OTHELLO: "U stanju opšteg opatuljenja u kome se nalazimo, metafizika će ući samo kroz kožu." Ova najčešće citirana Artaudova rečenica, tada zloslutna i opominjuća za pozorište, doslovce se odigrala 23. 10. 2001. godine na 41. Internacionalnom teatarskom festivalu MESS, kada je po treći put zaredom Nekrosius "čitao" Shakespearea. Očito da se svijet prebrzo mijenja i da nismo u stanju da sve stvari sebi objasnimo, zato se pozorište vraća velikom dramskom stvaralaštvu, gdje nam Nekrosius, kao u šahu, potez po potez, brižljivo gradi scenski svijet ontoloških pitanja, u kojem svaki detalj ima svoju funkciju i magijsku moć. U svakoj sceni razvija se furiozna energija i poetska sloboda kojom se priča o strasti i ljubomori, nevinosti i lakovjernosti, iščitava na nov način, kroz dramaturgiju dijaloga između zvuka i pokreta. Nekrosius ulazi u biće i suštinu dramskog teksta, vizuelno ga nadgrađuje, raslojava u misaone i emocionalne oblike, iskazujući se scenski kroz glumce kao medijum govora, pokreta i plesa. To je jedan zaseban teatar, koji vas vodi u neki drugi scenski svijet, gdje vremensko-prostorne odrednice ne važe, već se doživljajna recepcija pretvara u jednu plemenitu i višu energiju. Tada ljudi postaju duhovno bogatiji i plemenitiji, to mogu učiniti samo remek-djela u umjetnosti, kao što je litvanski Othello.

MAJSTOR I MARGARITA: Koršunovas je reditelj koji govori sa scene sažeto i izražajno, njegova predstava Majstor i Margarita je prepuna slika fantazije. Riječi i pokret su jedna partitura, neki tajni parametar koji otkriva pozorište "kao posljednje mjesto gdje se još razgovara". Odavno nisam vidio predstavu u kojoj imate utisak da se svaki oblik misli iscrtava u vazduhu. Možda je to zbog toga što "Koršunovas teatar" pokušava da pronađe savremene teatarske idiome koji korespondiraju sa modernim senzom gledaoca, jer mu se nudi velika širina scensko izražajnih sredstava kroz pozorišne elemente likovnih umjetnosti, filma i plesa. Muzika je u ovoj predstavi dramska intonacija, organski ukomponirana u fragmentarne slike realizma i fantastike. Kada gledate i slušate ovu predstavu (jer se ona može i samo slušati), onda zaista vjerujete u staro "pozorišno otkriće" da je scena svako mjesto: i zemlja i nebo i raj i pakao. U tom munjevitom suočavanju unutar svake nove sekunde predstave, u tom dragocjenom trenutku pitanja i odgovora, interpunkcije režije i rituala svakodnevnice, kod gledaoca se pokreće fantazija koja stvara sve nove i nove oblike. To je savremeni teatar!

FERDYDURKE: I Gombrowicz je naš savremenik, bez sumnje jedan od najneobičnijih i najuniverzalnijih pisaca XX stoljeća. Rušio je sve svetosti i ideale dobrog građanskog ponašanja. Originalan glumački stil, furioznog tempa i preoblikovanja glumačke geste u jedan novi scenski izraz čini poljsku izvedbu Ferdydurke jednom od najzanimljivijih u ovogodišnjem programu. "Neočekivani realizam" je možda najbolji kvalifikativ žestoke glumačke igre, minuciozno iskoordinirane na planu radnji i pokreta, sa gotovo savršenim glumačkim osjećajem za tjeskobni prostor igre. Gombrowiczeva ironija prema "žrtvama" tradicije, religijske dogme i edukativnog nasilja upozorava nas kako "nebo može da nam se (opet!, op.a.) sruči na glavu". Ne čudi me da je Jan Kott rekao kako je ovo najbolji Gombrowicz kojeg je vidio na sceni, jer sam ubijeđen, poslije odgledane predstave, kako su mnogi od nas, čak i ne znajući, odavno već protagonisti ili, u najmanju ruku, statisti u Gombrowiczevom teatru.

ČEKAJUĆI GODOTA: Možda je, već do nepodnošljivosti dugo, Beckett posljednji veliki pisac u pozorištu. Kada usporedite sve Godote na proteklim messovima, lako se da primijetiti kako reditelji i glumci jedno djelo koje je igrano često, pokušavaju istražiti i pronaći onaj "jaki potez" koji će nas iznenaditi i uzdrmati. Tako je kosovski Godot anticipirao rat. Ogoljen od svega, bio je to politički Beckett, na čijem su stablu visili tenkovi, dok je u slovenskom drvo olistalo i zeleno. Taj "jaki potez" reditelj Jovanović pronalazi u prijateljstvu između Vladimira i Estragona, u jednom običnom ljudskom odnosu, napuštajući sve velike metafore i alegorije beketovskog svijeta.

Jovanovićeva režija "pauza nedoumica", slutnji i iščekivanja, spada u red najinteresantnijih i najinteligentnijih rediteljskih čitanja Becketta. U toj predstavi filozofija nije nešto što dolazi "spolja", nešto što se može izbjeći, nego je čovjek sam, sa stvarima ili bez stvari (briljantne scene sa Pocom i Lakijem). U knjizi Radomira Konstantinovića Beket prijatelj stoji: "Pokušaj Beketov jeste pokušaj osposobljavanja za tišinu kao za govor stvari bez riječi - je li to Beketova tišina - ta stvar bez čovjeka." Spržena zemaljska kugla je stvar koja isparava još uvijek sa čovjekom, ali sa ispražnjenim ljudskim pogledom bez subjekta. Godot, metafizičke jeze, civilizacije koja isparava, ili tačnije, Godot, metafizičke jeze, Bosne koja isparava. Nikada neću zaboraviti ovu predstavu.

MANIFEST POBUNE: I na kraju, moramo postaviti pitanje kako bh. pozorište hoćemo danas? U proteklih pet godina MESS nam je pokazao kako u našem pozorištu caruje konformizam i mlitavost duha. Svaki novinski napis je dramatičniji od onoga šta je u predstavama. Krajnje je vrijeme da prestanemo sa pričama o krizi institucija i progovorimo o krizi u nama samima. Mi imamo i bolje reditelje i bolje glumce nego što su naše pozorišne predstave. Ako je istorija umjetnosti istorija promjene, i ako je u promjeni suština postojanja i tajna pozorišne umjetnosti, onda je i krajnje vrijeme da i mi nešto mijenjamo.

Ovo, naravno, nisu moje rečenice, već parafraza iz jednog pozorišnog časopisa (kojeg danas nemamo) 80-ih godina, malog "manifesta pobune", ali je pobuna izostala. Dokle?

Nagrađeni

Zlatni lovorov vijenac za predstavu u cjelini: Othello, Meno Fortas Theatre Company, Litvanija Zlatni lovorov vijenac za režiju: Eimuntas Nekrosius za predstavu Othello Zlatni lovorov vijenac za najboljeg glumca: Jacek Brzezinski, Witold Mazurkiewicz, Jaroslaw Tomica i Michael Zgiet za izuzetnu kvalitetu igre u predstavi Ferdydurke, Poljska; Gregor Bakovič za ulogu Vladimira u Čekajući Godota, Slovenija, te Vladas Bagdonas za ulogu Othella, Litvanija Nagrada "Reihan Demirdžić" za najboljeg mladog glumca: Egle Mikulionyte za ulogu Anuške u Majstoru i Margariti, Litvanija Nagrada "Jurislav Korenić" za najboljeg mladog reditelja: Oskaras Koršunovas za Majstora i Margaritu, Litvanija Specijalna nagrada glavnog žirija: Sigitas Parulskis za dramatizaciju Bulgakovljevog romana Majstor i Margarita Nagrada publike: Majstor i Margarita, Oskaro Koršunovo Teatras, Litvanija Nagrada kritike Zlatna maska Oslobođenja: Majstor i Margarita, Litvanija Nagrada magazina Dani "Hrabri novi svijet": Ansambl predstave Košmar o Bosni Zlatni lovorov vijenac za doprinos teatru: Bibi Andersson

Litvanci su nas razmazili

O predstavama odgledanim do kraja festivala: Charlama Depot Performance, Užasna riba, Noževi u kokoškama, Zen Zone

Piše: Ahmed Burić

CHARLAME I TEATAR: Charlama Depot Performance Jusufa Hadžifejzovića, održan u Slikarnici Narodnog pozorišta, zapravo postavlja pitanje šta je to teatar i gdje su sve njegove granice. Umjetnik dolazi u frižideru Coca-Cole, fotografira publiku, zatim pokazuje jedan svoj rad, kopiju fotografije njegove familije i crnogorskog princa Nikole Petrovića. Gađa pikadom fotografije i obilježava koga je sve pogodio. To bi mogla biti dekonstrukcija/demistifikacija. Zatim, koristeći tehniku dvostrukog ogledala dok se pokreće ogromna Victor Inox čakija, pokazuje vlastitu sliku, u vremenu i prostoru kojem savršeno pristaje ovakav način rada. Da, dobro je da su Jusufove čarlame i čarlamice (gumeni lutak, zvrk - perpetuum mobile, parfemi, garderoba) igrale scenografiju u tom performansu gdje je osamdesetak gledatelja do kraja odgledalo predstavu i umjetnika nagradilo aplauzom. U pravu je Peter Brooke kad kaže da teatar zaista može biti jedna osoba koja igra i jedna koja gleda. Pogotovo ako je to osoba koju igra Jusuf Hadžifejzović. RIBE, UŽASNE I MANJE UŽASNE: U Pozorištu mladih imali smo priliku pogledati i nizozemsko/ /hrvatsku grupu Performingunite, koja je nastupala sa predstavom Užasna riba reditelja Boruta Šeparovića. To je skupina sastavljena od dviju glumica i jednog glumca koji su, u vjerovatno najneposrednijem prostoru, inspirirani poezijom Sylvije Plath, odigrali fizički zahtjevnu, glumački relativno korektnu, ali dramaturški "kilavu" predstavu, s koje ćemo pamtiti repliku jedne gledateljice koja se, nakon što je začula čistu ekavicu, nagela na uho vašeg kritičara i poluužasnuto šapnula: "Pa ja sam mislila da su ovo Hrvati!" Hrvati, odnosno zagrebački glazbenik Boxer, jesu najbolji dio Užasne ribe. Noževi u kokoškama NOŽEVI U KOKOŠKAMA: S velikim nestrpljenjem očekivala se premijera teksta Davida Harrowera Noževi u kokoškama koji je režirao Damir Zlatar Frey. Kako i ne bi? Reditelj je osvjedočeni borac za prava homoseksualaca, što je za Sarajevo samo po sebi nesvakidašnje. Nesvakidašnje je i jedno od sredstava koje koristi u predstavi. Bit će svakako onih koji će se sablažnjavati nad ovom predstavom ("tobe jarabi", odmah je ispalila jedna gospođa kad je vidjela polugolu Mirjanu Karanović), ali u njoj "sve se zna" i ima umjetničko opravdanje. Ovaj tekst je nastao kao posljedica piščeva istraživanja života u srednjovjekovnoj Škotskoj. Osnov drame su odnosi između Žene (Karanovićeva), Ratara (Edhem Husić) i Mlinara (Ermin Bravo). Ženu muž pošalje Mlinaru, kojeg, pak, mrzi cijelo selo. A njegova krivica je "samo" u tome što zna prirodu seljana, zna njihove crne točke, bdije nad njihovim jadnim sudbinama, čita im iz duša. Karanovićeva igra sigurno (njoj je fizička ekspresija uvijek bila jaka strana), to je kreacija lika na kojoj se može pozavidjeti. Bez greške u akcentu, bez suvišnih "preigravanja", ovo je ženska uloga koja će se pamtiti. Jaka Žena prolazi kroz muževljeve nastrane igre, "otkida" se od njega i, nakon (fizički vrlo ubjedljivog) ubistva Ratara i seksa s Mlinarom, odlazi "svojim putem". To je predstava koja prkosi konzervativnom duhu i čije su metafore građene pažljivim promišljanjem fizičkog koje prerasta u metafizičko?! Jesu li scene u kojima Karanovićeva i Bravo igraju fizički kontakt pretjerane, je li njezino držanje njegova spolovila za ovakvo Sarajevo "previše"? Možda i jesu, ali ne živimo li život u kojem je "previše" osnovni termin? Previše politike, previše diletantizma, previše siromaštva, previše idiota na sve strane, međunarodnih i domaćih. Ova premijera se hoće boriti sa postojećim, ovo je predstava koja nam treba. Dvojica mladih glumaca Edhem Husić i Ermin Bravo vraćaju nadu u to da se ovdje može raditi sa mladima u pozorištu, da su jedini kriterij talent i volja za radom, a da su sve kuloarske priče i naštimani intervjui samo plod zavisti onih čije je vrijeme prošlo. ZEN ZONE: Dvadeset šestog oktobra odigrana je premijera predstave Zen Zone, Teatra Sfumato iz Bugarske. Prošlogodišnji dobitnik nagrade publike za Crno runo Ivan Dobchev režirao je predstavu za koju se može reći da nije na nivou prošlogodišnje, i to iz više razloga. To jeste poznat rukopis i glumački korektan rad, ali kao da su nas messovci razmazili dobrim predstavama pa nam ova i nije baš neki doživljaj. Ne, "razmazili" su nas, ipak, Litvanci, kojima je glavni žiri dodijelio većinu nagrada. Othello i Majstor i Margarita su naprosto obilježili ovaj MESS, dokazali da teatar, ma šta on bio i ma gdje bile njegove granice, uglavnom stoji između Urala i Alpa, na granicama nekadašnje istočne Evrope, svijetu gdje je gvozdenu zavjesu zamijenila ona pozorišna.

Arhiva Dani
230