Boris Glumac: Izložba slika; Gradska galerija Collegium Artisticum Sarajevo, od 5. do 20. novembra 2001.

Porodica

Umjetnik, likovni umjetnik, slikar. Boris Glumac. Zagrepčanin po rođenju. A rođen 1965. godine. Nomad. Odlazi. U Pariz (a gdje drugdje?). Studira na tamošnjoj likovnoj akademiji Ecole des Beaux-Arts. I vraća se. I ovako i onako. I fizički i stvaralački. Evo ga u Sarajevu, u Collegiumu Artisticumu, sa izložbom slika nastalih u posljednje tri godine. Oni koji prate njegove slikarske faze kroz dvadesetak samostalnih izložbi od 1983. godine do danas, znaju kroz šta je sve prošao, što se može naslutiti iz činjenice da je opus kojim se u Sarajevu predstavio ocijenjen kao slikarov povratak figurativnosti. Jedan od njih, Tonko Maroević, za posljednju fazu autorova stvaralaštva zapisa: "… obraćajući se sad gotovo tradicionalnim figurativnim kompozicijama otišao je 'genetski' i ispred vlastitih početaka." A gdje su uopće počeci?

Glumčevo ulje Porodica je jedan početak, imajući u vidu porodicu kao jednu od temeljnih društvenih vrijednosti. Eto sina za stolom, čita, brižna majka odmah tu stoji i brine, sa brojanicom u ruci, dok u zadnjem planu, tik iza ćoška, viri otac. Taman došao s posla, tek stigao objesiti kaput na ofinger, pa stoji onako u košulji sa kravatom, i samo što ne upita šta ima za ručak. Ni na jednom Glumčevom liku nema bora, izraženih crta lica koje bi odavale raspoloženje. To su nevina lica, skoro dječija, anđeoska, bez obzira da li su njihova tijela za šankom u kafani ili u ljubavnom grču. Svetački oreol ili anđeoska krila koja nerijetko prate oslikane likove dodatno posmatrača navode na autorov put "i ispred vlastitih početaka".

Nema sumnje da se jedan te isti lik ponavlja u većini djela od Povratka, Bara, Oproštaja, Sjećanja do Popodneva, Inicijacije, Sna, što ostavlja prostora tvrdnji da se radi o autoportretu, pa samim tim i autobiografskom dijelu opusa. A ostatak? I ostatak. Ako ne lično proživljeno, a ono sigurno "genetski" proživljeno "ispred vlastitih početaka" samog autora i svih nas. (N. Džanko)

Zlatan Stipišić Gibonni: Mirakul, CD & MC; Dallas records, 2001.

Drugom polovinom osamdesetih, na muzičkoj sceni tadašnje Jugoslavije djelovalo je toliko raznolikih autora i izvođača da je naprosto bilo nemoguće svima pokloniti odgovarajuću pažnju, a, ruku na srce, mnogi je nisu ni zasluživali. Tada djeluje i heavy metal sastav iz Splita po imenu Osmi putnik. Ime dobijeno po nepreciznom prevodu Aliena u našim kinima, trebalo je svakom neupućenom slušaocu da jasno stavi do znanja o kakvom se zvuku i koncepciji radi. Iskren da budem, tada mi je to sve izgledalo kao strip koji se može, bez nekih pretjeranih očekivanja, u trenucima dokolice prelistati, čisto razbibrige radi.

Kada nakon 15 godina slušam u šta je evoluirao čovjek koji je predvodio Osmi putnik, teško mi je da povjerujem svojim ušima. A obično im vjerujem. Zlatana Stipišića Gibonnija sam počeo nešto ozbiljnije da shvatam tek sredinom devedesetih, kada sam prvi put posumnjao da iza hitova za jednokratnu upotrebu tu ima i stanovitog umjetničkog potencijala. Nije to više bio strip, bio je to šareni magazin namijenjen širokom tržištu, ali i poprilično zanimljiv.

Ali nakon Ruže vjetrova već se počelo raditi o "ozbiljnoj literaturi", o djelima koja poželite da imate na dohvat ruke u danima koji bivaju sve duži i godinama koje bivaju sve kraće. Usudio bih se čak reći da je Ružom vjetrova, koja se pojavila prije tačno pet godina, otpočelo stvaranje trilogije, čije prave obrise, značaj i kvalitet vidimo tek danas, kada je publici Gibonni ponudio svoj novi album Mirakul.

Između se, naravno, smjestilo do sada njegovo neprevaziđeno ostvarenje Judi, zviri i beštimje.

Već sama konstatacija kako je prethodni album neprevaziđen, u pomalo neravnopravan položaj stavlja novu zbirku pjesama koja tek treba da se izbori za svoje mjesto i u Gibonnijevoj diskografiji, ali i u svim pregledima značajnih albuma sa ovih prostora. Iako, ako ćemo pravo, Mirakul ima neskrivenu namjeru da nadraste ove prostore.

Kao i prethodni album, i ovaj je zamišljen kao rezultat pažljivo odabranih muzičkih stilova, uticaja i, što je posebno važno, stvaralačkih rukopisa nekolicine najboljih instrumentalista Balkana, uz potporu nekolicine vodećih muzičara ostatka planete.

Veliko je pitanje isplati li se to raditi. U ovoj kombinaciji iluzorno je očekivati da će ta reprezentacija napraviti jednostavne hitove, koji jednostavno ulaze u uho, koje nakon dva i po slušanja znaš napamet, i koje voliš zato što ne traže od tebe nikakav poseban napor da ih propustiš kroz sebe. Današnja popularna muzika, uglavnom, trudi se da uspostavi najkraću moguću liniju od uha do centra u mozgu koji uslovljava kupovinu, a odatle najkraćim mogućim putem do drugog uha... i napolje.

Srećom po nas, srećom po stvaraoce, a pogotovo srećom po pop muziku samu, tu i tamo se pojave muzički komadi koji, kada jednom uđu u slušni aparat, nastoje da se prilagode unutrašnjoj geografiji ličnosti i ispune je saznanjem o njihovom prisustvu i u onim uglovima do kojih malo koja nota stiže.

Neću reči da je Mirakul u tome uspio, ali je definitivno pokušao. I definitivno je (kao i na prošloj ploči) Gibonni odustao od standardizovane forme albuma. Pravio je muziku ne misleći na hitove, a publika je ipak prepoznala te pjesme iako bi teško mogle da se smjeste u kalup klasičnog hita za novi milenij. Ovo je album koji nudi prije atmosferu nego pamtljive i široke refrene, prije traži hrabrog putnika za avanturu kroz džunglu sitno isprepletenih zvukova nego što nas poziva na uživanje u kompjuterski prepoznatljivo postavljenim shemama.

To se, naravno, ne bi moglo napraviti bez pomoći i podrške takvih majstora kao što su Manu Katche i Geoffrey Oryema, nama manje poznati Gaetano Curreri ili Pino Palladino. Tu je ponovo Nikša Bratoš, kojem ovakvi projekti pomažu da ostane stvaralački vitalan u vremenu kada mu prijeti realna opasnost da usljed nekritičke hiperprodukcije postane samo još jedan šlager, producent koji prežvakava stare ideje.

I, naravno, smrtonosni gitaristički duo Miroslav Tadić i Vlatko Stefanovski čije su gitare dale ovom albumu pečat koji ima realnu priliku da dugo, dugo odolijeva vremenu. Kada čujete pjesmu Tajna vještina, poželite (i pored kvalitetnog teksta i sugestivnog Gibonnijevog glasa) da pjevač naprosto zašuti i pusti vas da odlutate tamo negdje kuda vas vodi taj klasični, prepoznatljivi, a opet iznova fascinantni zvuk akustične gitare. Uvjeren sam da su i Tadić i Stefanovski, sa svoje strane, opet, uživali radeći na ovom albumu. Pogotovo Vlatko, koji je, kada su vlastiti projekti u pitanju, odavno krenuo nekim putevima postavljenim daleko od pop muzike. Rad na albumu Mirakul bio mu je jedinstvena prilika da se vrati bar na trenutak pop rocku a da ne ugrozi svoj stvaralački dignitet.

Povlačit će se, sigurno, mnoge paralele sa svjetski znanim muzičarima. Pominjat će se Gibonnijeva fascinacija Stingom, Claptonom, Gabrielom, ali jedna sličnost se namjerno ili slučajno previđa. Ono što danas Gibonni radi ima dosta dodirnih tačaka sa muzikom kakvu je u drugoj polovini osamdesetih godina stvarao Paul Simon, u vrijeme kada je svijetu otkrio nepravilne afričke ritmove.

Gibonni, također, ne preza od korištenja muzičke tradicije. Nekako mi je to ljepše da kažem nego da upotrebljavam odavno prostituisane riječi kao što su etno ili folk. A, sem toga, kod Gibonnija to nikada, pa ni na ovom albumu, nije bilo transparentno ili vulgarno. To su tek muzički ornamenti, ovlašni potezi kistom na jednoj na širokom planu rađenoj fresci, ali potezi bez kojih slika ne bi djelovala onako kako je to autor zamislio.

Nisam siguran da će svi ovako dobronamjerno preslušati novi Gibonnijev album. Insistirajući na kretanju u granicama svog unutarnjeg kosmosa, Gibonni pleše na tankoj žici iznad provalije u kojoj obitava umjetnost koja je sama sebi dovoljna i koja se samom sobom hrani i u kojoj nema pristupa prosječnom konzumentu.

Za bezbjedan prelazak na drugu stranu provalije bio je potreban i Mirakul. I čudo se desilo. Sa malom opaskom da svako onaj ko želi da u potpunosti i na pravi način doživi stvaralački izražaj sadržan u pjesmama kao što su Oprosti, Libar, Tajna vještina, Ne odustajem, Mirakul... mora i sam da se odvaži na isti taj put i da se uzda u poruku koju kao zavještanje autor ostavlja u pjesmi Kad mi nebo bude dom: ...i što se penjem više, dalje/ ove grane sve su tanje, odavno/ i čak po cijenu ako padnem/ stiću tamo kad mi nebo bude dom.... (A. Misirlić)

Wilhelm Reich: Masovna psihologija fašizma; Naklada Jesenski i Turk, Zagreb

Cover ove knjige je sticajem veoma iro ničnih okolnosti dospio i do CNN-a. U prilogu koji se bavio, među ostalim, hrvatskim izdanjem Mein Kampfa, autori su snimili zagrebački izlog u kojem se nalazila ova Reichova knjiga jer su im se valjda njezine korice učinile kao dobra ilustracija priloga o zloglasnoj Hitlerovoj knjizi. Međutim, ova efektna korica koja je djelo poznatog hrvatskog dizajnerskog dvojca BOŽESAČUVAJ stoji na knjizi što se Hitleru i hitlerovcima izrugivala još 1933. godine.

Wilhelm Reich (1897-1957) jedna je od najinteresantnijih intelektualnih osobnosti dvadesetog stoljeća. Po profesiji je bio psihijatar, najprije Freudov učenik, a zatim je zasnovao vlastitu karakterno-analitičku vegetoterapiju. Iz nacističkog Trećeg Reicha Wilhelm Reich će najprije emigrirati u Dansku, zatim će otići u Švedsku pa u Norvešku, da bi krajem tridesetih godina završio u Sjedinjenim Američkim Državama. U Americi je bio zatvaran, prozivali su ga crvenim fašistom, a i umro je, izgleda, pod ponešto tajanstvenim okolnostima.

U izvrsnom predgovoru za ovu knjigu Žarko Puhovski veli kako je "ključni Reichov interes okrenut društvenoj uvjetovanosti psihičkoga života, a posebice spolnosti". Dokaz za to je, među ostalim, i podnaslov ove knjige: Uz seksualnu ekonomiju političke reakcije i proletersku seksualnu politiku. Uostalom, sljedeće Reichove riječi mogu se shvatiti i kao njegov politički credo: "Nepolitički je čovjek apsorbiran seksualnim konfliktima. Htjeti ga pridobiti isključivanjem seksualnosti kao što se to do sada činilo, nije samo beznadno nego i najsigurnije sredstvo da ga izručimo političkoj reakciji koja sjajno iskorišćuje posljedice njegovog seksualno-socijalnog položaja. Tu po jednostavnom računu postoji samo drugi put, politiziranje njegovog prirodnog seksualnog života."

U ovoj opsegom nevelikoj knjizi Reich se na svoj način radikalno i nemilosrdno obračunava sa fašističkom teorijom i praksom. On britko analizira rasnu teoriju, simboliku kukastog križa, nacionalističku samosvijest i druge fenomene vezane za fašizam. Reich tvrdi da politička reakcija (desnica, rekli bismo danas) promovira i iskorištava seksualno potiskivanje. Naročito je Reich gnjevan na crkvu. On tvrdi da se religija u najvećoj mjeri ukorjenjuje seksualnim strahom, a da je seksualna svjesnost kraj religije. Pri kraju knjige Reich zaključuje: "Seksualna svjesnost i religiozni osjećaj ne mogu postojati usporedo. Seksualnost i religiozni osjećaj su energetski isto sve dok je seksualnost potisnuta i dok se sviješću može nekontrolirana pretvarati u religiozno uzbuđenje. (Ovdje, kao što se samo po sebi razumije, govorimo o pravom religioznom doživljavanju, a ne o namještenoj religioznosti koja služi dobitku.)"

Po Reichu, Hitlerova pobjeda na izborima rezultat je nepolitičnosti Nijemaca, a ta je nepolitičnost uzrokovana seksualnim konfliktima. Kako kaže sam Reich: mlada namještenica, koja privredno ima dovoljno razloga za političku svijest, nepolitična je u 99 posto slučajeva zbog krajnje zatvorenosti u vlastite seksualne konflikte, a isto tako neka mala prodavačica koja glasa za naciste radi to jer nalazi u erotično uzbuđujućoj formi nacionalsocijalizma neku vrst zadovoljenja, iako naravno zametnutu.

Za većinu ljudi Reichove su teorije prilično radikalne. Uostalom, on je u Americi i zatvaran zbog navodnog prakticiranja radikalne seksualne terapije. U onoj staroj pjesmi Zabranjenog pušenja kad Nele Karajlić kaže: Kontam da je Freud u pravu/ I da je seks korijen svega, Reichovo bi ime s punim pravom moglo zamijeniti Freudovo. Ipak, hic et nunc, vrijedi razmisliti o Reichovim tezama. I stanovnici bivše SFRJ (a i današnje BiH) u dobroj su mjeri na izborima svoj glas davali političkoj reakciji (da ne kažem fašistima).

Na kraju nekoliko riječi o izdavaču. Naklada Jesenski i Turk predstavlja sigurno jednog od ponajboljih izdavača non fictiona na cijelom ex-yu prostoru, a ne samo u Hrvatskoj. Na tragu Čolovićevog XX-veka, oni čitalačku publiku opskrbljuju cijelim nizom vrijednih djela. Ima tu sociologije, psihoanalize, filozofije, antropologije. Knjiga o kojoj je ovdje riječ izišla je prije dvije godine, a nakon nje je publicirano još dosta važnih izdanja. Ovaj je prikaz jednako poziv na čitanje Reicha kao i ostalih Jesenski i Turk izdanja. (M. Bazdulj)