ad je konačno puštena u pogon Federalna televizija, gotovo se mogao osjetiti kamen koji je pao sa srca mnogoj urednoj činovničkoj duši: i to je završeno! Ali bit će obratno - ništa nije završeno, i sve je zapravo na početku. Svijest o tomu rast će onoliko brzo koliko se bude jasnije pokazivalo od kakve krucijalne važnosti bi za ovu zemlju bilo stvaranje i razvijanje PBS-a, a da je to bila i ostala fatamorgana. Kolika je u svemu tomu uloga međunarodne zajednice a kolika domaćih faktora, od bivših vlastodržaca SDA i HDZ, do današnjih, teško je egzaktno vagati, ali više je nego očigledno da tu ničije ruke nisu čiste.

Jacques Paul Klein ovih je dana, dajući političku dijagnozu stanja postdaytonske Bosne i Hercegovine, izjavio da se 50 posto stanovnika ne osjeća njezinim građanima. Riječ je, naravno, o političkoj kategoriji, koja se opisuje psihološkim terminom ("osjećaj"). Ovih dana mogla se je, također, vidjeti i statistička aproksimacija (u nedostatku popisa stanovništva, koji je Bosna i Hercegovina ove popisne godine preskočila, što na svoj način također govori o njoj kao o državi), po kojoj od ukupnoga broja stanovništva na Bošnjake ide cca 50 postotaka, na Srbe 34, na Hrvate 15.

Kroz nedavnu polemiku, koja je povodom Federalne televizije u javnosti vođena oko izbora njezina direktora, na sasvim sporednom planu, bili su se pojavili, pa brzo utihnuli, nacionalni motivi. Biva, koliki će postotak teritorija Federacije ostati nepokriven signalom FTV-a, kad se ona uključi a HRT isključi, i kako će to primiti Hrvati? Pogrešno pitanje, lažna dilema: sve dokle dobacuje relej na Biokovu, svatri HRT-ova kanala vide se "normalnim", zemaljskim putem. Geografski, to je skoro cijeli prostor svih zapadnih "hrvatskih" kantona (Livno, Široki Brijeg, Ljubuški, dobar dio "mješovitoga" Mostarskog...), ali i sjeverozapadnih krajeva Republike Srpske, u kojima se HRT-ovi programi gledaju mnogo i redovito, i koji također nisu nimalo "pogođeni" službenim isključivanjem HRT--ova signala. Tamo, pak, gdje Biokovo ne dobacuje, već su u masovnoj upotrebi digitalni satelitski receiveri, kojima ionako nisu potrebne nikakve zemaljske veze (Kiseljak, naprimjer).

Paradoks s HRT-ovom prisutnošću u Bosni i Hercegovini oduvijek je isti. Mnogima je poželjan zbog svoje programske nadmoći, i tu nema nikakve etničke diferencijacije. Politički, pak, HRT je uvijek djelovao samo na Hrvate, i to na njihovu štetu. Teško je mjeriti, ali u odrođivanju Hrvata od Bosne i Hercegovine, u stvaranju kobne iluzije o arkadijskoj matici-domovini, i u stvaranju nekakvih novih, sintetičkih i integralnih Hrvata, uz prijezir spram svojega istinskog bosanskog zavičajnog identiteta i korijena - jedva da je itko više učinio od Hrvatske radiotelevizije. Ovaj opis odnosi se, naravno, primarno na Tuđmanovo doba, ali HRT to radi i danas, jer je cijela njezina filozofija prema bosanskim Hrvatima zapravo kolonijalna i paternalistička. Ne znam da sam ikada vidio i jednu jedinu emisiju ili prilog na HRT-u koji bi o Bosni, o bosanskim Hrvatima govorio iz njihove, bosanske perspektive.

Glavni slogan kojim se idejno obrazlaže odnos naroda i televizije glasi: Hrvati moraju ovu (Federalnu) televiziju osjećati kao svoju. Valjda, jednako, i Bošnjaci. Može se, međutim, gotovo sa sigurnošću predvidjeti da će se dogoditi obratno - da će i Hrvati i Bošnjaci tu televiziju sve manje "osjećati" svojom, i da će, što se toga odnosa tiče, ona ostati "u zraku".

Ta mogućnost proizlazi iz same ideje o Federalnoj televiziji, kao o nemogućem hibridu. Ona bi, naime, morala u isti mah biti javni profesionalni servis, i zadovoljavati dva etnička interesa! To je arhaična politička ideja, nastala iz iste retorte kao i sama Federacija (Washington, prijeka vatrogasna potreba da se zaustavi rat između HVO-a i Armije BiH...), a SDA i HDZ su je godinama držale u embrionalnom stanju, nastojeći svaka za sebe osigurati televizijski monopol već kako su znale i umjele.

Stvar je, zapravo, u tomu što je to neostvariva ideja, jer su ta dva motiva i interesa (profesionalni i etnički) nespojiva i nepomirljiva. I u dvojnoj, bošnjačko-hrvatskoj varijanti, i u trojnoj, bošnjačko-hrvatsko-srpskoj, ako ubrojimo dodatnu komplikaciju koju u cijelu priču unosi odluka o konstitutivnosti naroda. (Što bi, s druge strane, idealno uzevši, moralo izazvati i "federalizaciju" Radiotelevizije Republike Srpske, o čemu ne govori još nitko, ni Alijansa, ni OHR.)

Etnički interes u domeni i u mediju televizije može se ostvarivati onda ako je televizija - etnička. Najbolji primjer za to je Radiotelevizija Republike Srpske. Onaj postotak programa koji se na njoj posvećuje drugima, taman je toliki (minimalan) da još oštrije istakne posvemašnje srpstvo - i televizije i "države" koju ona pokriva. I da drugima nedvosmisleno pokaže gdje im je mjesto. Vi znate o čemu govorimo - baš kao što poručuje autopropagandni slogan na RTRS-u svaki dan.

Nastojeći, dakle, da podmiri sve etničke obaveze i zahtjeve, FTV će se nužno sudarati s osnovnim postulatima profesije; težeći da ne iznevjeri profesiju, ona će neizbježno morati relativizirati obzire prema etničkome. I bit će svakomu slaba i kriva - profesiji, jer će biti nedovoljno profesionalna, čuvarima etniciteta, jer neće biti dovoljno etnička - ni bošnjačka ni hrvatska. (I uopće: može li se to ikada biti dovoljno!) Na kraju, bit će kriva sama sebi, jer neće uspjeti naći vlastiti identitet. O onima trećima, o takozvanim normalnim gledaocima (ako među nama takvih još uopće i ima) - da se i ne govori.

Uz malo pojednostavljivanja, ovakvo je, dakle, stanje s "velikim" televizijama u Bosni i Hercegovini: državno-etnička Radiotelevizija u Republici Srpskoj, FTV u nepotpunom prostoru Federacije Bosne i Hercegovine, te Hrvatska radiotelevizija u velikom dijelu zapadne Bosne i Hercegovine (a digitalnim satelitskim načinom i u drugim dijelovima Federacije).

Evo nas sad ponovo kod Jacquesa Paula Kleina. Može vas koliko god hoćete iritirati njegovo olako i neobavezno, često paradersko izbacivanje gesta i parola, izgovaranje općih mjesta i otkrivanje tople vode, ali kakvu dinamičku prognozu dobijate kad prislonite njegovih "pedeset posto koji ne osjećaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu", uz ovakvu sliku i raspored televizija? Zar je teško predviđati dalje kretanje krivulje, kad se zna kakvu neodoljivu, upravo ultimativnu moć ovaj medij ima u formiranju političkoga "osjećaja"! Očito, naniže.

Arhiva Dani
230