ma ona novinarska, koja nije samo novinarska nego i filmadžijska i još nečija, koja kaže da ako ne znaš šta bi radio, a ti se onda uhvati Roma. Sa njima nije, niti može biti dosadno. A i sve kad bi znao šta bi radio, red je barem jednom godišnje otići i posjetiti ih. Na Gorici je stanje nepromijenjeno. Prokišnjava kako je prokišnjavalo i lanjske godine, jedino je mali Bebe, stariji za godinu, u međuvremenu zijanio i drugu sandalu. Ako je neko uspio do sada negdje klepiti onu sijalicu za banderu i uvrnuti je, može biti da na Gorici i ima ulična rasvjeta, a ako nije, onda nema. A bit će da nema pošto se već decenijama Romima na Gorici, u općini Centar, sprema dislokacija. Šta im imaš uvrtati sijalicu na banderu kad im svakako valja seliti. Odsad pa za sto godina. Ne isplati se ulagati, je li, u infrastrukturu. Toliko o suštinskim problemima. Inače je roma(n)tično, kao i uvijek.

Pošto se Romi na Gorici s pravom smatraju rođenim Sarajlijama, starosjedilačkog tipa, to sa njihovim dislociranjem Općini Centar usložnjava problem. Ono što nije uspjelo Centru, jeste Novom Sarajevu. Oni nemaju baš nekog iskustva sa romskim naseljima u užim urbanim zonama pa bi radije da ga nikada i ne steknu kad već nisu do sada. A malo im je falilo.

Lokacija Neposredno nakon reintegracije Grbavice Romi su se spontano i neopaženo uselili u ona četiri zapaljena nebodera prekoputa isto tako zapaljenog hotela Bristol. U vrijeme kada nije bilo deložacija i kada se svako o svom (ispostavit će se, privremenom) krovu bio zabavio, niko na njih i nije obraćao pažnju. Dolazili su, sam Bog zna odakle, i u one sablasne nebodere unosili život i sekundarne sirovine.

Problemi su nastali kada je sa četvrtog sprata prvog nebodera počeo pijevac pjevati. Nesretni horoz nije kako treba ni najavio da je svanulo a već su se pojavili općinari sa pričom kako je vakat seliti jer su, eto, neboderi došli na red za renoviranje, a da bi se moglo renovirati, treba ih prvo propisno isprazniti.

Mada i najmanje dijete u gradu zna da ovi neboderi na red za rekonstrukciju neće doći nikad, a možda ni tad, Općina Novo Sarajevo je, služeći se malo šupljom pričom, malo milicijom, uspjela sasjeći nastanak romskog naselja u samom korijenu. Tačnije, negdje oko četvrtog sprata, dokle su već novi stanari bili dobacili. U deložiranju su imali i podršku takozvane javnosti. Dok su se vrtili oko prizemlja nebodera, Rome na Grbavici niko nije ni primjećivao. Tek kad su počeli provirivati sa prozora viših spratova, za komšiluk su postali ruglo.

Opasnu tendenciju napredovanja ka samom vrhu nebodera romska zajednica na Grbavici imala je one godine kad su sa Kosova pristigli prognani Romi. Domaći Romi su svoje nesretne sunarodnike sa juga, više iz geografskih razloga, nazvali Šiptarima. Kada su ovi nakon kratkog vremena vidjeli da se zbog promahe u neboderima Novog Sarajeva ništa apsolutno romantično ne da napraviti, većina ih se radije, dobrovoljno i bez milicije, odlučila ostatak života provesti u Milanu. Zdravorazumski. Kad su već Šiptari, radije će to biti u Italiji nego u Sarajevu.

A da su znali kako će na kraju proći, i ovdašnji Romi bi radije otišli u Šiptare nego što su otišli u Nedžariće. Općina Ilidža.

Dislokacija "Prvo, nemoj ništa da slikaš, nismo mi majmuni", riječi su dobrodošlice za novinarsku ekipu koja je, umjesto da fino ode na Goricu i napravi što se da napraviti, radije izabrala da posjeti iste one Rome ljetos istjerane sa Grbavice i tek useljene u razvaline Doma penzionera u Nedžarićima. Na novinare su ljuti k'o puške. Vjeruju da su oni, pišući o romskom životu i problemima, kumovali njihovom izgonu iz nebodera, što je tek dio istine.

Pisanje o tome kako nemaju šta jesti, niti se čime grijati, te kako nemaju vode ni struje pa su im djeca musava, po Rome je imalo kontraefekat. I umjesto da im se obezbijede minimalni ljudski uslovi, što, naravno, košta, jeftinije i jednostavnije ih se (problema) riješiti tako što ćeš se riješiti samih nosilaca problema - Roma. "A taman smo bili obezbijedili minimalne uslove za život. Zakrpili smo bili sve da nije više ni puhalo", sa nostalgijom se sjećaju grbavičkih nebodera. I sad sve ispočetka. Samo što su sada skontali da se više nikome ne smiju žaliti. Ako samo zakukaju, a za kuknjavu bi imali toliko razloga, doći će to do ušiju Općine Ilidža, koja svakako ima svojih problema, i neće se ni ovdje zabaviti. Niko ne voli nesreću, a Romi su, po ovdašnjim shvatanjima, upravo nevolja. Svakako su zbog blizine vrlo prometne saobraćajnice i ovako na oku pa gledaju da budu što neupadljiviji. Čak su sa te strane prema saobraćajnici, pa i sa one prema Oslobođenju, očistili svo smeće. Kažu da bi bili radi da im se kao i ostalim građanima obezbijede kontejneri za odvoz smeća, za šta im ne bi bilo žao i plaćati.

Kategorije nevolje Iako na prvi pogled djeluju kao složna romska zajednica, nakon pet minuta gledanja vidi se da od sloge nema ništa. Kad su nasamo, koriste svaku priliku da rondaju jedni na druge. Oni koji imaju izbjeglički status i koji su bili u Armiji BiH, a ima ih pa su bili na haubici u Petom korpusu, najprije kažu da bi bilo bolje da su ih sve pobili da se više ne pate, a tek onda kako smatraju da bi bili serbezniji i da bi lakše pružali otpor dislokacijama da nemaju za vratom ove bez ikakvog statusa. Ti bez statusa su, kažu, Romi iz Zenice, Tuzle, Živinica, koji ustvari imaju tamo svoje domove, samo dolaze ovdje u Sarajevo da prose. Zbog njih svaku večer milicija dolazi, a humanitarne organizacije i donatori nikad. Pa ni predsjednik udruženja Roma ne svraća, nego samo obilazi Rome po Aneksu, Švrakinom Selu i Buća Potoku.

I doktori nikad ne dolaze. Od stotinjak što gole, što bose djece, ni jedno ne ide u školu, a teško bolesno je jedno. Nusret (Rasima) Imširević ima dvije godine i paralizovan je. Ne vidi i ne može ni rukama ni nogama. Doktori su rekli da mu nema lijeka prije inostranstva, a za to treba para. A para nema. Pa eto, ako ima ko human da pomogne, zna gdje ih može naći. Još ove zime, jer se nadaju da ovi iz Općine Ilidža nisu toliki katili da ih iz Doma penzionera izbace sad u novembru. Nadaju se miru barem do Đurđevdana. Dotad, malo macolom lupaju stare motore, vade i tope bakar i olovo, i žive svoj život. Ni blizu onome "apsolutno romantičnom", kakav su živjeli u filmovima Emira Kusturice. I bez obzira kako se surovim činio romski život iz Skupljača perja, filma Aleksandra Saše Petrovića, pa i onaj iz Gipsy magica Stoleta Popova, to je u očima Roma iz Doma penzionera u Nedžarićima još uvijek nedostižna životna kategorija.

A kako je tek "Šiptarima", izdvojenim u posebno krilo ove šarene a nevesele naseobine, sa kojima se slabo ko od ostalih Roma ovdje druži, može se samo slutiti.

Ljudi su različiti. Nije isto ne biti i biti Rom. Pa onda nije isto biti rođeni Sarajlija i ne biti Sarajlija. Pa biti izbjeglica. Pa onda biti Rom, pa biti Rom Šiptar. A najgore je, kažu Romi, uopće ne biti. "Bolje je biti nego ne biti", jebo te Šaban. Bajramović.

Arhiva Dani
231