ark Mazower je profesor i načelnik katedre historije na Birkbeck Collegeu londonskog univerziteta. Njegove posljednje dvije knjige - Evropa: tamni kontinent i Balkan donijele su mu nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada tokom prošle godine. Već godinama se priprema za obuhvatnu historijsku analizu uzroka i rata u Bosni i Hercegovini, ali još uvijek čeka dovoljan vremenski odmak, što historijska djela iziskuju. Ovu njegovu recenziju knjige Brendana Simmsa objavio je londonski Evening Standard.

Kako je Britanija pogriješila u Bosni Izgleda da se na svim stranama priča o novom svjetskom poretku, izgradnji boljeg, poštenijeg, stabilnijeg i ujednačenijeg sistema međunarodnih odnosa te uspostavljanju nekog smisla moralne svrhe u globalnim odnosima. Cinici se mogu lako zapitati odakle, najednom, sva ova priča dolazi.

Državnici, od Napoleona do Hitlera, često su sebi znali priuštiti da sanjaju velike snove u javnosti. Šta se desilo sa vizijama poštenijeg svijeta ovaploćenih u idealističkoj retorici Povelje Ujedinjenih nacija? Možda su se zaglibile u živom pijesku i maglovitijim realnostima hladnog rata. Šta se desilo, govoreći već o tome, sa novim svjetskim poretkom koji je Bush senior obznanio poslavši svoje trupe u bitku protiv Sadama Huseina, izabranog međunarodnog neprijatelja prošli put? Sahranjeno u košmaru Balkana. Ovdje dolazimo do važnosti ove žive i korisne knjige.

Čitajući Najmračniji momenaat, lako je uočiti kontrast između strastvenog moralnog oratorija Tonyja Blaira tokom njegove bitke u Afganistanu i oprezno amoralnog realizma njegovog prethodnika (Johna Majora) u Jugoslaviji deceniju ranije! Izgleda kao da je pravi zadatak pred britanskom vladom sada sahraniti jednom za svagda sjećanja na pasivnost Majorove vlade te nadoknaditi štete koje je ova zemlja imala u pogledu međunarodnog respekta i prestiža.

Istina, kao što Simms raskošno demonstrira, nešto što je započelo kao opreznost, završilo je tako da su ovu zemlju saveznici uvukli u umiješanost koju vođe niti su željele niti su vjerovale u nju. Greška je bila u, kako autor naziva, "konzervativnom pesimizmu" - pristupu koji je vodio Majorovu vladu da odbije ideju sopstvene intervencije, ali i da marljivo sprečava bilo koga drugog da interveniše. Satiričan stil Simmsa sumira politički krajolik vremena, tako da malo ko zaslužuje bilo kakvo priznanje. Brbljivci iz Ministarstva odbrane precijenili su snagu bosanskih Srba; parlament je učinio sve da izbjegne ovu temu i završio u uskogrudnosti; štampa, uz nekoliko časnih iznimki, smatrala je da analiza znači slijeđenje vladinih brifinga, dok je javno mnijenje ostalo uglavnom nedirnuto, čak i kada je jedan demonstrant sam sebe zapalio ispred zgrade parlamenta.

Zbog toga je uzaludno bilo demonstrirati tražeći promjenu vladine politike. Imajući protiv sebe snage inercije, bilo je beskorisno sugerisati da i moral i sopstveni interes ne nalažu učiniti što je moguće manje, već pomoći vladu koja se zasnivala na razumnom i civilizovanom pristupu multietničkim odnosima pokušavajući se spasiti od naoružanih i dobro podržanih nacionalističkih fanatika koji su nastojali primijeniti nacističku politiku poput etničkog čišćenja ne bi li kreirali paradržavu samo za sebe i ogroman izbjeglički problem za sve ostale. Pod tako malim pritiskom, uglavnom odozdo, za aktivniju i časniju politiku, Majorova vlada imala je otvoren put da radi ono što najbolje zna - gotovo ništa.

Plejada britanskih diplomata podjednako je kombinovala aroganciju, uzdržanost i kratkovidnost. Douglas Hurd i Malcolm Rifkind pokušali su predstaviti rat kao čisto humanitarni problem te su sugerisali da dok građanski ratovi plamte širom svijeta, teško je naći razloge zašto bi Britanija intervenisala baš u ovom. Političari, prethodno bez poznavanja balkanske historije, izumili su stoljeća uzajamne mržnje ne bi li opravdali sopstveno nečinjenje. "Pouzdani izvori" iz obavještajnih službi potiho su širili saznanje da je bosanska vlada notorno nepouzdana te da se Srbe pogrešno shvata.

Majorova vlada imala je jednog saveznika - Ujedinjene nacije doktora Boutrosa Ghalija. Ovo dvoje učinili su sve da predstave kako su sve strane u Bosni jednako loše. UN se našao u apsurdnoj poziciji da štiti Bosance istodobno im ne dozvoljavajući da se sami brane. Ipak, postepeno je izašlo na vidjelo da ono što je bilo na ulogu u Bosni prevazilazi Balkan. Tokom 1994, UN je dozvolio pokolj od blizu milion civila u Ruandi. Ugled organizacije je izgubljen. Naredne godine snage bosanskih Srba zauzele su zaštićenu zonu Srebrenice te ubile više od 5.000 muškaraca. NATO je uvidio šta se desilo sa UN-om te je bio odlučan da spriječi da se isto i njima ponovi. Pod kombinovanim američko-francuskim pritiskom, uloga UN-a u Bosni je smanjena, pomoć antisrpskim snagama je uvećana i serija munjevitih ofanziva u ljeto 1995. natjerala je bosanske Srbe u povlačenje. Rat je ubrzo doveden do kraja.

Međutim, Sjedinjene Države do tada već su razvile antipatiju prema britanskom razvlačenju. Stvari su promijenjene tek dolaskom Blaira u Downing Street. Odjednom je Britanija vođena čovjekom čija moralna retorika zvuči tako pozitivno američki. Tokom kosovske krize, on je izgradio liderski profil i zvučao je ratobornije čak i od Washingtona. Posljednji rat potvrdio je bliskost premijera gotovo prevladavajuće iskrenosti i njegovog američkog saradnika po rangu.

Nije bitno što je demokratu naslijedio republikanac: novi britanski aktivizam privlačan je za obje partije. Da li je to dobro za Britaniju, drugo je pitanje. Simms tvrdi da su tokom britanskog "najtamnijeg trenutka" u Bosni nedostajali razboritost baš kao i moralnost. Trenutni Blairov pohod ne ostavlja upitna moralna načela, već prosuđivanje. No to je već drugo pitanje.

Lordovi na zadatku Značajan dio knjige Brendan Simms posvećuje Davidu Owenu, često prikazanom kao arogantnom predstavniku više klase koji je tokom svoga zamaka karijere stigao na Balkan zamijenivši jednog drugog lorda - Carringtona. Potrebno je nekoliko pojašnjenja o Owenu pošto je u bosanskohercegovačkoj štampi ponekada pogrešno prikazivan čak i od strane nekih bivših diplomata u Londonu kada je opisan kao "ministar vanjskih poslova kao član Liberalne partije" iako ova partija već godinama de facto ne postoji, a nije participirala u vlasti više od pola stoljeća. Čitav je niz poluistina izrečen o doktoru Owenu te, čisto informacije radi, treba potvrditi da jeste bio ministar vanjskih poslova, ali kao član Laburističke partije. Medicinska profesija i politika prožeti su kroz njegov život i pokazao se uspješnim u obje; mada kasnije donekle zapostavivši svakodnevno bavljenje medicinom, nastavio je insistirati na doktorskoj tituli, što je neuobičajeno za britansko društvo, čak i kada je relativno mlad postao šef britanske diplomatije.

U historiji, međutim, ostat će bolje upamćen ne kao čovjek koji je bio u vrhu partije (broj tri), već kao osoba koja je pokušala uništiti laburiste. Sa nekolicinom istomišljenika osnovao je socijaldemokrate, kritikujući prečvrstu vezu stare laburističke organizacije sa tradicijom i kriveći takvu politiku za učestale neuspjehe partije na izborima. To je doba Margaret Thatcher, ne zaboravimo. Socijaldemokrati su se pokazali previše slabim privukavši neznatno članstvo i imajući svega četiri predstavnika u parlamentu. Tada slijedi fuzija sa posrćućim liberalima i nastaju liberali-demokrati. Međutim, nakon što je bezuspješno pokušao podijeliti laburiste, Owen doživljava još jedan neuspjeh. Naime, on je zagovarao saradnju i ujedinjenje sa konzervativcima, što je članstvo odbilo i ujedinilo se sa liberalima. On je postao vanpartijski čovjek i definitivno se udaljava iz glavnih tokova politike uzimajući "azil" u Domu lordova. Gotovo svaki važniji ministar po isteku mandata biva nagrađen lordovskom titulom i ona ništa nema sa Owenovim porodičnim porijeklom. Kako je bio dovoljno mlad i ambiciozan a ipak sklonjen u stranu te bez izgleda za rehabilitaciju na glavnoj političkoj sceni, nastojao se dokopati neke prestižne funkcije na koju se ne biva izabran, već delegiran. Za takvo što potrebne su čvrste veze sa vladajućim establišmentom. Nadao se i bio glavni kandidat za mjesto posljednjeg britanskog guvernera Hong Konga, ali mu je izmaklo. I tada se dešava Bosna.

Owen nije dugo čekao i naznačio je javno sopstveni interes. Brendan Simms prati lordov angažman od tog momenta: "Lord Owen spektakularno je izašao na bosansku pozornicu u ljeto 1992. Preneražen novinskim izvještajima o srpskim koncentracionim logorima, on je 30. jula poslao pismo premijeru (Majoru) te ga faksirao Evening Standardu i Press Associationu. 'Nije pretjerivanje', Owen je napisao, 'da se kaže kako smo pedeset godina kasnije svjedoci scena u Evropi koje preslikavaju rane faze nacističkog holokausta pod odvratnim opisom 'etničko čišćenje'. Ja tražim da ne prihvatite konvencionalno vjerovanje kako ništa ne može biti učinjeno vojnim sredstvima… Prvi i osnovni korak je prijetnjom sile zaustaviti upotrebu i pokrete vojnih aviona, tenkova, oklopnih vozila i artiljerije na bivšoj teritoriji Jugoslavije. To potpada potpuno pod ovlasti NATO-a da uspostavi takav prekid vatre… Ako se ništa ne učini sada, neće ostati bukvalno ništa od Bosne za muslimansku populaciju da pregovara.'"

Owenova evolucija Nešto kasnije, Simms je našao dodatnu potvrdu ovakvog Owenovog stava:

"Jasno je da postoji rizik po NATO avione jer mogu biti oboreni projektilima zemlja-vazduh jugoslavenske armije, ali to neće predstavljati tako sofisticiran izazov za NATO kao što je bila iračka protivvazdušna odbrana. Možemo se također nadati da, grubo reducirajući upotrebu teškog naoružanja, Muslimani u Bosni mogu zadržati sopstvenu teritoriju i u slučaju budućih mirovnih poregovora imat će neki ulog za pregovaranje."

Kasniju opasku Boutrosa Ghalija da Bosna može postati novi Vijetnam, Owen je odbacio kao "glupost", navodi Simms te dodatno citira Owena iz perioda ljeta 1992: "Mi trebamo nametnuti prekid vatre… Od vitalnog je značaja ne dozvoliti aneksaciju Bosne i protjerivanje muslimanske populacije iz svojih središta. Mi moramo imati jako evropsko vojno prisustvo i SAD moraju biti uključene, ali samo u manjem obimu. Prava snaga je NATO."

Ovakvi stavovi donijeli su lordu mjesto pregovarača Evropske unije iako mnogi to nisu željeli, uključujući Radovana Karadžića: "Pošto lord Owen kategorički tvrdi da ne vjeruje u ispregovarani mir bez vojne intervencije, i to protiv samo jedne strane, on nije u poziciji da pregovara." Simms navodi da je ovakvu poziciju Owen zadržao tokom prvih desetak sedmica u novoj ulozi spominjući da "međunarodna zajednica ne može prihvatiti filozofiju prava jačeg koju zagovara general Mladić", usprotivio se pokretima bosanskih Srba "koji još uvijek izgleda da žele teritorijalno jedinstvenu etničku provinciju", te pozvao na "oštru akciju uspostave zone zabrane letenja". Međutim, ovaj pristup je ubrzo potpuno promijenjen. Autor Najmračnijeg momenta objašnjava da je Owen bio gubitnik u britanskoj politici jer je zapravo išao ispred vremena - pro-Evropljanin, pro-NATO i principijelno ne previše politički udaljen od Amerikanaca. Pravi čovjek za predstojeće integracije. Razlozi za "bosanski fijasko leže u lošoj procjeni, vremenski pogrešnom izlazu, nesinhronizovanoj vezi između sredstava i ciljeva te, više od svega, opsesivno očinskom odnosu prema sopstvenom djelu - Vance-Owenovom mirovnom planu".

Sopstvenu evoluciju Owen je ovako predstavio: "Već tokom prve sedmice od preuzimanja dužnosti kopredsjednika, shvatio sam da nema nevinih među političkim i vojnim rukovodiocima na sve tri strane u Bosni i Hercegovini. Ovo ne znači da su oni isti i obični je eskapizam pretvaranje da nema razlika među njima. Postoji i ostaje ogromna razlika između strahota koje su počinili lideri bosanskih Srba te činova počinjenih ili odobrenih od strane vođa bosanskih Hrvata ili bosanskih Muslimana."

Sabotaža NATO-a Simms nalazi i sljedeći korak u razvoju misli Davida Owena, koji u maju 1993. opisuje situaciju kao "vrlo kompleksnu sa dubokim historijskim korijenima", a mjesec kasnije pojasnio je da "postoje elementi agresije, elementi građanskog rata te elementi provokacije na svim stranama". Još je preciznije objašnjenje Owenovog vojnog savjetnika. Brigadir Graham Messervy-Whiting tvrdio je da bosanski Srbi "suviše često se nađu u situaciji da završe opisani kao jedini kauboji sa crnim šeširima". U svojim memoarima, koje je Simms detaljno proučio, Owen je objavio i tri fotografije porušenih bogomolja - katoličke crkve, pravoslavne crkve te džamije... Kasnije je Owen pojasnio da je izbor slika da se pokaže kako su sve strane napadale religiozne simbole ostalih, ali je odbio postojanje bilo kakve namjere da se izjednačava upotreba ove prakse.

Boutros Ghali: Učinio sve da predstavi kako su sve strane u Bosni jednako loše. UN se našao u apsurdnoj poziciji da štiti Bosance, istodobno im ne dozvoljavajući da se sami brane

Brendan Simms vidi čistu vezu između Owenovog mirovnog plana i hrvatsko-bošnjačkog rata: "Hrvati su vidjeli 'zeleno svjetlo' iz Ženeve i ništa ih više nije moglo zaustaviti", iako navodi kako Owen tvrdi da je "koalicija pucala tokom cijele 1992.". Konačno, da bi se zaokružila slika o evoluciji, Simms je pronašao Owenovu tvrdnju da je "hrvatsko-muslimanski rat obično definisan u vremensko razdoblje između januara i marta 1994.". Ovom pogledu autor konfrontira čitav niz izjava britanskih oficira koji su se zadesili na ratištu tokom 1993. te su, poput pukovnika Boba Stewarta, vidjeli jasnu vezu između mirovnog plana i otvorenog rata. Citiran je još jedan autor knjige o Bosni i Hercegovini, Antony Lloyd: "Predviđene granice bile su toliko u korist Hrvata da je to bilo smiješno. Čak su se i oni šalili govoreći da HVO je skraćenica za 'Hvala, Vance Owen'."

Međutim, Owen je imao probleme i sa onima čije je interese zapravo zastupao. Tako je Douglas Hurd bio eksplicitan: "David Owen tvrdi da bi bilo moguće uspostaviti silom Vance-Owenov plan. Razumijem zašto on tako misli, kao što razumijem zašto je tako kritičan prema Amerikacima za koje smatra da podrivaju plan, ali ne vjerujem da je moguće plan ostvariti."

Lord je postao toliko opsjednut sopstvenim planom da je počeo opstruirati druge inicijative za okončanje rata ili barem prekid vatre ako bi uvidio da ugrožavaju njegovo čedo - mirovni plan. Na početku 1994, kada je NATO akcija "visila u zraku" povodom masakra na Markalama, Owen je, po sopstvenom priznanju, to pokušao sabotirati, tvrdi Brendan Simms: "Prvo je odbacio kao 'tehnički nekorektan' govor francuskog ministra Alaina Juppea o 'okončanju opsade'. Potom je pokušao smanjiti zonu zabrane koju su zahtijevali Francuzi praveći prognoze kako će Srbi uzvratiti i generalno sugerišući da prijetnja NATO akcije ugrožava mirovni plan koji je još jednom pred samim ostvarenjem."

Razvoj događaja išao je protiv Owena. Vremenom je njegova uloga marginalizovana, i kada je konačno odstupio u junu 1995, vijest nije bila zapažena.

Edward Mortimer je zapisao u Financial Timesu da je odlazak "mogao iznenaditi one koji nisu znali da je (Owen) još uvijek bio na toj dužnosti".

(Nastavit će se)

Owen o Mladiću

U knjizi se potanko navodi i Owenova bliskost sa Miloševićem, koju on opravdava ratom u Bosni, za čije rješenje je smatrao Miloševića ključnim. Zbog ovakvog stava lord se našao pod velikim pritiskom i napadima od Evropskog parlamenta. Hans van den Broek javno je optužio Owena za "strategiju kapitulacije" i "legitimiziranje agresije". Članovi Evropskog parlamenta dali su 160 glasova za smjenu Owena i samo 90 protiv. Kada ga je hrvatski pregovarač Hrvoje Šarinić upitao da li je istina da je Owen napisao uvod za Mirinu knjigu objavljenu u Rusiji, Milošević je odgovorio da "Owen je naš dobar prijatelj, i Mirin i moj, ali nije napisao uvod iako je imao nekoliko dobrih sugestija".

Owen o Miloševiću

"On je na neki način želio pravu bitku vjerujući da je borba protiv Muslimana ispod srpske časti. Za Mladića se naširoko misli kako je umješno ratovao oko Knina. Nikada nije izgledao uplašen od NATO-ovih vazdušnih napada ili američkih prijetnji o ukidanju embarga. On bi možda i priželjkivao oboje da se desi, ne bi li se riješio političara i konačno poveo rat bez rukavica."

Arhiva Dani
231