A kada ste vi zadnji put ušli u muzej?

Muzejsko predsjedništvo Kada je tokom '90-ih, nakon svih opsada, konačno formirana Bosna i Hercegovina, postavilo se pitanje gdje će se postaviti okrugli sto oko kojeg će se sastajati predsjednici. Te tamo ćemo, te žvamo ćemo, dogovoriti se nikako nisu mogli. Konačno je nekome, a historija ne bilježi kome, palo na pamet da bi zgrada Zemaljskog muzeja u Sarajevu bila idealno mjesto. Tako i bi. Malo se okrečilo, al' samo toliko da u prostoriji u kojoj se donose odluke ne otpada malter po skupim odijelima predsjednika i pomoćnika, ubacile se desetine kvarcnih grijalica jer muzej nema grijanja još od završetka rata, a zna se ko se u državi smrzavati ne smije, pa sjedi i zasjedaj. Kad je došao račun za struju i muzejski radnici, koji tvrde da temperatura u muzeju mnogo više odgovara eksponatima nego njima samima, skontali kako račun ne mogu da plate, počeli su ga slati na sve adrese - od Visokog predstavnika do svih kabineta i pomoćnika. Račun nije platio niko. Kako tada, tako do danas.

Predsjedništvo se u Zemaljskom muzeju ne sastaje otkako ga je napustio Momčilo Kraji-šnik, poznat po svojoj ljubavi prema muzejima. Porijetko ga od tada obiđu i ministri, predsje-davajući vijeća i savjeta, zamjenici, pomoćnici i ostali. Za njihovu, a i informaciju svih drugih, Zemaljski muzej u Sarajevu je na istoj adresi, još uvijek nema grijanja (jer nema ko da plati račun), a freske još uvijek prijeteći vise sa stropa, pružajući mogućnost istinskom zaljubljeniku umjetnosti i historije da mu baš te i takve rijetke freske razbiju glavu.

Ništa bolje stanje nije ni u ostalim muzejima koji (na manje-više istim adresama) rade u gradu i nisu imali čast da plate račun za struju nakon sastanaka Predsjedništva BiH. Historijski muzej, Muzej grada Sarajeva i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti žive isključivo od have, ljubavi prema poslu i kantonalnih dotacija.

A kriv je Dayton. Zahvaljujući čuvenom i mnogo puta pominjanom zakonu po kojem je kultura u nadležnosti Kantona, Sarajevski kanton i ministar mu kulture Gradimir Gojer finansiraju (uza sve ostalo) i Historijski muzej, koji prati historiju cijele BiH, te Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, koji svojom građom također obuhvata cijelu BiH, pa i Zemaljski muzej, čije samo ime govori o čemu se radi. Istina, sada je pokrenuta inicijativa da se ovakva apsurdna situacija promijeni tako što će se ove institucije staviti u nadležnost BiH, ali o tome tek treba da se odluči. Da se ne treba prije vremena radovati, svjedoče i riječi pomoćnika federalnog ministra kulture Dubravka Lovrenovića koji kaže kako će cijeli proces biti jako dug te da se promjene ovakve vrste ne mogu desiti preko noći.

To praktično znači da će stanje stvari ostati na nivou temperature u muzejima - smrznuto. Naime, kada je Kanton Sarajevo prihvatio finansiranje muzeja koji na njegovom području egzistiraju, uradio je to pod uslovom da se ne otvaraju nova radna mjesta i da sve ostane onako kako je zatečeno 1996. Ako se zna koliko je još institucija čiji je osnivač bivša Socijalistička Republika BiH na leđima istog kantona, ovakva odluka je sasvim razumna. Ali i pogubna po muzeje.

Deložacija muzeja Za funkcionisanje jednog muzeja prije rata, pored plata zaposlenima, odvajala se određena svota novca za istraživanja, iskopine i otkup eksponata. Tada su muzeji organizovali sabirna mjesta na kojima su građani mogli donositi predmete za otkup. Danas građani sami u muzeje donose dijelove porodičnog blaga, ali nijedan muzej u Sarajevu nema para da ih otkupi. Povremeno se novac dobije od federalnog ministarstva, a desi se da neko predmet iz ovih ili onih razloga muzeju i pokloni. Fotograf Ron Haviv je tako Historijskom muzeju poklonio cijelu svoju zbirku slika nastalih na području Balkana tokom devedesetih godina, čime je obogatio foto-dokumentaciju ovog muzeja, koja je i inače najbogatija u bivšoj Jugoslaviji. Ali, ovakvih primjera je malo.

U najlošijoj situaciji je Muzej grada Sarajeva, koji bi od usvajanja prijedloga da ostatak kolega pređe na državnu grbaču itekako hajrovao. Ovaj muzej prije svega nema svoje zgrade. Do rata bio je smješten u Šerijatskoj sudačkoj školi. Radi rješavanja vlasničkih odnosa, zgrada je vraćena prvobitnom vlasniku, tako da se muzej zajedno sa eksponatima iselio u prostorije Muzeja Jevreja. Sada i Jevrejska opština traži da se u ovim prostorima ponovo postavi jevrejska izložba, što dodatno komplikuje stvari. "Mi iz muzeja praktično moramo izaći što prije", kaže Mevlida Serdarević, direktorica Muzeja grada Sarajeva. Ali je pitanje gdje.

Muzej grada Sarajeva raspolaže sa četiri depadansa: Svrzinom kućom, Despića kućom, Muzejem atentata i Jevrejskim muzejem. Od svih njih radi samo Svrzina kuća, koja tokom rata nije pretrpjela velika oštećenja. Njena sanacija završena je nakon rata i ona je od tada otvorena za javnost. A dolazi li javnost? "Ko će ići u muzej pored televizije, videa, interneta… Mi moramo približiti muzej publici. Nama se zna desiti da ljudi, rođene Sarajlije, ni ne znaju gdje se nalazi Svrzina kuća", kaže gospođa Serdarević i dodaje kako su najčešći posjetioci stranci. S obzirom da su ulaznice dvije marke, a posjete su, dakle, jako česte, od toga para nema. Ako nema posjetilaca, bude koktel partyja ili svadbi tokom ljetnog perioda, kada muzej za određenu svotu novca iznajmi baštu Svrzine kuće. Zimi svega toga nema jer je grijanje skupo.

U planu je skoro otvaranje Despića kuće, koju je ovaj muzej dobio prije rata na poklon od porodice Despić. I tada je ova kuća bila dosta oštećena, a nakon rata oštećenja su se povećala, tako da je bilo potrebno uložiti značajna sredstva za njenu obnovu. Kuću u kojoj se, slobodno se može reći, začela pozorišna umjetnost u Sarajevu i koja je dio tradicije i historije Sarajeva, nisu obnovili država ili grad, već humanitarna organizacija Monuments Without Borders, tako da će ona uskoro, ali samo kao objekat, biti otvorena za javnost. Da bi se otvorila kao izložbeni muzejski prostor, potrebno je sakupiti nove i razvrstati postojeće eksponate. Do sada je od trideset ikona, koliko posjeduje ovaj muzej, urađena konzervacija njih sedam, a planira se konzervirati još deset, i to su prvi eksponati koje će ova kuća dobiti.

Šta će biti sa Gavrilom? Prostor Galerije atentata, ili, kako je prijeratni stanovnici glavnog grada znaju, Muzeja Mlada Bosna, eksponatima će se napuniti tek kada stručna komisija, sastavljena od stranih i domaćih historičara i muzeologa, valorizira događaj koji je pokrenuo Prvi svjetski rat i jasno se prema njemu odredi. Svi predmeti nekadašnje izložbe su sačuvani, ali se postavlja pitanje njihove političke i ideološke podobnosti, tako da su za sada sklonjeni. Kao i stope Gavrila Principa utisnute u betonu, koje bi zajedno sa spomen-pločom mogle ponovo biti vraćene na svoje staro mjesto. "Muzej je pokrenuo inicijativu, ali muzej nije nadležan da donosi takve odluke", kaže direktorica Serdarević.

Bez obzira na sve, pa čak i na činjenicu da u cijelom muzeju imaju samo četiri kustosa, tim okupljen oko Muzeja grada Sarajeva optimi-stičan je kao da ima sredstva Britanskog muzeja. "Ponekad čovjek mora imati hrabrosti. Mi smo uradili monografiju Svrzine kuće, koja je prva takva u njenoj historiji, radimo na popularizaciji muzeja tako što se trudimo da muzej približimo građanima, pripremamo jedan suvenir, radimo na kalendaru… Mogla bih ja kukati koliko god hoćete, ali kakva su vremena, dobro je. Kad bi nam dali još jedno 3.000, ja bih bila zadovoljna", kaže Serdarević.

Mada je Historijski muzej BiH u boljoj situaciji utoliko što barem nije izbjeglica u svom gradu, jer ima vlastitu zgradu sagrađenu 1963, tri hiljade maraka nedovoljno je da se nabavi jedan muzejski eksponat. Muzej koji je do 1990. nosio naziv Muzej revolucije, a zatim preimenovan u Historijski muzej, nikada nije prestajao sa radom od 1945, kada je osnovan. Treba reći da se samo u arhivskoj zbirci ovog muzeja nalazi 150.000 eksponata, da u biblioteci postoji 30.000 knjiga, umjetnička zbirka broji 2.000 umjetničkih slika i da je sve to sačuvano i pored činjenice da se ovaj muzej nalazio na liniji razgraničenja i da je samo na njegov krov tokom rata palo preko 20 granata.

Jako oštećena zgrada samo je sanirana jer nema sredstava. Stvari komplikuje i činjenica kako je ova zgrada i sama spomenik kulture pod zaštitom države, te da se može obnoviti samo onim materijalima koji su u nju prvobitno ugrađeni. Do sada je materijalom strane firme Fleksoper i radnicima koje je platilo federalno ministarstvo saniran krov. Podvlačimo riječ saniran. "Mi smo zahvalni Kantonu na finansiranju i podršci, ali nema sredstava za obnovu, nema sredstava za nove eksponate, za istraživanja - bez svega toga jedan muzej ne može funkcionisati", kaže direktor Historijskog muzeja Ahmed Hadžirović.

Bez obzira na sve, muzej godišnje organizuje tri ili četiri tematske izložbe, od kojih je 100 godina štampanog novca u BiH izložba koja je iznenadila i guvernera banke BiH jer je shvatio kako se među eksponatima nalaze i najrjeđi numizmatički primjerci na svijetu. Ovaj muzej se nedavno na zagrebačkom velesajmu predstavio velikom izložbom BiH na razglednicama u 19. vijeku, koja je bila vrlo zapažena, a sada se planiraju još dvije izložbe do kraja godine. Stalne postavke nema. A i posjetioci su rijetki.

Mada se ulaz u muzej ne naplaćuje, i radi svakim danom, jako je malo mladih koji u njega zavire. Samo organizovano - školski. A tu je opet problem što se malo ko od profesora ili učitelja hoće zahmetiti i voditi djecu u muzej. Pa makar i džaba.

Besplatan je ulaz i u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti, ali je broj posjetilaca isti. Puno veći broj ljudi prođe kroz galeriju MAK, koja je tokom rata, s obzirom da nije bila devastirana, služila kao ispomoć i drugim muzejima u Sarajevu. Ni sam muzej nije prestajao sa radom. Ali se zbog nedostatka novaca djelatnost morala znatno suziti. Aleksandar Ljiljak, direktor Muzeja književnosti, kaže da mu je najbolnija činjenica to što se moralo prestati sa izdavanjem časopisa Baština.

Muzejsko maltretiranje Novaca, dakle, ni ovdje nema, ali zato ima saradnje sa ambasadama i predstavništvima, koji često koriste izložbeni prostor muzeja da bi održavali književne večeri ili postavljali izložbe. "Mi se trudimo i u tome biti jako oštrih kriterija i postavljati samo one izložbe koje imaju estetsku vrijednost. Tu čuvamo neki dignitet. Ali kako sačuvati dignitet kada nemamo sredstava za osnovu djelatnost?", pita se gospodin Liljak.

Isto pitanje može si postaviti i direktorica Zemaljskog muzeja Đenana Buturović, koja je na čelu ustanove stare preko 100 godina. Četiri odjeljenja i biblioteka muzeja dijele istu sudbinu - pokušavaju se skrpiti osnovni uslovi za rad uz nedostatak novaca i kadra. "Da je po pravilima koje propisuje UNESCO, ovaj bi muzej danas bio zatvoren jer ne pruža dovoljne sigurnosne uslove. Ako kome padne malter na glavu, ja ću u zatvor", kaže Buturović, ali dodaje i to da je rizični dio muzeja zatvoren za javnost, te da bi mnogo veća sramota bila to da muzej prestane sa radom.

Upravo je UNESCO odvojio 100.000 dolara da se popravi krov, koji je zapravo samo saniran i to tako da curi na sve strane kad padne malo jača kiša. Od 10.000 maraka, koliko je ovaj muzej imao prije rata za otkup novih eksponata, sada je ostalo da se moli malo od Federacije, malo od Kantona. Sva stručna usavršavanja plaćaju samo uposleni, nema novaca za istraživanja. Najproble-matičnije je lijevo krilo muzeja, u kojem se nalaze freske koje se krune i otpadaju sa stropa a za čiju se sanaciju ni nakon nekoliko apela nisu mogla pronaći sredstva.

Muzej nema dovoljno ni kustosa, ni pedagoga, ni konzervatora, a nove je teško zaposliti s obzirom da u BiH ne postoji studij muzeologije ili arheologije. I kada se nađu sredstva za zapošljavanje, moraju se, kao i u drugim muzejima, primati ljudi sa završenim fakultetima društvenih nauka, koji se onda moraju doškolovavati. Sva dosadašnja usavršavanja donirali su pretežno stranci. Problem je i sa bibliotekom, u kojoj se nove publikacije nabavljaju isključivo putem privatnih veza jer budžet ne predviđa njihovu kupovinu.

Historijski muzej: Šta je eksponat?

Ove zime, svi oni koji odluče posjetiti muzej radnim danima (od utorka do petka i nedjeljom od 10 do 14 sati), smrzavat će se, kao i prethodnih godina jer je apel da federalno Ministarstvo kulture snosi troškove grijanja ostao bez odgovora. Odnosno, federalni ministar kulture dr. Mujo Demirović odgovorio je kako ministarstvo "nema ni mogućnosti ni obaveze da finansira materijalne troškove niti jedne institucije kulture u FBiH. Naše nadležnosti i finansiranje mogu se svoditi samo na potporu određenih kulturnih programa i projekata od federalnog značaja." Što je zakonski tačno, ali u prijevodu na maternji jezik znači i to da Zemaljski muzej nije od značaja za Federaciju.

Ako nije Federaciji, značajan je Švedskoj, koja putem organizacije Kulturno naslijeđe bez granica kontinuirano pomaže obnovu ovog muzeja sve od završetka rata. Kustosi muzeja su uz njihovu pomoć uspjeli dijelove zbirki iz depoa vratiti u vitrine, napraviti stalne postavke, učestvovati na EXPO sajmu 1998, biti dio izložbe Bosna i islamska kultura u Evropi, koja je viđena u svim većim švedskim gradovima uz veliki interes posjetilaca, a sada se seli u Norvešku, napraviti nekoliko značajnih i zapaženih izložbi i u domovini, ali je na njima bilo malo onih koji odlučuju o njihovoj sudbini.

"Mi primamo bruto 55.000 maraka mjesečno. Da bismo iole ozbiljno radili, trebalo bi nam duplo. To se neće desiti sve dok se pitanje ove, kao i drugih institucija od državnog značaja konačno ne riješi", kaže direktorica Zemaljskog muzeja Đenana Buturović, čija je jedina pobjeda u borbi sa vlašću bila ta što su za vrijeme održavanja sjednica Predsjedništva u muzeju barem imali malo toplije prostorije. Ali, kako se ispostavilo - na svoj račun.

U knjizi utisaka Zemaljskog muzeja u Sarajevu stoji rijedak natpis na bosanskom jeziku koji glasi: "Zato društvo mora više brinuti i pomagati sveukupni rad ovakvih ustanova zbog naše budućnosti, zbog naše djece, zbog svijeta kojem pripadamo." Nasreću, ovo nije zapisao neki profesor entuzijasta nakon posjete sa učenicima ili neki povratnik u rodni grad koji nema pojma kako stoje stvari sa kulturom u državi. Zapisao je to Jozo Križanović, predsje-davajući Predsjedništva BiH nakon posjete muzeju. Nasreću zbog toga što nije došao ni na kakav državno-politički sastanak, već 'nako.

Međutim, na nesreću, ovakvih i sličnih izjava već smo se načitali ne u uljudnim natpisima iz knjiga utisaka kojekakvih kulturnih institucija, već i u zvaničnim saopćenjima državnih organa.

A krovovi muzeja i dalje cure.

Arhiva Dani
231