LIČNOST
U FOKUSU
Mustafa ef. Cerić
Zamislite
jedno zlojutro i Avaz s naslovnicom: "Ubijen Sejfudin
Tokić!" Ili Oslobođenje: "Zbog ubistva Sejfudina
Tokića: Mustafa ef. Cerić u istražnom pritvoru!" Ružno zvuči.
Dalji naslovi ove afere, još uvijek, pukom srećom, samo zamišljene,
bili bi još ružniji, i neprijatniji. Neutralni Reuters bi, po
svoj prilici, izbiflao nešto kao "Nakon ubistva jednog od
vodećih muslimanskih političara, bosanski muslimanski poglavar
osumnjičen za podsticanje". Ili, recimo, Politiku:
"Fetva fundamentaliste Cerića ubila muslimanskog levičara
Tokića!" E, već sada možemo biti pripremni da se zgrozimo
na sljedeću, još uvijek blagu varijantu: "Tokić u
strahu od reisove fetve!", recimo, u Glasu srpskom.
Jer prilično objektivni, i pritom veoma suptilno diplomatičan
medij, kakav je Radio Slobodna Evropa, to detektira ovako: "Vjerski
vođa bosanskih muslimana i predsjedavajući Doma naroda državnog
parlamenta razmijenili su ovih dana mnogo teških riječi."
Ni
manje, ni više, reis je Tokića optužio da širi laži o bh. muslimanima,
da pred evropskim zvaničnicima Bošnjake predstavlja kao prijetnju
Evropi, te na koncu da vrijeđa "ono najljepše što muslimani
osjećaju, a to je njihovu vjeru i njihovu pripadnost islamu".
Praktično, na korak od vrlo teške riječi murtad. One kojom
je na pristalice Fikreta Abdića svojevremeno otvorena sezona
lova. Ovako otvoreno žigošući političkog neistomišljenika
kao neprijatelja vjere, reis, svjesno ili nesvjesno (utoliko
gore!), stvara upravo onakvu sliku islama kakvu bi on Tokiću
zabranio da širi: "Sejfudinu Tokiću bi trebalo onemogućiti
da u ime države Bosne i Hercegovine proziva muslimane po Evropi,
praveći tako na muci i na teškoćama, na znoju, na suzama, na krvi,
sebi karijeru da bi se dodvorio nekim krugovima u Evropi koji
će, naravno, sve to fino saslušati, ali donijeti veliku štetu
i veliko zlo Bosni i Hercegovini." A ko će, i ko je uopće
pozvan, reisu onemogućiti da, u ime muslimana BiH, "odapinje
strijele", koje bi u aktuelnoj situaciji, za razliku od njegovih
ranijih huškanja, ovog puta mogle i odnijeti poneku glavu. Vjerovatno
je najbolje što se u ovoj situaciji moglo poduzeti već učinio
sami vrh federalne policije: reisu je zvanično priopćeno da raspolažu
snimkom njegove izjave, koji bi, u slučaju da se Tokiću nešto
dogodi, mogao biti upotrijebljen i kao dokaz u optužbi za podsticaj
na ubistvo. Ako se policija već ne usuđuje pozabaviti reisovim
finansijskim transakcijama, najmanje što je mogla učiniti jeste
da se pozabavi kažnjivim podsticanjem na ubistvo. Mada, nije da
Cerić i ranije nije davao sličnog povoda
RIJEČ
U FOKUSU
Lingling
Piše: Mile Stojić
Ništa
o ovoj riječi ne znam, jer je čujem prvi put. Podsjeća me na njemačku
riječ Liebling, što znači miljenik, ljubimac, eventualno
na imenicu Lilit, ženu koju je, prema staroj predaji, Adam
imao prije Eve, majku divova i zlih duhova, pa na majušnu zemlju
Liliput, koja je metafora za sve pigmejske, ili banana
države. Ali ponajviše je navodim stoga što je ona udvojena kratica
lingvistike, znanosti o jeziku, u koju povremeno dosežu pipci
ove rubrike.
Ali,
imenica Lingling oznaka je najnovijeg tajfuna, onog koji je u
srijedu rano ujutro pogodio središnja i južna područja Filipina,
usmrtivši trideset troje ljudi i izazvavši velike poplave. Stotine
obitelji, izvješćuje Reuters, napustile su svoje domove
na južnom otoku Camiguin bježeći od poplava. "Bojimo se da
će broj žrtava biti puno veći kada stignu podaci iz ostalih zahvaćenih
gradova", izjavio je za navedenu agenciju pokrajinski guverner
Camiguina, Pedro Romualdo.
U
prosjeku 20 tajfuna godišnje pogodi Filipine, a Lingling je bio
14. koji je od siječnja pogodio zemlju. Imenica tajfun (engl.
typhoon, od kin. täi-fung, po mišljenju nekih
etimologa znači "vjetar od Tajvana", dok drugi tvrde
da ona dolazi od kineskog taj - vjetar i fin - orkan,
oznaka je uragana velike razorne snage (Klaić). Tajfuni
se javljaju s vremena na vrijeme u južnim i istočnim morima Azije,
od Arabije do Japana.
Oni
su tropski cikloni, koji se pojavljuju u području zapadnog dijela
sjevernog Pacifika (od otoka Guam prema zapadu), a kreću se obično
preko Filipinskih otoka prema obalama Kine i Koreje. Na geografskim
širinama od 200 do 250 skreću obično prema sjeveroistoku, pa često
prelaze i preko južnih dijelova Japana.
Imenicom
hurikan (engl. hurricane, iz indijan. veoma jak vjetar)
označavamo općenito tropske ciklone (neki etimolozi tvrde da naša
riječ uragan potječe od španjolske inačice huracan!). To
su atmosferski fenomeni izuzetno razorne snage, koji mogu izazvati
velike katastrofe. U pravilu im se daju muška imena. Naročito
jak hurikan po imenu Andrew (Andrija) pogodio je američku državu
Floridu u mjesecu kolovozu 1992, te drugi imenom George (Juraj)
u rujnu 1998, izazvavši ogromna materijalna razaranja i ljudske
žrtve.
I
hurikan i tajfun su u literaturi simboli za preokrete i vrtloge,
za revolucionarne promjene i društvene potrese. Dobro je da je
tako, da ih imamo samo u metafori, a ne u stvarnosti. Ali umjesto
tajfuna, mi imamo drugu golemu nevolju sličnoga imena, koja nam
opustoši i uništi zemlju - tajkune. A o njima sam više puta pisao
i u ovoj rubrici, sve dok nisam shvatio da je ova socijalna nesreća
neizlječiva, pogotovu u državama kao što je naša.
| Kongresa bh. dijaspore
neće biti |
Krajem
ovog mjeseca bilo je planirano da se u Sarajevu održi Prvi osnivački
svjetski kongres bh. dijaspore. Naime, tako je odlučeno na pripremnoj
konferenciji, koja se održala u Londonu 23. i 24. juna ove godine,
a kojoj je prisustvovalo više od stotinu predstavnika bh. dijaspore
iz Australije, SAD-a, Danske, Holandije, Švicarske, Švedske, Austrije,
Republike Irske
Mnogi su tada ovaj skup nazvali historijskim,
jer se još nikada, u ovolikom broju i na jednom mjestu, nije okupila
bh. dijaspora. Za razliku od, recimo, srpske ili hrvatske dijaspore.
U
Londonu su tada nazočni bili i dr. Kadrija Šabić-Haračić,
zamjenica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Avdo Hebib,
predsjednik Matice iseljenika BiH, i Ramiz Kadić, ispred
Skupštine grada Sarajeva, a održavanje skupa pismeno su podržali
i Safet Oručević, tadašnji gradonačelnik Mostara, Edah
Bećirbegović, predsjednik "Merhameta", te Jadranko
Prlić, tadašnji ministar vanjskih poslova BiH.
Gospođa
Šabić-Haračić tada je rekla: "Nismo se okupili da konstatiramo
kako je i koliko teško stanje, već da se ujedinimo oko zajedničkog
cilja, a to je reintegracija države, obnova društva. Polovinom prošle
godine, u okviru Ministarstva za izbjeglice i ljudska prava formiran
je Sektor za iseljeništvo. Glavni zadatak ovog sektora je povezivanje
iseljenih građana iz BiH sa državnom maticom. Kongres bh. dijaspore
pokazuje da je za dijasporu Bosna i Hercegovina domovina. Naše prisustvo
potvrđuje da im domovina širom otvara vrata, kako povratka, tako
i svih drugih oblika saradnje
" I Ramiz Kadić je obećao
pomoć Gradske uprave, dok je Avdo Hebib sve "poselamio i pozdravio
do novog susreta u šeher Sarajevu".
No,
kako se datum održavanja Kongresa približavao a iz Sarajeva nije
stizao odgovor o obećanom pokroviteljstvu, tako je Inicijativni
odbor zatražio objašnjenje od Ministarstva za izbjeglice i ljudska
prava. Potom je ministar Krešimir Zubak Londonu odgovorio
kako "Vijeće ministara BiH smatra da nisu ispunjeni uvjeti
za održavanje kongresa, jer u dosadašnjim aktivnostima nije ostvarena
zadovoljavajuća zastupljenost sva tri konstitutivna naroda BiH,
te da zbog toga Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice ne može
biti pokrovitelj".
Kakve
veze sad ima konstitutivnost sva tri naroda na cijelom području
BiH sa (ne)održavanjem Kongresa dijaspore, Dani su pokušali
provjeriti u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice. No, tamo
su samo rekli da je ministar Zubak zaista potpisao pismo odaslano
Inicijativnom odboru u Londonu, ali da on sad ne može o tome govoriti,
te da ne znaju ko bi to mogao.
U
udruženju građana "Mladi Muslimani" pak misle da gospodin
Zubak uopće nije pročitao dokumente Osnivačkog kongresa, "već
ga je samo zanimalo koja su to imena koja se pojavljuju u organizacionom
odboru".
Istina
je da je u Inicijativnom odboru najveći broj Bošnjaka, ali baš ta
činjenica trebala je zainteresirati ministra Zubaka za ovaj kongres.
I ne samo njega, i ne samo ministarstvo na čijem je on čelu. Jer,
šta se desilo sa ostalim bh. građanima koji sada žive u dijaspori?
Većina njih se, nemajući matično, priklonila srpskim, hrvatskim
i drugim udruženjima. Tako se BiH podijelila i izvana, ako se tako
može kazati, i sada joj prijeti opasnost da će se jednog dana njeni
nekadašnji građani okrenuti protiv nje. Ako to već i nisu.
Na
adresu Inicijativnog odbora svakodnevno stižu brojna pisma protesta
i osude ovakvog stava Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice,
međutim, oni, prema riječima Idriza Saltagića, od kongresa
ne odustaju.
I
sigurni su samo u to da će se matica - Bosna i Hercegovina - dijaspore
sigurno sjetiti kad joj zatreba para, i da se tada neće pozivati
na konstitutivnost sva tri naroda, niti će prebrojavati ko sjedi
u Inicijativnom odboru.
Bombaški proces
Učenici
su se od pamtivijeka služili kojekakvim dosjetkama kako bi spriječili,
ili bar odložili, nastavničko propitivanje. U vrijeme kada su prostore
bivše Jugoslavije potresali zemljotresi, čak i onda kada ih seizmološki
instrumenti nisu ni bilježili, u učionicama su se znali zatresti
lusteri i podovi.
Vremena
su se promijenila, zemljotresi više nisu u trendu! Ali jesu - bombe!
Djeca su se dosjetila kako trendovski odložiti ocjenjivanje, pa
su stoga dojave o "postavljenim bombama u školama" postale
svakodnevna pojava. Tako su đaci sarajevskih škola u zadnja tri
mjeseca "postavili" 13 bombi! Dvije od tog broja bile
su "postavljene" u osnovnim školama, a sve ostale u srednjim.
Naravno, sve dojave desile su se u vrijeme zaključivanja ocjena
na kraju prvog tromjesečja, i sve su, nasreću, bile lažne.
No,
problem je u tome što se, nakon ovakvih dojava, svaki milimetar
škole mora pregledati, učenici i komšiluk evakuirati, a nastava
obustaviti. Sve dok se ne dokaže da su lažne. Ili se bomba ne pronađe.
"Od
11. septembra, kada je izvršen teroristički napad na Ameriku, trend
'školskih bombi' je u porastu", kaže Enes Ćerimagić,
načelnik Odjeljenja za sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela
krvnih i seksualnih delikata MUP-a Kantona Sarajevo. Prema njegovim
riječima, lažne bombe su najčešće kad se ocjene zaključuju, a pogotovo
na kraju školske godine.
No,
šta se dešava kad policija utvrdi da je neka dojava lažna, pitali
smo gospodina Ćerimagića. "Vršimo listing telefonskih poziva
i tražimo počinioce. Sve dojave do sada su bile putem telefona,
i u nekim slučajevima čak se koristio i školski telefon. Do sada
smo otkrili jednog počinioca i taj slučaj predali tužilaštvu. Na
njima je da ocijene da li treba pokrenuti krivični postupak",
objasnio je Ćerimagić, dodavši da se otkriveni lažni "dojavljivači"
mogu krivično teretiti i sa 14 godina zatvora.
Načelnik
Ćerimagić ističe da se dojave ni u kom slučaju ne smiju olako shvatati
i da se uvijek moraju prekontrolirati, jer: "Bojim se da
u ovoj priči o lažnim dojavama ne bude kraj kao u priči o čobaninu
koji je dva puta slagao da je vuk tu. Treći put kada je vuk došao,
čobaninu niko nije vjerovao i posljedice su bile katastrofalne."
Tako,
izgubljeni časovi se nadoknade, ocjene, kakve-takve, zaključe se,
a lažna dojava opelješi i uzbihuzuri policajce, vatrogasce, Hitnu
pomoć, ponekad se i saobraćaj zaustavi, a ponekog štrecne i u predjelu
srca.
|
Novinar
Dana u BBC Hard Talku
U jednoj od najgledanijih i
najcjenjenijih emisija britanskog BBC-a Hard Talk, u utorak
7. novembra prikazan je intervju Tima Sebastiana sa Emirom
Suljagićem, jednim od najmlađih i najperspektivnijih novinara
magazina Dani. Intervju je snimljen u redakciji Dana,
a Suljagić je, kao jedan od rijetkih preživjelih Srebreničana,
na odličnom engleskom jeziku, govorio o tragediji koja je Srebrenicu
zadesila ljeta 1995. godine.
Na početku razgovora Suljagić
je objašnjavao kako se danas, šest godina nakon tragedije, osjeća:
"Jedan osjećaj ostaje nepromijenjen - osjećam prezir,
prije je bila i ljutnja, ali sada samo prezir." Suljagić,
koji je u vrijeme pada "zaštićene zone" imao tek 20
godina, i radio kao prevodilac pri holandskim trupama u Srebrenici,
Timu Sebastianu je kazao kako on najveće krivce vidi u autoritetima
koji su upravljali i tada, ali i sada: "Ne samo u Mladiću
i Karadžiću, već i u lokalnim vlastima koje su sve orkestrirale."
Emir Suljagić nije mogao da
odgovori na voditeljevo pitanje: Kako je moguće da dojučerašnji
susjedi postanu monstrumi? "Uzeli smo suprotan vremenski
smjer. Dok je cijeli svijet išao u jednom smjeru, mi smo odlazili
drugim, stvarno ne shvatam", kazao je Suljagić i podvukao
da je za njega najmanji mogući uslov za povlačenje crte između
prošlosti i budućnosti, ustvari hapšenje i privođenje pravdi Mladića
i Karadžića. Kada je govorio o generalu Morillonu i holandskim
trupama, Suljagić je kazao kako nisu samo Srebreničani ostavljeni
na cjedilu, nego i holandski bataljon od svojih pretpostavljenih.
Naročito zanimljiv i impresivan
bio je onaj dio emisije u kojem je Suljagić opisivao svoj susret
sa Ratkom Mladićem. "Pitao me je da li sam pripadnik Armije
BiH, odakle sam i čime se bavim, da li sam uplašen, sve u svemu,
izgledao je prilično brižan. Posljednje što mi je rekao bilo je:
Idi natrag u logor (holandske vojske), suviše je pijanih vojnika
unaokolo. Odlazeći od njega, očekivao sam karakterističan zvuk
ispaljenog metka i skoru smrt. U to sam bio siguran
Sa jedne
strane, trebao bih biti zahvalan Mladiću što sam još uvijek živ,
a sa druge strane, naravno, nisam niti ću ikada biti zahvalan
jer po njegovom naređenju ubijeni su svi koji su činili moj život.
Preživio sam vjerovatno zbog toga što se Mladić tog jutra osjećao
bogom."
Emir Suljagić trenutno boravi
u Sjedinjenim Američkim Državama na šestonedjeljnom profesionalnom
usavršavanju, u organizaciji USIS-a (United States Information
Service).
Krompir od deset miliona
"Alhos je k'o vruć
krompir. Imam utisak da su predstavnici Agencije za privatizaciju
gledali samo kome će da ga prebace, ne vodeći računa pritom šta
će biti s radnicima", kaže Kimeta Čengić, predsjednica
sindikata preduzeća "Alhos" d.d. Sarajevo. Mašine u
ovom tekstilnom kombinatu su zaustavljene, kapije zaključane.
Drama u Alhosu se nastavlja. Da li će ovaj štrajk biti kulminacija
ili rasplet? "Vlada i menadžment drže jedni druge u šaci.
Zato se do sada niko nije ozbiljno pozabavio rješavanjem naših
problema. Mi sada tražimo da se Alhos vrati u vlasništvo države",
kaže gospođa Čengić. "Radnici su prvo imali minimalne
plaće i radili u nemogućim uvjetima, a nakon toga im je i taj
minimum ukinut. Obaveze plaćanja doprinosa za radnike novi vlasnici
nikada nisu izmirili", veli Ferdija Kojčić, predsjednica
sindikata tekstila, kože, obuće i gume BiH.
Nakon mnogo buke, više puta
mijenjanog rukovodstva, radničkih prijetnji štrajkom glađu, nekoliko
dotacija Vlade Kantona Sarajevo i FBiH za pokretanje proizvodnje,
Alhos je u februaru ove godine ipak privatiziran. Država je prodajom
ove firme dobila hiljadu KM, a kupci - dva stranca i američka
firma World Trade Net - firmu sa 7.683.239,85 KM duga. Makar su
oni tako mislili. U tom momentu im se, vjerovatno, činilo unosnim
firmu procijenjenu na deset miliona maraka dobiti za sedam i po.
No, nakon revizije se ispostavilo da firma duguje i mačka od 2.277.562
maraka, kojeg su dobili u džaku.
Da li su novi vlasnici znali
pravo stanje firme? Kupoprodajni je ugovor, čiji uvjeti idu u
prilog kupcima, ali ne i prodavcima, doduše, potpisan. No, postojanje
pojedinih članova kupoprodajnog Ugovora direktor Agencije za privatizaciju
Kantona Sarajevo Nusret Prguda negira. Naime, u kopiji
ugovora kojom raspolaže Sindikat, stoji da kupac može u roku 60
dana od potpisivanja ovog ugovora da zatraži reviziju finansijskih
pokazatelja od nezavisnog revizora. U slučaju da revizija utvrdi
da su obaveze preduzeća za više od 4% veće od prijavljenih, prodavac
je dužan osigurati namirenje spornog iznosa ili povrat uloženih
sredstava i pravo raskida ugovora.
Prguda, pak, tvrdi: "Država
se nije obavezala da će izmiriti dug ni direktno ni indirektno.
Bilo bi van pameti da država proda firmu pa da nakon toga izmiruje
njene dugove." Vlasnici, opet, pozvani da s predstavnicima
Vlade, Agencije i Sindikata porazgovaraju i nađu neka produktivna
rješenja u Alhosu, nisu se pojavili. Igra gluhih telefona se nastavlja,
a radnici se osipaju: četvrtina ih je već dala otkaz. Alhos, možda,
još uvijek treba nekome.
Zločin kao državna tajna
Povodom saopćenja Vlade Srbije
da je "republički ministar unutrašnih poslova naredio otvaranje
istrage o otmicama građana muslimanske nacionalnosti u Sjeverinu
i Štrpcima", odnosno povodom podatka iz saopćenja "da
je provjerom dokumentacije MUP-a utvrđeno da u njoj nema podataka
o zločinu u Sjeverinu, a da Ministarstvu nije poznato ni da se
o njemu vodila istraga", u redakcijskom komentaru lista Danas
konstatirano je da "ova informacija otkriva svu monstruoznost
nekadašnjeg režima".
Dijagnoza je, bez sumnje, apsolutno
tačna i njoj se nema šta dodati kada je u pitanju bivša vlast
i njen odnos prema Bošnjacima i zločinima počinjenim prema njima.
Međutim, onima koji su pronikli u tehnologiju zločina koji su
vršeni nad Bošnjacima tokom prethodnog perioda i koji su prozreli
tehnologiju vlasti da javno počinjene zločine pretvore u "savršene
zločine", i postupci sadašnje vlasti zaudaraju na isti odnos
prema zločinima počinjenim nad Bošnjacima, pa i da za sadašnje
vlasti istina o tim zločinima predstavlja "državnu tajnu".
Prije svega, može se postaviti
pitanje - zašto je sadašnja vlast čekala godinu dana da bi provjerila
dokumentaciju MUP-a i utvrdila da u njoj nema podataka da je vođena
istraga o zločinu u Sjeverinu? Odgovor se, nema sumnje, nalazi
u činjenici da je i sadašnjim vlastima dobro poznato da je prethodni
režim, pored otmice u Sjeverinu i Štrpcima, izvršio i druge brojne
zločine nad Bošnjacima i da su bili izloženi genocidnim radnjama,
ali niko od predstavnika novih vlasti nije, ni poslije godinu
dana, ni verbalnom izjavom, osudio te zločine i, recimo, pružio
garanciju da se to više neće ponoviti, da će se otkloniti posljedice
itd. U tome se, naravno, nalaze i objašnjenja za mnogo štošta,
pa i za saopćenje Vlade Srbije u kojem se može iščitati čist "predumišljaj".
Potpredsjednik Vlade Srbije
i ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović je 13.
oktobra 2001. godine, kako piše Danas, na jednom međunarodnom
skupu u Sava centru, pred nekoliko desetina eminentnih učesnika
iz zemlje i inostranstva, izjavio da MUP raspolaže kompletnom
dokumentacijom i svim relevantnim podacima, ali im izvršioci nisu
dostupni. Međutim, u saopćenju Vlade Srbije od 23. oktobra kaže
se da Ministarstvu "nije poznato ni da se o njemu (zločinu,
otmici, op. red.) vodila istraga". Dakle, nema dokumentacije
ni podataka... Naravno da jedna od ove dvije izjave nije tačna.
Međutim, na prvi pogled nije jasno zašto ministar jednom govori
jedno, a drugi put drugo. Odgovor se može naći i u samom saopćenju.
Mada se u saopćenju kaže "da
Ministarstvu nije poznato ni da se o njemu (zločinu, otmici) vodila
istraga", u narednoj rečenici se, prema pisanju lista Danas
od 24. oktobra, kaže da "dosadašnji rezultati na rasvjetljavanju
okolnosti otmice u Sjeverinu potvrđuju da je otmicu 22. oktobra
1992. godine izvršila paravojna formacija 'Osvetnici' kojom je
rukovodio Milan Lukić..."
Samo po sebi postavlja se pitanje
ako bivša vlast nije vodila istragu, a ministar je tek naložio
da se sprovede istraga, iz čega onda proizilaze "dosadašnji
rezultati na rasvjetljavanju okolnosti otmice u Sjeverinu"
i saznanje da je otmicu "izvršila paravojna formacija 'Osvetnici'
kojom je rukovodio Milan Lukić..."? Odgovor se, opet, nalazi
u samom saopćenju Vlade Srbije. Poznato je, a za to postoje i
podaci u Okružnom sudu u Užicu i u izjavama za javnost istražnog
sudije Savića Božovića, da su u vezi sa otmicom u Sjeverinu
uhapšeni Milan Lukić, komandant, navodno, paravojne formacije
"Osvetnici", a inače regularne jedinice u Višegradskom
korpusu, i potpukovnik Dragutin Luka Dragićević, zamjenik
komandanta Višegradskog korpusa. Također, zna se, a i to je utvrđeno
na suđenju Nebojši Ranisavljeviću u Bijelom Polju, da je
komandant Višegradskog korpusa pukovnik Mitrašinović učestvovao
u organizaciji otmice u Štrpcima, pa je dao i kamion.
Samo iz ta dva, na pouzdan
način utvrđena podatka, jasno je ko je izvršio i organizirao otmicu,
a ko je planirao, dozvolio pa i naredio da se kidnapuju sjeverinski
muslimani, jasno je iz drugih, također nespornih i poznatih podataka,
a naročito iz činjenice ko je mogao i ko je naredio i s kojim
ciljem da neposredno iza otmice u "pogranično područje"
dođu brojne vojne jedinice i da se u "Priboju izvrši dodatna
mobilizacija", tako da se tamo "broj vojnika opasno
približio broju stanovnika", pa i da njihov "broj već
nadmašuje broj mještana", te da su i naredna tri mjeseca
kroz Priboj prema Rudom "prolazile kolone tenkova i druge
tehnike, a rezervisti su u prolazu neprestano pucali".
Međutim, iz saopćenja Vlade
Srbije jasno je da MUP već ima "koncepciju" kakvi će
biti rezultati istrage, a ona će, sudeći po sadržaju i koncepciji
saopćenja, biti u stilu ranije primjenjivanih izgovora za nesprovođenje
istrage, prikrivanje pravih počinilaca i zataškavanje zločina,
koji su počinjeni u ime i za račun države: "nepoznati počinioci",
"neodgovorni pojedinci", "neprijatelji države"
ili "neprijatelji srpskog naroda", odnosno "paravojne
formacije", i sve će se završiti kao da je zločin počinjen
od strane "djeteta razvedenih roditelja".
Vjerovatno da se iz istih razloga
u saopćenju Vlade Srbije navodi i niz drugih netačnosti, počevši
od marke i boje kamiona do vremena kada je "kritičnog dana
viđen ispred zgrade SUP-a Višegrad", i prešućuje se veliki
broj općepoznatih činjenica. Nije, također, tačno da je otmicu
preživjela žena koja se nalazila među kidnapovanim, ali je indikativno
kako se "zna" ono što nije tačno. Radi se o Mevludi
Hodžić (36), radnici "Drvoplasta" iz Priboja, koja
je, kao i njen brat Medo (45), kidnapovana i do dana današnjeg
nije se pojavila među svojima, niti ima bilo kakvih informacija
da ju je mimoišla sudbina ostalih kidnapovanih. Jedinac sin, koji
je tada imao trinaest godina, nalazi se kod Mevludinog oca Mehmeda
u Priboju (redakciji Dana poznata je njegova adresa).
Inače, Mevluda se znatno prije kidnapovanja razvela. U slučaju
da su "dosadašnji rezultati na rasvjetljavanju okolnosti
otmice u Sjeverinu" potvrdili da je Mevluda preživjela, MUP
je dužan da odmah preduzme sve da je spasi ili da nesretnom dječaku
i Mevludinim roditeljima i javnosti da objašnjenje za (dez)informaciju.
Naravno, sadašnja vlast je dužna da konačno raskrsti sa odnosom
kakav je bivši režim imao prema Bošnjacima i zločinima počinjenim
prema njima samo zato što su to što jesu, te da ozbiljno i bez
prethodnih umišljaja i planiranih "rezultata" istrage,
sprovede istragu, otkrije i na sud izvede počinioce, nezavisno
od toga ko su i kakve su im zasluge za Srbiju i srpski narod.
Čvoroviči prizivaju Ćiru
U Bosni i Hercegovini se uvijek
ispitivalo nešto što se zove donja granica dostojanstva. Političari
su se uvijek igrali s narodom, servirajući mu rješenja nedostojna
razvijenog društva, ali ono što rade čelnici Nogometnog saveza
BiH već postaje ozbiljno ismijavanje zemlje i ljudi u njoj. Prvo
je neko "zakotrljao" da bi Miroslav Blažević trebao
biti selektor reprezentacije BiH, onda su novinari, koji su nasjeli
na još jednu ublehu Jusufa Pušine i Ahmeta Pašalića,
stali nazivati lisca u Iran, koji im je slatko odgovarao "da
je BiH za njega najveći izazov". Pa zar nisu majstori? Baš
kao braća Čvorovići iz legendarne komedije Balkanski špijun,
Juka i Paša će nam po ko zna koji put "oprostiti što su nas
tukli". I dovesti Ćiru, kojem u Teheranu sve visi o koncu
prije utakmice s Irskom.
Pobjednik ide na Svjetsko prvenstvo
i sve se bojimo da će Blažević propustiti Japan ako sa Iranom
izbori odlazak. Izgubi li, Ćiro, najvjerovatnije, ostaje bez posla.
Licitiranje njegovim imenom
najbolje je okarakterizirao Vahid Halilhodžić. Legendarni
Mostarac tvrdi da je "to katastrofa i da
to mjesto treba dati Safetu Sušiću ili Mehmedu Baždareviću".
Atmosfera zavjereništva i nepovjerenja u Savezu i oko reprezentacije
koju su stvorili "Čvorovići" je takva da se posla
vođenja seniorske reprezentacije sada ne bi prihvatio niko ozbiljan.
S druge strane, konzervativnoj UEFA-i, kojoj je sadašnje vodstvo
saveza majstorski zamazalo oči, nije zadatak da brine o kvalitetu
našeg fudbala. On je, znamo, katastrofalan. Za to vrijeme traje
licitacija, javnost špekulira Ćirom, a Čvorovići lijepo žive i
uživaju. Zaista, da slijedimo Špijuna, vrijeme je da se pojavi
neki Podstanar, nadmudri Čvoroviće i zajedno ih s Ćirom pošalje
tamo gdje zaista pripadaju. U zatvor.
|