"Selam alejkum, boss", rekao je, uzimajući torbe, omaleni Pakistanac, vozač hotelskog kombija u kojem je počelo moje kopneno putovanje po zemlji na vratima krvoprolića. U tom mi se trenutku manjim od prvog pakistanskog poznanika činilo samo njegovo vozilo, u kojem je bilo nesnošljivo vruće i još više bučno od saobraćajne gužve nepoznate čak i Istanbulu - staništu miliona tradicionalno groznih vozača.

Sa parkinga aerodroma u Islamabadu odjednom je tog, kao i svakog jutra pokušalo izaći bezbroj vozila, među kojima se guralo dva puta više pješaka, natovarenih torbama, vrećama, čudnim zamotuljcima... Tek što se kombi pomakao, uštopalo nas je vozilo što se iz suprotnog pravca pokušavalo uključiti u haos. Umjesto policije, svjedoka, sudija i zapisničara, dva su vozača načas izašli iz auta, prozborili nešto, svaki je po jednom pokazao vlastito vozilo i - ništa. Udareni, vlasnik nečega malog, punog ljudi i ukrašenog, ili zaštićenog, ko će znati, CD-om zakačenim za retrovizor, i krivac, nastavili su proboj ka izlazu, svirajući i kad treba i kad ne treba.

Da je sve, ali ama baš sve, u Pakistanu i oko njega drugačije, događaj pred aerodromskom zgradom, čiju unutrašnjost desetine majstora popravlja pred hiljadama putnika, bio bi samo zanimljiv početak puta u egzotični svijet u kojem se ljudi voze i u kamionima i na njima, u kojem su autobusi toliko išarani da vozači kroz dugine boje prate cestu i u kojem jedno od saobraćajnih pravila glasi: ukoliko je na semaforu crveno, dozvoljeno je skrenuti lijevo!?

Braća i vojnici Ludilo na savršenim i prostranim cestama Islamske Republike Pakistan tek je dio čudne atmosfere u kojoj se neizvjesnost osjeća u zraku. Najmanje je tu straha od svakodnevnih, prvenstveno ekonomskih problema u milionskoj državi u kojoj se miješaju kapitalizam i feudalizam, socijalizam i robovlasništvo, a najviše od onoga što bi mogao donijeti mjesec ramazan ukoliko njegov početak obilježi i nastavak američkih udara na susjedni Afganistan.

Dok na jednoj strani pakistanski predsjednik, general Pervez Musharaf, otvoreno podržava antiterorističku akciju, na drugoj milioni uplašenih Pakistanaca u skoro svakoj rečenici pominju talibane i Afganistan s takvom intonacijom da nema dvojbe za koga su. Ili, kako je to na skromnom engleskom objasnio moj dvadesetogodišnji vozač Adeel: "Oni su naša muslimanska braća i tu nema razlike."

Svakog dana, u Pakistanu ta braća dobijaju i javnu podršku. Istina, nikada te demonstracije nisu naročto brojne, ali su konstantne. Iza većine, po svemu sudeći, stoje izbjegli Afganistanci - kojih je u ovoj zemlji, prema zvaničnim i netačnim podacima, oko tri miliona - politički podržani od najjače islamske partije Pakistana, sa članstvom brojnijim od nekadašnje SFRJ. Odgovara im pakistanska policija, čije je ispoljavanje sile obrnuto proporcionalno opremljenosti. Sa drvenim palicama i izgrebanim štitnicima, oni izgledaju krajnje nemoćno, ali da biju - biju.

Sem policije, stranu Perveza Musharafa drži i vojska, dodatno motivirana podizanjem plata. Vojska je, zapravo, jedan od simbola države okružene antiislamski nastrojenom Indijom i radikalno muslimanskim Afganistanom. Pakistan je militantna zemlja, što dijelom svjedoči i poruka na brdu između aerodroma i Islamabada, deviza oca nacije i države nastale u nezamislivom siromaštvu, takvom da su prvi vladini akti ispisivani na čistim dijelovima već korištenih listova: "Unity, faith, discipline" (jedinstvo, vjera, disciplina).

Cijelu priču dodatno kompliciranom čini i fakat da je Pakistan nuklearna sila već četvrtu godinu. I iako je sve to vrijeme postojao opravdan strah od atomskog obračuna sa, također nekonvencionalnim naoružanjem opremljenom Indijom, vijest objavljena i nepotvrđena, ali ni demantovana, novi je dramski obrt. Ona glasi: Osama bin Laden posjeduje elemente za nuklearnu bombu i oni su mu dostavljeni iz Pakistana, čija je služba sigurnosti uhapsila dvojicu ljudi koji su učestvovali u kreiranju pakistanskih bombi, osumnjičenih da su sarađivali sa Al Ka'idom!

Islamabad je, i pored svega, još uvijek relativno sigurno mjesto za kretanje: od osam ujutro do osam nevečer. Vječiti osjećaj nelagode, kojeg se stranac teško može osloboditi, makar bio i "muslim brother from Bosnia", pojačavaju čudne pojave u još čudnijim uniformama: ispred skoro svake bolje prodavnice, pred hotelima i buticima, po 24 sata borave pripadnici nečega što domaćini zovu - garda. Riječ je zapravo o šaroliko obučenim i naoružanim čuvarima radnji. I što je trgovina uglednija, to je i gardist bolji. Pred granapima su uniformirani starci u maskirnim jaknama, dva broja većim, i sa beretkama koje im padaju na oči, dok mjenjačnice ili prodavnice mobitela paze znatno opasniji likovi. Jedan od njih na radnom mjestu sjedi opasan redenicima!? Iza leđa mu je draguljarnica.

Snovi Mula Omara Glavni je pakistanski grad istovremeno i jedno od najljepših i arhitektonski najzanimljivijih mjesta u toj državi. Nastao na "livadi", pravljen je, od 1961. do 1968, namjenski za prijestolnicu, sa prostranim avenijama, velikim zelenim površinama, bez puno visokih zgrada (dominantni islamabadski objekat je grandiozna Feisalova džamija, čiji minareti kao da imaju ulogu vašingtonskog Monumenta: njihovi se vrhovi vide sa skoro svakog ulaska u grad i uzvisina nad njim), sa rezidencijalnim kvartovima u kojima su, kako tvrde rijetki preostali Amerikanci, kuće bolje nego na Beverly Hillsu, i bez trotoara! Istovremeno, izuzme li se jedno javno kino sa cenzuriranim filmovima, to je grad bez ičega što bi mirisalo na zabavu. Ne računaju se ni šarolike svatovske kolone čiji muški dio pred hotelskim podrumima, praćen zvukom basri i daila (bubnjeva i zurli, recimo) pleše tako da slika slavlja oživljava kadareovski opis albanske svadbe, na čijem kraju starica pred stranog gosta istrese vreću kostiju ostalih od pukovnika vojske koja je zemlju pokušavala pokoriti u nekom od većih zaboravljenih ratova.

Taj grad, za kojeg, zbog funkcioniranja svih službi ali i načina života njegovih stanovnika, kažu da je 11 kilometara van Pakistana, nije za svog postojanja uspio postati išta više od političkog centra države. Mjesta gdje se artikulišu stavovi mase, dijametralno suprotni onome što je zvanična politika predsjednika Musharafa.

Istina, opozicijski se glasovi ne čuju - rad je opoziciji, uostalom, zabranjen - ali zato ne manjka politički neaktivnih i, izgleda relevantnih, protivnika službenog Islamabada. Seminar nazvan "Terorizam, mit i realnost! - refleksije na Afganistan, Kašmir i Palestinu", upriličen u Institutu za političke studije, bio je prilika da se upravo takvi oglase.

Akram Zaki, bivši pakistanski senator, svojim je istupom potvrdio da će na skupu zanimljivog imena nekoliko govornika samo različito formulirati ono što većina Pakistanaca tvrdi: teroristički napad na SAD nije izvela nikakva muslimanska teroristička organizacija, a američki je odgovor zapravo rat protiv islama! On je prisutnima citirao novinski tekst u kojem se tvrdi kako napad na SAD, "ma ko da ga je izveo", nije bio moguć bez upletenosti američkih vojnih i obavještajnih službi.

Nakon Zakija govorila je dr. Kaniz Fatima Yousuf, koja je bombardovanje Afganistana nazvala "četvrtim svjetskim ratom", definirajući hladni rat kao treći. "Muslimani su bili žrtve u hladnom ratu - Egipat, Iran, Irak, Sirija - da bi postali neprijatelji u četvrtom. Amerika se ne može boriti protiv svih muslimanskih zemalja i zato se odlučila za sistem one by one", kazala je ona.

Poslije male, ali glasne žene, i Zafara ul Haqa, inicijativu je preuzela publika, spremnija za konstatacije nego za pitanja. Najzanimljivije je upućeno Haqu, kao vjerskom autoritetu: "Mula Omar je pet dana razmišljao da li da izruči Bin Ladena, a onda je u snu čuo proročanstvo koje mu je reklo da to ne radi. Je li to moguće?"

Odgovor je, naravno dat, kao i na još bezbroj sličnih pitanja. Samo je najrazumnije izignorirano. Postavio ga je sredovječni muškarac koji je za sebe rekao da radi na naftnim poljima: "Kakva je budućnost borbe protiv terorizma i koje će njene forme biti?" "Mi smo se ovdje okupili da govorimo o terorizmu između mita i realnosti", rečeno mu je glasom sigurnim da izgovoreno nešto i znači.

Put ka stvarnosti Političke su konferencije u Islamabadu posljednje mjesto za sklapanje potpune slike pakistanske stvarnosti. Tek put ka afganistanskoj granici, području naseljenom Paštunima, narodom podijeljenim formalnom i nefunkcionirajućom, 2.400 kilometara dugom granicom Pakistana i Afganistana, otvara vrata realnosti barem jedne zemlje, one čija je vlada na strani antiterorističke borbe, a stanovništvo listom spremno odgovoriti na poziv u džihad talibanskog lidera Mula Muhammeda Omara Ahunda. Za mog boravka, govorilo se kako je 35.000 dobrovoljaca krenulo ka Kabulu!

Do Peshawara, desetomilionskog grada punog kampova sa afganistanskim izbjeglicama krenuo sam sa duplom pratnjom. Pored vozača, Adeela, tu je bio i Iqbal Afridi, Paštun sa granice, penzionirani službenik PIA-e, pakistanske aviokompanije, unuk oficira afganistanske i sin, također oficira, samo pakistanske vojske, ubijenog sredinom šezdesetih u borbama za Kašmir.

Iqbal je jedan od sigurnijih vodiča za put na čijem kraju prestaje bilo kakav zakon i gdje pušku nosi svako ko ima barem 100 dolara da je kupi. Dva dana prije nego smo krenuli, on je do prve talibanske baze odveo dvojicu Južnoafrikanaca i predao ih ratnicima sa kojima su uspjeli doći do Kabula. Njih je, kao i mene, umjesto zanimanja preporučilo muslimansko porijeklo. U ovom slučaju, ja sam imao još nešto: Bosnu, čije pominjanje (za Hercegovinu, uglavnom, niko nikada nije čuo) u Pakistanu otvara sva vrata, mijenja izraz lica namrgođenih i prema strancima neprijateljski raspoloženih domaćina, i novinara pretvara u gosta, što u Aziji znači - sve.

Dok govori o politici, domaćoj i međunarodnoj, muslimanima i ratovima, Pakistanu i Bosni, Paštunima i Bushu, Iqbal često ponavlja: "Ja znam sve." I iako vjerovatno time misli na svoju informiranost, "znati sve" dobija novu formu tamo gdje treba. U gradu u kojem se talibani liječe, vladaju seoske garde, i u kojem su na istom zidu Tom Hanks i Osama bin Laden. Obojica na posterima. Samo što je Osamin uvijek vidljiviji.

Još dok napuštamo Islamabad, postaje sasvim jasno zašto za prijestolnicu kažu da je van države čiji je centar. Cesta kojom se za tri sata stiže skoro do granice uokvirena je prljavim i mračnim kućicama, među kojima su još mračniji restorani i naselja Hanabaduša - naroda koji, kažu, ne pripada nikome. Oni sa svim svojim stvarima putuju po Pakistanu tražeći hladnije vrijeme. Hladnije znači manje od 40, ali i dalje dovoljno toplo za život pod nebom.

Iqbal nakon samo sat vožnje odlučuje da je vrijeme doručku. U nečemu što samo najveći optimisti mogu ne nazvati šupom, konobar, krpom na kojoj ima masti za podmazati tenk, briše klimavi sto i na njega reda šolje čaja i kolače nimalo lošeg okusa. Dok jedemo, odnekud se pojavljuje tek probuđeni Pakistanac, sa vilicom u čaši. Prizor postaje još nadrealniji kada na maloj česmi vadi četkicu i kalodont i uspijeva nemoguće: pričati, smijati se, pozirati kameri i prati zube. I desni s njima.

Kako se približavamo Peshawaru, kuće izgledaju još trošnije, a među hiljadama malih strše vile bogataša, zemljoposjednika i trgovaca, koji nerijetko od svojih podanika, čiji je položaj kmetovski, i dalje traže da kleče kad god ih vide. U takvo okružje kao da su s Marsa pale vojne baze i fabrike tenkova i aviona, velike, moderne, sa uređenim prilazima, jakim obezbjeđenjem i izloženim primjercima uspjeha vojne industrije.

Šamaranje ranjenika U Peshawar je tog dana (nedjelja) trebalo stići tijelo Abdul Haqa, veterana, invalida i heroja antisovjetskog rata, pogubljenog u petak, nakon što su talibani u njemu vidjeli špijuna. Haq je godinama živio u Dubaiju, a u Afganistan je stigao nakon sastanka sa delegacijom kralja Zahira Šaha. Iako pakistanski zvaničnici kažu kako Haq zapravo i nije bio toliko značajna figura u beskrajnom ratu, očito je da su talibani u njemu prepoznali nekoga ko bi u ime zajedničke prošlosti mogao znatan broj Paštuna okrenuti od Mula Omara i razbiti čvrsto jedinstvo režima i naroda čiji je idol bio dok je ratovao kao dio kvarteta heroja u kojem je bio i dva dana prije napada na SAD ubijeni antitalibanski oficir Ahmed Šah Masud.

O Haqovom su kretanju talibani obaviješteni upravo iz Peshawara. Sa njim je, prema paštunskim izvorima, bilo još 50 američkih vojnika i nevjerovatnih 35 miliona dolara za regrutaciju vojnika. Kako god i šta god da je istina, a, prema zvaničnim informacijama, ubijeni su još i generalov rođak Ezzatulah i saradnik Haji Duran, Haq je uhapšen tek što je ušao u Afganistan i likvidiran nakon što je Mula Omar, otklanjavši džumu, presudio: egzekucija.

Iako izgledaju kao krvožedna i nedisciplinovana gerila, talibani su, zapravo, jako poslušni vojnici, spremni na bespogovorno izvršavanje naredbi. I ne svjedoči to samo ubistvo oficira u kojem je Zapad vidio svog džokera, puno vrednijeg od boraca Sjevernog saveza, čije je napredovanje skoro neprimjetno. Trebalo je, naime, samo sat vremena da talibani izvrše još jednu naredbu Mula Omara i vrate sve što su oteli iz skladišta međunarodnih humanitarnih organizacija!? Ili, kako to jednostavno objašnjava jedan od mojih paštunskih poznanika: "Ako on kaže da ja treba da odem i poginem, ja ću otići i poginuti."

Nije u Peshawaru, za razliku od Islamabada, ništa što ima veze s talibanima niti tajno niti pogrešno. U tamošnjim se bolnicama liječe kako civili, tako i ratnici iz susjedstva. Za sada ih je trideset, i ni oni, ni doktori ne uživaju u novinarskim posjetama. Pokušaj jedne takve umalo se okončao na samom ulazu u medicinski kompleks Hayatabad, no kada je Iqbal izgovorio čarobne riječi ("Bosnia - muslim") i još među uposlenicima našao poznanika iz rodnog sela, ulazna su vrata otvorena. Visoki, mršavi mladić odveo nas je do dežurnog ljekara koji je ljubazno rekao da samo šef bolnice može omogućiti zvaničnu posjetu, i preporučio da brzo i tiho vidimo što nas zanima. I još brže odemo.

U jednoj od soba u prizemlju dva su kreveta bila prazna. Na njima su zadnje sate života provela dvojica Afganistanaca. Na trećem je ležao niski, mršavi mladić, ranjen u glavu. Bez pokrivača, u odijelu u kojem je i došao, on se trudio ostati budnim, uz asistiranje trojice, vjerovatno prijatelja, čija se pomoć svodila na povremeno šamaranje ranjenika iz čijeg stomaka viri kateter. On je, na kraju, samo uspio odmahnuti rukom i izgubiti svijest. Bio je to njegov četvrti dan u bolnici.

Odjednom, dok napuštamo bolnicu, Iqbal odlučuje: "Povest ću te u Tribal areu, u moj dio, reći ću da si mi gost, a ti nemoj ništa slikati ni pisati." Ne radi se tu ni o kakvom dalekom putu. Samo o rizičnom. Tribal area, ili nešto kao Nezavisna zona, ogromno je pogranično područje nad kojim kontrolu nemaju pakistanska vojska i policija. Tamo vladaju Paštuni i njihovi zakoni, a ulazi se uz potvrdu što je izdaju pokrajinske vlasti u Peshawaru. Samo što nju valja čekati...

Američke kutije Nema neke vidljive granice između grada i područja plemenskih zakona: prvo nestaju policijske patrole, pa su kuće sve gore i prljavije, ulice lošije, znakova nema i... U Tribal arei oružje nosi svako i uvijek. Puške svih vrsta prodaju se javno u malim granapima, na čijim izlozima vise kalašnjikovi obješeni k'o teleći butovi. To je, uostalom, najtraženija i najjeftinija roba. Američko oružje je rjeđe i znak je pripadnosti eliti. No, nije da ga fali.

Ako u izlozima nisu duge cijevi, onda su vage. Ni hašiš u ovom području nije zabranjen. Nema tu nikakvih pisanih zakona, sudova, uredbi i odredbi. Vladaju jaki i ne vole da im iko smeta. A ako već postoji potreba da se nešto riješi mimo pucnjave, lokalni boss okupi savjetnike i presudi.

Dok se mimoilazimo s Toyotinim džipovima, prepunim naoružanih muškaraca i pokrivenih žena, pokušavam shvatiti zašto mi je savjetovano da, ako slučajno vidim otkriveno žensko lice, spustim pogled. Pretpostavljam, muškoj pratnji ne bi bilo mrsko opaliti rafal. Samo, u Tribal arei nema otkrivenih žena.

Iqbal na check pointu pronalazi jednog od "svojih ljudi" - Sadgi Hana, brku naravno, šefa područja. Nimalo neljubazno, poziva nas na zeleni čaj u hladovinu blizu stražarske kuće njegove garde, čiji je posao da strance vrati prije nego postanu nepoželjni. Da li zbog čaja, Hanove ljubaznosti ili dobre hladovine, popušta me nervoza i sva djeca s kalašnjikovima, žene što liče na svijetloplave kupole, gardist koji je odnekud donio kokakolu, izgledaju mi sasvim normalno: kao da u tom mizanscenu divljeg istoka i nema mjesta za nešto drugačije.

Han me dugo gleda s čudnim osmijehom i dolijeva čaj. Kaže: "Moj brat je u Bosni. U policiji." "U kojem gradu?", pitam glupo. "U Bosni", odgovara.

On i Iqbal su iz istog sela. Obojica su studirali u Kabulu i ne kriju kako će, ukoliko američke trupe pokušaju ući u Afganistan, u Tribal arei doživjeti isto što i Englezi 1927. "Tada je", kažu s ponosom, "sto hiljada Paštuna poginulo u borbama, ali okupatori nisu prošli."

"Prije neki dan jednom su Paštunu, taksisti u Peshawaru, javili da mu je američka bomba ubila cijelu familiju. On je uzeo bombu i čekao strane novinare da ih ubije. Jedva smo ga spriječili", priča Han dok se pozdravljamo. Na putu ka Peshawaru, Iqbal priča: "Kad sljedeći put dođeš, vodit ću te u selo da vidiš moju kuću. Imam tamo sve što mi treba: protivavionski mitraljez, minobacač, puške, ručni bacač... Otići ćemo i u Quetu i odatle s mojim prijateljima, talibanima, u Kabul. Mi Paštuni iz Pakistana tamo imamo sve besplatno. Cijene nas zbog pomoći koju smo im uvijek pružali. Jer, mi smo jedan narod i Afganistan je naša matica."

Izbjeglički kampovi u Peshawaru već su se pretvorili u posebne kvartove. Neugledne i manje nego drugi dijelovi grada, na čijem je trgu, umjesto kakve statue narodnog heroja, nešto kao spomenik atomskoj bombi, ali sa svim što njihovim stanovnicima treba. Većina ih je nastala u doba sovjetske intervencije, prošireni su za vrijeme građanskog rata, a sada su isturena afganistanska područja i odmarališta za vojnike koji bez problema putuju između dvije države.

Stajemo pred nečim što izgleda kao glavno okupljalište. Iqbal izlazi, pregovara, i poziva me unutra. Skupina muškaraca, mahom mlađih od 30 godina, ljubazno pravi malo mjesta za sjedenje. Na pitanja odgovaraju skoro uglas i očito je da tu nema nikakvih razlika u mišljenjima. "Borili smo se protiv Sovjeta deset godina, protiv Amerikanaca ćemo i više. Ovo je rat protiv Afganistanaca, ne protiv Osame. Do sada je poginulo više od hiljadu pripadnika našeg naroda, a Amerikanci i dalje gađaju civile, ne vladine objekte."

Kako razgovor odmiče, prostorija je sve punija. Iqbal uporno ponavlja "Bosnia - muslim" i ljudi, od kojih barem polovina ne pamti mir, postaju sve raspoloženiji i komunikativniji. Odnekud, kraj mene se stvorio visoki sredovječni muškarac, duge brade i kože isušene suncem i vjetrom. Njegovo ime je Abdul Vakil i tog je dana otišao nazad u Afganistan. "U džihad", kako je rekao.

Dok priprema kuglicu nasuara, biljke koju Paštuni koriste umjesto, pa recimo, duhana za žvakanje, kaže kako u Afganistanu ima petnaest članova familije i da se nimalo ne boji rata. Izgleda da on i slični zapravo strah ne poznaju. Glad i žeđ, sigurno. Strah... Oni nisu vojnici, već ratnici. Borbe nisu nešto za šta se spremaju. Oni kao da se rađaju za njih. Smrt, bitka, godine rata - o svemu govore s takvom lakoćom i ravnodušnošću da je pokušaj razumijevanja osuđen na propast. Vrijeme i količina doživljene nesreće doveli su do toga da još jedan rat vide kao prirodan slijed stvari.

"Mi smo sretni što Amerikanci dolaze. Samo, nek' ponesu i kutije u koje ćemo ih pakovati kad ih ubijemo. Mi uživamo boriti se protiv njih. Bit će to isto kao i sa Sovjetima", kaže Vakil, dok svaku njegovu riječ odobrava masa okupljenih. Najtiše i najlukavije Rahman Ghulam, riđokosi mladić, moguća verzija političkog komesara, makar pozadinskog: "Muslimani vjeruju u džihad i ne boje se borbe. Oni dolaze da napadnu nas, mi ne idemo nigdje. Zato su ovdje svi spremni boriti se. Ovo nije nikakav rat protiv Osame. Njega je Amerika napravila opasnim i neće on ubijati Amerikance, nego mi, Afganistanci. Ovo što se sada dešava, ubijanje djece, to je terorizam. Mi osuđujemo teroristički napad na Ameriku, kojeg su izveli Jevreji, ne Osama."

Na odlasku, rukujem se sa svakim od okupljenih, najduže sa Vakilom. U pogledu mu pokušavam otkriti nešto, bilo šta, što bi objasnilo tajnu pustinjskog ratnika. A on, dok mi drži ruku među svojim šakama, odiše neviđenom smirenošću. I ne znam da li me je gledao hladnokrvni ubica ili pustinjski čovjek, iz čijih je očiju izbijalo mirenje sa svim što mu se može desiti, sa životom u kojem kao da vidi tek odlaganje smrti. Da je sve nekako drugačije, puno drugačije, poželio bih s njim, ili nekim takvim, preći pustinju, ovako... Ne znam hoću li ikada više vidjeti Pakistan, ili ući u Afganistan. Ali mi se čini, skoro sam siguran, da njega više neću sresti. Zato što neće biti živ.

Banke krvi i novca Možda, samo možda, pomogne mu tuđa krv. Ona što je na tri mjesta u gradu skupljaju radnici Afganistanskog komiteta za ljudska prava i onda transportuju do bolnica iza granice. Počeli su nakon što je Mariam, afganistanska trudnica, pogođena gelerom aviobombe u stomak, umalo umrla od gubitka krvi. "Naš prvi posao je bilo spašavanje žrtava bombardovanja, a ovo je drugi. Sada već dovodimo ranjenike na liječenje, obezbjeđujemo krv i lijekove za njih. I sve bez ikakve pomoći međunarodnih organizacija. Sada nam je cilj da što više humanitarnih organizacija informiramo o tačnom broju stradalih. Mi radimo bez ikakvih vjerskih predrasuda i želimo pomagati ljudima, no mi nemamo nikakvu pomoć od drugih NGO-a, a svaka bi nam dobro došla", kaže Lal Gul, potpredsjednik ACHR-a.

U Peshawaru se skuplja i novčana pomoć za talibane. Za svaku se donaciju uplaćenu na jednom od bezbroj štandova uokvirenih zastavama, slikama Osame bin Ladena i zvučnicima iz kojih trešti nešto kao pjesma: Pomozite braći talibanima, hrabrim mudžahedinima... daje i potvrda. Na samo jednom od tih mjesta, u subotu je skupljeno 50.000 rupija, odnosno sto boljih pakistanskih plata, ili 10.000 dolara.

Sve ih je izbrojao, potvrdio i predao učitelj u medresi (talib), dvadesetpetogodišnji Muhammed Zahid. "Ovim se bavim osmi dan, i dok god bude trebalo, radit ću. Iznenađen sam spremnošću ljudi da pomognu i čini mi se da talibani nikada nisu bili moćniji. I ja ću biti veoma sretan ukoliko odem u džihad da se borim, ali u džihadu imamo i druge dužnosti pored borbe", kaže Zahid, koji mi je, kao gostu, ustupio svoje mjesto, i bogzna kako sam blesavo izgledao iza štanda sa kojeg prijeti Bin Laden a ja zapisujem nadvikujući se s Iqbalom i grupom koja je polako opkolila Zahidov štand.

"Hvala vam što ste došli i što ćete reći svijetu šta je ono što se ovdje događa", rekao mi je Zahid na odlasku, taman kad me ni najmanje nije trebao iznenaditi, makar i prijatno. Nekoliko trenutaka je trebalo da izgubim vodiča i ostanem sam sa grupom nimalo prijateljski raspoloženih ljudi. Dok sam se u panici osvrtao, odnekud se pojavio Iqbal i tiho rekao: "Mislim da sad moramo ići." Oni sa kojima sam stajao do maloprije, nastavili su nas pratiti do kola. Bez riječi, bez naglih pokreta, bez međusobne komunikacije.

Dan kasnije, u Islamabadu, sa skupinom novinara ABC-a, čekam pred afganistanskom, talibanskom ambasadom, jedinom na svijetu. Diplomate, čiji automobili nisu ništa ni lošiji ni jeftiniji od onih što su u vlasništvu drugih predstavništava, isijavaju bahatošću dok dolaze raditi na najluksuzniji i najočuvaniji dio afganistanskog teritorija. Oni su sada medijske zvijezde, skoro pa centralne figure velike nesreće, likovi koji ne propuštaju priliku slikati se za kakvu televiziju. I vjerovatno se još vole i gledati - na još jednom tehnološkom čudu zabranjenom u Afganistanu.

Nisam ušao. "Pres-konferencija će biti u četiri poslije podne", promrljao je radnik obezbjeđenja. ABC je ostao čekati obećani intervju ambasadora režima čije su perjanice - jedan seoski učitelj i jedan ražalovani agent CIA-e, na čiju je Al Ka'idu Amerika godišnje trošila pola milijarde dolara, jer tada su, zaboga, bili saveznici, danas doživjeli ono što su sanjali: njih slave milioni. Onih što i ne razmišljaju o tome da je njihov interes u cijeloj ovoj priči najmanje važan i da će za sve tuđe, svoju zemlju opet topiti vlastitom krvlju.

Heineken u islamskoj republici

Iako se pakistansko vodstvo, zapravo Musharaf kao neprikosnoveni vlasnik moći, trudi često podsjetiti kako je Pakistan liberalna islamska država, izgleda da je ili njegova mjera liberalizma posebna ili država sa vjerskim prefiksom isključuje mogućnost liberalnog uređenja. Istina, prelijepe Pakistanke u Islamabadu nisu pokrivene kao, recimo, Afganistanke ili Iranke, no teško je čak i u prijestolnici vidjeti ženu obučenu po zapadnjačkim standardima i na poslovima koje, drugdje, i žene, ili pretežno žene - obavljaju. Također, u skladu sa islamskim pravilima, u Pakistanu je zabranjen i nedostupan alkohol. Ne pogađa to toliko Pakistance - pošto bogatiji među njima piju nemilice i ne strahuju ni od kakve kazne, dok malo siromašniji isto to rade, samo krišom, nabavljajući alkohol u tajnim destilerijama - koliko neupućene strance, čiji je broj porastao sa početkom američke akcije u Afganistanu. Većina njih, a mahom se radi o novinarima i humanitarcima, tour operatorima tragedija od Bosne do Bangladeša, dane provodi u luksuznom hotelu Meriot, a noći u UN Baru, jednom od rijetkih mjesta u kojima se toči alkohol po neočekivano niskim cijenama: viski je dolar, a pivo dva. Pili su neupućeni u podzemni svijet islamske republike i prije rata, samo što je tada trebalo pronaći kanal za nabavku pića. Obično su se tim poslom bavili balkanski uposlenici, opet UN-a. Karton Heinekena, sa njihovom dostavom, koštao je 50 dolara.

Predsjednik iz Alijinih eseja

Dok je 11. septembra 1999. avion u kojem je sjedio komandant pakistanske armije letio ka Karachiju, predsjednik Vlade Nawaz Sharif izdao je zapovijed o njegovoj smjeni, naredio slijetanje na mali aerodrom pored Karachija i tamo poslao policijske trupe. Čim je dobio nove upute, revnosni pilot je komandanta obavijestio o promjeni, ne znajući objasniti razlog. General Pervez Musharaf je, shvatajući da nešto ne ide po dobru, pozvao kontrolu leta u Karachiju i saznao da aerodrom radi - normalno. Kontaktirao je zatim dvojicu svojih asistenata u vojsci, također generala, ali i drugova sa školovanja, i odlučio - sletjet će tamo gdje ga čekaju. No, prije nego je avion dotakao pistu, vojska je smijenila policijske trupe. Musharaf je otišao u Islamabad, okružio vladine institucije, smijenio premijera, preuzeo vlast, da bi nedavno, zbog straha od reprize događaja, samo za zamijenjenim ulogama, u kućni pritvor poslao i svoja dva spasioca. Ovaj se pučista, zanimljivo, pokazao kao ozbiljniji političar od svog prethodnika, koji se nije sastajao niti s vlastitim ministrima. Za Musharafova mandata, po prvi put je u Pakistanu počela naplata poreza na promet, vojska je dobila nalog da pomogne u naplati struje, koja se u državi od oko 140 miliona ljudi koristila a nikome nije palo na pamet da nešto i plati. Jedini koji je i danas besplatno imaju jesu stanovnici područja uz Kašmir. Premijer sa visokim činom ih, jednostavno, i time motivira da ostanu na granici jednog od najznačajnijih i najtrusnijih dijelova države. Sem poreskom politikom i komunalijama, Musharaf se nastavio baviti svime čime njegov prethodnik nije. Krenula je, istina sporo i površno, i borba protiv korupcije, čije su dimenzije nezamislive. Nastavljeno je ulaganje u vlastitu industriju i, naročito, obrazovanje. Pakistan, koji je do Musharafa uspio, bez strane pomoći, napraviti nekoliko nuklearnih centrala, atomsku bombu, razviti vlastitu vojnu industriju i osposobiti je da proizvodi sve, sada pravi i softvere i još ih izvozi. Sve uz olakšavajuću okolnost: ogromna država ne uvozi hranu, izuzev čaja, kojeg se godišnje potroši oko tona i po. No, i tu se najavljuju promjene: Pakistanci prave vlastite plantaže. Dvije godine nakon dolaska na vlast, Musharaf se našao na najtežem iskušenju. Počeli su američki napadi na susjedni Afganistan, i, da bi izbjegao poziciju naprijatelja državi koja ne samo što podržava susjednu Indiju već lako može i proširiti područje vlastitih vojnih akcija, Musharaf se stavio na stranu koju ne podržava 80 posto Pakistanaca: protiv talibana. Uz njega je ostala manjina, ali bogata, obrazovana i, također, naoružana manjina, svjesna pogubnih posljedica izolacije Pakistana za samu budućnost države kojoj bi tada zaprijetio ne samo raspad već i krvave međuplemenske borbe. Musharaf, donedavno za CNN "military ruler", postao je saveznik Zapada, ali i najbolje što se Pakistancima u ovom trenutku moglo dogoditi. Jer, otvoreno stavljanje na stranu talibana, u čijim redovima već ima dobrovoljaca iz komšiluka, države u koju se najčešće vraćaju u vrećama, od Pakistana bi napravilo američkog neprijatelja. Bio bi to signal Indiji za napad na dio Kašmira koji ne kontroliše i početak krvoprolića sa kataklizmičnim krajem. Nije, naime, nimalo nemoguće da bi Pakistanci odgovorili nuklearnim napadom na New Delhi i Bombay! Zahvaljući Musharafovom izboru, niti se Indija miče, a sankcije nametnute Pakistanu nakon početka nuklearnih proba ukinule su sve značajnije države. Iako je izgledalo nemoguće, Pakistan je u pučisti dobio skoro idealnog lidera. Istina, domokratske su institucije ukinute, novine su pod uticajem vlasti, strah građana od moćne tajne policije nekada je toliki da izbjegavaju sjesti za isti sto sa strancima... Nažalost, čini se da drugačije ne može. U državi nema politički zrelih snaga sposobnih za teško balansiranje između želja mase i opasnosti od njihova ostvarenja, dovoljno uticajne da ima podršku vojske kakvu ima Musharaf i spremne na dublje reforme, čiji bi kraj, ako se Pakistanu nasmije sreća, mogao biti daleko od tužnog. Pakistan je, naime, zemlja bogata prirodnim gasom, zemlja vrijednih ljudi, sa sistemom i nivoom obrazovanja koji već sada omogućava nezaostajanje za najmodernijim tehnologijama. I kada bi, samo kada bi, morala manje ulagati u vojsku, uz novu međunarodnu pozociju, ta bi država mogla igrati puno ljepšu, veću i važniju ulogu. Bude li stvarno tako, Musharafova će vladavina biti, samo u azijskoj varijanti, ono što je Alija Isaković nazvao prosvijećenom diktaturom, a general će, ako se historijske paralele smiju lako vući, ostati zapamćen kao pakistanski Kemal Atatürk.

Rana Qaisar, urednik

Afganistan je jedina strateški važna država u regiji

The Nation je jedan od tri pakistanska dnevnika na engleskom jeziku, list sa možda i najvećim uticajem u zemlji, čijih se nekoliko miliona kopija svakog dana distribuira s kraja na kraj države. Svoju popularnost The Nation duguje i novinarskoj spremnosti na kritiku režima, za pakistanske uslove, svakako radikalnu

DANI: Gospodine Qaisar, kakva je novinarska pozicija u Pakistanu i da li je odnos režima prema medijima bio bolji ranije ili su slobode izraženije sada, pod vlašću generala Musharafa? QAISAR: Tokom prošlog režima, iz Vlade su verbalnim pritiscima reagirali na kritičke tekstove o njihovom radu. U posljednjih godinu dana naša je pozicija bolja. Kabinet Perveza Musharafa jednostavno ima više sluha. No, mi nikada ne kritiziramo nekoga ako ne postoji potreba. Također, nikada u komentarima ne prelazimo nešto što bih nazvao granicom nacionalnog interesa. DANI: Gdje za Vas prestaje profesija i počinje "nacionalni interes"? QAISAR: Vi znate da Pakistan ima višedecenijskog neprijatelja na istoku, mislim na Indiju. Mi vjerujemo da je vojska Islamske Republike Pakistan jedini garant odbrane naše države. Također, atomsko oružje koje posjedujemo, smatramo, nije pripremljeno za agresiju na bilo koga, već je garant mira. Podržavamo i islamsko uređenje države, mislim na liberalno islamsko uređenje, a ne radikalno. Vjerujemo u demokraciju, u pravo na političko djelovanje. I, naravno, smatramo Kašmir dijelom Pakistana, ne zalažući se za vojno rješenje tog problema, ali ako se radi o području na kojem živi 80 posto muslimana, nema nikakvog razloga da bude drugačije. DANI: Kako komentirate poziciju u kojoj se našao Vaš predsjednik? On je, ako ne na američkoj, ono sigurno na antitalibanskoj strani, dok gro stanovništva podržava afganistanski režim? QAISAR: Ne na antitalibanskoj, već antiterorističkoj! Naše je društvo dugo bilo žrtva različitih terorističkih napada i mi se terorizmu, generalno, protivimo. Uostalom, islam ne odobrava bilo kakav terorizam i zabranjuje ubijanje nevinih, a to je najčešća posljedica terorističkih napada. Ne treba, međutim, zaboraviti da Amerika zatvara oči u slučaju terorističkih napada na muslimane, bez obzira da li je riječ o akcijama terorističkih skupina ili državnom terorizmu. Ima bezbroj primjera za potvrdu toga: Palestina, Čečenija, Kašmir, Bosna... Na djelu je čista hipokrizija svjetskog policajca. Također, niko ne zna ko stoji iza terorističkih napada na SAD 11. septembra. Oni optužuju Bin Ladena a da nisu predočili niti jedan relevantan dokaz protiv njega. Nemojte misliti da ga branim ili podržavam. Pa on je godinama radio za CIA-u, i ona ga je instalirala u Afganistanu kada je započela borba protiv sovjetske okupacije. Možemo li sa stoprocentnom sigurnošću tvrditi da on još uvijek nije njihov tajni igrač. Ovdje se vodi velika igra, teško shvatljiva običnom čovjeku. Amerika se ne bori ni protiv kakvog terorizma. Ona želi afganistanski teritorij, jer se radi o strateški izuzetno važnom području. Sa njega je moguće nadzirati granice Kine, Irana, Pakistana i Indije. Od te četiri zemlje, tri su nuklearne sile. Zatim, Afganistan je područje bogato naftom. I ona interesuje Ameriku, a ne nekakav terorizam. Je li, uostalom, neko definirao terorizam? Postavimo stvari ovako: porodica Bush je iz Teksasa, zemlje u kojoj je središte najznačajnijih naftnih kompanija u Americi i svijetu. Kada je Bush stariji dobio predsjednički mandat, desila se Pustinjska oluja, čiji je cilj, navodno, bilo oslobađanje Kuvajta i obaranje Sadama Huseina. On je i dalje na vlasti, a američke trupe su u Kuvajtu, odakle imaju i jak uticaj na Saudijsku Arabiju. Sada je na sceni Bush mlađi, i šta se događa? On napada Afganistan. Imam neprovjeren podatak da su američke kompanije već spremile 3,6 milijardi dolara za investiranje u centralnu Aziju!? Na kraju, što se tiče Musharafa: on je donio jedinu ispravnu odluku. Afganistan je porušen, tamo više nema ništa i bombardovanje, sem što za posljedicu ima stravično ubijanje civila, ne terorista - znate li za nekog do sada poginulog teroristu? - ne može nanijeti materijalne štete. Pakistan, pak, ima izgrađenu infrastrukturu, vojne tvornice i atomsku bombu, i zato nije smio biti razoren. DANI: Šta će biti ako Amerika poželi poslati kopnene trupe u Afganistan preko pakistanske teritorije? QAISAR: Prvo, tamo će doživjeti katastrofu. Afganistan nije zemlja za lako ratovanje. Šta Amerikanci mogu napraviti? Ući u gradove? Da. Afganistanci će se povući u brda i zapravo dobiti bolju stratešku poziciju. Pakistan već daje neke od svojih kapaciteta za logističku potporu vojnoj akciji, ali ako zbilja SAD želi poslati kopnene trupe, neka koriste teritorije Tadžikistana i Uzbekistana. DANI: Na kraju, vjerujete li da će Amerika nastaviti s akcijom i tokom ramazana? QAISAR: Svakako.

Opijumska tajna

Proizvodnja i trgovina opijumom često je navođena kao jedan od osnovnih sistema finansiranja talibanskog režima. Ima tu svakako istine - uostalom, jedan od većih pogona za preradu droge je u samom Kabulu - no, tek djelimično. Većina plantaža i laboratorija ne nalazi se na talibanskom teritoriju, već na sjeveru zemlje, na području pod kontrolom Sjevernog saveza. Podatak je to što su ga objavile Ujedinjene nacije, ali je u medijskom ratu koji se vodi oko Afganistana prešućen. Sjeverni je savez, naime, saveznik antitalibanskih snaga, i ta vojska predstavlja prvi ešalon u pokušajima da se njihove trupe potisnu ka unutrašnjosti zemlje. Riječ je, međutim, o partnerstvu iz nužde. Na sjeveru se, naime, češće biju između sebe nego sa Mula Omarovom vojskom. Svjedok jedne takve bitke bila je i ekipa BBC-a, blizu čijih su se novinara granatama obračunala dvojica lokalnih zapovjednika. Bilans: troje mrtvih.

Dr. Faik Uzunović, ambasador BiHu Pakistanu

Kako demontirati talibansku vlast

DANI: Gospodine ambasadore, Vi ste tri i po godine u Pakistanu. Došli ste u vrijeme kada je Pakistan postajao nuklearna sila, a sada se ovdje događa, da parafraziram lokalna pojašnjenja: hladni rat u najvrelijoj fazi. Možete li uporediti tadašnju i sadašnju krizu? UZUNOVIĆ: Došao sam sedam dana prije nego što će Pakistan otvoriti svoje nuklearne kapacitete. Dobro se sjećam da su osude svjetske javnosti, koje su prije toga bile upućene Indiji, koja je nekoliko sedmica ranije isprobala svojih pet nuklearnih bombi, bile dosta oštre, ali nisu implicirale mjere koje su poduzete prema Pakistanu i to istog dana kada je on isprobao svoje bombe. Pakistan je isključen iz punopravnog članstva Commonwealtha. Svi krediti i veliki međunarodni projekti su obustavljeni. Politički odnosi su zahlađeni. Vrlo striktno su tražene naplate stranog duga i to je ovu zemlju dovelo u veoma tešku poziciju. Zbog toga je vojni režim, kako su ga svi nazivali, morao da posegne za izuzetno nepopularnim mjerama. U to doba je tzv. izvršni upravitelj, a sada predsjednik Pakistana, general Musharaf, bio nazivan vojnim vladarom, mada mu je Ustavni sud Pakistana priznao da su postojali opravdani i osnovani razlozi da se preuzme vlast i koriguju negativni trendovi u ovoj državi. U međuvremenu su se desili teroristički napadi na Ameriku, i Pakistan je istog momenta zauzeo odlučan stav u borbi protiv terorizma i ponudio svoje usluge. Što je, naravno, Amerika objeručke prihvatila. I odjednom je Musharaf prestao biti diktatorom. Međutim, tu nije kraj problema. Najveći će nastupiti ukoliko Amerika pošalje svoje kopnene trupe. Taj će se događaj višestruko reflektovati na Pakistan i mogao bi imati ozbiljne posljedice. DANI: Možemo li govoriti o postojanju mehanizama u Pakistanu koji bi spriječili da tihi otpor zvaničnoj politici dobije drugačije dimenzije i ugrozi državu Pakistan, odnosno njene vitalne interese? UZUNOVIĆ: Te mjere su već dobrim dijelom poduzete. Režim je u sve veće gradove Pakistana izveo stalne i pojačane patrole policije, uz dodatno, za sada malo, prisustvo vojske. Na ulicama su kontrolne tačke. Ponegdje su i manje barikade važnih državnih zgrada. Općenito, mi ne možemo govoriti o nekom posebnom stepenu ugroženosti. U masi kakva živi u većim gradovima, teško je sprovesti potpune mjere bezbjednosti. Pogotovo što je deviza Paštu plemena, koja su dijelom raspoređena u Afganistanu, dijelom u Pakistanu: oko za oko, zub za zub. Oni su kao prijatelji možda najbolji i najpouzdaniji. Ali, isto tako najnepoželjniji kao neprijatelji. I ukoliko oni krenu da na taj način izražavaju svoje nezadovoljstvo, odnosno da počinju da svete svoje sunarodnike, onda to u ovoj zemlji može izazvati jako velike probleme. Ipak, dosadašnja politika daje rezultate, ali je vremenski faktor, odnosno dužina svih ovih zbivanja ta koja može dati precizan odgovor do kada će sve što se poduzima biti efikasno. DANI: U slučaju da se u ispoljavanju nezadovoljstva Afganistanacima koji žive u ovoj zemlji priključe i pripadnici pakistanske zajednice, može li doći do građanskog rata? UZUNOVIĆ: Mislim da je većina Pakistanaca ipak svjesna da su funkcija i pravac koje je Vlada odabrala ispravni. Ali je to, ipak, da tako kažem, ona razumna i tiha većina. U krupnim historijskim događajima, nekada ona manjina od nekih pet, deset ili petnaest posto zna imati više uticaja na kreiranje događaja nego ona šutljiva većina. Prema tome, može se reći da većina Pakistanaca još uvijek podržava napore Vlade i predsjednika Musharafa. Treba sačekati određeno vrijeme i uzeti to sve sa rezervom. Jer, ako se u toku mjeseca ramazana nastave napadi, ukoliko se dese civilne žrtve u Afganistanu, onda može biti problema i za Vladu Pakistana. DANI: Možemo li govoriti o drugoj dimenziji iste priče, kakva je šansa da Pakistan, kao nuklearna sila, iskoristi novonastalu situaciju i postane garant sigurnosti na ovom prostoru? UZUNOVIĆ: To je tzv. optimistični scenarij. I on je moguć. Sada su Pakistanu, politički, sva vrata otvorena. Ovdje je u zadnjih par dana bio premijer Holandije, premijer Njemačke, prije toga je bio premijer Engleske, bio je državni sekretar Amerike. Dakle, to je plejada najviših zvaničnika. Čak je Pakistan izabran ispred azijske grupe kao kandidat za mjesto u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Tu je i niz paketa ekonomske pomoći. Mnoge zemlje reprogramiraju dugove, a novi zajmovi se daju Pakistanu. I ukoliko se problemi sa političkom demontažom talibana relativno brzo završe, Pakistan bi svakako mogao izaći kao vrlo prosperitetna zemlja, ekonomski puno stabilnija nego ranije, sa mnogo boljom političkom pozicijom u svijetu. Još ako se uz američku pomoć nađe rješenje problema Kašmira, onda će Pakistan biti u brzom vozu ka izlasku iz nerazvijenih ka srednje razvijenim zemljama. DANI: Vi niste održavali zvanične veze sa predstavnicima talibanskog režima. Talibani su, međutim, realnost: koliko je taj projekat njihove političke demontaže uopće realan i šta kad oni odu? Niti jedan od kandidata za novu vlast ne uživa apsolutno nikakvu popularnost... UZUNOVIĆ: BiH zvanično nije priznala talibanski režim. Mi zvanično podržavamo stav UN-a: priznajemo režim profesora Rabanija, mada je to vještačka solucija. Talibani su relevantni u Afganistanu gotovo osam godina i kontrolišu praktično 90 posto teritorije zemlje. Neosporno je da su oni u islamskom svijetu imali određenu podršku, i to prilično značajnu, sve do momenta dok se nisu desili teroristički napadi u Americi. Bile su ranije tri zemlje koje su uspostavile zvanične diplomatske odnose sa talibanskim režimom. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati su te diplomatske veze potrgali, a Pakistan to još uvijek održava. Ja mislim da je to sasvim u redu: zamislite sad kako bi bili mogući kontakti iz čitavog svijeta sa tim narodom tamo i kako bi išla dostava humanitarne pomoći ukoliko ne bi postojao nekakav zvaničan i formalan kanal preko koga se to reguliše. Pitanje šta poslije talibana je zaista dosta teško: u ratnim okolnostima narod reaguje kompaktnošću i teško je u ovim uslovima naći razumno i politički prihvatljivo rješenje za sve strane, pogotovo što mnoge okolne zemlje imaju svoje interese. Pretpostavljam da će se naći, uslovno govoreći, srednje rješenje: bilo je, naime, i među talibanima onih koji su bili spremni za dijalog i podržavali izručenje osumnjičenih za terorizam. Ako se njihovo postojanje iskoristi, uz pomoć UN-a ta bi zemlja mogla konačno da sebe prepozna i formira svoju vladu.

Arhiva Dani
230