Sadržaj    Arhiva    Pretplata    Biblioteka DANI    Marketing    Galerija    Impresum 
DANI
br. 231

09.
Novembar
2001.

LIČNOST U FOKUSU
Mustafa ef. Cerić

Zamislite jedno zlojutro i Avaz s naslovnicom: "Ubijen Sejfudin Tokić!" Ili Oslobođenje: "Zbog ubistva Sejfudina Tokića: Mustafa ef. Cerić u istražnom pritvoru!" Ružno zvuči. Dalji naslovi ove afere, još uvijek, pukom srećom, samo zamišljene, bili bi još ružniji, i neprijatniji. Neutralni Reuters bi, po svoj prilici, izbiflao nešto kao "Nakon ubistva jednog od vodećih muslimanskih političara, bosanski muslimanski poglavar osumnjičen za podsticanje". Ili, recimo, Politiku: "Fetva fundamentaliste Cerića ubila muslimanskog levičara Tokića!" E, već sada možemo biti pripremni da se zgrozimo na sljedeću, još uvijek blagu varijantu: "Tokić u strahu od reisove fetve!", recimo, u Glasu srpskom. Jer prilično objektivni, i pritom veoma suptilno diplomatičan medij, kakav je Radio Slobodna Evropa, to detektira ovako: "Vjerski vođa bosanskih muslimana i predsjedavajući Doma naroda državnog parlamenta razmijenili su ovih dana mnogo teških riječi."

Ni manje, ni više, reis je Tokića optužio da širi laži o bh. muslimanima, da pred evropskim zvaničnicima Bošnjake predstavlja kao prijetnju Evropi, te na koncu da vrijeđa "ono najljepše što muslimani osjećaju, a to je njihovu vjeru i njihovu pripadnost islamu". Praktično, na korak od vrlo teške riječi murtad. One kojom je na pristalice Fikreta Abdića svojevremeno otvorena sezona lova. Ovako otvoreno žigošući političkog neistomišljenika kao neprijatelja vjere, reis, svjesno ili nesvjesno (utoliko gore!), stvara upravo onakvu sliku islama kakvu bi on Tokiću zabranio da širi: "Sejfudinu Tokiću bi trebalo onemogućiti da u ime države Bosne i Hercegovine proziva muslimane po Evropi, praveći tako na muci i na teškoćama, na znoju, na suzama, na krvi, sebi karijeru da bi se dodvorio nekim krugovima u Evropi koji će, naravno, sve to fino saslušati, ali donijeti veliku štetu i veliko zlo Bosni i Hercegovini." A ko će, i ko je uopće pozvan, reisu onemogućiti da, u ime muslimana BiH, "odapinje strijele", koje bi u aktuelnoj situaciji, za razliku od njegovih ranijih huškanja, ovog puta mogle i odnijeti poneku glavu. Vjerovatno je najbolje što se u ovoj situaciji moglo poduzeti već učinio sami vrh federalne policije: reisu je zvanično priopćeno da raspolažu snimkom njegove izjave, koji bi, u slučaju da se Tokiću nešto dogodi, mogao biti upotrijebljen i kao dokaz u optužbi za podsticaj na ubistvo. Ako se policija već ne usuđuje pozabaviti reisovim finansijskim transakcijama, najmanje što je mogla učiniti jeste da se pozabavi kažnjivim podsticanjem na ubistvo. Mada, nije da Cerić i ranije nije davao sličnog povoda…


RIJEČ U FOKUSU
Lingling
Piše: Mile Stojić

Ništa o ovoj riječi ne znam, jer je čujem prvi put. Podsjeća me na njemačku riječ Liebling, što znači miljenik, ljubimac, eventualno na imenicu Lilit, ženu koju je, prema staroj predaji, Adam imao prije Eve, majku divova i zlih duhova, pa na majušnu zemlju Liliput, koja je metafora za sve pigmejske, ili banana države. Ali ponajviše je navodim stoga što je ona udvojena kratica lingvistike, znanosti o jeziku, u koju povremeno dosežu pipci ove rubrike.

Ali, imenica Lingling oznaka je najnovijeg tajfuna, onog koji je u srijedu rano ujutro pogodio središnja i južna područja Filipina, usmrtivši trideset troje ljudi i izazvavši velike poplave. Stotine obitelji, izvješćuje Reuters, napustile su svoje domove na južnom otoku Camiguin bježeći od poplava. "Bojimo se da će broj žrtava biti puno veći kada stignu podaci iz ostalih zahvaćenih gradova", izjavio je za navedenu agenciju pokrajinski guverner Camiguina, Pedro Romualdo.

U prosjeku 20 tajfuna godišnje pogodi Filipine, a Lingling je bio 14. koji je od siječnja pogodio zemlju. Imenica tajfun (engl. typhoon, od kin. täi-fung, po mišljenju nekih etimologa znači "vjetar od Tajvana", dok drugi tvrde da ona dolazi od kineskog taj - vjetar i fin - orkan, oznaka je uragana velike razorne snage (Klaić). Tajfuni se javljaju s vremena na vrijeme u južnim i istočnim morima Azije, od Arabije do Japana.

Oni su tropski cikloni, koji se pojavljuju u području zapadnog dijela sjevernog Pacifika (od otoka Guam prema zapadu), a kreću se obično preko Filipinskih otoka prema obalama Kine i Koreje. Na geografskim širinama od 200 do 250 skreću obično prema sjeveroistoku, pa često prelaze i preko južnih dijelova Japana.

Imenicom hurikan (engl. hurricane, iz indijan. veoma jak vjetar) označavamo općenito tropske ciklone (neki etimolozi tvrde da naša riječ uragan potječe od španjolske inačice huracan!). To su atmosferski fenomeni izuzetno razorne snage, koji mogu izazvati velike katastrofe. U pravilu im se daju muška imena. Naročito jak hurikan po imenu Andrew (Andrija) pogodio je američku državu Floridu u mjesecu kolovozu 1992, te drugi imenom George (Juraj) u rujnu 1998, izazvavši ogromna materijalna razaranja i ljudske žrtve.

I hurikan i tajfun su u literaturi simboli za preokrete i vrtloge, za revolucionarne promjene i društvene potrese. Dobro je da je tako, da ih imamo samo u metafori, a ne u stvarnosti. Ali umjesto tajfuna, mi imamo drugu golemu nevolju sličnoga imena, koja nam opustoši i uništi zemlju - tajkune. A o njima sam više puta pisao i u ovoj rubrici, sve dok nisam shvatio da je ova socijalna nesreća neizlječiva, pogotovu u državama kao što je naša.


Kongresa bh. dijaspore neće biti

Krajem ovog mjeseca bilo je planirano da se u Sarajevu održi Prvi osnivački svjetski kongres bh. dijaspore. Naime, tako je odlučeno na pripremnoj konferenciji, koja se održala u Londonu 23. i 24. juna ove godine, a kojoj je prisustvovalo više od stotinu predstavnika bh. dijaspore iz Australije, SAD-a, Danske, Holandije, Švicarske, Švedske, Austrije, Republike Irske… Mnogi su tada ovaj skup nazvali historijskim, jer se još nikada, u ovolikom broju i na jednom mjestu, nije okupila bh. dijaspora. Za razliku od, recimo, srpske ili hrvatske dijaspore.

U Londonu su tada nazočni bili i dr. Kadrija Šabić-Haračić, zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Avdo Hebib, predsjednik Matice iseljenika BiH, i Ramiz Kadić, ispred Skupštine grada Sarajeva, a održavanje skupa pismeno su podržali i Safet Oručević, tadašnji gradonačelnik Mostara, Edah Bećirbegović, predsjednik "Merhameta", te Jadranko Prlić, tadašnji ministar vanjskih poslova BiH.

Gospođa Šabić-Haračić tada je rekla: "Nismo se okupili da konstatiramo kako je i koliko teško stanje, već da se ujedinimo oko zajedničkog cilja, a to je reintegracija države, obnova društva. Polovinom prošle godine, u okviru Ministarstva za izbjeglice i ljudska prava formiran je Sektor za iseljeništvo. Glavni zadatak ovog sektora je povezivanje iseljenih građana iz BiH sa državnom maticom. Kongres bh. dijaspore pokazuje da je za dijasporu Bosna i Hercegovina domovina. Naše prisustvo potvrđuje da im domovina širom otvara vrata, kako povratka, tako i svih drugih oblika saradnje…" I Ramiz Kadić je obećao pomoć Gradske uprave, dok je Avdo Hebib sve "poselamio i pozdravio do novog susreta u šeher Sarajevu".

No, kako se datum održavanja Kongresa približavao a iz Sarajeva nije stizao odgovor o obećanom pokroviteljstvu, tako je Inicijativni odbor zatražio objašnjenje od Ministarstva za izbjeglice i ljudska prava. Potom je ministar Krešimir Zubak Londonu odgovorio kako "Vijeće ministara BiH smatra da nisu ispunjeni uvjeti za održavanje kongresa, jer u dosadašnjim aktivnostima nije ostvarena zadovoljavajuća zastupljenost sva tri konstitutivna naroda BiH, te da zbog toga Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice ne može biti pokrovitelj".

Kakve veze sad ima konstitutivnost sva tri naroda na cijelom području BiH sa (ne)održavanjem Kongresa dijaspore, Dani su pokušali provjeriti u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice. No, tamo su samo rekli da je ministar Zubak zaista potpisao pismo odaslano Inicijativnom odboru u Londonu, ali da on sad ne može o tome govoriti, te da ne znaju ko bi to mogao.

U udruženju građana "Mladi Muslimani" pak misle da gospodin Zubak uopće nije pročitao dokumente Osnivačkog kongresa, "već ga je samo zanimalo koja su to imena koja se pojavljuju u organizacionom odboru".

Istina je da je u Inicijativnom odboru najveći broj Bošnjaka, ali baš ta činjenica trebala je zainteresirati ministra Zubaka za ovaj kongres. I ne samo njega, i ne samo ministarstvo na čijem je on čelu. Jer, šta se desilo sa ostalim bh. građanima koji sada žive u dijaspori? Većina njih se, nemajući matično, priklonila srpskim, hrvatskim i drugim udruženjima. Tako se BiH podijelila i izvana, ako se tako može kazati, i sada joj prijeti opasnost da će se jednog dana njeni nekadašnji građani okrenuti protiv nje. Ako to već i nisu.

Na adresu Inicijativnog odbora svakodnevno stižu brojna pisma protesta i osude ovakvog stava Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, međutim, oni, prema riječima Idriza Saltagića, od kongresa ne odustaju.

I sigurni su samo u to da će se matica - Bosna i Hercegovina - dijaspore sigurno sjetiti kad joj zatreba para, i da se tada neće pozivati na konstitutivnost sva tri naroda, niti će prebrojavati ko sjedi u Inicijativnom odboru.


Bombaški proces

Učenici su se od pamtivijeka služili kojekakvim dosjetkama kako bi spriječili, ili bar odložili, nastavničko propitivanje. U vrijeme kada su prostore bivše Jugoslavije potresali zemljotresi, čak i onda kada ih seizmološki instrumenti nisu ni bilježili, u učionicama su se znali zatresti lusteri i podovi.

Vremena su se promijenila, zemljotresi više nisu u trendu! Ali jesu - bombe! Djeca su se dosjetila kako trendovski odložiti ocjenjivanje, pa su stoga dojave o "postavljenim bombama u školama" postale svakodnevna pojava. Tako su đaci sarajevskih škola u zadnja tri mjeseca "postavili" 13 bombi! Dvije od tog broja bile su "postavljene" u osnovnim školama, a sve ostale u srednjim. Naravno, sve dojave desile su se u vrijeme zaključivanja ocjena na kraju prvog tromjesečja, i sve su, nasreću, bile lažne.

No, problem je u tome što se, nakon ovakvih dojava, svaki milimetar škole mora pregledati, učenici i komšiluk evakuirati, a nastava obustaviti. Sve dok se ne dokaže da su lažne. Ili se bomba ne pronađe.

"Od 11. septembra, kada je izvršen teroristički napad na Ameriku, trend 'školskih bombi' je u porastu", kaže Enes Ćerimagić, načelnik Odjeljenja za sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela krvnih i seksualnih delikata MUP-a Kantona Sarajevo. Prema njegovim riječima, lažne bombe su najčešće kad se ocjene zaključuju, a pogotovo na kraju školske godine.

No, šta se dešava kad policija utvrdi da je neka dojava lažna, pitali smo gospodina Ćerimagića. "Vršimo listing telefonskih poziva i tražimo počinioce. Sve dojave do sada su bile putem telefona, i u nekim slučajevima čak se koristio i školski telefon. Do sada smo otkrili jednog počinioca i taj slučaj predali tužilaštvu. Na njima je da ocijene da li treba pokrenuti krivični postupak", objasnio je Ćerimagić, dodavši da se otkriveni lažni "dojavljivači" mogu krivično teretiti i sa 14 godina zatvora.

Načelnik Ćerimagić ističe da se dojave ni u kom slučaju ne smiju olako shvatati i da se uvijek moraju prekontrolirati, jer: "Bojim se da u ovoj priči o lažnim dojavama ne bude kraj kao u priči o čobaninu koji je dva puta slagao da je vuk tu. Treći put kada je vuk došao, čobaninu niko nije vjerovao i posljedice su bile katastrofalne."

Tako, izgubljeni časovi se nadoknade, ocjene, kakve-takve, zaključe se, a lažna dojava opelješi i uzbihuzuri policajce, vatrogasce, Hitnu pomoć, ponekad se i saobraćaj zaustavi, a ponekog štrecne i u predjelu srca.


 

Novinar Dana u BBC Hard Talku

U jednoj od najgledanijih i najcjenjenijih emisija britanskog BBC-a Hard Talk, u utorak 7. novembra prikazan je intervju Tima Sebastiana sa Emirom Suljagićem, jednim od najmlađih i najperspektivnijih novinara magazina Dani. Intervju je snimljen u redakciji Dana, a Suljagić je, kao jedan od rijetkih preživjelih Srebreničana, na odličnom engleskom jeziku, govorio o tragediji koja je Srebrenicu zadesila ljeta 1995. godine.

Na početku razgovora Suljagić je objašnjavao kako se danas, šest godina nakon tragedije, osjeća: "Jedan osjećaj ostaje nepromijenjen - osjećam prezir, prije je bila i ljutnja, ali sada samo prezir." Suljagić, koji je u vrijeme pada "zaštićene zone" imao tek 20 godina, i radio kao prevodilac pri holandskim trupama u Srebrenici, Timu Sebastianu je kazao kako on najveće krivce vidi u autoritetima koji su upravljali i tada, ali i sada: "Ne samo u Mladiću i Karadžiću, već i u lokalnim vlastima koje su sve orkestrirale."

Emir Suljagić nije mogao da odgovori na voditeljevo pitanje: Kako je moguće da dojučerašnji susjedi postanu monstrumi? "Uzeli smo suprotan vremenski smjer. Dok je cijeli svijet išao u jednom smjeru, mi smo odlazili drugim, stvarno ne shvatam", kazao je Suljagić i podvukao da je za njega najmanji mogući uslov za povlačenje crte između prošlosti i budućnosti, ustvari hapšenje i privođenje pravdi Mladića i Karadžića. Kada je govorio o generalu Morillonu i holandskim trupama, Suljagić je kazao kako nisu samo Srebreničani ostavljeni na cjedilu, nego i holandski bataljon od svojih pretpostavljenih.

Naročito zanimljiv i impresivan bio je onaj dio emisije u kojem je Suljagić opisivao svoj susret sa Ratkom Mladićem. "Pitao me je da li sam pripadnik Armije BiH, odakle sam i čime se bavim, da li sam uplašen, sve u svemu, izgledao je prilično brižan. Posljednje što mi je rekao bilo je: Idi natrag u logor (holandske vojske), suviše je pijanih vojnika unaokolo. Odlazeći od njega, očekivao sam karakterističan zvuk ispaljenog metka i skoru smrt. U to sam bio siguran… Sa jedne strane, trebao bih biti zahvalan Mladiću što sam još uvijek živ, a sa druge strane, naravno, nisam niti ću ikada biti zahvalan jer po njegovom naređenju ubijeni su svi koji su činili moj život. Preživio sam vjerovatno zbog toga što se Mladić tog jutra osjećao bogom."

Emir Suljagić trenutno boravi u Sjedinjenim Američkim Državama na šestonedjeljnom profesionalnom usavršavanju, u organizaciji USIS-a (United States Information Service).


Krompir od deset miliona

"Alhos je k'o vruć krompir. Imam utisak da su predstavnici Agencije za privatizaciju gledali samo kome će da ga prebace, ne vodeći računa pritom šta će biti s radnicima", kaže Kimeta Čengić, predsjednica sindikata preduzeća "Alhos" d.d. Sarajevo. Mašine u ovom tekstilnom kombinatu su zaustavljene, kapije zaključane. Drama u Alhosu se nastavlja. Da li će ovaj štrajk biti kulminacija ili rasplet? "Vlada i menadžment drže jedni druge u šaci. Zato se do sada niko nije ozbiljno pozabavio rješavanjem naših problema. Mi sada tražimo da se Alhos vrati u vlasništvo države", kaže gospođa Čengić. "Radnici su prvo imali minimalne plaće i radili u nemogućim uvjetima, a nakon toga im je i taj minimum ukinut. Obaveze plaćanja doprinosa za radnike novi vlasnici nikada nisu izmirili", veli Ferdija Kojčić, predsjednica sindikata tekstila, kože, obuće i gume BiH.

Nakon mnogo buke, više puta mijenjanog rukovodstva, radničkih prijetnji štrajkom glađu, nekoliko dotacija Vlade Kantona Sarajevo i FBiH za pokretanje proizvodnje, Alhos je u februaru ove godine ipak privatiziran. Država je prodajom ove firme dobila hiljadu KM, a kupci - dva stranca i američka firma World Trade Net - firmu sa 7.683.239,85 KM duga. Makar su oni tako mislili. U tom momentu im se, vjerovatno, činilo unosnim firmu procijenjenu na deset miliona maraka dobiti za sedam i po. No, nakon revizije se ispostavilo da firma duguje i mačka od 2.277.562 maraka, kojeg su dobili u džaku.

Da li su novi vlasnici znali pravo stanje firme? Kupoprodajni je ugovor, čiji uvjeti idu u prilog kupcima, ali ne i prodavcima, doduše, potpisan. No, postojanje pojedinih članova kupoprodajnog Ugovora direktor Agencije za privatizaciju Kantona Sarajevo Nusret Prguda negira. Naime, u kopiji ugovora kojom raspolaže Sindikat, stoji da kupac može u roku 60 dana od potpisivanja ovog ugovora da zatraži reviziju finansijskih pokazatelja od nezavisnog revizora. U slučaju da revizija utvrdi da su obaveze preduzeća za više od 4% veće od prijavljenih, prodavac je dužan osigurati namirenje spornog iznosa ili povrat uloženih sredstava i pravo raskida ugovora.

Prguda, pak, tvrdi: "Država se nije obavezala da će izmiriti dug ni direktno ni indirektno. Bilo bi van pameti da država proda firmu pa da nakon toga izmiruje njene dugove." Vlasnici, opet, pozvani da s predstavnicima Vlade, Agencije i Sindikata porazgovaraju i nađu neka produktivna rješenja u Alhosu, nisu se pojavili. Igra gluhih telefona se nastavlja, a radnici se osipaju: četvrtina ih je već dala otkaz. Alhos, možda, još uvijek treba nekome.


Zločin kao državna tajna

Povodom saopćenja Vlade Srbije da je "republički ministar unutrašnih poslova naredio otvaranje istrage o otmicama građana muslimanske nacionalnosti u Sjeverinu i Štrpcima", odnosno povodom podatka iz saopćenja "da je provjerom dokumentacije MUP-a utvrđeno da u njoj nema podataka o zločinu u Sjeverinu, a da Ministarstvu nije poznato ni da se o njemu vodila istraga", u redakcijskom komentaru lista Danas konstatirano je da "ova informacija otkriva svu monstruoznost nekadašnjeg režima".

Dijagnoza je, bez sumnje, apsolutno tačna i njoj se nema šta dodati kada je u pitanju bivša vlast i njen odnos prema Bošnjacima i zločinima počinjenim prema njima. Međutim, onima koji su pronikli u tehnologiju zločina koji su vršeni nad Bošnjacima tokom prethodnog perioda i koji su prozreli tehnologiju vlasti da javno počinjene zločine pretvore u "savršene zločine", i postupci sadašnje vlasti zaudaraju na isti odnos prema zločinima počinjenim nad Bošnjacima, pa i da za sadašnje vlasti istina o tim zločinima predstavlja "državnu tajnu".

Prije svega, može se postaviti pitanje - zašto je sadašnja vlast čekala godinu dana da bi provjerila dokumentaciju MUP-a i utvrdila da u njoj nema podataka da je vođena istraga o zločinu u Sjeverinu? Odgovor se, nema sumnje, nalazi u činjenici da je i sadašnjim vlastima dobro poznato da je prethodni režim, pored otmice u Sjeverinu i Štrpcima, izvršio i druge brojne zločine nad Bošnjacima i da su bili izloženi genocidnim radnjama, ali niko od predstavnika novih vlasti nije, ni poslije godinu dana, ni verbalnom izjavom, osudio te zločine i, recimo, pružio garanciju da se to više neće ponoviti, da će se otkloniti posljedice itd. U tome se, naravno, nalaze i objašnjenja za mnogo štošta, pa i za saopćenje Vlade Srbije u kojem se može iščitati čist "predumišljaj".

Potpredsjednik Vlade Srbije i ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović je 13. oktobra 2001. godine, kako piše Danas, na jednom međunarodnom skupu u Sava centru, pred nekoliko desetina eminentnih učesnika iz zemlje i inostranstva, izjavio da MUP raspolaže kompletnom dokumentacijom i svim relevantnim podacima, ali im izvršioci nisu dostupni. Međutim, u saopćenju Vlade Srbije od 23. oktobra kaže se da Ministarstvu "nije poznato ni da se o njemu (zločinu, otmici, op. red.) vodila istraga". Dakle, nema dokumentacije ni podataka... Naravno da jedna od ove dvije izjave nije tačna. Međutim, na prvi pogled nije jasno zašto ministar jednom govori jedno, a drugi put drugo. Odgovor se može naći i u samom saopćenju.

Mada se u saopćenju kaže "da Ministarstvu nije poznato ni da se o njemu (zločinu, otmici) vodila istraga", u narednoj rečenici se, prema pisanju lista Danas od 24. oktobra, kaže da "dosadašnji rezultati na rasvjetljavanju okolnosti otmice u Sjeverinu potvrđuju da je otmicu 22. oktobra 1992. godine izvršila paravojna formacija 'Osvetnici' kojom je rukovodio Milan Lukić..."

Samo po sebi postavlja se pitanje ako bivša vlast nije vodila istragu, a ministar je tek naložio da se sprovede istraga, iz čega onda proizilaze "dosadašnji rezultati na rasvjetljavanju okolnosti otmice u Sjeverinu" i saznanje da je otmicu "izvršila paravojna formacija 'Osvetnici' kojom je rukovodio Milan Lukić..."? Odgovor se, opet, nalazi u samom saopćenju Vlade Srbije. Poznato je, a za to postoje i podaci u Okružnom sudu u Užicu i u izjavama za javnost istražnog sudije Savića Božovića, da su u vezi sa otmicom u Sjeverinu uhapšeni Milan Lukić, komandant, navodno, paravojne formacije "Osvetnici", a inače regularne jedinice u Višegradskom korpusu, i potpukovnik Dragutin Luka Dragićević, zamjenik komandanta Višegradskog korpusa. Također, zna se, a i to je utvrđeno na suđenju Nebojši Ranisavljeviću u Bijelom Polju, da je komandant Višegradskog korpusa pukovnik Mitrašinović učestvovao u organizaciji otmice u Štrpcima, pa je dao i kamion.

Samo iz ta dva, na pouzdan način utvrđena podatka, jasno je ko je izvršio i organizirao otmicu, a ko je planirao, dozvolio pa i naredio da se kidnapuju sjeverinski muslimani, jasno je iz drugih, također nespornih i poznatih podataka, a naročito iz činjenice ko je mogao i ko je naredio i s kojim ciljem da neposredno iza otmice u "pogranično područje" dođu brojne vojne jedinice i da se u "Priboju izvrši dodatna mobilizacija", tako da se tamo "broj vojnika opasno približio broju stanovnika", pa i da njihov "broj već nadmašuje broj mještana", te da su i naredna tri mjeseca kroz Priboj prema Rudom "prolazile kolone tenkova i druge tehnike, a rezervisti su u prolazu neprestano pucali".

Međutim, iz saopćenja Vlade Srbije jasno je da MUP već ima "koncepciju" kakvi će biti rezultati istrage, a ona će, sudeći po sadržaju i koncepciji saopćenja, biti u stilu ranije primjenjivanih izgovora za nesprovođenje istrage, prikrivanje pravih počinilaca i zataškavanje zločina, koji su počinjeni u ime i za račun države: "nepoznati počinioci", "neodgovorni pojedinci", "neprijatelji države" ili "neprijatelji srpskog naroda", odnosno "paravojne formacije", i sve će se završiti kao da je zločin počinjen od strane "djeteta razvedenih roditelja".

Vjerovatno da se iz istih razloga u saopćenju Vlade Srbije navodi i niz drugih netačnosti, počevši od marke i boje kamiona do vremena kada je "kritičnog dana viđen ispred zgrade SUP-a Višegrad", i prešućuje se veliki broj općepoznatih činjenica. Nije, također, tačno da je otmicu preživjela žena koja se nalazila među kidnapovanim, ali je indikativno kako se "zna" ono što nije tačno. Radi se o Mevludi Hodžić (36), radnici "Drvoplasta" iz Priboja, koja je, kao i njen brat Medo (45), kidnapovana i do dana današnjeg nije se pojavila među svojima, niti ima bilo kakvih informacija da ju je mimoišla sudbina ostalih kidnapovanih. Jedinac sin, koji je tada imao trinaest godina, nalazi se kod Mevludinog oca Mehmeda u Priboju (redakciji Dana poznata je njegova adresa). Inače, Mevluda se znatno prije kidnapovanja razvela. U slučaju da su "dosadašnji rezultati na rasvjetljavanju okolnosti otmice u Sjeverinu" potvrdili da je Mevluda preživjela, MUP je dužan da odmah preduzme sve da je spasi ili da nesretnom dječaku i Mevludinim roditeljima i javnosti da objašnjenje za (dez)informaciju. Naravno, sadašnja vlast je dužna da konačno raskrsti sa odnosom kakav je bivši režim imao prema Bošnjacima i zločinima počinjenim prema njima samo zato što su to što jesu, te da ozbiljno i bez prethodnih umišljaja i planiranih "rezultata" istrage, sprovede istragu, otkrije i na sud izvede počinioce, nezavisno od toga ko su i kakve su im zasluge za Srbiju i srpski narod.


Čvoroviči prizivaju Ćiru

U Bosni i Hercegovini se uvijek ispitivalo nešto što se zove donja granica dostojanstva. Političari su se uvijek igrali s narodom, servirajući mu rješenja nedostojna razvijenog društva, ali ono što rade čelnici Nogometnog saveza BiH već postaje ozbiljno ismijavanje zemlje i ljudi u njoj. Prvo je neko "zakotrljao" da bi Miroslav Blažević trebao biti selektor reprezentacije BiH, onda su novinari, koji su nasjeli na još jednu ublehu Jusufa Pušine i Ahmeta Pašalića, stali nazivati lisca u Iran, koji im je slatko odgovarao "da je BiH za njega najveći izazov". Pa zar nisu majstori? Baš kao braća Čvorovići iz legendarne komedije Balkanski špijun, Juka i Paša će nam po ko zna koji put "oprostiti što su nas tukli". I dovesti Ćiru, kojem u Teheranu sve visi o koncu prije utakmice s Irskom.

Pobjednik ide na Svjetsko prvenstvo i sve se bojimo da će Blažević propustiti Japan ako sa Iranom izbori odlazak. Izgubi li, Ćiro, najvjerovatnije, ostaje bez posla.

Licitiranje njegovim imenom najbolje je okarakterizirao Vahid Halilhodžić. Legendarni Mostarac tvrdi da je "to katastrofa i da to mjesto treba dati Safetu Sušiću ili Mehmedu Baždareviću". Atmosfera zavjereništva i nepovjerenja u Savezu i oko reprezentacije koju su stvorili "Čvorovići" je takva da se posla vođenja seniorske reprezentacije sada ne bi prihvatio niko ozbiljan. S druge strane, konzervativnoj UEFA-i, kojoj je sadašnje vodstvo saveza majstorski zamazalo oči, nije zadatak da brine o kvalitetu našeg fudbala. On je, znamo, katastrofalan. Za to vrijeme traje licitacija, javnost špekulira Ćirom, a Čvorovići lijepo žive i uživaju. Zaista, da slijedimo Špijuna, vrijeme je da se pojavi neki Podstanar, nadmudri Čvoroviće i zajedno ih s Ćirom pošalje tamo gdje zaista pripadaju. U zatvor.


 


Arhiva Dani
231

 


početna
stranica
©Copyright Dani 2002 Sva prava zadržana
Preporučeno Microsoft Internet Explorer, 800*600 ili više, Central European Windows-1250 encoding
Sve primjedbe i prijedloge šaljite na webmaster@bhdani.com


na vrh