to sve raznorazni HDZ-ovi medijsko-politički "stručnjaci" i komesari, bezbrojni pašalići, ćurići, šagolji, topićke-crnoje, karačići, nisu proteklih desetak godina izmišljali, e da bi patentirali izum hrvatskih nacionalnih medija i među njima onoga najvažnijega - hrvatske nacionalne televizije u Bosni i Hercegovini! Teško je i popamtiti silne propale projekte, poput Erotela, u koje su skrhani golemi novci, a još teže odgonetnuti u čijim su se džepovima ti novci smirili. Paralelno s tim, sve do nedavno podgrijavana je iluzija da je pokrivenost Bosne i Hercegovine HRT-ovim signalom sama po sebi neupitna i vječna, pa, ako i ne bude "domaće" nacionalne televizije, ostat će HRT da "zadovoljava nacionalne interese" i "održava nacionalni identitet, kulturu, jezik"... U svemu tom "projektiranju", koje se sastojalo od samih pogrešnih, inkompetentnih, nacionalistički zaslijepljenih prosudbi i odluka, oslonjenih mehanički i bez vlastite pameti na voljko prihvaćeni diktat iz zagrebačke središnjice, možda je najpogrešnija i najdaljesežuća bila "strategija" povlačenja medijskih profesionalaca iz Sarajeva u prvoj fazi (1992, '93, pa i '94), a u drugoj - prijezir i nezainteresiranost za istinsko sudjelovanje u izgradnji zajedničkih medijskih projekata.

Sve to zlo sjeme, dugo i štedro sijano, sada se vraća u obliku loših i, bojat se, teško popravljivih posljedica. Mnoge od njih pokazuju se u posve nakaradnom načinu na koji se hrvatski aspekt (kadrovi, jezik, kultura, tzv. sadržaji) njeguje u televizijskoj praksi - i u "nacionalnoj filozofiji" nove Federalne televizije, ali i ranije, u onom prijelaznom obliku BHT-a, koji joj je mjesecima prethodio.

Ključ za objašnjenje te nakaradnosti leži, očevidno, u činjenici da se s golom promjenom vlasti (a i njom samo relativnom) baš ništa nije promijenilo u bazičnom, strukturnom (ne)razumijevanju stvarnoga statusa nacionalnih kultura i nacionalnih identiteta s jedne strane, te kulturnoga prostora kao referentnoga komunikacijskog sistema što ga ti identiteti dijele, s druge strane. U sam temeljni koncept Federalne televizije ugrađeno je ono primitivno mehanicističko poimanje nacionalnih kultura i identiteta kao zasebno i statično postojećih realiteta u zrakopraznom prostoru političkih apstrakcija, koji nit se kud miču, nit se dotiču... To je na dlaku ono isto poimanje nacije i nacionalne kulture s kojim su SDA, HDZ i SDS suštinski, u vlastitim glavama i u glavama svojih vjernika, proveli podjelu Bosne i prije njezine ratne podjele.

Televizija je samo najosjetljiviji mjerni instrument takvih poremećaja, i zato je ona toliko važna - i kao njihov neprevarljivi pokazatelj, ali i kao najopasniji stroj za njihovu perpetuaciju. Hrvatski aspekt zavređuje posebnu pažnju, jer se preko njega ti poremećaji prelamaju tako da ne znam je li bolje reći tragično ili karikaturalno. I u jednom i u drugom slučaju - Bogu plakat!

Recimo, jezik. Nije sporno (o čemu sam nedavno pisao na ovom mjestu povodom Gojerova "jezičnoga protesta") da Ustav propisuje tri službena jezika, od kojih se dva zovu nacionalnim a jedan "zemaljskim" imenom, i da je poštivanje Ustava stvar politički obligatna. Kakvi ustavotvorci, takav i Ustav! (Ali ne treba zaboraviti i to da su ustavi promjenljivi.) No, i ako Hrvatima nitko ne može i ne smije oduzeti njihovo ustavno pravo, posve je drugo pitanje - kojim konkretnim jezikom govoriš kad, kao na televiziji, govoriš "službenim hrvatskim jezikom"? Riječ je, naravno, o normiranom jeziku, čija pravila "učiš" iz pravopisa. E, sad, ono što "hrvatski kadrovi" na Federalnoj televiziji (ranije BHT-u) prakticiraju kao hrvatski jezik, ono što im njihove nadređene jezične instance (kasnije ćemo vidjeti da takvo nešto doista postoji, što je, u načelu, za svaku pohvalu!) određuju kao hrvatski jezik, to je jedna pusta, strahovito osiromašena i artificijelna varijanta posebnoga hrvatskoga političkog substandarda (ako se tako smije reći), koji je oktroiran u Zagrebu za najcrnje tuđmanovštine, a u Hercegovini (slavnoj ondašnjoj Herceg-Bosni) od provincijalnih nacionalnih žreca kanoniziran kao sveti, vječni i nepromjenljivi Hrvatski Književni Jezik.

Grubo rečeno, ovako to funkcionira: ništa od jezične kulture ovdje nije važno (gipkost i jasnost fraze, dobar novinarski stil, kulturalna polifonost i literarno bogatstvo hrvatske jezične tradicije, a da i ne govorimo o dikciji i uopće o ortoepiji), važno je da se u svakoj rečenici dobro čuje koji od nekih desetak nasušnih novopravopisnih elemenata, kao kakvih političkih svjetioničkih signala, koji se svakih tridesetak sekunda ukažu u noći, po kojima se, je li, prepoznaje taj famozni hrvatski jezik, i koji služe da se ne bi - o užasa! - zalutalo u političko-jezičnoj pomrčini i razbilo o kakvu "inojezičnu" hridinu. Pri tomu, da stvar bude još mizernija, u pravilu se ti pomno selekcionirani elementi jezično pogrešno prakticiraju. A čak i kad nije tako, njihovo iritantno ponavljanje samo po sebi je ogrešenje o dobar (hrvatski) jezični ukus.

Ni za živu glavu, tako, u ove jezično zgrčene čeljadi nećete čuti riječ radnik, to je obavezno djelatnik, a radno mjesto mora biti isključivo djelatno mjesto, besmisleno i smiješno. Tko još od ovih silnih novo-Hrvata osjeća da je konstrukcija za očekivati je, za nadati se tako ružna i ne-naša, i da je pravi jezični atentat na izvorno očekivati je, nadat se... Fina semantička distinkcija koju je drevni hrvatski govor u Bosni čuvao između potreban i potrebit, u ovoj "standardizaciji" izgubila se, i sada je dozvoljen samo drugi oblik, bez obzira na to što je u pedeset posto slučajeva elementarno nepravilan. Nazočan u smislu prisutan jest dobar i čist sinonim, ali neka usijana glava izmislila je, po opoziciji, potpunu jezičnu besmislicu izočan, i ona je također postala obavezna. (Obvezna - morao bih reći, ako neću da ogriješim službenu hrvatsku dušu!) Komu govoriti o katastrofalno pogrešnoj, upravo protupismenoj upotrebi određenoga i neodređenoga vida pridjeva! Ili o onomu presmiješnom isturanju pomoćnoga glagola na početak rečenice, iza subjekta, i gdje treba i gdje ne treba! Gleda vas, tako, urednica Blagica blagim pogledom pravo u kameru, sva u sebi očevidno skupljena u grudu straha da ne pogriješi, da ne pogriješi hrvatski, i svaku, ama baš svaku rečenicu počinje dogmatski nepromjenljivom konstrukcijom tipa: "Predsjednik je Bush izjavio..."

nedavnom novinskom razgovoru (Jutarnji list, povodom potpisivanja ugovora između HRT-a i FTV-a) urednica Informativnoga programa Marija Topić-Crnoja otkriva da FTV-ovi lektori imaju sve pravopise "koji su u Bosni i Hercegovini relevantni", a k tomu "fonetičarka koja vodi službu za jezik i govor je Hrvatica koja je prije radila na HTV-u". Dodaje da ona ne zna zašto bi to bio problem, "ako Jasmina Nikić, koja nije Hrvatica, može voditi takvu službu na HRT-u"... Nije, nije zaista to problem, ali jest problem, i to povelik, kada čeljade na tako važnu poslu tako flagrantno miješa etničke, političke i jezične planove i kompetencije. Obratimo, međutim, još malo pažnju na "relevantne pravopise". Baš bih, naime, volio znati koji je to hrvatski pravopis relevantan u Bosni i Hercegovini, i tko je, koja službena instanca, odredila da tako bude? Je li to, naprimjer, Babić-Finka-Mogušev neznatno revidirani "londonac" iz 1994, ili, možda, Anić-Silićev pravopis iz 2000? Ako je jedan od njih, zašto baš taj, a ne onaj drugi? Da, barem u ovoj prilici, ne potežem sumorno i bojim se preteško pitanje: što u dubljem kulturološkom i identitetnom smislu znači činjenica da u Bosni i Hercegovini ne možeš biti službeno-jezično ispravan Hrvat na drugi način od onoga koji ti je propisan zagrebačkom normom? I, u proširenju, a samo za razmišljanje: kako tom paradoksu pridonosi bošnjačka jezična politika ekskluzivno nacionalnoga jezika nenacionalnog, "zemaljskog" imena?

Kako se kod nas površno i šarlatanski razmišlja o tim zamršenim a važnim pitanjima, neka nam, za kraj, ilustrira još jedna pričica iz spomenutoga teksta u Jutarnjem listu. Kazuje, dakle, novinarki direktor Federalne televizije Jasmin Duraković kako je ponudio angažman čovjeku koji mu sam prezentira svoj hendikep: "Ja govorim zagrebački, onaj iz Ilice", upozorava taj gospodin. "Baš takav nam i treba!", odgovara direktor benevolentno, uvjeren da tako demonstrira širinu spram "čistoga hrvatstva"...

Arhiva Dani
231