trenutku iskrenosti i samokritike, bivši je premijer Edhem Bičakčić izjavio kako će njegova vlada ostati zapamćena i kao nekulturna. Ovakva izjava nije se odnosila na načitanost ministara, njihovo poznavanje historije umjetnosti, ili bontona za govornicom i u fotelji, već na činjenicu da je za vrijeme njihovog ministrovanja budžet federalnog Ministarstva kulture rezan do te mjere da je na kraju više podsjećao na origami nego na ozbiljnu federalnu podršku događajima "od značaja za Federaciju".

Doduše, treba prvo definisati šta je to "od značaja za Federaciju". Odgovor na ovo ozbiljno parlamentarno pitanje mora se izglasati konsenzusom federalnih partnera. A oni su se do sada uspjeli dogovoriti kako su za narode Federacije značajni (i zajednički) samo SFF, Sarajevska zima, MESS i ARS AEVI. To znači da su se do sada ovi festivali pomagali sa oko 100.000 maraka. Davno su prošla ona lijepa vremena, uzdahnut će umjetnici, kada je i izbor za Miss opkoljenog Sarajeva predstavljao kulturni događaj koji čuva identitet i dignitet BiH.

Kolaps logike Danas, kada floskula "kulturni duh" tjera na povraćanje, o dignitetu mogu govoriti samo oni koji ne znaju kako Bihać nema pozorište, da u cijeloj BiH ima 38 kina, kako su izložbene dvorane rijetki incidenti u životima likovnih umjetnika, da domovi kulture ili truhnu ili su pretvoreni u diskoteke, i da je ono malo kulturnog života sprcano u općine koje čine Kanton Sarajevo. Na veliku radost kantonalne vlade i resornog ministarstva, s obzirom da se prema Dejtonskom sporazumu ta privilegija plaća i to finansiranjem svega - od Arhiva BiH do plate posljednjeg bibliotekara u Kantonu.

I mada biblioteka baš i nije napretek, nejaka leđa Kantona Sarajevo već šestu godinu pucaju pod teretom institucija čiji su osnivači bivša republička skupština i koje bi po svakoj logici morale biti usvojenčad današnje Federacije. "A šta je kod nas logično? Logika je ovdje kolabirala", kaže Dubravko Lovrenović, zamjenik federalnog ministra kulture.

Na pitanje šta, u situaciji kada je Dejtonski sporazum svu nadležnost u kulturi, obrazovanju, nauci i sportu prebacio na kantone, radi federalni ministar, gospodin Fahrudin Rizvanbegović je svojevremeno odgovorio - koordinira. Novi ministar i njegov zamjenik ovakvom ulogom nisu baš zadovoljni, ali ostaje činjenica da nadležnosti nad kulturnim institucijama nemaju. "Mi ne pristajemo na tu funkciju, jer šta možemo koordinirati - kaos?!", kaže Lovrenović. Pa šta onda rade? "Finansiramo one projekte koji imaju poseban značaj za Federaciju", odgovara zamjenik ministra kulture i dodaje kako je ovih projekata u periodu od aprila do septembra tekuće godine bilo 101, što je mnogo bolje u odnosu na prošlu godinu, kada je u istom razdoblju pomognuto 64.

Nažalost, spisak svih finansiranih projekata može se samo pogledati, ali ne i dobiti za ponijeti jer "nije sređen". Ono što na prvi pogled upadne u oko je stavka - aviokarta za gospodina Emira Nuhanovića. Značajno za Federaciju? "Mi smatramo kako posao koji gospodin Nuhanović obavlja nije značajan samo za Federaciju, već i za cijelu BiH. Tragično je da mi moramo finansirati karte, ali takav je svijet u kojem živimo", odgovara Lovrenović.

Da te nije, Alija Za ovu, sve druge stavke u oblasti "kultura", ali i za tri druge oblasti koje se nalaze pod okriljem federalnog Ministarstva za obrazovanje, nauku, kulturu i sport, Federacija je izdvojila 2.400.000 maraka. Prema izvještaju, do septembra je za kulturu potrošeno 960.000 maraka. "Sreća je pa Vlada gospodina Behmena ima sluha za ovo ministarstvo, tako da odluke o finansijskoj pomoći kulturnih manifestacija često donosi interventno, ne opterećujući naš budžet", dodaje Lovrenović. Tako su iz budžetskih rezervi već izdvojena sredstva za obnovu kule u Gradačcu, Bobovca, starog Jajca… "Ovo ministarstvo je prisutno u sedam kantona, a nadamo se da ćemo do kraja godine pokriti i preostala tri kantona ukoliko oni predlože projekte od federalnog značaja", kaže gospodin Lovrenović. Nepokriveni kantoni su zapravo oni kantoni sa hrvatskom većinom, koje je od predlaganja kulturnih događaja od značaja značajno omela hrvatska samouprava.

U situaciji kada iz gotovo svakog kontejnera u Federaciji BiH vire stopala onih koji su također stavke nekog od ministarstava, a kultura u dnevnoinformativnom mjestu zauzima prostor nakon prognoze vremena, malo ljudi je svjesno činjenice da je ulazak u EU uslovljen ne samo političko-ekonomskim uvjetima već i promjenama u kulturi koje su prije nas već prošle sve zemlje u tranziciji. To prije svega znači napraviti analizu razvoja kulture u proteklih 50 godine. Dakle, u našem slučaju, raskopavati po vrlo rovitom terenu preispitivanja da li se radilo o "komunističkom susprezanju svih nacionalnih vrednota" ili se sad radi o "uništavanju zajedničkih radi isticanja nacionalnih interesa".

Na nivou države još uvijek se ne može utvrditi ko će biti odgovoran za raspetljavanje ovakvog čvora. Osim toga, kad god se počne sa ovom studijom, za njenu finalizaciju potrebno je vrijeme, nakon kojeg bi EU trebala poslati grupu neovisnih eksperata da utvrdi stanje stvari na terenu i uporedi ih sa izvještajima. A oni kaiševe stežu na svim poljima, tako da je potpuno nerealno očekivati da otvore kesu kada je u pitanju naša kultura. Jedina osoba koja je to radila iz ovih ili onih razloga je George Soros, koji je jednom prilikom izjavio kako, da je znao kako ova država ne pomaže centre za savremenu umjetnost, nikada to ne bi uradio ni sam. "Kad ne trebaju nikome, ne trebaju ni meni", rekao je tom prilikom.

Kako onda naći i to malo para što se izdvaja? "Zašto ne i oporezivanjem", pita Lovrenović, koji dodaje kako Švedska za kulturu izdvaja 500 maraka po glavi stanovnika, dok Bosanci od usta odvajaju samo devet. "Problem je što ovdje nema sistemskog rješenja. Mi smo zato pokrenuli inicijativu da se potpiše sporazum između kantonalnih ministarstava i ovog ministarstva i da se utvrdi šta su tačno čije obaveze i koliko novaca svako daje kada su u pitanju festivali. Za ovakav korak potrebna je i podrška Vijeća ministara, koje bi se na taj način, ako ništa, ono bar simbolično uključilo u raspetljavanje ovog čvora", kaže Lovrenović.

Mada je činjenica kako su festivali zaista najveća stavka u pominjanom pregledu finansiranih događaja, ostaje i gorčina izjave direktora MESS-a Dine Mustafića kako će radi neizvršenih obaveza prema ovom festivalu od strane federalnog Ministarstva kulture započeti festival, skupiti publiku u pozorište, a onda samo ugasiti svjetlo da bi pokazao mrak koji vlada u našoj kulturi.

Manifestacije manipulacije "Ja moram reći kako smatram da su svi oni projekti koji koštaju preko milion maraka za naše uslove megaprojekti i veliki problem. To ne znači da nam ne trebaju festivali. Trebaju i ostat će, ali ako saberete rashode tih festivala, potrošili ste sav naš budžet. U situaciji u kojoj mi živimo, kada nema za penzije ili za plate, teško je ponuditi ozbiljan proizvod iz kulture", kaže Lovrenović. "U proteklih šest godina mi smo imali jedan princip supkulture, manifestacija koje su za cilj imale manipulaciju masama i izborni inžinjering. U takvoj situaciji treba se i mora njegovati ono što su istinske manifestacije značajne za državu", dodaje Lovrenović, odbijajući odgovoriti na pitanje o kojim se manipulatorskim manifestacijama radi.

Mada su na udaru uvijek prvo festivali i mada se uvijek pred samo njihovo održavanje beskonačno raspravlja o tome šta nam treba a šta nam ne treba, ostaje neriješeno pitanje i devet institucija koje bi trebale biti (a u svakoj drugoj državi i bile) od ogromnog značaja, ne samo za Federaciju već i za cijelu BiH. Ako se od pozorišta može tražiti da dio prihoda obezbijedi prodajom karata, kako tražiti od Zemaljskog muzeja ili Državnog arhiva BiH da zarađuje pare? "To je sve pitanje onoga što nam je ostavio Dayton, a što je neodrživo. Mi imamo šest godina prakse i više se ne radi o laboratoriji, već o životu koji je pokazao kako su neke stvari neodržive. Moraju se tražiti nova ustavna rješenja koja će ovom ministarstvu dati veće ingerencije, ali i obaveze", kaže Lovrenović.

U cilju rješavanja čvora oko toga ko koga plaća, morat će se formirati radna grupa koja će pripremiti prijedlog kako finansirati ove institucije i kako ih skinuti sa vrata kantona. Što, ma koliko se činilo, nije nimalo jednostavno. Niko ne voli obaveze davanja para, ali privilegije vole svi. U svakom slučaju je jednostavnije obećavati "biće, biće" nego se odreći prava osnivača.

A kako će biti, pokazuje i nedavna izjava ministra kulture Kantona Sarajevo Gradimira Gojera kako (pojednostavljeno) para više nema. Da je ovaj tekst kojim slučajem jedna od epizoda Letećeg cirkusa Monty Pythona, sad bi se ukazao odrpani čiko i rekao: And now something completly diferent.

Arhiva Dani
231