iko pouzdano ne zna ko se prvi dosjetio da penzi onerima otme negdašnje domove i hotele, no veli ka bi većina pristalica Ivana Bendera proglasila nepri-kosnovenim maherom u ovom poslu. Bit će da se ovaj negdašnji komunistički, a potom HDZ-ov predsjednik općine Neum, zapravo specijalizirao još dok je žario i palio jedinim komadom bosanskohercegovačkog mora. No, nakon što je u svojoj općini isprobao recept, ovaj uznapredovali hercegbosanski kadar okrenuo se pretvorbi penzionerskog doma u Mostaru u privatnu prćiju virtualne firme kojoj Kantonalni sud ne uspijeva uručiti čak ni poštu jer ne boravi na svojoj adresi?! To što se ulica (Ante Starčevića) i broj (bb) tražene firme i hotela živopisnog imena Ero podudaraju, nije bio dovoljan razlog sudskom dostavljaču da se kod ljubazne šefice osoblja malo raspita. Da jeste, dobio bi odgovor kakav su dobili i Dani: "Oni ovdje dođu samo kada su sastanci." Ali, da nije samo do sudskog dostavljača, može potvrditi i ekipa Dana: ni poštar, ni policajci u komšiluku, ni slučajni prolaznici, ni stanari obližnjih zgrada nikad nisu čuli ni vidjeli tablu s natpisom Tuh Invest, što je inače ime tražene firme. A i kako bi: da u ovoj zemlji išta funkcionira na principima prava i zakona, do sada bi barem gospođa Azra Omeragić postavila pitanje registracije famoznog Tuh Investa d.o.o., koji na Rješenju iz Županijskog suda u Mostaru ima, ašićare, dopisano Rješenje Federalnog ministarstva trgovine.

Za dva dana i preduzeće i ugovor Šta se zapravo dogodilo i ko su glavni akteri najnovije pravne farse u režiji one prevaziđene, umrle HDZ-ove Herceg-Bosne? Nekadašnji Dom penzionera, dobio je direktora hotela još 1992. godine. Kako tada, tako i danas - Zvonko Raguž obnaša tu dužnost i s ponosom pokazuje objekat koji je (gle koincidencije) baš ove godine nominiran ženevskom Zlatnom zvijezdom zajedno sa još jednim bh. hotelom - sarajevskim Grandom. Raguž se sjeća da je hotel bio Dom umirovljenika i još kaže da su oni tu bili i tokom cijelog rata "i to svih nacionalnosti - dakle i Bošnjaci i Srbi i Hrvati". Od osamdeset umirovljenika, u hotelu je i danas njih dvadeset i troje: "Mi brinemo o njima, mi ih hranimo, liječimo i sahranjujemo." Kao i svi mostarski hoteli, kaže Raguž, i ovaj je bio srušen, no 1994. u Eru se uselila Evropska unija. Iako se te ratne godine obnova Ere pripisivala upravo EU i mostarskom administratoru Koschniku, Raguž govori o "velikim naporima zaposlenih da postanu hotel", te o 4,5 miliona maraka koje su "izdvojili djelatnici hotela uz pomoć općina sa hrvatskom većinom", koje, uzgred rečeno, u to doba nisu ni postojale. No, važno je da novinari shvate da preduzeće Hotel Ero nije predmet spora, već sama zgrada, koja je vlasništvo Zavoda za mirovinsko osiguranje Mostar.

Objašnjenje je potrebno tim prije što je i predsjednik Upravnog odbora Hotela Ero i predsjednik Mirovinskog fonda, a i kreator cijele otimačine - jedan te isti lik: Ivan Bender. "Ako dođe do promjene vlasnika", veli Raguž, "volio bih da to budu ljudi iz turističko-hotelijerske struke, koji će uložiti novac i sačuvati radna mjesta uposlenih djelatnika."

A Tuh Invest je kao stvoren za struku: ovo društvance sa (ne)ograničenom odgovornošću osnovali su Hup Zagreb, s Trga sportova 9, Hotel International Zagreb, Miramarska cesta 24, i HBI društvo s ograničenom odgovornošću za hotelijerstvo, ugostiteljstvo i turizam, također iz Zagreba, Kneza Bosne 2. Tuh Invest su postali 25. oktobra 1999. godine, da bi samo dva dana kasnije, Mario Boras iz Ljubuškog, Vitina bb, kao zastupnik Tuh Investa, potpisao sa predsjednikom i kreatorom Ugovor o zajmu u iznosu od 3,4 miliona maraka s rokom vraćanja od 60 dana, mjesečnom kamatom od 1,7 posto i založnom hipotekom u vidu nekretnine upisane u zk cl 3944 - što je zapravo zgrada Doma penzionera.

Gdje su pare? Još je ranije, naravno, Bender kao predsjednik Zavoda poduzeo i sproveo adekvatne radnje preimenovanja iz vlasništva Fonda PIO BiH u vlasništvo MIO Mostar. Zemljišno-knjižni izvadak koji je Bender obezbijedio još 1998. godine predmet je Anexa Ugovora o zajmu u kojem stoji da "korisnik zajma priznaje nadoknaditi zajmodavcu troškove od 476.000 njemačkih maraka", koliko su 1999. koštali ti godinu dana ranije povađeni papiri?!

No, nije ni to vrhunac umijeća: toliko je ekspresno napravljen Tuh Invest, ugovor o zajmu i zajam realiziran da novac nikada nije ni prošao preko računa Tuh Investa?! Odgovor na vječno pitanje gdje su pare zna opet još vječniji Bender, ali bi sa dokumentacijom kojom raspolaže iz Hercegovačke banke to trebala znati i međunarodna zajednica. Ono što je penzionerima važno jeste da postoji uplatnica u iznosu od 2,787 miliona švicarskih franaka, koji su uplaćeni na račun MIO Mostar u Hercegovačkoj banci, i da je na osnovu te uplatnice sudstvo u Mostaru dokazalo svoju efikasnost.

Kako zajam nije vraćen za onih 60 dana, zajmodavac se obratio Općinskom sudu 1 u Mostaru, tačnije sudiji Nenadu Gvozdiću, koji donosi rješenje, odnosno prihvata sporazum koji su "stranke u sporu" još ranije napravile, a po kojem je vrijednost nekretnina - zgrada i ekonomsko dvorište ukupne površine 4.247 kvadratnih metara - procijenjena na 7.810.474 njemačke marke. Na ročištu petog aprila tekuće godine, i Mario Boras i Zdenko Arapović, predstavnici stranaka u sporu, zdušno su se usaglasili oko pomenute vrijednosti da bi sudiji Gvozdiću olakšali posao, pa ovaj potonji već devetog aprila donosi Rješenje o prodaji založne nekretnine.

Zvonko Raguž: "Ako dođe do promjene vlasnika, volio bih da to budu ljudi iz turističko-hotelijerske struke, koji će uložiti novac i sačuvati radna mjesta uposlenih djelatnika"

U međuvremenu, za ovu pravnu ujdurmu zainteresirao se i Društveni fond PIO BiH, prije Benderove pretvorbe vlasnik Doma penzionera, koji ulaže prigovor osporivši vlasništvo i zatraživši prekid izvršnog postupka do okončanja parnice po tužbi koju isti dan podnosi protiv Zavoda mirovinskog i invalidskog osiguranja Mostar, Tuh Investa i UP Hotel Ero.

Bezuspješno su iz Fonda PIO BiH tražili izuzeće sudije Gvozdića i promjenu nadležnog suda - izvan Hercegovačko-neretvanskog kantona. Sudija Gvozdić je nastavio svoj rad, i u petak, 19. oktobra 2001, stigao do samog vrhunca vlastite profesije: onako s nokta je odredio sumu od 2,5 miliona maraka, koju je kao jamčevinu trebao prikupiti i uplatiti Fond PIO BiH do srijede, 24. oktobra, do 12 sati, a sve da bi ovaj predstavnik profesionalnog i neovisnog suda u Mostaru donio Rješenje o odgodi prodaje dok se ne okonča spor koji je pokrenuo Fond.

Tiskarska greška od dva i po miliona maraka Koliko je sudovanje u Mostaru popriličan primjer profesionalizma i neovisnosti, te nadasve jedna familijarna rabota, svjedoči i primjer da, po tužbi Fonda PIO BiH, istragu protiv Bendera i Borasa zbog zloupotrebe ovlaštenja vodi niko drugi do brat majke Nenada Gvozdića, sudija Vjekoslav Lovrić. A jedna se pak sutkinja, valjda htijući izbjeći kaljanje vlastitog imena, suglasila sa svojim izuzećem uz obrazloženje da je "uganula ruku, pa ne može prevrtati stranice u spisu"?!

Ima tu još svega: od ugovora bez datuma, preko revizije koja tukne na onu a la Brajković i koja se sama sa sobom ne slaže, ali koja je i napravljena da bi skinula vrijednost zgrade na ciljanih sedam miliona, do Hrvatskog vijeća obrane, koje 1999. godine prenosi svoje vlasništvo na UP Hotel Ero i razgraničava kapital između općina sa hrvatskom većinom, koje su novi osnivači i koje kao takve knjiže 822.681,66 maraka i djelatnika čiji je iznos 546.118,75 maraka. Ima, naravno, i međunarodne zajednice, odnosno OHR-a, koji je trebao arbitrirati jer je i Ero na spisku firmi zajedno sa Aluminijskim kombinatom, hotelima Zenit i Stela iz Neuma...

Ima i jedna tiskarska greška koja se potkrala sudiji Gvozdiću i zahvaljujući kojoj je sve prolongirano do prvog, odnosno petog novembra 2001, tačno u podne. Zlehudi je Gvozdić, potpisujući zapisnik sa ročišta na kojem je odredio jemčevinu od dva i po miliona maraka, valjda u neprestanoj trci s vremenom i želji da konačno ostavi penzionere bez Doma, previdio da se zapisničaru potkrala omaška u kucanju pa je napisao da je jamčevina 2.500 maraka. Punomoćnik PIO BiH do traženog je roka uplatio upisanu, ali ne i izdiktiranu sumu, što je sudiju Gvozdića ponukalo da se 25. oktobra ponovo lati diktiranja i naredi kako je PIO BiH do prvog novembra dužan uplatiti razliku od 2.497.500 maraka.

U protivnom, sudija Gvozdić nastavlja svoj posao, a novo je ročište petog novembra u 12 sati. Ako iko sumnja u riješenost sudije Gvozdića da sprovede naum Ivana Bendera do posljednjeg papira kojim će prepisati Dom penzionera kao pravni lijek za ozdravljenje HDZ-ovog projekta pretvorbe svega u privatnu imovinu zaslužnih zna se kadrova, neka potraži Miju Brajkovića. On će mu, na vlastitom primjeru, pokazati i dokazati ko je čiji u Federaciji. A penzioneri sa svojim penzijama ionako nemaju šanse da otputuju dalje od groblja.

Arhiva Dani
230