u više ništa ne pomaže: čak je i jugoslovenski predsjednik Vojislav Koštunica, u posljednjih godinu dana veći zagovornik treće Jugoslavije od Subnora i američkog ambasadora u Beogradu Williama Montgomeryja zajedno, odlučio da se u istoriju ne upiše kao njen posljednji odsudni branilac. Zato je prošlog petka, 26. oktobra, odlučio da prekine jednu od najdužih trakavica, koja se vuče od prošlogodišnjeg 5. oktobra, a koju su i Srbi i Crnogorci još samo iz učtivosti nazivali pregovorima o zajedničkoj srpsko-crnogorskoj državi. "Osnovni povod za naš razgovor bio je da vidimo da li se dva različita pogleda na državu mogu približiti. Razgovor koji smo vodili doveo nas je do zaključka da to nije mogućno", rekao je Koštunica, koji se tog dana, vjerovatno posljednji put po tom pitanju, sastao sa srpskim premijerom Zoranom Đinđićem, saveznim vicepremijerom Miroljubom Labusom te predsjednikom i premijerom Crne Gore Milom Đukanovićem i Filipom Vujanovićem.

Da su dalji pregovori nemogući, Koštunici nije upalilo samo zato što je srpska delegacija sve vrijeme govorila o nekoj vrsti minimalne federacije, a crnogorska o savezu potpuno suverenih država koje bi imale dvije stolice u UN-u. Problem je bio drugi: još 5. oktobra Đukanovićeva vladajuća DPS na svom kongresu izbacila je iz programa sve projugoslovenske elemente i dala do znanja da je zainteresovana da pregovara, ali ne i da na pregovorima napravi bilo šta osim da pred svojim biračima Beograd pokaže kao krivca za njihovu propast i poveća tijesan natpolovični procenat pristalica nezavisnosti u Crnoj Gori.

Iako dvočlana jugoslovenska federacija nikad nije funkcionisala kao takva, iako od sukoba Milošević - Đukanović iz 1997. funkcioniše sa minimumom funkcija, a od 1999. i NATO bombardovanja nikako, Koštuničin potez da rasturi pregovore i okane se ćorava posla jeste u osnovi senzacija koja će proizvesti dosta posljedica i u Srbiji i u Crnoj Gori. Prije svega, treća Jugoslavija, kao i ona prije nje, pa i ona prije nje, nije napravljena kao potreba naroda i republika koje su u njoj živjele (što ne znači da toga nije bilo), već kao potreba političkih oligarhija koje su željele da stvore adekvatan okvir za svoju vlast. Treća Jugoslavija napravljena je kao ideja Slobodana Miloševića da Jugoslavija kao država nasljednica SFRJ postoji i bez Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i Makedonaca, koji su se otcijepili i kojima, mislio je, kao otpremninu ništa ne treba dati jer su ionako odnijeli previše. Miloševićev politički slom, koji se dogodio bar nekoliko godina prije njegovog stvarnog pada, pokazao je da takva Jugoslavija nije moguća.

Milo Đukanović: Crna Gora poslije Miloševića više nije isplativa investicija Zapada	Vojislav Koštunica: "Osnovni povod za naš razgovor bio je da vidimo da li se dva različita pogleda na državu mogu približiti. Razgovor koji smo vodili doveo nas je do zaključka da to nije mogućno"

Gdje nije Bog, uskakao je Milo Sa druge strane, ambiciozni Đukanović je imao druge planove. Iako mu je Žabljački ustav iz 1992. omogućavao više vlasti nego što je i među Crnogorcima mogao tada da je sam osvoji pored živog Miloševića, Đukanović je oduvijek znao da prepozna pobjednika i njegov prelazak na tu stranu iz 1997. može se porediti samo sa italijanskim slučajem iz 1917. Kao što je do tada njegovu vlast hranio Milošević, tako se bez Miloševića nije moglo ni kasnije. S tim, naravno, što se poslije 1997. Đukanovićeva vlast hranila Miloševićem. Jer Crna Gora tada postaje jedna od najizdržavanijih država svijeta, njen budžet pune enormni duvanski šverc i USAID, koji krpi još 20 odsto budžeta, koliko ne zatvaraju gliseri koji pristaju u Bar i "iljušini", koji, prepuni necarinjenih cigareta, slijeću na podgorički aerodrom. Sve to samo da bi bio protiv Miloševića.

Naravno, Đukanović je uspostavljao svoju vlast uz pomoć stranaca, policije i medija (tim redom), privredna reforma ga nije zanimala sve dok su slavine otvorene, ekonomija se hranila iz sive zone i nije imao nijednog razloga da se ne moli za dug Miloševićev život. Tamo gdje molitva nije pomagala, uskakako je sam: dovoljno je sjetiti se da je 1997. na vrhuncu sukoba sa Miloševićem, uz pomoć saveznih poslanika DPS-a i dogovora sa Đukanovićem, ovaj postao jugoslovenski predsjednik. Potom je Đukanović 2000. bojkotovao savezne izbore i, zahvaljujući tome, samo Miloševićeva bolesna samouvjerenost da izađe na predsjedničke izbore omogućila je smjenu vlasti u Beogradu. Jer, da nije to učinio (a nije morao), danas bi SNP Momira Bulatovića, a potom njegovog prezimenjaka Predraga, sa Miloševićevim SPS-om i JUL-om, dijelila pristojnu većinu u saveznom parlamentu, a 5. oktobar bi za Srbiju ostao stvar koja se događa drugima. Đukanovićevo indipendističko uverenje tako nije bilo motivisano razlozima državne strategije, nego opstanka na vlasti, što nije nikakava njegova specijalnost, već uobičajen politički manir u svim centrima koji su protekle decenije imali neke veze sa Miloševićem.

Razlozi za razlaz Druga je stvar što je raspad treće Jugoslavije imao svoju čvrstu unutrašnju logiku u trenutku kada su prestali da važe zajednički Miloševićevi i Đukanovićevi razlozi. Ali nije svaki raspad održavao Mila na vlasti kao što ga je sa iste tjerala bilo kakva varijanta zajedničke države, tim prije što se ni u Srbiji niko više nije zalagao za opstanak takve Jugoslavije, nego za stvaranje labave federacije kojoj je čak dato i novo ime - Savezna Republika Srbija i Crna Gora.

Ali uslijedile su i nove promjene. Virus DOS-a, pokazalo se na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori, bar privremeno, načeo je i Podgoricu tako da indipendisti nisu ostvarili očekivanu dvotrećinsku većinu. Umjesto da taj dosovski kajmak pokupi Đukanović, kao njihov prirodni saveznik protiv Miloševića, pokupila ga je nekadašnja promiloševićevska SNP, čiji lideri su se sada mogli vidjeti u saveznoj skupštini kao koalicioni partneri pobjedničkih Đinđića i Koštunice. Đukanović prvi put nije prepoznao pobjednika, i to je bio njegov stvarni politički slom, sve ostalo su posljedice.

Zato se crnogorski predsjednik, koji je uoči aprilskih izbora gromoglasno najavljivao referendum o crnogorskoj samostalnosti, poslije pirove pobjede, gdje je njegov opstanak na vlasti zavisio od hirovitih liberala, ućutao i tražio vremena za predah. Našao ga je u sukobu Đinđića i Koštunice, koji se nisu slagali ni oko čega, pa ni oko savezne države. Koštuničin nacionalni utopizam ponavljao je da bi raspad srpsko-crnogorske države omogućio Albancima da i formalno otcijepe Kosovo, iako je faktičko stanje takvo da Srbi, izvan nekoliko svojih enklava, na kosovske ulice izlaze gotovo isključivo u pratnji vojnika Kfora. Osim toga, raspad bi od Jugoslavije kao mediteranske države, ostavio Srbiju kao kontinentalnu, pa samim tim strateški manje značajnu državu, što se konkretno da izvagati brojem nula koje bi u nju uložili stranci. Sve to, uz, kako Koštunica voli da kaže, istorijsku potrebu srpskog i crnogorskog naroda da žive zajedno, napravilo je od njega nešto kao nevoljnog nasljednika Miloševićevog državnog projekta. Naime, kada bi se Koštuničine želje obistinile, Kosovo kao formalni dio Jugoslavije, a faktički međunarodni protektorat koji se kreće ka državnoj samostalnosti, nastavilo bi da bude rupa bez dna, u koju bi se decenijama bez nade u uspjeh slivao novac poreskih obveznika iz Srbije. Drugo, cijena kojom bi crnogorska obala bila zadržana u sastavu SRJ i dala toj državi dodatnu stratešku težinu prevazišla bi na kratak rok (takođe bez nade u konačan uspjeh) sva međunarodna ulaganja u tu državu, u kojoj Podgorica u zajednički budžet već godinama nije uplatila ni dinar, ali je stala u red za strane pare na ljetošnjoj donatorskoj konferenciji za Jugoslaviju. I na kraju, crnogorskoj samostalnosti više su nastrojeni ljudi sa bogatog juga, dok su za zajednicu sa Srbijom više oni sa siromašnog sjevera, za samostalnost su više mlađi, protiv su više stariji, tako da sve to govori da su crnogorska tradicija i glasovi možda i žestoko podijeljeni, ali njen novac i budućnost su za sada opredjeljeniji ka nezavisnosti. Uostalom, nije to jedino Miloševićevo naslijeđe pod kojim će Srbija grcati narednih godina.

Koštunica protiv dvojice Ta kretanja shvatio je Đinđić, koji je toliko tiho podržao Koštuničinu platformu o minimalnoj federaciji da ga je jugoslovenski predsjednik, kad se napregao, čuo, ali taj glas do Đukanovića nije stigao. Jer Đinđić, i kada govori o Crnoj Gori, i kada govori o Jugoslaviji, i kada govori o Marsu, svejedno je. On uvijek misli na Srbiju, mjesto gdje ima konkretnu vlast, gdje, osim biračkog tijela, kontroliše sve što je prije njega kontrolisao Milošević - od medija, preko para, pa sve do uvijek potrebne policije. Koštunica, koji će raspadom savezne države izgubiti svoju moć, biće, računa Đinđić, toliko oslabljen da će postati lak plijen njegove pragmatične volje za moć. Taj savez Đinđić-Đukanović, iza koga će cijena odlaska Crne Gore biti nagrađena sve izvjesnijim raspletom u Srbiji i porazom Koštunice, bila je dovoljna da još prije 26. oktobra visoki funkcioner Koštuničine DSS Dragan Maršićanin optuži "neke krugove iz (Đinđićeve) DS da koče razgovore i tako šalju signale Milu Đukanoviću da uslovljava početak razgovora".

Pa ipak, radikalan potez povukao je upravo Koštunica i prekinuo jalove pregovore. Samoubilački? Ne. On se samo odlučio na rizičnu varijantu, koja će ga staviti naspram Đinđića i Đukanovića i riješiti sve jugoslovenske političke krize osim kosovske, odavno riješene, najkasnije do početka ljeta iduće godine. Prvo, Đukanović sada mora da se bori na sopstvenom terenu, gdje mu zavrat puše SNP, pojedinačno najjača partija u Crnoj Gori. Drugo, ne može više da održi poziciju u kojoj, kad se Koštunica zalaže za zajedničku državu, ovoga optužuje za hegemonizam, a kad se Vesna Pešić založi za razlaz, nju optužuje da Crnogorce istjeruje iz zajedničke države. Treće, Đukanović mora na referendum u momentu kada je njegov međunarodni rejting na najnižem nivou od 1997. do danas, tim prije što sve one priče o njegovom švercu cigareta samo pokazuju da Crna Gora poslije Miloševića više nije isplativa investicija Zapada.

Riječju, referendum na koji je Đukanović sada prinuđen, jeste dum-dum metak ispaljen u njega. Prvo "dum" jeste mogućnost da referendum propadne, gdje bi odmah bio progutan. Drugo "dum" bila bi osvojena samostalnost bez istinske podrške Zapada, gdje bi se vrlo brzo suočio sa problemima u čijem rješenju bi sada mnogo manje učestvovale cigarete, a nikako USAID.

Kako god da se to riješi na referendumu, skidanje Crne Gore sa dnevnog reda značiće da ništa više ne stoji na putu izbornom obračunu Đinđića i Koštunice. Tada bi ili Jugoslavija (ako opstane) ili Srbija promijenile ustav i izašle iz etape koja sve više liči na destruktivni dualizam u kome jedan lider iza sebe ima birače, a drugi poluge državne moći. Zato je 26. oktobar, pored vraćanja Beograda u međunarodne tokove, najveća postoktobarska tekovina. Beograd je, prvi put poslije deset godina, na putu da riješi svoj državni status. Pri tome rizici ne postoje: kako god da ga riješi, biće bolje od ovoga što sada ima. Tim prije, što je na pitanje "Kako se putuje iz Srbije u (prosrpski) Herceg-Novi", odgovor - "Preko Crne Gore" poslije Miloševića ostao samo loš vic i ništa više.

Arhiva Dani
230