(Bosna na raskršću:
"Evropa ili
Bošnjakistan", Dani
229, 26. oktobar 2001,
str. 28-29)

Sjećanje na Sarajevo

Kolega Kurspahiću,

Budući da ste u tekstu Evropa ili Bošnjakistan, između ostalog, napisali: "Ovih dana bio sam dvije nedjelje i u New Yorku i u Washingtonu i vidio kako se s najvišeg državnog nivoa, putem svih medija, objavljuje da će se tzv. zločini iz mržnje, u šta spada i slijepa odmazda nad nedužnim američkim muslimanima, goniti pod punom težinom zakona i slušao sam kako na komemoraciji žrtvama napada na Pentagon vojni imam čita poruke iz Kur'ana. Za razliku od sarajevske novinarke koja se u prvom javljanju iz New Yorka nakon masovnog zločina požalila kako joj je zbog njenog muslimanskog porijekla propao randevu s potencijalnim izabranikom, čuo sam i kako Amerikanke različitih vjera - na vijest kako njihove komšinice muslimanke osjećaju nesigurnost u kretanju - organizuju zajedničke odlaske do škola, prodavnica ili u šetnju gradom, da im ponude vlastito ohrabrenje i zaštitu", osjećam se ponukanom da Vam kao nekome ko više ne živi u Sjedinjenim Državama i koji je nakon 11. septembra, po vlastitom priznanju, tamo boravio na svega dvije nedjelje, i to u New Yorku i Washingtonu, pošaljem ove fotografije kako biste lijepo svojim očima mogli vidjeti kako Sjedinjene Države izgledaju iz perspektive moje sarajevske prijateljice koja živi u neposrednom susjedstvu ovoga bara smještenog na E 185 St. u Clevelandu, Ohio. Moja prijateljica je fotografije načinila 22. oktobra i e-mailom mi ih proslijedila danas, 28. oktobra, sa porukom: "AMERICAN OWNED; AMERICAN RUN; ONLY AMERICANS WELCOME", koji još uvijek stoji u izlogu bara. "Američki vlasnik; Američko osoblje; Samo Amerikanci dobrodošli", stoji, dakle, na ulazu u jedan mali američki bar u ne tako malom američkom gradu u unutrašnjosti Sjedinjenih Država već punih sedam dana i... ništa... niko niti protestuje, niti išta poduzima uprkos jasno diskriminatorskom karakteru poruke! Za Vas kojem će se učiniti da je sve ovo opet nekakvo reagovanje nekoga ko se odriče svog američkog državljanstva, za račun "bošnjakistanske" perspektive, samo jedno intimno priznanje: OVO IZ MENE GOVORI SJEĆANJE NA SARAJEVO, KOJE NI U NAJGORIM DANIMA NIJE DOPUŠTALO DA NA NEKOJ OD NJEGOVIH KAFANA OSVANE SLIČAN NATPIS!

(Fokus: "Zašto su
Lijanovići konkurentniji
od drugih", Dani 229,
26. oktobar 2001, str.
15)

Točno je da su Lijanovići konkurentniji od drugih

Točno je da su u nekoliko navrata sarajevski i banjalučki mediji pisali o temi koju i vi obrađujete nakon pola godine. Također, točna je i vaša konstatacija da od "drveta nisu vidjeli šumu", kao što je i vi ne vidite. Sve o čemu i vi i oni pišete proteklih mjeseci kao o nekim mutnim poslovima Lijanovića normalna je i uobičajena praksa u svjetskom gospodarstvu i mnoge kompanije imaju proizvodne kapacitete širom svijeta. Otvaranjem naše nove tvornice, prestat će potreba za proizvodnjom u drugim pogonima, koja, usput rečeno, nije nimalo profitabilna.

Naravno, točno je da Lijanovići U SKLADU S PROPISIMA registriraju svoje ugovore kod Ministarstva trgovine Federacije BiH.

Lijanovići su svakako konkurentniji od drugih, ali ne zbog niže cijene, nego zbog kvalitete proizvoda.

Dokaz možete pronaći u rashladnim vitrinama širom Bosne i Hercegovine. Ako usporedite cijenu našeg "Bosanskog sudžuka" i sličnih konkurentskih proizvoda, očito se radi o skupljem proizvodu koji je za vas konkurentniji. Zaključak je, dakle, kvalitetniji.

Ne postoji kategorija legalno izbjegavanje plaćanja prelevmana i Lijanovići uredno plaćaju obveze na sve što kupe u inozemstvu.

Kao što ste i vi primijetili, sve je u skladu sa zakonom, koji se također odnosi na sve tvrtke, pa nema razloga da Lijanovići budu konkurentniji zbog zakona.

Na koncu, podržavamo rad svih poreznih i carinskih organa jer Lijanovići stalno trpe štete zbog nelojalne konkurencije, cvjetanja crnog tržišta mesa i nesređenosti tržišta na kojemu poslujemo. No, nažalost, za vas to očito nije isplativa tema.

Izazov pred Kamernim - pa ko koga prevari

Tekst koji slijedi opisuje moj doživljaj, a napisan je na nagovor prijatelja kojima sam ga prepričavala. A da me nisu nagovorili, šutjela bih o tome, kao, uostalom, i o mnogo važnijim stvarima. Jer, zaista, stvari koje se dešavaju uopće više ne iznenađuju.

Pročitavši intervju sa gđom Mirjanom Karanović u Slobodnoj Bosni, u kojem između ostalog priča i o svojoj novoj predstavi Noževi u kokoškama a koja trenutno igra u Kamernom teatru, poželjeh je i pogledati. Kako su za nedjeljnu predstavu karte već bile rasporodate, ljubazna biljeterka ponudi nam da predstavu pogledamo sutradan, dakle u ponedjeljak 29.10.2001, što i prihvatismo. Dok smo silazili niz stepenice, gospođa nam ljubazno dobaci da mjesta nisu numerirana.

Sat prije početka predstave pili smo čaj u baru Kamernog teatra, neobavezno čavrljali i osjećali se jako pametno što smo, eto, izabrali da dođemo baš u pozorište. I odoljeli da, naprimjer, odemo na piće u neku kafanu. Ili da, naprimjer, pogledamo film Bridget Jones's Diary, koji igra u kinu svega 20 metara udaljenom od Kamernog teatra. Odoljeli. A još smo prošli kraj njega.

Da ne bismo ispali papci i trčali da prvi zauzmemo mjesta, sjedili smo tako do 10 minuta pred predstavu u kafanici Kamernog, kada smo informirani da možemo ući. Ali na druga vrata, jer se nešto renovira iza onih ispred kojih smo mi čekali. Hajde, mislim, ako već nisu numerirana, barem svako ima svoje mjesto. Ne moramo sjesti baš u prvi red.

Ispred ulaza već se bila okupila značajna gomila ljudi koja je lagano, kulturno i u tišini ulazila. I očito znala da se nešto s druge strane renovira. I baš kada je red došao na nas, dva primjerka iznimno ljubaznog personala nam rekoše da ne može više stat'. Čega?, upitaše zbunjeni ljudi ispred ulaznih vrata. Ne može više stat' i gotovo! Morali smo skinuti 30 stolica i ne može više stat'.

Iz gomilice, od tih tridesetak ljudi koji nisu mogli stat', počela su pitanja tipa a šta ćemo sada mi... preko onih ali, mi smo kupili karte za današnju predstavu, pa pogledajte datum... do onih dajte mi moje pare nazad! Jedino su ovi sa parama dobro prošli. Uporni. Dobili su svojih 5 maraka nazad.

Pretpostavljam da su na mjesta, za koja smo mi platili karte, sjeli neki pismeniji ljudi. Ili, rekla bih, kulturniji. I sigurno važniji od nas koji smo ostali da kamčimo svoj novac ispred vrata. Kulturniji toliko da nisu morali ni da kupuju karte. Već samo da uđu. Uz pomoć osoblja Kamernog teatra. I to na vrata iza kojih se renovira. A lijepo su nam rekli da mjesta nisu numerirana. A ni prebrojana, čini se. I potkrala se greška. Pa su za 170 mjesta prodali 200 karata. Ali su zato upozorili da mjesta nisu numerirana. I šta hoćemo više.

Nego, sa svojih nazad-osvojenih 5 maraka u džepu, prešli smo onih 20 metara da pogledamo film Bridget Jones's Diary, kupili kokice i još nam je ostala marka za kafu.

Na kraju nismo loše ni prošli. Finansijski. Ma, kome na koncu treba kultura u Sarajevu!