. Ćirilica preživljava naočigled jednako među rustikalnim društvenim slojevima i mlađim urbanim svijetom koji se uporno ne odriče svojih Partibrejkersa ili Ekatarine Velike. Pa čak i više od toga, kao po nekom teoremu: što se manje u školama uči, đaci za nju pokazuju sve veći interes.

Arhiva Dani
231