koliko niste stoprocentno sigurni da vas čeka shuttle
aviokompanije koji će vas odvesti na određeno mjesto, dolazak
u Istanbul može vam uzeti skoro cijeli dan. Vreva ovog grada
od tisuću gradova - čiji je broj stanovnika nemoguće utvrditi
jer ih u toku jednog dana može biti između dvanaest i sedamnaest
miliona - počinje na izlasku iz aerodromske zgrade. Bit će
da se dozvola za obavljanje taksi službe ovdje ne dobija bez
brkova, jer u vidokrugu nije bilo nijednog vozača bez tog
omiljenog ukrasa lica ljudi Orijenta i Mediterana. Taksisti,
kojih je tu oko tristo tisuća prijavljenih, vuku za rukav
i gestikulacijom vas uvjeravaju da, i prije nego što im kažete
gdje trebate ići, znaju kamo vas treba odvesti.
Taksi, tamam, tamam, Taksim,
Topkapi, Saraj - ponavljaju dijelove grada želeći da vas za
nekih desetak miliona lira (što je protuvrijednost za petnaestak
maraka) sjednu u žuti automobil. Većina ih vozi brzinom koje
se ne bi zastidio nijedan vozač Formule 1, uključujući i Schumachera.
Dok vas voze kroz prijestolnicu dviju od pet najvećih evropskih
carevina u povijesti, morate biti oprezni i pripremiti novac
koliko otprilike košta vožnja, jer "brke" su pravi
mađioničari u naplaćivanju. Put prema kraju Tepebaši traje
desetak minuta. Za to vrijeme vam se može dogoditi da vam
taksist pri gašenju taksimetra pritiskom na jedno dugme ispred
doda jedinicu, tako da račun umjesto četiri platite četrnaest
miliona lira. Ipak, nećete zažaliti jer ste u centru trgovine:
kraj koji najbolji kupci, Rusi, nazivaju La-Le-Li je mjesto
gdje se kupuje i prodaje sve. Točnije, skoro sve.
Trgovine, radnje s izlozima,
u suterenima su i podrumima i tu možete kupovati "turistički",
kao, naprimjer, u Washingtonu i Ženevi. No, valja se sjetiti
i toga da nemate previše novca. To, ipak, nije dio u koji
stižu mušterije bez iskustva. Zapitate li gazdu postoje li
negdje nekakvi drukčiji, ukusnije dizajnirani modeli - a pritom
ste još i te sreće da je neko iz te trgovine jedan od skoro
tri miliona Bošnjaka što žive u "Carigradu" - proći
ćete kroz stražnja vrata koja vode do magacina na spratu.
 Pred
ogromnom balom kožnih jakni započinje sljedeći razgovor. Započinje
ga Safet, vlasnik tvornice i magazina kojeg prekidamo u ručku.
Uzeo je samo malo od kotleta i, glumeći zainteresiranost,
pali cigaretu.
- Hajde, zemo, izvoli!
- Tražim jaknu, ali ne
sviđa mi se dizajn nijedne od dolje izloženih.
Osmijeh. Trgovački, ali
i pun zadovoljstva. Pokazuje naslaganu robu. Na decenijama
iskrivljenom bosanskom stiže i obrazloženje:
- Je l' vidiš sve ovo tu?
Ovo robe što stoji oko nas, vrijedi oko 225.000 dolara. Nema
se vremena za traženje ukusa. Pred zimu će doći Rusi, odvući
će sve ovo i ostaviti novce. Tvojih 200 dolara koje ćeš dati
za jaknu je u redu, ali ne mislim mijenjati poslovnu filozofiju
zbog tebe.
Kad u rano jutro gledate
utovaranje kamiona koji će, do vrha puni, sve to odnijeti
unutar granica nekadašnjeg Sovjetskog saveza, povjerujete
da je ekonomija sprečavala apsolutnu dominaciju Otomanske
imperije. Carska Rusija je tomu bila najveća brana. Manufakturna
proizvodnja još je uvijek jedna od najjačih privrednih grana
u Turskoj. Ona u ukupnom izvozu industrijskih proizvoda učestvuje
sa oko 20 milijardi dolara, i u stalnom je porastu od oko
šest procenata godišnje. Stvarno, čovjeku se njegovih dvjesto
dolara u toj cijeloj priči učini nekako malenim, beznačajnim.
Proći kroz Kapali-čaršiju
a ne pazariti ništa, to je kao da dugogodišnji narkoman nekim
slučajem upadne u najveću apoteku na svijetu i iz nje ne iznese
baš ništa. Zlato, ćilimi, hrana, slatkiši, koža, tekstil -
sve vam se smješka, baš kao i trgovci koji će dijalog s vama
započeti i kad im se ne prodaje. Tek da se osjeti puls, da
ne stoji misao o tome da je najvažnije kupiti i prodati. Cjenkanje
je glavni nacionalni sport. U hotelu "Lion", gdje
možete prespavati za dvadesetak maraka - neprijavljeni, nego
kako - razgovaraju taksist i Ruskinja koja ga je pozvala da
je vozi na aerodrom. Taksist prvi postavlja cijenu:
- Deset dolara.
- Ja nemam više od šest.
- Dobro, onda osam.
- Evo, da ti dam sedam, ali to si mi od srca otkinuo.
- Osam!
- Sedam!
- Pa, ti si prava Turkinja!
Kad poželite vidjeti grad,
pogotovo ako je to Istanbul, ne povodite se za ponudama da
se vozite barkom po Bosforu, ili da vas dvokatni autobus preko
Atatürkova mosta vozi s jednog kontinenta na drugi. Ne,
pustite da vas vode noge i u sumrak pođite na Eminönu
- pretkršćanska terminologija zove ga Neorion.
Pod zatvorenim izlozima
i pustim ulicama, izazivajući znatiželjene poglede policajaca
u kojima se našlo i nešto čuđenja, zapao sam u sokak ispred
veleljepne džamije kojoj nisam znao ime. Sulejman mi je ponudio
da sjednem, nije znao nijedan jezik osim turskog, ali znao
je objasniti da je to Sulejmanija, džamija koju je izgradio
mimar Sinan, isti onaj koji je podigao i višegradsku,
"Na Drini Ćupriju". Michelangelo Orijenta,
kako su ga nazivali, izgradio je toliko velikih građevina,
tehnički univerzitet je dobio ime po njemu, a njegovo turbe
stoji skoro porušeno, iz njega raste neko drvo. Nekoliko desetina
metara odatle je blagovaonica Sulejmana Veličanstvenog, pretvorena
u restoran. I nju je sagradio Sinan, a poznata je po tome
što je služila i kao javna kuhinja, gdje su hranu dobijali
gladni i bolesni. Kakva blizina remek-djela i nemara, genijalnosti
i javašluka...
Tko zna, možda zato na
mjestima u kojoj su tako oprečne stvari toliko blizu nastaju
velike civilizacije i vode se veliki ratovi. Možda zato u
predvorju Aja Sofije leži sarkofag njezina najvećeg neprijatelja,
križara i Mletka što je digao ruku na grad. Pogrešno misleći
da u najvažnijoj građevini toga vremena stoji nemjerljivo
bogatstvo (križari su čak pogrešno mislili da su vrata od
libanonske kedrovine zapravo zlatna), skoro su je srušili
1204. godine. Legenda će ispričati da su kosti dužda Henrika
Dandola razbacane u dvorištu ispred crkve-džamije, ali
da ih ni psi nisu htjeli jesti.
"Neka je prokleta
svaka ruka što se digne i baci kamen i bombu i avion na Grad,
baš kao što i blagoslovljena treba biti ona ruka što podiže
i gradi, ćuprije i crkve, mostove i zgrade..."
Preko Atatürkova mosta
prelazim pješice i mislim kako, i nakon svega, ne mogu mrziti
nijednog čovjeka što je gradio ili opisivao gradnju mosta.
I sam idem preko jednog, što spaja dvije udaljenije obale
od onih koje je mimar Sinan spojio svojom, višegradskom ćuprijom.
Arhiva Dani
230
|
