Taman kad se učinilo da ne postoji gora mogućnost od one za koju se opredijelila Alijansa ustoličavanjem novog dvojca za kormilare starih obavještajnih službi, javila se Stranka demokratske akcije. I, kao i obično, dokazala da je nenadmašiva: ekipa saučesnika u svemu što se zove paralelizam diljem Federacije, oglasila se svojom kritikom "legalizacije paralelne institucije koju je svojevremeno instalirala paradržavna tvorevina tzv. Herceg-Bosna". Zaboravila SDA, skoro pa preko noći, sa koliko je energije sa tom istom tzv. Herceg- -Bosnom i njezinim dužnosnicima dijelila baš svako ministarstvo, koliko su vremena i novaca potrošili zidajući ciglu po ciglu paralelnih institucija, njihovih paralelnih izdanaka i još paralelnijih saradnika. Smetnulo se valjda s uma da je od Vašingtonskog sporazuma do najogoljenije pljačke vrhunac federalnosti predstavljao džentlmenski sporazum o paralelnim potpisivanjima računa za potrebe paralelnih sistema. Zar se nisu upravo HDZ i SDA paralelno zaklinjali u Federaciju, koje nije bilo nigdje sem u papirima? Novokomponovani opozicionari iz vrhuške SDA uzdaju se u kratko pamćenje glasača i svoje tekovine: katastrofalnu privredu dodatno opterećenu ambicijama da je daljim obezvređivanjem uknjiže na imena zaslužnih članova, korumpirane činovnike, ispolagane kamene temeljce, obećane zlatne kašike i ostale prodate magle, računajući valjda da će kritikom upravo tih svojih tekovina knjiženih na račun Alijanse vratiti izgubljeno povjerenje. U paralelizam, koji danas na kugli zemaljskoj svako ima više prava kritizirati od Stranke demokratske akcije, aktivnog sudionika i saučesnika u svemu što taj pojam podrazumijeva.

Društvo za ugrožene narode za BiH uputilo je Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu oštar protest jer su upravitelji koncentracionog logora Omarska Dragoljub Prcać, Miroslav Kvočka i Milojica Kos dobili bizarno male kazne od pet do sedam godina zatvora. Ova odluka Tribunala je zaista bez presedana, jer, kako je rekla Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode BiH, ona predstavlja najobičniju uvredu za žrtve. Gola i surova statistika je najstravičnije svjedočanstvo kako je duboka zabluda sudija koje su, praktički, oslobodile čuvare i upravitelje logora smrti. Prema procjenama Društva za ugrožene narode, kroz Omarsku je prošlo oko 6.000 Bošnjaka i Hrvata, a ubijeno je ili nestalo njih oko 3.227. Samo u masovnoj grobnici Jakarina kosa krajem oktobra pronađena su tijela 372 bivša zatočenika Omarske, svi vezani žicom. Masovna ubijanja, mučenja i silovanja ovim kaznama su izjednačena sa nekim težim oblicima pljačke ili, recimo, zloupotrebama bankarskih kredita... Haški tribunal je ovom presudom u svijet odaslao poruku da je moguće pobiti, terorizirati, premlaćivati, silovati ogroman broj ljudi sa ciljem da se sistematski istrijebi jedan narod a da se onda u procesu pred visoko cijenjenim međunarodnim sudom za ratne zločine dobije simbolična kazna. Tek tolika da opravda uložene napore istražitelja i tužioca te materijalne troškove suđenja. Banalno, bolno, poražavajuće, užasavajuće. Teško je uopće pojmiti kojom logikom se rukovodilo sudsko vijeće kojim je predsjedavao portugalski sudac Almiro Rodriguez.

Redovni gost rubrike Daryl Morrell i protekle sedmice je neustrašivo jurišao na sve objede kojima su izložene međunarodne Stabilizacijske snage u BiH. Ovoga puta je "patka" uzvratila udarac: banjalučke Nezavisne novine objavile su kako je prije desetak dana u okolini Sarajeva i srednjoj Bosni ranjeno pet vojnika Stabilizacijskih snaga. "To nije istina. Toliko mogu reći, mada ne govorimo o sigurnosnim mjerama", uzvratio je Morrell na patku, uvjerivši se i sam koliko je opasno kada patke počnu letjeti u jatima. A počele su netom pošto je krenula priča o tome kako se BiH koprca u mreži Al Ka'ide. U nemogućnosti da se suoče sa činjenicom da se jedan od najvećih svjetskih terorista već godinama krije u bosanskim, ili, kako tvrde, po crnogorskim manastirima, SFOR-ovi atašei za komunikacije krenuli su u frontalni obračun sa ljudima dužih brada i kraćih pantalona. Nezavisne su samo nalegle na ovu rudu, kačeći aktivnim islamskim omladincima oreol napadača na SFOR-ove vojnike. Nisu u cijeloj ovoj komediji krivi ni "ranjeni" vojnici, ni Nezavisne, ni omladinci, a kamoli Morrell. Kriv je Karadžić. Za sve je on kriv i da njega ne bi, ne bi bilo ni SFOR-a, AIO bi se bavila modnim dizajnom, Nezavisne bi pisale o lovu na divlje patke u banjalučkoj komuni, a Morell bi, garant, bio sretan u Winnipegu.

Pošteni ljudi su kao i djeca. Čim nešto muljaju, skrivaju istinu, traže opravdanje… sve im na licu možete pročitati. Ovo važi i za Beriza Belkića. Ono čime je sa puno simpatija stekao poštovanje najšire javnosti, bez obzira na stranačku ili nacionalnu pripadnost, jeste uvjerenje da se taj čovjek služi prije svega istinom, čak i kada ne ide naruku osobno njemu, njegovoj stranci ili organu u kojem sjedi. Prvi put se sa Belkićevog lica moglo pročitati da postaje poput ogromne većine bosanskohercegovačkih političara nedavno kada je nešto muljao oko pritisaka njegove stranke nakon kojih je funkciju ministra policije morao napustiti Muhamed Bešić. Jednostavno, čak iako je zaslužio da bude smijenjen, onda to svakako nije zbog razloga zbog kojeg je smijenjen i na kojem je insistirao Haris Silajdžić, a koji je Belkić prešutio. Slično se događa i sa katastrofom oko imenovanja čelnika obavještajnih službi u Federaciji, kojima je legalizirana hadezeovska obavještajna služba Herceg-Bosne. Onaj Belkić kojeg zna bh. javnost priznao bi grešku i pošteno pokušao objasniti motive svoje i Križanovićeve odluke. Ovako, ostaje nam da se nadamo da se radi o Belkićevoj prolaznoj slabosti, potpadanju pod uticaj okruženja političara koji i nakon promjene vlasti na isti način usrećuju ovu zemlju i njene građane.

Prekapacitirani predsjedavajući Vijeća ministara, ministar vanjskih poslova, lider Alijanse, predsjednik SDP-a, direktor MIT centra, profesor na Ekonomskom fakultetu… počinje da prelazi limite do sada demonstrirane vlastite drskosti. Prvo je debakl kojim se završio njegov službeni posjet Francuskoj predstavio kao još jedan vanjskopolitički trijumf, mada u Parizu za njega nisu imali vremena ni šef države, ni premijer. Onda odvoji tri dana za prisustvo kongresu švedskih socijaldemokrata, dok pojedini ambasadori i po tri mjeseca čekaju na prijem, pritom iz novina saznajući da je BiH za državljane njihovih zemalja uvela vize. Nakon toga se niti on, niti njegov izaslanik, niti ijedan državni funkcioner ne odazove pozivu saudijskog ambasadora za svečanu večeru na kojoj je ambasadoru BiH u Saudijskoj Arabiji Senahidu Bristriću uručeno rijetko dodjeljivano, visoko saudijsko odlikovanje. Ambasadori svih islamskih zemalja, prisutni na večeri, jednoglasno su ovakvo Lagumdžijino i ponašanje državnih vlasti ocijenili kao još jednu u nizu uvreda koje im ovdašnja vlast, kao "članica svjetske antiterorističke koalicije", nanosi. Kada izbjeglice, prognani i invalidi u ovoj zemlji u potrazi za neophodnim novcem sljedeći put naiđu na zatvorena vrata saudijske i drugih ambasada islamskih zemalja u Sarajevu, neka odu Lagumdžiji. Možda on ima pare, samo ako bude imao vremena da ih primi.

Za Bosnu i Hercegovinu su već godinama rezervisana najviša mjesta na svjetskim statističkim ljestvicama. Od kršenja ljudskih prava, ekonomske bijede, korupcije, do broja mladih koji godišnje emigriraju. Zato kada se BiH dogodi nešto što je u nekim statistikama najviše, i nije neka novost. Osim kada se u ovoj sjajnoj i perspektivnoj zemlji gradi najviša zgrada na Balkanu. E, upravo ova nevjerovatna stvar počela se dešavati prvog petka u novembru zahvaljujući kompaniji Bosmal. "Bosmal centar" i investiciono ulaganje od 100 miliona maraka nevjerovatni su ne zbog visine dva tornja koja će krasiti nebo nad sarajevskim naseljem Hrasno. Ovaj stambeno-poslovni centar sa 300 najmodernijih stanova je, zapravo, prvi znak da je u ovoj zemlji zaista 2001. godina, odnosno 21. vijek. Ona znači da ako danas dolaze Malezijci i ulažu 100 miliona, da će sutra možda doći Nijemci sa 500 miliona ili Amerikanci sa milijardom. "Bosmal centar" je vizija jedne normalnije, bogatije, ljepše države. Države u kojoj će biti nezamislivo da 200 metara od najviše zgrade na Balkanu bude najružnija, najprljavija i najneurednija pijaca u Sarajevu. Države u kojoj će 2.250 maraka - koliko će koštati kvadrat stana u "Bosmal centru" - biti, ako ne prosječna plaća, a ono makar prosječno mjesečno primanje jedne prosječne porodice. Jednostavno - novi stil življenja. Kako to gordo zvuči.