O SEBI: Rođen sam 1948. u Banjoj Luci, odakle potiče sva moja porodica. Prvi su Haznadari prije nekih 450 godina došli u Banju Luku. Od osme godine bavim se streljaštvom - danas treniram reprezentaciju BiH. Prvi sam od sportskih radnika uspio okupiti reprezentaciju iz oba entiteta s predstavnicima sva tri naroda, još '97. Trenirao sam reprezentativca Zorana Novakovića iz Bijeljine, za Olimpijske igre.

KAKO SAM POSTAO PRIVREDNO ČUDO: Od 1982. sam sa suprugom i njenom majkom, kroz zanatske radnje, započeo poslove u općini Laktaši inicirajući pristup privatnom sektoru. Za vrlo kratko vrijeme smo postali jedna od najjačih firmi. Imali smo dvije zanatske radnje, "Hik" i "Jadranka", jer su tada zakoni dozvoljavali zanatskim radnjama maksimalno pet radnika. Bio je to period kada je raspisan zajam za zapošljavanje na prostoru BiH. Predsjednik opštine Laktaši Mirko Karać pitao me koliko ću, kao uspješan zanatlija i privrednik, dati zajma. Rekao sam: "100.000 maraka." To je bilo otprilike 20 radnih mjesta u mojoj branši. Objasnio sam mu: "Zakon mi ne dozvoljava da zaposlim radnike. Vi donesite zakon kojim ćete meni i drugim privrednicima izaći u susret." Zamolio me da napravim elaborat i tako je krenula ekspanzija razvoja opštine Laktaši. Mislim da sam idejni vođa tog privrednog čuda u Laktašima: to može potvrditi i Milorad Dodik. Vrlo brzo su mnogi privrednici sa prostora bivše Jugoslavije počeli otvarati sebi firme u našoj opštini. Mišo Kovač je u Areni pričao da mu je registrovana radnja za produkciju kaseta i ploča dok je pio kafu s predsjednikom opštine i izjavio: "Laktaši su moja Amerika." Do potpune ekspanzije dolazi '90, s dolaskom Ante Markovića i njegovih reformi koje zakonski omogućuju otvaranje privatnih preduzeća. Odmah sam registrirao privatno preduzeće "Domet", malo poslije i jedno mješovito preduzeće sa opštinom Laktaši, gdje je bilo uposleno oko 80 radnika: bio je to TIM - Tekstilna industrija Maglajani. U sve tri firme radilo je oko 280 radnika. Te 1990. sam u "Dometu" imao promet oko 50 miliona maraka i bio druga privatna firma u BiH.

POLITIČAR: Uključio sam se u stranku reformista i bio delegiran zajedno s Dodikom ispred opštine Laktaši za predsjedništvo reformista na nivou BiH. Sugestiju za moju kandidaturu dao je Ante Marković: htio je živi dokaz reformiste. Htio sam to izbjeći, nisam se osjećao političarem, nedostajala mi je politička mudrost. Danas sam član Predsjedništva SDP BiH.

OSTAVKA: Podnio sam ostavku na funkciju poslanika u Narodnoj skupštini RS.

To je moj protest protiv svih institucija u RS-u. Prije svega mislim na čelništvo SDS-a, koji danas obnaša najviše funkcije u RS-u, te na pravosudne organe. Drugi razlog je moralni čin spram mojih birača i ostalih građana: ako nisam, kao poslanik, uspio svoja prava zaštititi, naravno da neću moći ni prava svojih birača i ostalih građana.

SPOR: To traje 10 godina. Spor je između mene i moje firme "Domet" protiv Milorada Mihajlovića, vlasnika firme "Higat" iz Graza. No, krenimo redom. Banju Luku sam napustio već '91. godine, kao ugledan građanin regije i jedan od rijetkih Bošnjaka s firmom u Laktašima. Moj privredni angažman na tom prostoru je ipak ostavio značajan trag, pa su mi pojedini ljudi, članovi SDS-a, signalizirali da bi bilo pametno da se povučem jer se nalazim na nekoj tajnoj listi za likvidaciju: politički nepodoban kao reformista, privredno jak, a Bošnjak. Vjerujući da je sve privremeno, 10. septembra 1991. sam s porodicom otišao u Austriju, u Klagenfurt. Poslovni partner bio mi je Milorad Mihajlović Mićo, kog sam ja, nažalost, 30 godina poznavao, a s kojim sam surađivao poslovno od 1990. On je nešto ranije otišao u Austriju, gdje je registrirao ili otkupio firmu "Higat". Snabdijevao me je repromaterijalima koje je nabavljao iz Poljske za proizvodnju posteljnog rublja. Obojica smo imali i zanatske radnje na suprugama: dio roba koje sam uvozio od Mihajlovića faktički sam plasirao i njegovoj supruzi. Naravno, ne po komercijalnim uslovima, nego posredničkim, sa tri posto provizije. Koncem '90. odnos dinara i marke je pomjeren: ti problemi su me natjerali da od jedne dogovorene isporuke robe odustanem. Onda je Mihajlović insistirao da ipak "Domet" uveze tu robu, da plati carinu, a da robu lagerujemo u skladištu njegove supruge, i zajednički prodajemo na avansno plaćanje sa povoljnijom cijenom. Jedan dio te robe smo prodali, ali se osnovni problem u tom poslovanju odnosi upravo na tu količinu robe. Koncem '91. godine pravili smo presjek našeg poslovanja: nakon prebijanja obaveza ispalo je da "Higat" duguje preko 100.000 maraka "Dometu". Mihajlović je pokušao izmišljati neke druge obaveze "Dometa": sesiju sa "Slovenijalesom", kada je on tražio od nas da umjesto firmi "Higat" platimo "Slovenijalesu" 722.000 maraka. Firma "Domet" je platila. On je rekao da te novce nije naplatio, da bi 22. maja '92. moji radnici mene obavijestili kako iz "Higata" tvrde da im "Domet" duguje milion i po maraka. Uhvatila me panika. Pokušao sam tražiti rješenje i otišao u "Slovenijales", jer je na osnovu tih 722.000 maraka, i duga za robu koja se nalazi u skladištu njegove žene, Mihajlović blokirao moju imovinu vrijednu tri miliona maraka. U moj objekat se uselila vojska.

Prošle godine sam definitivno dobio presudu da se moj zahtjev odbija: "Slovenijales" je u kompletnom iznosu isplatio dugovanje "Higatu"! U Grazu, gdje "Higat" ima sjedište, podnio sam tužbu 1995. da bih dokazao da "Higat" ustvari duguje "Dometu". No, Mihajlović nije htio samo moju imovinu ili "Domet", htio je i imovinu moje supruge. Vidite, on je tužbu pokrenuo '92, jer je samo tako mogao pred vlastima u Austriji u svom godišnjem financijskom izvještaju prikazati da nije naplatio milion i pol maraka, da bi svoju dobit pretvorio u gubitak firme. No, htio je, znajući kakva je politička situacija, značajan kapital: objekat od 2.200 kvadrata! Imao je namjeru opljačkati me, kratko i jasno.

RAT I SUDOVANJE: Šta sam sve preživio pod "pravnim" plaštom prljave igre, to je previše i za roman i za film. Naše su firme imale ugovor iz novembra '90. da je, u slučaju spora, nadležna arbitraža u Beogradu. No, samo 10-ak dana kasnije napravili smo novi ugovor u kojem smo rekli da je u slučaju spora ipak nadležna arbitraža u Beču. Do 1996. godine arbitraža se vodila u Beogradu, iako sam ja to negirao. Ali, i Mihajlović je još '94. potpuno istu tužbu, maltene fotokopiranu, poslao i na osnovni sud u Banjoj Luci. Na sudu u Banjoj Luci izjavio je da je arbitraža u Beogradu ništavna! Tad nastupaju igranke: '96. godine njegov prijatelj Vitomir Popović, član Ustavnog suda BiH i Doma za ljudska prava, nalazi mu varijantu kako da taj problem u Beogradu riješi. Rješenje je bilo u angažiranju novoga advokata - gospođe Ljiljane Vasiljević, inače supruge predsjednika arbitraže u Beogradu. Poslije toga najmanji je problem bio da se uradi posao na način na koji je to Mihajlović i zamislio: u presudi arbitraže u Beogradu, koja je sama sebe negirala, između ostalog u jednom od zaključaka stoji da neće ulaziti u poslovanje u '91. godinu smatrajući da je to nadležnost arbitraže u Beču. Kad su vidjeli da ne mogu nakalemiti milion i pol maraka, onda su uzeli tri forme fakture za robu koju je Mihajlović držao u svom skladištu pa su nakalemili kamate, i došla je odluka arbitraže par hiljada šilinga veća nego što je bio tužbeni zahtjev. U toj tužbi je bilo uračunato i onih isplaćenih 722.000 maraka. Pošto je dobio odluku arbitraže u Beogradu, trebao je to realizirati u Banjoj Luci. Tad je shvatio da to neće moći uraditi: objekat je uknjižen na moje ime, ne na firmu. Zato ide sa novom tužbom '98. godine i traži da se objekat sa mog imena uknjiži na "Domet", da bi ga mogao uzeti. Sudovi u Banjoj Luci idu najkraćim putem: osnovni, okružni i vrhovni donose presudu u njegovu korist. Ja sam apelacijom otišao na Ustavni sud BiH, protiv tih odluka i revizije Vrhovnog suda RS, jer u postupku dokazivanja uopće nisu ulazili u detalje: koliko je ko investirao, šta je investirao, šta je čije? Preko predsjednika okružnog suda Nenada Balabana i advokata Rajka Dukića, prevarama su uspjeli, na osnovu tih presuda, u katastru u Laktašima uknjižiti firmu "Domet" kao vlasnika umjesto mene, ne čekajući odluku Ustavnog suda BiH. Sve se radi izuzetno dobro organizirano, sinhronizirano i sa ogromnom političkom podrškom iz samog vrha kabineta. Govorim o Kabinetu predsjednika RS-a Mirka Šarovića! Poznajem dosta uticajnih ljudi u RS-u, u vlasti i oko nje: znaju me kao poštenog čovjeka, i ponešto saznam i od njih: čak mislim da je ova posljednja intervencija kod Vrhovnog suda išla i preko Karadžića, pritiskom na kabinet Šarovića prema Vrhovnom sudu RS, da se taj posao definitivno završi.

DŽEVADOVI DOKAZI: Meni preostaje mogućnost da sudske vlasti, bez pritiska bilo koje politike, ispitaju činjenice: ako je firma "Domet" dužna, ja sam spreman te dugove platiti. Ali pazite, ja posjedujem i dokaze - imam izjavu, svjedočenje direktora firme "Slatex", u kojoj smo obojica nekad radili, da je upravo toj firmi Mihajlović prodao dio robe za koju tereti "Domet"! Imam i uplatnicu. On me je, dakle, dobio na sudu na osnovu robe koju je sam prodao. Ja ću to dokazati ako mi se ukaže prilika.

POLITIKA, SUDOVI I MEĐUNARODNA ZAJEDNICA: Konstantno sam upozoravao na spregu političara iz vrha SDS-a sa najvišim funkcionerima sudova, posebno okružnog suda u Banjoj Luci. Pa čak i sa sudijama Doma za ljudska prava. U dva sam navrata razgovarao sa gospodinom Cristopherom Harlandom najodgovornijom osobom u OHR-u za ljudska prava. Razgovarao sam i sa odgovornom osobom nezavisne sudske komisije OHR-a u Banjoj Luci. Ona je prilikom razgovora sa predsjednikom Vrhovnog suda RS, na pitanje šta je sa mojim slučajem, dobila odgovor da je u pitanju pritisak visoke politike RS-a. Poslije svega, shvatio sam da Visoki predstavnik vjerovatno nije dobio informacije od svojih saradnika. Nisam siguran da Visoki predstavnik uopće želi ulaziti u pojedinačne slučajeve, ali također nisam siguran ni da li Visoki predstavnik zna šta se radi na sudovima RS-a? Ako Visoki predstavnik ima sve te informacije a ništa ne poduzima, onda ja moram pitati, da li je svjestan da brani austrijsku firmu čiji je vlasnik tajni pregovarač Radovana Karadžića? Ako je toga Visoki predstavnik svjestan, neka mu je na čast.

KO JE ZAPRAVO MILORAD MIHAJLOVIĆ: Pogledajte knjigu Hrvoja Šarinića Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem od '93. do '95. U toj knjizi gospodin Šarinić piše na 15 strana kako se sretao sa Miloradom Mihajlovićem, tajnim pregovaračem Radovana Karadžića!

Arhiva Dani
230