a skoro 75 godina, koliko smo imali u zbiru, nismo se ni viđali ni družili koliko za zadnja tri-četiri mjeseca njegova života. U onim vremenima, prije prve granate, vidjeli smo se jednom, a ako je i bilo drugog puta, ja ga ne pamtim. Kao što ni on nije pamtio taj, sigurni prvi susret.

Ljeto je, sredina osamdesetih: u bašti kafane Pozorišta mladih sjedio je uredno nepočešljan, naravno neobrijan, nizak čovjek. Kad ga je neko, mislim jedan od mojih prvih vodiča kroz Sarajevo, oslovio sa Pisac, učinilo mi se kako opet - kao i često tih dana - postajem predmetom pedagoške zajebancije. Vjerovao sam kako su svi pisci, a pisci su mi bili oni iz lektire, ili mrtvi ili nisu odavde. Ma, ni danas, pogotovo danas, nakon Dacine sahrane, ne mislim puno drugačije: svi "moji" pisci ili su mrtvi ili su, ako ne rođenjem, ono adresom - stranci.

Milioni života su za petnaestak godina, koliko ima tome susretu, prošli imeđu nas. On se vratio u Sarajevo, ja sam se doselio. Viđali smo se s vremena na vrijeme, on nije imao razloga da me pozdravi - uostalom, ko pozdravlja nepoznate - ja mu se nisam javljao smatrajući da nema ništa gluplje nego reći dobar dan (ili šta već) nekome koga znaš iz izblijedjelih sjećanja i novinskih tekstova. Do jednom.

Nema svjedoka da potvrde da je ovako bilo, ali teško da je moglo drugačije: kolega Nisvet Džanko žurio je u redakciju taman onoliko koliko mu treba da dođe do podneva i usput sretne sve one s kojima nije dogovorio sastanak. Negdje oko cilja nabasao je na Dacu.

- E, vozdra.

- Šta ima?

- U mene u preduzeću rade neku anketu i me'š čini da su i tebe spominjali. Hajde sa mnom, ako ti nije mrsko, pa ti to vidi.

"Evo ga", ušao je Džanko i na Dacu pokazao kao na trofej. Zbilja, tih smo dana birali najbolju ratnu knjigu i jedan od onih koje smo mislili pitati bio je baš Dario Džamonja. Samo, koliko ga je bilo lako slučajno sresti, dva puta ga je teže bilo naći kad treba...

Dogovarali smo se nekih pet minuta, ako cigareta ne gori duže, a onda je Daco ispričao priču o potrazi za nekakvim dokumentima, za koje su mu trebali drugi dokumenti, no njih nije mogao dobiti i to zato što, prema općinskim tekama, nije ni postojao. "I to mi, jebo mater svoju, kaže onaj što je iš'o sa mnom u razred."

Dan poslije, donio je spisak svojih favorita, praćen obrazloženjima i najavljen pasusom što otkriva tajnu njegova pisanja. "Neću se kriti niti iza onog 'žiri je imao težak posao', jer nije ovo nikakva top-lista i redoslijed je sasvim proizvoljan i nebitan. Bitno je da su pobrojane knjige odjeknule u meni (a, nadam se, i u drugim čitaocima) i da prema autorima osjećam izvjesnu dozu ljubomore: 'Šta je tebi, konju, falilo da napišeš nešto onako?'"

Dario Džamonja, i to je ta tajna, nije bio Pisac zato što je volio da ga tako zovu, niti zato što je samog sebe najozbiljnije shvaćao, niti je vjerovao kako je svu svoju mudrost već ukoričio i sada samo treba da živi od slave, pije na koktelima, jede na prijemima i na novinskim stranicama u dugim odgovorima usplahirenim intervjuistima indirektno postavlja pitanje nezahvalnom puku: Je l' shvaćate vi koliki sam ja genije? Daco je svoje pisanje odživio, a takvi nikada ne napišu svoju najznačajniju knjigu. Niti ih to interesuje.

Desetak dana kasnije, opet se javio u Dane:

- Zdravo, Daco je. Vidi, pravim neku promociju ove svoje knjige, pa sam mislio da i ti govoriš...

- Vrlo rado, hvala ti.

- Hvala tebi.

"Što meni?", nisam upitao.

Temeljito nepripremljen, i bez primjerka Pisama iz ludnice - poklonjenog dragoj prijateljici uz efekat kakav rijetko pokloni, pogotovo rođendanski izazovu, nehinjeno zadovoljstvo slavljenice - na promociju sam stigao tačno u sedam. Daco je tu noć, i nikada poslije, u svijetloplavoj košulji, svježe izbrijanog lica, kravatiran, opkoljen duhanskim dimom i sa čašom soka u ruci - izgledao kao neko ko će još dugo.

Pjesnik Emir Šaković je govorio prvi. Dovoljno dugo da uspijem smiriti tremu, sakriti drhtanje ruku i obrisati oznojene dlanove; i dovoljno dobro da se sve vrati u nevakat. Nije me, da ne lažem, bilo briga šta ću reći onima što su sjedili prekoputa (trećina i malo više mi je išla na živce, za trećinu sam bio siguran da ih nikada više neću sresti, a ostatak me zna toliko da bi mi oprostili i da sam ih uvrijedio), nego Daci.

"Hvala na iskrenim riječima, koje mi više znače od bilo kakvog intelektualnog sranja", napisao mi je kasnije na trećoj stranici posljednje zbirke priča.

Danima poslije, Dacu je slikalo za televizije, mene ponekad zvalo da kažem koju "o knjizi Darija Džamonje", baš kao da je napisao samo tu jednu, njega kasnije maltretiralo kada bi zatražio da mu daju video zapis svih tih emisija, mada nikome nije jasno šta bi s njim - jer nit' je imao, a nit' mu je trebao, video - kao ni televizor.

Bio bi to, možda, i posljednji susret da Francuski kulturni centar "André Malraux" nije organizirao posjetu pisaca Mostaru, a mene poslalo da napravim reportažu. U vozu je Daco pričao o Sidranu, u Mostaru galamio kako će početi ići u crkvu, bilo čiju, pošto samo tamo neće sretati Bureta (Ahmeda Burića), u Blagaju kukao kako i u vojsci imaju veći izbor hrane nego u tamošnjem restoranu, Aleksandru Hemonu pričao o svojoj američkoj nagradi... "Jave meni da sam dobio nekakvu nagradu. Kontam, mora bit' i para. Uzmem 200 dolara i - u kafanu. Meni drago, tek doš'o. Pa još sam ja to i na engleskom napisao. Mislim - ako je ovako krenulo, za dvije godine eto Pulitzera. Kad sam otišao da podignem, ono 50 dolara!"

U povratku je pričao o Bogu. O tome kako ne vjeruje niti u jednog od poznatih, niti na propisane načine, mada... Nije se gurao da stane blizu onih što su sa manje dara od njegovog stekli veću slavu, niti mu se trunilo o pisanju. Ponekad bi se osamio, na trenutak spustio pogled i sa onom pepeljastom bojom kože izgledao kao tuga sama.

Dvije nedjelje kasnije, u zoru 15. oktobra, sanjao sam kako brojim dolare. U snu ih je bilo - mada to ništa ne znači - 1.600, a trebalo je više. Dok sam ih prevrtao u rukama, osjećao sam, u snu, isto što osjećam kada na javi objašnjavam kako skoro svi najbolji bosanski pisci žive u Zagrebu, Beču, Chicagu ili Washingtonu, kako se najbolje bosanske knjige štampaju u Hrvatskoj, kako se jedina Nobelova nagrada za književnost dodijeljena bosanskom piscu, smatra manje značajnom od stipendije čiji je iznos 500 maraka, kako ovdje uvijek bolje žive oni što gore pišu, kako...

U deset su javili da je umro Dario Džamonja. U pola jedanaest Sarajevo je izgledalo odvratno ravnodušno. Kao da ne treba, ali iskreno, najiskrenije, pitati: A ko će nam sada biti pisac? Pardon: Pisac. U utorak je u novinama izašao samo jedan in memoriam Daci. Negdje u Americi zaplakale su dvije djevojčice. One što su u školi, na pitanje - šta vaš tata radi, rekle: "On je pisac." "Dobro, a šta radi?", opet ih je pitala učiteljica. A bio je Pisac. Daco bi dodao i: "Jebem te glupu."

220-643

Daco se vratio iz Amerike, skoro ubijen: njegova posljednja objavljena priča za života bila je oprost. Od života, ne od karijere

Piše: Ahmed Burić

U subotu je zvonio telefon. Ranije nego obično - ko zove malo poslije osam sati? - i majka je zapisala broj: 220-643, a ispod prezime: Džamonja. Javio sam se i s druge strane slušalice začuo glas: - Vozdra, ej, molim te, imaš li Hemonov broj? - Nemam ovdje, Daco, u redakciji mi je. Nazvat ću te kad budem tamo. - Dobro, fala ti. Otišao sam do redakcije, u njoj nije bilo nikoga, nisam nazvao Dacu. Mislio sam kako ću ga nazvati u ponedjeljak, ionako je u restoranu u Blagaju rekao da me napada zato što mu ne dajem nikakvog povoda. Onda smo se u kupeu smijali tome kako on ne zna da pjeva i kako ja ne znam da pišem. Onda smo se rastali. Zauvijek. Jednom su bile neke novine koje su se zvale Večernje. I neki tip koji je pisao priču zbog koje ih je jedan klinac kupovao. Jednom je bio jedan pisac koji je uredniku, danas uglednom slavistu, odnio Hemingwayevu priču sa samo promijenjenim imenima likova. Urednik mu je rekao da to stilski ništa ne valja i da donese drugu. Jednom smo sjedjeli u kafani pored Pozorišta mladih. Bio je Pakt o stabilnosti (čega, u p..... m.......), a prekoputa u hotelu spavao je, među ostalima, dr. Tuđman, pa je bio proglašen policijski sat. Daco je rekao: "Ma ja, on je stariji čovjek, ide kasno spavati." Igralo se jednostavne igre - prišpila - po dvije marke partija i bilo nas je četvorica. Točnije, petorica smo ostali u kafani jer jedan se stalno mijenjao. Šeha, Daco, neki čovjek kojeg sam vidio prvi i zadnji put, Milan, Semir i ja. Prve dvojice više nema, a otad su samo dvije godine. Drago mi je da si vidio i bio ovdje, da vidiš o čemu se radi, a radi se zapravo o ničemu. Jedini američki pisac među svima do kojih držim bio je Daco. Njegov rukopis je bio svjetski, on je životu i smrti gledao u oči. Taj fiction-faction u nas nije previše cijenjen, u nas više vole one što hoće "dopisivati" svete tekstove, onu "poetiku potpećenih cipela". Daco se vratio iz Amerike, skoro ubijen: njegova posljednja objavljena priča za života bila je oprost. Od života, ne od karijere. Ja zapravo sve ovo nisam doživio, jarane, ovo sam sve izmislio. Čak i da nisam, ja znam da ću izaći na ulicu i vidjeti tvoju fotografiju sa smrtovnice. I onda će mi se ona nasmijati negdje iza ćoška i reći: "Vozdra, papak, šta ima?" Ja ću poći da nešto zaustim, a ti ćeš odmah ispaliti: "Pa ja, papak je onaj tip što ga ti kurtoazno pitaš šta ima, a on ti stvarno počne pričati o svom životu." I onda ja, teatralno: "Ovo je naš najveći živi pisac kratke priče, Dario Džamonja." I on: "Je l' to misliš da si me sad odobrovoljio, pa te neću zajebavat'?" Ne mislim. Sad samo više neću morati govoriti "živi". I neću te oplakivati po "zvaničnim" manifestacijama s ljudima koji nisu znali o čemu se radi, iako se, kako si pravo kazao, ne radi ni o čemu. Nazvat ću Edu i Senada naručit ćemo po pivu, i šutjeti.

Prijatelj

Piše: Irham Čečo

Čitao sam negdje od šeste godine, previše. Možda mi je bilo osam kad sam našao razloge da sarajevske Večernje izdvojim iz dedovog urednog, službeničkog bunta. Kratke tekstiće koji su se odazivali na mističnu odrednicu "kolumna", jedne je pisao Ozren Kebo, druge Dario Džamonja. Dario mi je brže postajao blizak, valjda što sam imao i druga koji se isto zvao, ili što sam odlično upamtio dobroćudnog brku s loše odštampanog izvrsnog crteža, mada ih nikad nisam poredio. Nego, daj, dedo, kolumne, i krimi priču, a ostatak novine može i u magazu. Negdje u pubertetu dočepao sam se njegove Zdravstvene knjižice, skromne i neizvikane, ali sjajne zbirčice priča. Tad sam mislio da je Borges jedini na svijetu mogao tako, i bio onako provincijski ushićen što neko u našem jeziku bar podsjeća na njega. Pamtim i danas priču u kojoj baki na samrti pisac upućuje posljednju misao: "Bože moj, da mogu, dao bih joj pola svog života." Ujutro starica ozdravi, a pisac će čekati svoju smrt s pitanjem da li ga je On čuo. Tako i čitalac, u tome je majstorstvo. Rez: rat, opsada, mala izgladnjela enklava. Večer uz akumulator s dedine "folcike", i auto-radio koji hvata samo dvije stanice. Na onoj sarajevskoj, bit će da je bio stereo-fliper u ratnom izdanju, nije ni bitno šta je bilo, tek čujem glas. Glas onog mog brke: nema greške, to je Dario Džamonja. Tu je i moj mali brat Orhan, ne sluša jer to nije njegova priča, njegova priča je napolju na ulici, gdje se prepričavaju akcije, prebrajaju ubijeni, gdje je smrt brza a život jeftin, dragocjeno jeftin. Dječak je u rat upao sa sedam godina, naučio slova ne pridajući im ništa od onog značaja koji ja jesam, proklelo ga da raste u vremenu zanimljivijem od knjiga. Ipak, bistar kakav jeste, dva puta je pročitavši nešto zatražio "još": jednom nakon odlomka iz Hamleta, drugi put dosta kasnije, nakon Dacine kolumne (ma šta kolumne, Priče!) u SB. I tako je legiji čitatelja prišao još jedan mali vojnik. Ne, ne radi se tu o istom redu veličina. Naprosto, Daco ima onaj dar pisanja koji čitanje pretvori u druženje, druženje u prijateljstvo. Ja takve pisce volim. I pitam se, zaista, da li je Daco mogao poživjeti duplo da je malo sebičniji bio onomad s bakom? Možda bismo tada sjeli za isti sto. Možda bismo tada ja i jedan gimnazijalac otetog djetinjstva stigli zahvaliti što nam je sve ove godine bio prijatelj. Bolji i draži od nekih s kojima se jelo i pilo.

46 godina samoće

Dodirivali su nam se zidovi "spavaćih soba", ali to su bili stanovi gdje su samo takve sobe i postojale. Gdje procjep između snova i djela ne postoji. Gdje nikad ne znaš razliku između onog šta si sanjao i šta ti se stvarno događa

Piše: Boro Kontić

Godine provedene na radiju odavno su me učinile drugačijim i uglavnom slušam sve oko sebe onako kako bi to uradio mikrofon. Dakle, hvatam sve najbliže i najjače zvukove, a ne one koji mi se ustvari obraćaju. Na sahrani Darija Džamonje bez prestanka je dopirala graja djevojčica koje su se nemilosrdno svađale ili bezbrižno igrale u prvoj velikoj kući bez fasade na samom izlasku iz groblja Bare. Ne znam zašto, ali sam pomislio da bi ga to radovalo. Kao čudna šara na ćilimu ili kao apsurdan kraj teksta na koji niko ne pomišlja i koji svemu daje drukčiji smisao od očekivanog. Onog koji prividno normalno proizilazi iz već ranije poredanih činjenica. Kao što sam se i ja upecao dan ranije pregledavajući Dacine tekstove iz '80-ih i automatski odvojio jedan pod naslovom Hommage grobovima. Ponijela me klasična pederska nevolja da ću pronaći nešto što je već napisao i najavio sve ovo, čemu, ovako nikakvi, prisustvujemo. Ali Posveta grobovima je bio tekst o ženama koje niko ne smatra lijepim. Daco je dolazio iz svijeta gdje su sve riječi već odavno promijenile smisao i kad je pisao o grobovima, on je zapravo pisao o svojojoj opsesivnoj temi. O ženama. Poznavao sam Darija Džamonju godinama. Danas mi je teško utvrditi kada je sve počelo, ali ako treba red, onda je bilo ovako. Prvo sam bio njegov čitalac, pa smo se upoznali kao kolege/novinari (Bože, glupe definicije), da bi posljednjih deset godina bili i komšije. Dodirivali su nam se zidovi "spavaćih soba", ali to su bili stanovi gdje su samo takve sobe i postojale. Gdje procjep između snova i djela ne postoji. Gdje nikad ne znaš razliku između onog šta si sanjao i šta ti se stvarno događa. I što je poetski odgovor na pokušaj života u 40 kvadrata. I sada bih mogao navesti stotine priča u kojima smo on, Alma i ja tabirili svijet. Uključujući i onu u kojoj je on, prav-zdrav, mojoj ženi objašnjavao kako je Daco vrhunski jebač. Kad on počne, to nema kraja. Čisto deranje i ženski užitak. Samo da je naći neku koja bi se u to i fizički ubijedila. Odnosno, takve su postojale ranije, ali je mali problem što nema nasljednica. I pored mojih upornih nastojanja da mu objasnim kako se sve to dešava u mom stanu i da on to priča mojoj ženi, za njega nije bilo prepreka. On je sve govorio kao što je i pisao, samo ženama. Ja sam bio kao i svi ostali muškarci, tek mali privjesak u tom okolišu, jer je svaka priča bila usmjerena prema Njoj. I sad kad mi ovi mudraci iz kafana gdje je proveo cijeli vijek počnu pričati o njegovim izjavama, lijepo me uhvati muka. Ali šta bi im pomoglo da im kažem da on to nije pričao njima, nego Njoj. U toj gomili tekstova koje sam pregledao proteklih dana, ima svega. Pa i gotovih najava smrti. Piše Daco kad je napunio 30 godina. "Ako mi je živjeti osamdeset godina, onda mi je TEK trideset, a ako mi je rok trajanja četrdeset, onda mi je VEĆ trideset godina." Ili zapisuje samo par mjeseci prije rasprave da li je tek ili je već. "Ja ću umirati, a biću željan. Daj mi samo malo - tebi je to ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu, evo ovolicno. Zar ne vidiš da umirem željan." Biće da je tako i bilo. Pored svih nas muškaraca koji su na trenutak pomislili da su ga poznavali, umro je sam i napušten. Samoća koja je trajala 46 godina i koja je samo tražila Nju.

Arhiva Dani
228