negdota kaže da je svojedobno Vlado Šegrt, nekoć nevjerovatno uticajan istočni Hercegovac, ovako objašnjavao zvanični stav o knjizi Nož, tada još samo književnika Vuka Draškovića: "Ja vam nisam čit'o, ali kažu da to ništa ne valja." Tako je pokojni narodni heroj, vjerovatno nenamjerno, ukazao na jedan ozbiljan problem s kojim se redovno susreću poštovaoci sopstvenog mišljenja. U uslovima kada politički, kulturni i akademsko-novinarski establišment stvori opštu atmosferu, vrlo je teško iskazati sopstveni stav koji je dijametralno suprotan preovladavajućim stavovima u društvu. U takvoj su se situaciji našli brojni britanski posmatrači prilika na Balkanu tokom devedesetih godina prošlog stoljeća. Samodopadnost vladajućih konzervativaca koji su arogantno učvršćivali svjetski prestiž sopstvene politike bio je potpomognut popularnim radovima Mishe Glennyja, sudeći po prisutnosti u medijima tada vjerovatno vodećeg eksperta za pitanja Balkana, nekolicine manje značajnih publicista te brojnom memoarskom literaturom sudionika i svjedoka ratova u pokojnoj Jugoslaviji kao što su general Michael Rose i major Miloš Stanković. Sve ovo je, dakle, bilo dovoljno da se opravda jedna politika nečinjenja i sprečavanja drugih da bilo šta učine kroz čudnu simbiozu snaga koje se u domaćoj politici često nalaze na oprečnim stranama, ljevici i desnici dakle.

Kamufliranje istine Istovremeno je značajan broj kritičara tadašnje britanske međunarodne politike javno prezentovao argumente protiv i, može se reći, izvojevao nekakvu pirovu pobjedu na kraju, ali niko još nije sastavio sveobuhvatnu analizu kroz seriju ključnih dokaza o ulogama i ponašanju glavnih aktera tokom tog perioda. Brendan Simms, profesor historije i međunarodnih odnosa Univerziteta u Cambridgeu, objavio je sopstveno viđenje britanske uloge u Bosni i Hercegovini, koje je pospješio do sada najbogatijom riznicom izvora i citata. Knjiga Najmračniji momenat: Britanija i destrukcija Bosne (Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia), u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u londonskim knjižarama prije nekoliko sedmica. Teško bi bilo ustvrditi da je ovo potencijalni bestseler, prvenstveno zbog obima (462 strane) i cijene (£18,99), ali je uspjela momentalno privući pažnju akademskih i publicističkih krugova. Bivši glavni akteri britanske politike vjerovatno drže ovu knjigu na noćnim ormarićima pored kreveta da im se nađe pri ruci tokom besanih noći. Međutim, ovo je samo pretpostavka u slučaju da ti isti ljudi imaju sopstvenu savjest. Ako im išta probudi savjest, ova knjiga je vrlo dobar kandidat za takvo što.

Svaka nacija ponosna je na sopstvenu historiju te donekle opsjednuta prošlošću. Ni Velika Britanija nije izuzetak, što je očito iz naslovne aluzije ovog djela. Naime, Churchill je svojedobno, opisujući predstojeće zadatke i motive pripadnika Kraljevske armije tokom Drugog svjetskog rata, nazvao tu eru "the finest hour", što je kod nas bilo prevedeno kao "zvjezdani trenuci" jedne politike, nacije i armije. Samim time uloga politike i vojske te donekle nacije koja je izabrala vladajuće političare prvog dijela devedesetih godina dvadesetog stoljeća je dijametralno suprotna svijetlim Churchillovim tradicijama iz onog kasnije svjetskog rata. U uvodnom dijelu, Brendan Simms obrazlaže kako je to njegov lični stav te da brojni saradnici pri stvaranju ovog djela ne snose nikakvu krivicu za takav odnos iako su mu strahovito pomogli u akumuliranju enormnog broja izvora te citata koje su protagonisti izrekli tokom svoje službe i nakon nje tražeći objašnjenje te opravdanje za svoje čine iz bliske prošlosti. Autor uspješno konfrontira izjave iz različitih perioda koje same ogoljuju pokušaje kamufliranja istine i sopstvene propuste glavnih likova da apsolutno nema potrebe za Simmsovim nametanjem sopstvenog stava iako je on sasvim jasan još od naslova te uvoda ovog opsežnog obima.

Čak ni teorija zavjere Neophodno je napomenuti da ovo nije knjiga o Bosni i Hercegovini jer autor pretpostavlja da čitalac već posjeduje ako ne apsolutno, ono barem dovoljno površno znanje ratne BiH; ovo je knjiga o britanskoj politici tokom jedne ere u kojoj se desio rat "tamo negdje na Balkanu", koji je trebao poslužiti da se učvrsti Zalivskim ratom donekle obnovljeni prestiž nekoćnje imperijalne velesile. Vjerovatno su ti snovi o ponosnoj prošlosti, mada je i ta ponositost upitna, ali to nije predmet niti knjige kao ni ovog prikaza, uz pomoć niza ostalih donekle slučajnih faktora, poput nekompetentnih ljudi dovedenih na ključne pozicije te brojnih predrasuda o "balkanskom divljaštvu", "srpstvu", "islamu", "katoličanstvu" te Sjedinjenim Američkim Državama, svi zajedno doveli do krajnjeg rezultata koji je prilično crn, ako ne najmračniji po blisku britansku istoriju, kako autor navodi.

To je, dakle, osnovna teza Brendana Simmsa sa kojom se čitalac ne mora slagati u potpunosti, ali po čitanju knjige teško mu je osporiti ubjedljivost dok nakon "slijeganja štiva" ne postane konačno istomišljenik s autorom. Odnos prema ratu u Bosni i Hercegovini te njegovim glavnim protagonistima je kristalno čist i autor ne ulazi u diskusije o samom karakteru rata, već, kao u matematičkoj jednadžbi, ti dijelovi su poznati elementi dok on ispituje nepoznanice koje bi se mogle podvesti pod opis britanski udio u međunarodnom faktoru. Takav njegov odnos, mada jedini moguć, jer predmet knjige nije sam rat, može lažno privući neke sljedbenike teorija konspiracije koji će u Najmračnijem trenutku tražiti konačni krucijalni dokaz da je bjelosvjetska zavjera potpomognuta potkupljivanjem moćnika rezultirala krvavim crescendom bosanskog rata. To nije bio slučaj, kako Simms predočava, jer "bilo bi pogrešno tražiti odgovore u teorijama zavjere ili etičkim izobličenjima. Britanska reakcija na bosansku krizu ogleda se u grešci, ne toliko moralnoj koliko prosudbenoj Viši oficirski slojevi još uvijek su prožeti antiamerikanizmom. Dosta pripadnika uticajnih ešalona u Ministarstvu vanjskih poslova ostali su srbofili i u osnovi antiamerički raspoloženi." To su upravo krugovi koji su imali presudni uticaj na britansku politiku dok su je vodili ljudi nedovoljno kompetentni za shvatanje balkanskih događaja s kraja prošlog stoljeća.

Simms, iako izuzetno kritičan prema vodećim ljudima tadašnjeg establišmenta, obrazlaže u razumnom stilu šta je zapravo stajalo iza te politike: "Oni nisu, u njihovim javnim istupima barem, rasisti; njihova politika nije bila očito vođena islamofobijom. Britanski političari nisu potajno dijelili antikatolicizam koji je rukovodio stavove nekih intelektualaca. Oni nisu, kakva god bila njihova rezervisanost spram priznanja Slovenije i Hrvatske, gajili bilo kakve pritajene strahove od njemačkog ekspanzionizma. Ukratko, nikakva teorija zavjere ne može objasniti britansku izuzetno katastrofalnu politiku prema agresiji i etničkom čišćenju u Bosni." Ovakav stav će vjerovatno učiniti Brendana Simmsa popularnim u zelenijim krajevima Federacije, a priori neprihvatljivim širom vrleti RS-a, dok će krševitiji dio Federacije čekati dio o ratu koji se često eufemistički naziva "hrvatsko-bošnjački sukobi". Ipak, bez obzira na nacionalne ili političke afinitete čitalaštva u Bosni i Hercegovini, ovo djelo trebalo bi, uz zdravo čitalačko prosuđivanje, pomoći u shvatanju međunarodnog odnosa prema ratu u BiH, kakve su prilike vladale tada van dometa tenkova T-84, šta je rukovodilo svjetske lidere ka jednoj ili drugoj, pa ako hoćete i trećoj, strani, kako se utiče na zvaničnu politiku u demokratiji, ko može imati uticaja te kako i razvijena demokratija može biti vrlo grešna. Ovo je idealno štivo za bilo koga zainteresovanog za savremene sociološke ili politološke studije, a to što je djelo nastalo zbog rata u BiH trebalo bi samo još više pomoći u shvatanju kreiranja politike u vodećim svjetskim zemljama.

Podjela zlih uloga Da li je bila agresija na Bosnu i Hercegovinu ili, pak, građanski rat u istoj, da li se jednako provodilo etničko čišćenje i kršenje ljudskih prava na svim stranama, te da li je vlada u Sarajevu bila zaista legitimna (posebno nakon decembra 1992, kada je Izetbegović produžio sebi mandat na čelu predsjedništva) i multietnička, pitanja su koja ova knjiga ne obrađuje, već uzima odgovore kao unaprijed poznate: "Između aprila 1992. i oktobra 1995. jedna evropska zemlja je uništena. Deseci hiljada njenih stanovnika su ubijeni, više od milion je protjerano ili izbjeglo, nepoznat broj je silovan, ponižen i traumatizovan. Bosanci svih etničkih porijekla - muslimanskog, srpskog i hrvatskog - bili su i žrtve i počinioci zlodjela. Hrvatska vlada Franje Tuđmana i njegovi nacionalisti u Bosni odigrali su posebno zlu ulogu. Međutim, osnovni i primarni agresori bili su srpski radikalni nacionalisti predvođeni Radovanom Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem te njihovi sponzori u Beogradu. Za razliku od strane bosanske vlade, koja nikada nije u potpunosti izgubila uočljiv multietnički sastav, ovi Srbi namjerili su kreirati etnički čistu državu u kojoj je svaki trag njenog muslimanskog naslijeđa bio uništen."

Takvo viđenje rata autor smatra opštepoznatim te je vjerovatno mudro ne diskutovati ovaj uvodni dio knjige jer je ta tema obrađena u brojnim drugim knjigama, novinskim i televizijskim izvještajima te političkim debatama. Ono što je novo i bitno jeste uloga u Bosni i Hercegovini dobro poznatih Britanaca. U tom glavnom dijelu ove knjige Simms ništa ne ostavlja kao unaprijed poznato i ne daje lične ocjene. Sve je predstavljeno samim izjavama aktera i historijskim faktima. Da bi se spriječio rabljeni doživljaj prepričavanja iz druge ruke, neke epizode vodećih likova bit će citirane direktno iz knjige Brendana Simmsa Najmračniji trenutak: Britanija i uništenje Bosne.

Odgovornost nobelovca U novembru 1999, Kofi Annan, najnoviji dobitnik Nobelove nagrade za mir, objavio je na 155 stranica izvještaj UN-a o tragediji u Srebrenici. Ovim podatkom, Brendan Simms započinje svoje djelo i kritiku prvenstveno britanske ali i međunarodne politike prema Bosni i Hercegovini tokom rata. Simms je vrlo pažljiv u svojoj kritici te objektima kritike priznaje i dobre strane te samim time preventivno jača odbranu sopstvenih argumenata od onih koje je kritikovao. Tako za Annana kaže da "nije ni pokušao umanjiti ili zamaskirati sopstvenu odgovornost kao podsekretara zaduženog za mirovne misije ili odgovornost UN-a kao cjeline. Čvrsto je odbacio mogućnost da krivi Bosance bilo za srebrenički masakr, bilo za cjelokupni rat. Umjesto toga, uperio je prst krivnje direktno ka Srbima i 'njihovom osnovnom ratnom cilju: kreiranju etnički čiste geografski povezane teritorije'".

Simmsovo podsjećanje na ovaj izvještaj dobro je i zbog nedavne buke u Bosni i Hercegovini povodom proglašenja Nobelovog laureata: "Predugo je postojala opšta tendencija da se smatra kako su sve strane podjednako krive i odgovorne za napade koji su se dešavali. UN-ov embargo na isporuku oružja međunarodno priznatoj Vladi BiH nije učinio ništa više do zaledio vojni balans u bivšoj Jugoslaviji", Simms citira generalnog sekretara UN-a.

Douglas Hurd je na novogodišnji dan 1992. rekao da je "Britanija tokom nedavnih godina dostigla prestiž u svijetu preko sopstvene realne snage. Mi namjeravamo da nastavimo tim putem". Ta želja za svjetskim uticajem, dobrim dijelom kroz organizaciju UN-a, imala je za konsekvencu konstantno britansko sprečavanje bilo kakvog činjenja tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, objašnjava autor. On također konfrontira jednu kasniju izjavu Hurda: "Ja ne vjerujem i nisam se nikada služio retorikom koja bi nekoga vodila ka vjerovanju kako je dio britanskog interesa da rješava svaku ljudsku nepogodu u svijetu."

Citirajući bivšeg ministra vanjskih poslova tokom čitavog niza godina i u najrazličitijim prilikama, Simms zaključuje kako nije nimalo iznenađujuće da se i Hurd kao i većina tadašnje vlade politički formirao u postratnoj Britaniji koja se upravo oporavljala od jedne katastrofalne intervencionističke akcije u Sueckom kanalu. Mlađi članovi establišmenta odrasli su tokom vijetnamskog rata, što ih zajedno vodi ka velikom oprezu prema bilo kakvoj vojnoj intervenciji. Konačno, tu je uvijek prisutna Sjeverna Irska i problem da su britanske trupe na kraju napadnute od strane onih zbog čije zaštite su i došle u ovu oblast - katolika. Strah od nepoznate budućnosti, posthladnoratovski period koji je donio smanjenja vojnih budžeta, samo su još više učvrstili stečena ubjeđenja da Britanija, a samim time ni svijet ne trebaju ništa uraditi u BiH.

Hurdova opsjednutost Bosnom Korijeni ove politike sežu u 19. stoljeće i tadašnje "Istočno pitanje", kada su Britanci bili preokupirani turskim zločinima u Bugarskoj a javnost sugerisala intervenciju u Bosni. "Tu je također neuralgična asocijacija riječi 'Sarajevo' te 'Bosna' koja je formirala svijesti generacije diplomata i državnika koji su obrazovani da vjeruju kako je Prvi svjetski rat uzrokovan opskurnim balkanskim događajem." Hurd je ponovno citiran: "Bosna je intelektualno i moralno zamršena. Uzevši u obzir uske nacionalne interese, Bosna se za Britance ne može rangirati visoko. Niko hladne glave u vladi neće izabrati Bosnu kao primaoca ekonomske pomoći ili mjesto gdje treba razmjestiti britanske trupe. Postoji britanski interes u sprečavanju opšteg balkanskog rata ili ozbiljnih nesuglasica sa Jeljcinovom Rusijom ili značajnih razmimoilaženja unutar NATO-a ili EU Ali to su konsekvence a ne centralne stvari po pitanju Bosne. Instinkt realiste je da se drži van Bosne."

Hurd je, ipak, bio opsjednut Bosnom te je čak opisan kao "totalno paralizovan Bosnom pred kraj svog mandata", dok je jedan poznavalac prilika opservirao kako će Bosna biti ugravirana na Hurdovom nadgrobnom spomeniku. Brendan Simms našao je uticaje situacije u Bosni i u Hurdovom bogatom beletrističkom stvaralaštvu za koje je sam Hurd rekao da treba služiti donekle i kao memoarsko. U jednom djelu glavni junak, koji je inače britanski ministar vanjskih poslova (da li je to baš Hurd), drži vatreni govor u prilog vojnoj intervenciji u nekoj dalekoj evropskoj zemlji. Međutim, stvarni Hurd nikada nije u životu održao takav govor.

Britanska politika je ostala konstanta pošto je premijer John Major bio obuzet pitanjem Iraka, a i inače je prepustio spoljnu politiku svojim manje-više iskusnijim članovima kabineta. Tako se desila tragikomična situacija: "Početkom 1993, baš kao da zezaju građane Sarajeva, britanski i američki avioni izvršili su seriju vazdušnih napada na ciljeve u Iraku. Major je kasnije napisao: 'Od svih uloga u vladi koje sam obnašao, najmanje sam bio pripremljen za spoljne poslove. Pošto sam bio relativno neiskusan u ovoj oblasti, sretan sam da su Douglas Hurd i Malcolm Rifkind vodili ovu oblast i pomagali mi kao premijeru.'"

"Tokom kasne 1991. i rane 1992. godine, pokornost i konfuzija Johna Majora bile su očite. Konflikt u Bosni, napisao je u svojoj biografiji, zadesio nas je dok je nam je pažnja bila okrenuta ka burnim događajima u Sovjetskom Savezu. Zadesio nas je nepripremljene Korijeni konflikta bili su bewildering*. Od male pomoći bio je podijeljeni kabinet po pitanju eventualne vojne intervencije. Michael Heseltine, Peter Lilley, Ian Lang i Kenneth Clarke protivili su se daljoj akciji. Ova podjela, potrebno je naglasiti, bila je na one koji su bili za limitiranu humanitarnu operaciju te one koji su protiv bilo kakvog uključivanja. Nije bilo nijednog glasa u prilog vojnoj intervenciji. Koliko god limitiranoj, u prilog bosanskoj vladi."

Brendan Simms

Londonska konferencija "Carringtonova strategija zasnivala se na labavoj asumpciji i labavoj taktici. Sa svoje pozicije Carrington je držao manje ili više sve strane podjednako krivim i odgovornim za upotrebu sile. Oni su svi, kasnije će tvrditi, 'nemoguć narod jedni slični drugima, jednako loši, te samo je činjenica da je Srba više'. Stvarno, Carrington je bio ubjeđenja da je rat u Hrvatskoj 'zaista Tuđmanova greška' jer je proglasio nezavisnost bez dovoljnih garancija srpskom stanovništvu Carrington nije pokazao više razumijevanja i za rješavanje rata u Bosni. Još jednom, on je pokazao jasnom svoju opštu odbojnost prema svim 'stranama'; odlučno je odbio napraviti ikakvu razliku između naglašenih poteza ka velikoj Srbiji, bosanskoj samoodbrani, te hrvatskom separatističkom oportunizmu. Ovo se odrazilo u njegovom zapamćenom komentaru na početku rata u aprilu 1992: 'Svi su krivi za ono što se događa u Bosni i Hercegovini i, čim dođe do prekida vatre, neće biti potrebe nikoga kriviti.' Jedan od velikih problema, Carrington je rezonovao nešto kasnije, jeste 'demonizacija Srba'. Štaviše, Carrington je vjerovao da je Izetbegović 'odgovoran za neke od zločina ne bi li zainteresovao Amerikance. Odvratan čovječuljak.' Ponovno je Carrington uložio nadu u soluciju 'ispregovarane' podjele. 'Mir neće stići u Bosnu dok se ne desi de facto podjela'", tvrdio je Carrington u julu 1992.

"Shodno hitnosti situacije, odluka da se održavanje Londonske konferencije objavi tri sedmice unaprijed bila je naširoko interpretirana kao poziv Srbima da maksimiziraju svoja osvajanja prije nego što ih ratifikuje međunarodna zajednica. Štaviše, kao što se tadašnji čelnik sekretarijata za odbranu i inostranstvo u vladinom kabinetu, Pauline Neville-Jones, sjeća: 'Cijeli Foreign Office, nakon odluke da održi ovu konferenciju i traženja premijera da predsjedava, otišao je na godišnji odmor. Svi do jednoga. Politički direktor, cijela skupina vodećih ljudi. Nisu ostavili gotovo nikoga da pripremi tu mamutsku konferenciju'. Kada su razni državnici i diplomate konačno stigli, Britanci su obezbijedili izostanak izravne osude Srba u komunikeu. Zaista, John Major je kasnije otvoreno priznao da je proceduralnom strategijom odbacio holandske pokušaje da se Beograd izdvoji kao krivac. Sve što je ostvareno jeste sporazum o 'principima civilizovanog ponašanja' te 'unilateralnu obavezu' bosanskih Srba - dogovorenu između Nikole Koljevića i Douglasa Hogga, ministra u Foreign Officeu - da neće koristiti teško naoružanje oko Sarajeva i tri druga grada te da će dozvoliti da to naoružanje međunarodna komisija kontroliše i pregleda. Viktor Jakovič ovako je to opisao: 'Imali smo ozbiljne poteškoće da saznamo šta London pokušava da uradi. Kada smo stigli, saznali smo o čemu se radi: kontrolisani pritisak. Dozvoli Srbima da daju obećanja i prihvati ih, znajući da nemaju namjere održati ih. To je bio glavni pokazatelj odnosa prema ratu i briljantno izvedeno od strane Britanaca.'" "Londonska konferencija označila je i prvu pojavu lorda Owena, koji je zamijenio lorda Carringtona kao pregovarač EU. Ubrzo je postalo jasno da konferencija nije ostvarila ništa. Granatiranje Sarajeva i ostalih gradova je nastavljeno dok je etničko čišćenje eskaliralo. Douglas Hurd je kasnije pojasnio da je žkontrola teškog naoružanja dogovorena u principu na konferenciji'. To se nije ostvarilo djelimično jer Srbi nisu na to pristali i djelimično jer je to bilo teško provesti. Lako je posumnjati da su dva razloga međusobno povezana. Ministar odbrane (Malcolm Rifkind) bio je iskreniji: žOno što se desilo do sada jeste da je vrlo mali broj oruđa prikupljen na jedno mjesto, ali moram dodati da oni koji su posjedovali oruđa prije, posjeduju ih i sada te pucaju iz istih. Sve što je dozvoljeno UN-u je da cijelu operaciju nadgleda. Ne mogu vjerovati da je to poštivanje duha obećanja koje su dali oni koji su osjećali shodnim dati takvo što'. Ove ocjene - klasični primjer konzervativnog realizma - moraju sigurno biti ubrojane među najžalosnije od bilo kojih izrečenih od strane vladinog ministra neke sile sa stalnim mjestom u Savjetu bezbjednosti."

BBC "Sasvim suprotno od podržavanja Bosanaca u njihovom traženju međunarodne intervencije, korporacija (BBC) je često nesvjesno ili nekritički apsorbovala vladinu retoriku i nasjedala brifinzima u Foreign Officeu ili Ministarstvu odbrane. Najočitiji znak ovakvog ponašanja je uporno referiranje o žtri zaraćene strane', izjednačavajući tako međunarodno priznate vlasti u Sarajevu sa srpskim i hrvatskim pobunjenicima. Snage bosanske vlade, koje su na nekim ratištima imale značajnu proporciju Hrvata i Srba, rutinski su nazivane Muslimani ili muslimanske snage Kada je Hrvat - izričito identifikovan kao takav prije programa - gostovao na televizijskom dnevniku kao predstavnik bosanske vlade, voditeljica Kirsty Wark predstavila ga je kao Muslimana. Kasniji protesti doveli su do objašnjenja da termini Musliman i Bosanac su sinonimi u očima gledalaca i da je drugačije postupljeno, konfuzija bi bila izazvana u očima gledalaca." ()

() "U martu 1993, UN je obznanio da je avion koji je bombardovao Srebrenicu ostao formalno neidentifikovan, ali je viđen da odlijeće u pravcu Srbije. BBC (svjetski servis) emitovao je vijest: žBritanski izvori tvrde da su u toku provjere utvrđivanja odakle je doletio avion.' U junu 1995, tri godine nakon početka opsade Sarajeva, jedna emisija vijesti izvijestila je da žgađanje rezidencijalnih dijelova Sarajeva minobacačima i raketama, očevidno ispaljenim sa pozicija bosanskih Srba, relativno je novi razvoj događaja.' U augustu 1995. agencije su citirale jednog američkog zvaničnika da iako su snage bosanske vlade i Hrvati odgovorni za izolovane slučajeve, žvelika većina slučajeva etničkog čišćenja od 1992. može biti pripisana bosanskim Srbima'. Svjetski servis je to ovako predstavio: žAmerički zvaničnik je izjavio da su hrvatske i muslimanske snage također vršile zločine.' Bez ikakvog pomena originalne distinkcije na kojoj je cijela priča bazirana."

(Nastavit će se)

Arhiva Dani
230