Dnevnik Bridget Jones (Bridget Jones's Diary); režija: Sharon Maguire; glavne uloge: Renee Zellweger, Hugh Grant, Colin Firth, Jim Broadbent; Velika Britanija, 2001.

Redateljka Sharon Maguire, skromne filmografije (komada jedan) i isto tako skromnih redateljskih mogućnosti, ipak je napravila film koji nećete zaboraviti, barem za vrijeme dok traje projekcija istog. Dnevnik Bridget Jones je lagani filmčić za nedjeljno popodne, koji se može gledati i kod kuće uz povremeno telefoniranje i miješanje ručka. Bitno je samo upratiti radnju, dok oni koji su čitali knjigu ne moraju uložiti ni toliko napora. Oni koji propuste radnju mogu pitati one koji su čitali knjigu šta se tu zapravo dešava.

A i ne dešava se nešto posebno. Jedna usidjelica pregazila tridesetu i već vidi sebe staru i debelu kako je sedam dana poslije smrti po stanu razvlače kućni ljubimci. Te njene vizije su povremeno i ekranizirane, što zna biti sasvim duhovito. Bridget (Renee Zellweger) inače za sve situacije ima dupli komentar. Ona njena duhovita, cinična varijanta se, nažalost, samo ovlaš dodirne, da bi u opticaju ostala i nastavila dalje voditi radnju ona druga, kao, stvarna. Da nije tako, da film ide po tragu njene prve, lucidne misli, film bi bio briljantna crnohumorna komedija u najboljoj britanskoj tradiciji. Ali on to nije. A šta jeste ako to nije?

Jeste sladunjavo filmsko parče u kome se za debelu Bridgetinu ruku bore dva junaka. Jedan je komšija iz djetinjstva, ugledni pravnik (Colin Firth) koji još uvijek oblači džempere sa motivom irvasa na prsima što mu ih stara plete; drugi je Hugh Grant, nenadmašni, neuhvatljivo šarmantni, i tako to, neženja iz filmova o nenadmašnim, neuhvatljivo šarmantnim neženjama (Četiri vjenčanja i sprovod, Notting Hill), koji je ujedno i Bridgetin šef. Ona ne može odmah da se snađe (tolike godine ništa), ali žmari li žmari one postkoitalne cigarete sve jednu za drugom nakon isto tako sve jednim za drugim koitusom odrađenim sa Hughom. Još će ona tu vezu i ozbiljno shvatiti te se zaljubiti.Za to vrijeme Firth pati li pati (klasika), sve oblačeći kravate još smješnije od džempera. Ali to su te godine u kojima se ljudi više ne ocjenjuju kroz glupu kravatu, kao u osamnaestoj, pa će Bridget, kakav je i adet u svim predvidivim knjigama i filmovima, reći Firthu u lice da je dobar čovjek i da joj se sviđa. Tu će ti Hugh, kao nenadano, popušiti i otići u neki drugi film, ne bi li tamo okušao sreću da povali još koju usidjelicu, pa ako uspije da se ne zaljubi i ne oženi, dobro i jeste. A ako mu se omakne i od vrlo traženog filmskog neženje postane ozbiljan akcioni glumac, vrijeme mu je i bilo. Dok se to ne desi, mi ćemo film Dnevnik Bridget Jones i slične uratke iskreno preporučivati domaćicama u nedjeljno popodne, usidjelicama također, ljubiteljima doziranog britanskog humora, dokonim i periodično raspoloženim zaljubljenicima u dugine boje sa težištem na žutu. (N. Dž.)

Nedavno su muzikoljupci u Magazinim rafovima imali priliku otkriti neočekivan novitet: CD Majora nazvan Under the nails. Kultni sarajevski sastav, aktivan osamdesetih i predratnih devedesetih godina, koji iza sebe ima tek jedan vinil (Son late zigi daj, Diskoton, 1989.) i demo snimke nikad objavljenog drugog albuma, nenadano se vratio iz mrtvih. Način na koji se Major oglasio jedinstven je primjer kako uporne i tvrdoglave Sarajlije umiju ostvariti svoje želje onda kada se njihovo ispunjenje čini najmanje ostvarivim. Aleksandar Samardžija Masa, muzikotvorac, svesvirač i tekstopisac koji već godinama živi u Pragu, svoje je prelijepe pjesme u elektronskom formatu poslao prijatelju i pjevaču Almiru Lemešu Meši, koji se skrasio doslovce pola svijeta daleko, u Melbourneu. Kao što mu se redovito dešavalo od kada je, prije više od decenije, počeo pjevati u Majoru, Meša se u te pjesme zaljubio. Noćima ih je pjevao u kućnom studiju, snimao ih i snimke e-mailom prosljeđivao natrag u Prag. Počeo je eksperimentirati prevodeći tekstove i pjevajući na engleskom. Obojicu je spopala grozničava želja da svoje elektronsko čedo podijele sa prijateljima, i, posebno, da ga pošalju u Sarajevo. Preslušavanjem albuma Under the nails, epiloga dosadašnje priče, postaje jasno da to uopće nije bila šašava ideja. Pjesme koje se na njemu nalaze najvećim su dijelom nastale u Pragu, gradu koji Masi godinama pruža utočište, i kojemu je posvetio istoimenu pjesmu. Nervozna i zbrkana, a prekrasna, ona je pravi odraz konfuznih autorovih osjećanja prema ovom čarobnom gradu. Osim moćne, satirične obrade Uz maršala Tita (With marshal Tito) i jedne male tekstualne pozajmice, sve numere su Masini autorski radovi. Jedina pjesma koju je bend izvodio u svom najsjajnijem periodu (jesen/zima '91/'92.) i koju pamtimo sa izvanrednih živih svirki je Sloboda (Freedom). U ostalima se mjestimično mogu prepoznati tragovi djelića onih pripremljenih za nesuđeni drugi album. Six feet under nije slučajno izabrana da otvori CD. To je muzički, aranžerski i atmosferično najjača numera, puna gorke zafrkancije. Bliska po snazi, ali zvučno nježnija, lepršavija i u ritmu valcera je Ferryboat. Ovo je i najimpresivnije otpjevana pjesma, u kojoj do punog izražaja dolazi zlaćani, topli Mešin glas. Slušajući Proud people, oni upućeniji u raniji opus Majora prepoznat će dijelove Daleko si od mene, uklopljene u skladnu cjelinu sa novim refrenom i začinjene ugodnim ženskim vokalom (gošća Nađa Šolaja). Korijene iz davnih godina, kada je Major, pored brojnih radijskih džinglova, snimio i himnu tadašnjeg Omladinskog programa, vuku i pjanski dabrovi - sada Beavers. Masa je ovdje cjepnuo veselu, simpatičnu gitarsku solažu. Ka pijanstvu još više vuče Marliese, koja se u davno doba, dok nije dobila novo ime i posuđeni tekst u refrenu (autor John Watts), zvala Od hiljadu boja. Peter je najslabiji i najmanje primjetan trenutak albuma. Tmasta i depresivna Under the nails prava je izbjeglička, usamljenička pjesma umornog putnika koji je iza sebe ostavio Sodomu i Gomoru. Življeg ritma, ali sličnog osnovnog raspoloženja je i paranoidna Death, koja pomalo podsjeća na vic o Muji kojega progoni smrt i koji se od nje sakrio u obdanište ("Hajde papaj, pa cemo pa-pa!"), samo što je sirotog Muju smrt sustigla, a Masu, srećom po ljubitelje njegove muzike, nije.

Sada su slušatelji na redu da kažu svoje (Marinela Domančić)

DANI: Kako je sve krenulo?

LEMEŠ: Snimanje je počelo negdje početkom ove kalendarske godine, tj. negdje krajem ljeta, govoreći, naravno, iz perspektive ove moje, južne hemisfere. To je, po "vašem", negdje s kraja zime. U to vrijeme smo Masa i ja uspostavili redovnu, svakodnevnu komunikaciju preko MSN Messengera, gdje smo nadugo i naširoko raspredali o tome kako i šta sa svim tim novim pjesmama koje su se nakupile. Masa je nekih pet-šest mjeseci prije toga kupio kompjuter i nevjerovatnom brzinom je došao do nivoa "naprednog korisnika" i nekako se vrlo lako prebacio sa onih silnih gitara, dvokanalaca, kablova i trulja od pojačala u vrlo sofisticirane kompjuterske programe za snimanje muzike. Dakle, nabavili smo iste programe, ja sam kupio polovan mikrofon za 70 dolara od nekakvih Iraca (koji su ga ofarbali u tamnozelenu - tradicionalnu irsku boju za proslavu St. Patrick's Daya) i tako je počelo. Snimali smo uglavnom vikendima, tako da je cijeli proces trajao, čini mi se, nekih pola godine. Radnim danima smo radili svoje svakodnevne poslove, a vikendom muziku. Tempo neviđen. Da živimo u istom gradu, sve bi bilo gotovo za 10 dana, garantovano, a ovako... Ponižavali smo se pred vlastitim ženama moleći ih da se ne ljute na nas što radimo a ne mazimo ih, obećavajući im romantične vikende, "jednom kad sve ovo prođe"... Još jednom hvala Ameli i Danki na beskrajnoj ljubavi i strpljenju.

DANI: Kako je tekla sama "proizvodnja"?

LEMEŠ: Radila se pjesma po pjesma. Masa je snimao matrice, a u međuvremenu su se prevodili tekstovi. Onda Masa tu matricu, koja je u kompjuteru, eksportuje iz tog programa, promijeni format iz poteškog WAV-a u lagani mp3 i pošalje meni e-mailom kao attachment. Moj proces je bio obrnut - konvertiram mp3 u WAV pa importujem matricu u taj isti program, u kome onda snimim svoj glas. Kad završim, eksportujem samo glas, prebacim ga u mp3 i pošaljem njemu opet kao attachment. Već pogađaš šta Masa radi sa fajlom kad ga dobije.

DANI: Ko je izdavač?

LEMEŠ: Izdavači smo mi sami. Ma, ne treba na ovaj CD gledati kao na neki superozbiljan projekat. Radi se o tome da smo mi krenuli u sve to samo i isključivo iz ličnog zadovoljstva. Plan je bio da snimimo pjesme i podijelimo CD-e najbližoj rodbini i prijateljima. A onda kad su se ljudi po Sarajevu počeli interesovati šta to mi radimo, onda smo napravili i omot i poslali tih 100 komada u zavičaj. Ja sam danas poslao još devet, poštom... A oni koje ne poznajemo, a hoće da imaju CD, eno ima ga u Magazi kupiti. Sav prihod od prodatih CD-a ide mom drugu Masi.

DANI: Ko je pored tebe i Mase unutra?

LEMEŠ: Tu su još Šole - siva eminencija i filigransko uho, Bojan, koji je radio dizajn, Amela i Danka, koje su tupo klimale lijepim glavicama na naša pitanja "valjal' ti ova stvar, a?", i ljudi koji su nam pomogli u prevodima na engleski: Azra, Stefan, Deša i Lega, inače naš stari klavijaturista, koji na ovom projektu nije učestvovao između ostalog jer mu je kompjuter bio na popravkama osam mjeseci. Što se distribucije tiče - već je urađena. Što je došlo - došlo je, ako se proda, naštampat ćemo još.

DANI: Zašto su pjesme na engleskom?

LEMEŠ: Sve zavisi kome se obraćaš, ko ti je publika. Imam nekih hiljadu razloga zašto je bilo potrebno snimiti ovaj CD na engleskom. Prije svega, da smo u Sarajevu snimali, sigurno nam nikad ne bi palo na pamet da pjevamo na engleskom, ne bi imalo smisla. Neko može reći kako su prevodi možda loši, da je izgovor tvrd, ali je taj nesavršeni engleski sada dio mene i ja ga pričam, manje-više, skromno, što je i odlika većine ljudi ove generacije poslijeratnih migranata po zemljama širom svijeta. To ovom CD-u daje notu vjerodostojnosti i odslikava ovo vrijeme i nas u njemu. I još jedan konkretan razlog "zašto engleski" je taj što me neki dan nazvao čovjek, moj drug, inače Australac, kome sam dao CD, i pitao me da li može da jedan primjerak dobaci do Nicka Cavea (usr'o sam se kad mi je to rekao) ili "bar" do njegovog menadžmenta, jer, kaže, misli da će se njemu to dopasti i da je Six feet under veoma slično onome što Nick radi.

DANI: Pa jesi li mu dozvolio?

LEMEŠ: Hajd' šta ti misliš?

DANI: Šta radite ti i Masa osim što pravite CD-e?

LEMEŠ: Masa je sam svoj gazda u Pragu, što mi svi, manje-više, želimo da budemo. Ima svoj mali štamparski biznis od kojega već godinama živi. Ja nisam svoj gazda i radim u IT industriji kao web tester za jednu veliku firmu i muka mi je od kapitalizma.

DANI: A dalje, šta?

LEMEŠ: Sada smo uletjeli u novi projekat. Pravimo djecu. (V. Seksan)

U Varešu nikad mira nema. Nakon '93. prvo su njime na prvoj klapi filma Remake Dine Mustafića prodefilovale ustaše, da bi nedavno gorjelo nekoliko kuća, a prilaz gradu vrvio od vojnika UNPROFOR-a i pokoje izbjeglice. Na sreću i po Vareš i po nas, radi se o snimanju filma Flickerbook reditelja Rolanda Colle, koji se realizuje u koprodukciji švicarske firme Peacoc Film, talijanskog Miola Filma i bosanske servisne produkcijske kuće HEFT.

Radnja filma smještena je u 1993. godinu, kada glavna junakinja Agnese odluči poći u BiH kako bi pronašla izgubljenu kćerku svoga prijatelja Reufa, izbjeglice iz BiH i bivšeg logoraša Omarske, potaknuta pomoći koju je on pružio njenom ocu, također bivšem logorašu i zarobljeniku tokom II. svjetskog rata. Pored poznate talijanske i američke glumice Ane Galiene, dvije glavne uloge u filmu igraju bosanski glumac Senad Bašić, kojeg, na žalost svih koji vole pozorište, već dugo nismo vidjeli na sceni, te mlada glumica Ajla Frljučkić.

Pripreme za snimanje počele su u aprilu ove godine, kada je pokrenuta i koprodukcija sa RAI Unom na filmu Soldati di Pace. Nakon što je BiH odjednom počela visoko kotirati na evropskim ljestvicama terorizma, RAI Uno je povukao svoj projekat. Nakon dokumentarnog filma His Highnes the Wheel rediteljke Lejle Panjete, ovo je treći film produkcijske kuće HEFT u ovoj godini, a uskoro se planira i koprodukcija sa DA Filmom iz Hrvatske na novom projektu Dejana Aćimovića, hrvatskog glumca i reditelja.

Premijera filma Flickerbook planirana je za početak iduće godine i sigurno je da će svojom zanimljivom pričom i dobrom glumačkom postavom privući mnoge ljubitelje filma. U svemu tome ne treba zaboraviti ni zasluge ljudi okupljenih oko HEFT produkcije na čelu sa Almirom Šahinovićem i Edom Šarkićem, koji su i distributeri Flickerbooka za područje BiH i Hrvatske.

I još nešto. U Varešu neće biti mira još samo do prvog novembra, kada se snima posljednja klapa. Nakon toga valja čekati ili da neko ponovo rodi pare za snimanje kakvog filma, ili da se ko potrudi pa nam dovede neke strance. (Ve. S.)

Arhiva Dani
230