I nikom nije ljepše neg' je nam', samo da je žvako svaki dan, i ni.... "Haa, ha, ha!!! Ama, ljudi, jesmo li mi normalni? šta ovo mi pjevamo? Haaa, ha, haa!!!"

Onda se smijeh zaledio, žice na gitari i dirke na harmonici umirile, a oči se, čudom otvorene, susrele.

Otprilike ovako su, prije nekoliko godina, u jednoj ćeliji ševeningenskog zatvora, slaveći rođendan Zejnila Delalića, tada optuženog za zločine počinjene u logoru u Konjicu, braća Mirjan i Zoran Kupreškić i njihov rođak Vlatko Kupreškić, tada optuženi za zločine počinjene u Ahmićima 1993, i još nekoliko osuđenika, završili dernek, valjda shvativši da u zatvoru, i kad je najbolji, takvu pjesmu ne smiješ pjevati.

Jer tako se devalvira sloboda. "A mi smo sve vrijeme vjerovali u nju i pravdu, jer bili smo nevini optuženi. Zato smo, da bismo skrenuli misli od nepravde, Mirjan, Zoran i ja, pošto smo se i prije rata bavili sviranjem i folklorom, u zatvoru napravili orkestar. Bio je to orkestar za rođendane, Božiće, Bajrame, Nove godine" Ovako je svoju priču o zatočeništvu u Scheveningenu započeo Vlatko Kupreškić, šest dana nakon što je 23. oktobra ove godine Međunarodni tribunal u žalbenom postupku poništio presudu kojom je bio osuđen na šest godina zatvora, i pet dana nakon što se, odležavši u zatvoru tri godine i deset mjeseci, vratio kući u Ahmiće. Istog dana, Međunarodni tribunal u Haagu oslobodio je i braću Mirjana i Zorana Kupreškića, koji su bili osuđeni na osam i deset godina, a u zatvoru su odležali po četiri godine i sedamnaest dana.

Kako izgleda noć u slobodi Već sutradan Kupreškići su se vratili svojim kućama - Vlatko u Ahmiće, a Zoran i Mirjan u Vitez. Pred njih su u Zagreb, autobusima, došli stanovnici Viteza i okolnih hrvatskih sela i dovezli ih kući, sve uz pjesmu i svirku. I dok su se vatrene konfete rascvjetavale nad Vitezom, Zoran, Mirjan i Vlatko su, sa već postavljene bine, pozdravili okupljene - možda iste one koji su ih prije više od četiri godine pratili u Haag, zajedno sa pokojnim Franjom Tuđmanom - riječima koje su u trenu promijenile sve ono što smo do sada znali ili smo bar mislili da znamo, ne samo o zločinu počinjenom u Ahmićima već i o svim zločinima počinjenim u proteklom ratu i nakon njega, o istini, laži, pravdi i nepravdi

"Nemojte samo gledati na drugu stranu, i drugoj strani je nanesena nepravda", rekao je Mirjan; Zoran je zamolio da se svi mole da se pronađu pravi krivci, a Vlatko je od srca čestitao prijateljima - susjedima muslimanima, koji su imali "i više hrabrosti od Hrvata" i učestvovali u njihovoj odbrani, a posebno svjedoku Mehmedu Ahmiću.

Gradić u kojem je još samo do prije četiri godine na Domu veterana domovinskog rata pisalo "Zabranjen ulaz muslimanima i psima", zapljeskao je. Kupreškiće, kažu, nakon ovih riječi niko krivo nije pogledao. "Ma, kakvi, samo su nas zvali da nam čestitaju. Zovu nas jednako i muslimani i Hrvati. Jest da su neki pitali jesmo li se pripremali za govor, i to je bilo sve", rekao je Mirjan.

Poslije toga slavilo se dugo i glasno. Vitez je, kažu Ahmićani, gorio od vatrometa i metaka, a Ahmići od petardi i pjesme.

Tragovi slavlja još su vidljivi na kući Vlatka Kupreškića u Ahmićima. Do ove velike i lijepe kuće, sada još ukrašene i papirnim vrpcama i mašnicama, dolazi se istim onim putem kojim je 16. aprila 1993. prošao ko će ga sad znati ko, i poubijao 116 stanovnika Bošnjaka, selo skoro sravnio sa zemljom, a mjesnu Hadžijinu džamiju srušio. Danas su porušene bošnjačke kuće donekle izgrađene, seoska škola napravljena je iz temelja, džamija "stoji" kako "stoji", probodena vlastitim minaretom.

Vlatkova majka Marija Kupreškić još ne može sebi doći od sreće. "Tako sam smetena, pojma nemam šta govorim. Nikad u životu ljepši dan nisam doživjela od onog kad su u utorak mog Vlatka i njegove amidžiće Mirjana i Zorana proglasili nevinima", govori dok nas uvodi u kuću. Kaže nam da njen Vlatko nije ni one vojske služio jer ima slabo srce. Baka Marija veli da nikad nije bila u svađi sa muslimanima i da se i dan-danas sa svima pozdravlja, da muslimani dolaze u prodavnicu njenog sina i kupuju. Jedino joj, kaže, teško pada kad mora proći pored srušene džamije: "Tako se neugodno osjećam, kao da prolazim pored mrtvog čovjeka. Voljela bih kad bi se džamija mogla popraviti."

Vlatko, otkako je oslobođen, ne spava. "Ne mogu da se nauživam slobode. Kad svi odu na spavanje, ja sam još budan, hoću da vidim kako izgleda noć u slobodi", kaže nam i započinje pomalo neobičnu priču o zatvoru. "Upravnik zatvora mi je, mada ja to nisam tražio, kupio i akustičnu i električnu gitaru. Nije mi za to ni govorio, nego bi me samo sačekalo u ćeliji. Htjeli su da me obraduju. Tako sam, što se tiče sviranja, ostao u formi. A nešto sam i naučio. Da sad nemam posla, mogao bih se baviti izradom figura od gline", kaže i pokazuje policu punu tanjira i ćupova koje je napravio u zatvoru. Među njima su i dva velika tanjira u obliku srca. Jedan je napravio kćerki za 18. rođendan, a drugi supruzi za 18. godišnjicu braka. Praveći figure od keramike, Vlatko je upoznao i Biljanu Plavšić, koja je, dok je bila u Haagu, najradije i najčešće navraćala u kreu - prostoriju za kreativni rad. No, ona ništa nije pravila. Samo je gledala. U zatvoru je upoznao i Slobodana Miloševića, generale Armije BiH, Gorana Jelisića, osuđenog na 40 godina zatvora; tamo je, kaže, prvi put vidio i Tihomira Blaškića i Mladena Naletilića Tutu, ali i Momčila Krajišnika, kojem je 1997, kada je saznao da ga Haag traži, poslao pismo i molio ga da kao predsjedavajući Predsjedništva BiH poduzme nešto kako "nevini ne bi stradali".

Vlatko je još pričao o upravniku zatvora - Ircu koji je svirao s njima u orkestru, o Zejnilu Delaliću (Tribunal je i njega oslobodio optužbe, op. aut.), koji je bio zadužen za iće i piće. "Zejnil je bio pravi menadžer, čovjek koji zna svaku pjesmu, svaki tekst. On je apsolutni pozitivac, pravi general, sportista, profesionalac. Mi smo ga zvali Legenda", pričao je Vlatko o zatvorskim danima skoro sa sjetom, a onda je naglo promijenio temu: "Ja čak ni oružja nisam imao. Jednom davno sam kupio pištolj, onako da imam, ako me neko, nedajbože, napadne. Ispalio sam dva probna metka i toliko sam se prepao da ga više nisam ni nosio sa sobom. Ma, mene su uvijek interesirali samo škola i muzika. I onda mene takvog potvore za zlikovca. A ja sam dan uoči napada na Ahmiće bio u drugoj državi - u Hrvatskoj. Išao sam po robu, jer se moje preduzeće 'Modus' bavi trgovinom odjeće, obuće i hrane. I tu večer, uoči napada na Ahmiće, vratio sam se mrtav umoran, legao sam, a onda me probudio telefon. Neko je vikao u slušalicu da se kupimo, da dolaze mudžahedini. Ma, ja to nisam ni slušao, vratio sam se u krevet da se naspavam jer sam sutradan morao jednom kupcu muslimanu odvući robu u Travnik. Onda se poziv ponovio, neko je vikao: 'šta čekaš, izlazi, hoćeš li da vas sve pobiju!' Tada smo se mi spakovali i pobjegli. Tata mi je bio bolestan i nije htio da ide s nama. On je ostao u kući, a poslije toga je došla vojska, razvalila vrata, ušla na gornji sprat i odavde pucala po selu. A onda su mene teretili zato što sam navodno izdao kuću vojsci da iz nje puca. Jest, eto, sve vojska traži kuće pod zakup."

Sulejman Pezer: "Sve da su Kupreškiće osudili na hiljade godina zatvora, nama ne bi bilo lakše"

Komedija tragedije I braća Mirjan i Zoran još uvijek slave. U Mirjanovom stanu, u dnevnom boravku, još uvijek je ispisana dobrodošlica, ukrašena girlandama. Njegov devetogodišnji sin Marko ne odvaja se od njega i stalno ga štipa za obraze. Kaže nam kako mu je mama, dok je Mirjan bio u zatvoru, govorila da je tata otišao svirati u Haag. Međutim, on joj nije vjerovao jer je "u srcu osjećao tugu".

Mirjan i Zoran su također, kažu, 16. aprila 1993. telefonom obaviješteni da "mudžahedini dolaze", pa su se sa obitelji sakrili u šume povrh Ahmića, odakle su i sami čuli strašnu pucnjavu po selu. Mirjan, koji je samo noć prije toga svirao sa svojim najboljim prijateljem Fahrudinom Ahmićem na bajramskoj proslavi, veli da mu je vrlo brzo bilo jasno da tu nema nikakvih mudžahedina, jer je iz skloništa i sam lijepo vidio čije kuće gore, a dan poslije, kad je sišao u selo i vidio mrtve komšije muslimane, sve mu je bilo još jasnije. Samo, tada ni s kim o tome nije mogao, nit smio da priča. Njega i brata su 18. aprila mobilizirali u HVO i odveli da kopaju rovove. I od tog datuma oni su zavedeni u evidenciji HVO-a kao njegovi vojnici.

Mirjan, da bi nam dokazao koliko ga u životu nikad politika, niti bilo šta drugo osim muzike nije interesiralo, ispričao je i ovo: "Dok smo bili u skloništu u šumama, brat mi je rekao da gori moja i tatina kuća. Prvo na što sam pomislio, bila je harmonika. Joooj, u tom sam trenutku samo na harmoniku mislio, te što je makar nisam pod ploču stavio, pa bi možda nešto i ostalo od nje, te što nisam ovo, što nisam ono..."

Sva tri Kupreškića za godine provedene u Haagu uglavnom krive haško tužiteljstvo i zenički AID, koji je, kako kažu, obrađivao svjedoke. "Bilo je tragikomično slušati te ljude koji su svjedočili. Ništa se u njihovim iskazima nije poklapalo, i bilo je očigledno da su instruirani. To smo svi mi govorili, ali Tribunal, koji je prije nas već oslobodio dvojicu zatvorenika optužbi, nije smio više da se kompromitira, pa je nastavljao po svome. Bila je to komedija tragedije", kaže Mirjan Kupreškić.

Vlatko i njegova supruga Ljubica vele da je AID nekim muslimanima iz Ahmića dao novac za popravku kuće, našao im posao, obukao ih od glave do pete, sve kako bi svjedočili protiv Kupreškića. "Ali, molim vas, napišite i to da sam im ja oprostio i molit ću Boga da im oprosti, jer ne znaju šta rade. Nasreću, nisu svi isti. Nama su pomogli ljudi poput Mehmeda Ahmića koji su rekli kako je bilo. Čak 30 muslimana je samo u Haagu svjedočilo u našu korist i ja im se od srca zahvaljujem", kaže Vlatko.

Međutim, ni jedan od Kupreškića, kako kažu, sve do procesa u Haagu, nikada prije nije čuo za Paška Ljubičića, Vladu Ćosića, Tomu Vlajića i Antu Sliškovića, koji su se noć uoči napada na Ahmiće susreli sa Darijem Kordićem u njegovoj kući u Busovači i za koje se smatra da su zajedno sa Žarkom Andrićem Žutim iz Travnika, Miroslavom Bralom Cickom i Antom Furundžijom isplanirali i izveli napad na Ahmiće, a potom se uz pomoć Tuđmanovog režima i Valentina Ćorića, sakrili u Hrvatsku, gdje im je promijenjen identitet. Zapravo, sva trojica vele da su prije rata znali Cicka, koji im je bio "dalji susjed", i Žutog, "kojeg su svi poznavali kao mafijaša".

Grijeh i sramota I dok Kupreškići slave, Bošnjaci iz Ahmića jedva sastavljaju kraj sa krajem i, uglavnom, šute. U dvorištu jedne donekle popravljene kuće, tog jutra kad smo posjetili Ahmiće, sreli smo dvije mlade žene. Stajale su i pričale. Oko podne prošli smo pored iste kuće i ponovo ih sreli. Tako je bilo i treći put, poslijepodne. Rekle su nam da tako provode čitave dane jer nemaju nikakvog posla, a niti imaju šta po bašti raditi. Kad smo ih pitali šta misle o oslobađanju Kupreškića, jedna od njih, Meliha Bilić, rekla je: "Ništa, pravo da vam kažemo. Ja nisam bila tu kad je bio napad na Ahmiće, ali je bila moja komšinica, pa neka vam ona kaže."

Komšinica se nije željela predstaviti, ali je pristala govoriti: "Ja da sam tog dana kada su Ahmići napadnuti nekog vidjela, ne bih sad ovdje s vama pričala. Onaj ko ih je vidio, taj je i poginuo. Mi smo se krili u podrumu, nismo glave smjeli pomoliti da nas ne bi našli i ubili. I ja sam išla u Zenicu da svjedočim za Haag, ali ja i danas kažem: ne mogu reći da sam vidjela bilo koga od Kupreškića."

Za Dane je govorio još jedan stanovnik Ahmića koji je preživio 16. april 1993. Ni on nije vidio Kupreškiće tog dana, ali im zamjera što, ako su znali da se nešto sprema, nisu obavijestili komšije Bošnjake. "Grijeh je i sramota kazati što nije bilo, isto kao što je grijeh znati ko je a ne reći", rekao je ovaj sagovornik i još dodao da misli kako bez pomoći Hrvata iz Ahmića napad na Ahmiće ne bi mogao biti onako organiziran.

Sulejman Pezer je 16. aprila 1993. ostao bez 19 članova svoje familije. "Ubili su mi brata, majku, oca, snahu...", nabraja Sulejman i onda, nekako više za sebe, kaže: "Babi i materi ni mezara ne znam." Za Sulejmana, Kupreškići i Mehmed Ahmić vele da je lažno svjedočio u Haagu, no on na sve to kaže: "Ja nikog nisam vidio. Mi smo bježali, a napadači su imali maske, čarape preko glava U Haagu sam zapravo više služio da nacrtam plan sela i pokažem gdje je čija kuća." Sulejman veli da svakom Hrvatu koji mu nazove dobar dan uzvrati pozdrav. Za Kupreškiće kaže da su uvijek bili "mehki Hrvati" i da je zadovoljan ako su oni zaista nevini pa su oslobođeni, a nezadovoljan ako oni znaju ko je pobio Ahmićane a neće da kažu: "Sad je sve gotovo, onolike žrtve ne mogu se nadoknaditi. Sve da su Kupreškiće osudili na hiljade godina zatvora, nama ne bi bilo lakše. Ali nam jeste lakše ako znamo da to nisu uradile naše komšije sa kojima i danas živimo, lakše mi je ako znam da nevini ne leže u zatvoru." Sulejman poriče da je od AID-a dobio bilo kakve pare za svjedočenje. Kaže da mu je kuću popravila neka švedska humanitarna organizacija, ali tako da nije napravila stepenice pa nije imao kuda ući u kuću.

Svi Ahmićani sa kojima smo razgovarali rekli su da se redovno pozdravljaju sa komšijama Hrvatima, ali da se više ne pozdravljaju sa Mehmedom Ahmićem. Kažu da Mehmed u vrijeme napada nije ni bio u Ahmićima, već u Zenici, pa da zato nije ni mogao istinito svjedočiti.

Sam Mehmed Ahmić nije htio govoriti za Dane zato što smo prethodno razgovarali sa, kako on kaže, uvjetno uzevši, "muslimanskom stranom koja je doprinijela da nevini ljudi leže u zatvoru".

***

Devet godina nakon masakra u Ahmićima, traganje za zločincima ponovo je na početku. U Međunarodnom tribunalu, kojem je ovo peto oslobađanje osuđenika, niko neće odgovarati za osuđivanje i zatvaranje nevinih. Kupreškići se spremaju da jednog dana, preko advokata, zatraže novčanu nadoknadu, ako se to novcem može nadomjestiti, za dane provedene na robiji i za moralnu uvredu. Također, vele, trudit će se da, ne samo zbog sebe nego i zbog komšija Bošnjaka i budućnosti, i sami saznaju ko su pravi krivci.

Arhiva Dani
230