it će da je za sve kriv izvjesni djed iz američkoga gradića Metuchena, koji je početkom šezdesetih svog unuka pokušao zabaviti nekakvim banalnim trikom s kartama.

Dječak se zvao David Seth Kotkin, i nije se zaustavio na slijepom biranju asova iz špila. S nepunih 12 godina predstavljao se već kao "Davino, magični dječak", a da je bio itekako uvjerljiv govori činjenica kako ga je Udruženje američkih mađioničara tada primilo za člana, i to najmlađeg u povijesti. Četiri godine poslije, predavao je magiju na jednome sveučilištu u New Yorku, a sa 18 je uzeo prezime junaka iz romana Charlesa Dickensa. Prije nekoliko dana, David Copperfield nastupio je u Zagrebu, da bi ponovno opravdao reputaciju najvećega svjetskog iluzioniste svih vremena.

Uopće, što su ikad znali drugi neki mađioničari, iluzionisti, opsjenari - ako računamo samo one koji se tako i predstavljaju? Harry Houdini se proslavio nevjerojatnim oslobađanjima iz svih mogućih stupica; poslije njega malo tko je odolio prosjeku znanom po kojekakvim rezanjima djevojke u sanduku, izvlačenju zeca iz cilindra i ping-pong loptice iz rupčića. Houdinijev jedini istinski nasljednik uspio ga je nadmašiti, inače mu se nasljednikom ne bi ni zvao...

Brak kao reklamni štos David Copperfield također izvodi trikove sa životinjama i kartama, ali se njima više služi za naglašavanje onoga što slijedi. A sve da je od vaše skepse veća samo vaša nezainteresiranost, to što slijedi oduzelo bi vam dah! Uobičajeno, zagrebački show počeo je kao dobro razrađena zabava u kojoj je Copperfield progovorio hrvatski - svakako bolje od npr. Pape - i zagrijao se trikom sa izvrtanjem palčeva te uspostavljanjem vickastog kontakta s publikom. I po tome se on razlikuje od mističnog Houdinija, iako će uvijek iznova i spremno priznavati da je mnogo naučio od svoga legendarnog predšasnika. David Copperfield moderni je američki biznismen, koji godišnje zarađuje oko 60 milijuna dolara. Zbog te su ga osobine zli jezici čak optuživali da je njegov brak sa supermodelom Claudijom Schiffer bio najobičniji reklamni štos.

Ali, nakon što smo u Zagrebu vidjeli nekoliko jeftinih iluzija, bljesnulo je na tren ono pravo. Dvije su djevojke s pozornice jednostavno iščeznule, tako da je usred njihova plesa na daskama ostala tek velika prozračna marama, osvijetljena reflektorima koji za čitave točke nisu ni trepnuli. Gledaoci su na trenutak zanijemili, a onda se Velikom ledenom dvoranom zagrebačkog Doma sportova prolomio urlik oduševljenja, dok se maestro na sceni, sa zbunjenim izrazom lica, kao, ogledao u potrazi za nestalim plesačicama...

Prije negoli su dežurni glasovi razuma počeli žamoriti o pozornici s rupom, Copperfield se ispružio na stolu sa golemim tijeskom iliti mengelama, i pustio da ga uzduž sabiju na pedalj i pol razmaka od glave do stopala. Onda se protegnuo i ustao, pa sam sebi odvojio noge od gornjeg dijela tijela, da bi noge nastavile zasebno hodati dok se gornji dio tijela za njih pridržavao sa strane... Čitav show, pa tako i ova točka, sniman je kamerama iz raznih kutova, i projiciran simultano na dvoranskim videozidovima. Spojio se Copperfield zatim u staru cjelinu, s istom lakoćom i osmijehom, i pozvao gledaoce da se malo izjasne o - boji svog rublja.

Prvo su ruke dizali svi sa bijelim rubljem, onda svi sa obojanim. Uzgred, nevjerojatno je koliko ljudi još uvijek inzistira na bijelim gaćicama...

Copperfield je tad zamolio dvije djevojke iz suprotstavljenih skupova u gledalištu da mu priđu. Popele su se Snježana i Maja. "Bit magije leži u zamjeni mjesta predmetima", objavio je on, kao da bismo nakon tih riječi odjednom svi trebali znati kako se noge odvajaju od tijela, ali da se odmah potom mogu bez dramatičnih posljedica sastaviti.

"Ja ću sada zamijeniti donje rublje Snježani i Maji", dodao je. One su se popele na stolice, međusobno udaljene nekoliko metara. Najprvo je Snježana pokazala rub svojih bijelih gaćica, a Maja rub svojih žarko zelenih, pa im je David zalijepio etikete koje su same potpisale. Stao je između njih, a odnekud su iskočile žarko zelene gaćice, i počele ga same milovati po licu ("Ziher su na nevidljivoj špagi!") uz refren Doorsa "Come on now touch me, baby", a njemu je bilo naizmjence ugodno i neugodno... Zelene gaćice su uto nestale, pa je David Copperfield zamolio obje djevojke da svima još jednom pokažu što nose ispod odjeće, i koje etikete su im za to zalijepljene. Treba li spominjati ishod?

Uklanjanje aviona i zgrada "Sad su vam vjerojatno svima u publici zamijenjene gaćice", doviknuo je maestro ushićenoj publici. "Provjerite kod svog prvog susjeda. Mi u Americi to stalno radimo, baš je zabavno. I naš predsjednik je to radio."

Ali, ovdje zasad ipak nešto fali. Svi smo gledali televiziju potkraj devedesetih, kada je David Copperfield nastupao u planetarno viđenim točkama uklanjanja golemih objekata. Još kao razmjerno nepoznat mladić učinio je da sa ulice nestane i vrati se nečiji ferrari, tako hitro da vlasnika ipak nije stigao srčani udar. Prije dvadeset godina, što je označeno kao prekretnica u njegovoj karijeri, gledateljima je okružio prizemljeni avion i zatim ga pred kamerama CBS-a zbrisao sa lica piste, dakako bez terorističkih sredstava.

Prije nekoliko godina, poslije toliko nestalih automobila i djevojaka i aviona i željezničkih kompozicija, Copperfield je pozvao 50 milijuna gledatelja da svjedoče privremenom uklanjanju Kipa slobode, toga simbola američke postojanosti. Tko uživo, tko na TV-u, svi su ostali zgranuti prizorom golog neba na mjestu kipa, i slikom postamenta bez nastavka. A slavna statua nalazi se na otoku Liberty u zatvorenoj newyorškoj uvali, izbliza okružena Brooklynom, Staten Islandom i New Jerseyjem. E, to je već bio pothvat!

Stoga je zagrebačka publika znala da će te večeri u Domu sportova vidjeti još nešto puno jače od izmjene gaćica i odvajanja dijelova tijela. Uostalom, u novinama i također na početku showa bio je već najavljen Copperfieldov skok na Havaje, kojega će izvesti usred predstave i u pratnji nekoga iz publike. David Copperfield je odigrao još jednu odličnu točku sa patkom Websterom koji se pojavljuje niotkud i nestaje bestraga, podijelio je kartaški trik sa čitavom dvoranom (rekvizitu je svaki gledatelj dobio na ulazu), te imenom pozvao djevojčicu Vlastu Petrić da se popne na binu.

Ova točka imala je u sebi nešto od tipičnoga američkog kiča, jer je u njoj režiran happy end obiteljske drame između Vlaste i njezina oca, koji ju čeka na Havajima, dok je majka već godinama pokojna... Drugo, za svoj univerzalni cilj je Copperfield istaknuo ostvarivanje ljudskih snova, kao što je odlazak na neko divno mjesto, sve u hipu i bez spuštenijeh trepavica. Ali, točka je ipak fantastična.

Na posebnom videozidu ugledali smo Copperfieldove pomagače, koji su mu se odazvali sa neke pješčane plaže na, je li, Havajima. Zašto vjerovati da je to izravni prenos? Zato jer je David bacio frizbi u publiku i zamolio onoga tko ga uhvati da dođe na pozornicu. Došla je jedna Slavica, i na pitanje koji joj je sport najdraži, spomenula košarku. "Oh, yes", javio se onaj sa videozida, "baš je dobro što se Michael Jordan vraća pod koševe." Pa, nije li Copperfieldova ekipa mogla unaprijed snimiti slične reakcije za još stotinu sportova, vjerujući da tamo nekakva Slavica ipak neće spomenuti, recimo, potezanje konopa. Možda, no idemo dalje.

Slavica je na velikom papiru narisala sebe kako puca na koš, i vratila se u gledalište. Nasumičnim bacanjem loptice u publiku izabrano je još nekoliko pomagača, od kojih je jedan odabrao slova A i S, koja je David Copperfield zatim ispisao na svoju podlakticu. Ostali su se za to vrijeme slikali polaroid kamerom, držeći ispred sebe veliki Slavičin crtež. Na marginu svježe fotografije ispisali su točno vrijeme i mjesto (sve to kamere detaljno prenose na pomoćne videozidove!). David i Vlasta popeli su se na dugački i tanki kran, pružen iznad publike na visini od oko četiri metra, sniman sa svih strana. Pokrili su se plahtom i nestali.

Bijeg na Havaje I pojavili se trenutak poslije na onoj plaži, u istoj odjeći, sa onom sigurnosnom fotografijom u Vlastinom džepu, i slovima A i S na Davidovoj podlaktici. Naravno, djevojčica i njezin otac pali su jedno drugom u zagrljaj.

Dok je zagrebačka publika bez daha zurila u prizor obiteljske idile, nešto je iz partera prasnulo, stvorio se bijeli dim, reflektori su naglo osvijetlili mjesto, a usred natiskanih gledatelja pojavio se, raširenih ruku, David Copperfield. Prvi su do njega odskočili u stranu, ostatak dvorane je poskočio prema njemu, neka dama je kriknula iz mraka.

Kako je sve to moguće? Ustvari, kako je moguće barem to da nestanu s onog krana? Samo mi nemojte pričati o sistemu ogledala, igri svjetla i sjene, nevidljivoj užadi! Ljudi su željeli još, dva sata je prošlo kao u snu, pa je Copperfield napucao u publiku 13 velikih srebrnih lopti. "Odbijajte ih s kraja na kraj dvorane, a kad muzika stane, svi koji budu zatečeni s loptom u rukama, neka dođu gore." Izabrane gledatelje posjeo je na stolice na sceni, podijelio im ručne lampe i zaklonio ih krpom. Oni su malo šarali lampama odostraga, Copperfield je svukao zastor, a njih ispod, jasno, nije bilo. Mahali su već lampama sa nasuprotne tribine. U dvorani su se upalila sva svjetla, da se uvjerimo da su to oni.

Netko je viknuo da to ne mogu biti oni, a bili su, doista. Vidio sam čovjeka kako u neposrednoj blizini hvata loptu, a sad je isti veselo blicao lampom... Čemu uopće raskrinkavati savršenu iluziju; trebalo je samo vidjeti djecu koja ushićeno mašu rukama na svaki trik, i odrasle koji se pretvaraju u djecu na svaki drugi, da bi se znalo kako je to blesav pokušaj. Možda i Copperfielda upravo to nagoni da uz teški napor daje oko 500 predstava godišnje, više nego onih 60 milijuna dolara, jer je ova pretvorba u ljudima njegova najveća čarolija, i najmanja iluzija. A i to inzistiranje njegovo na riječi iluzija - jer on magiju ili čaroliju skoro da i ne spominje - moglo bi biti trik. Da nam podvali istinu.

Na izlasku iz dvorane, grupe sveznadara zastupale su teorije o savršenom kompjutorskom programu, koji uključuje u obzir sve mogućnosti u slučaju Havaji, ili su se bavile demontažom lažne kože na Copperfieldovoj ruci, ili su računale vrijeme potrebno za trk od pozornice do drugog kraja dvorane.

Može biti, može biti, i ja sam drugi dan pomišljao svašta. Ali, te večeri stvarno sam najviše od svega na svijetu žalio što nisam i sam ulovio jednu od onih srebrnih lopti.

Arhiva Dani
230