lizina događanja od 11. septembra u SAD-u i bosanski ratni hermeneutički sklop, kao još determinirajući i ishodišni za tumačenja pojava u društvu koje je već od rata daleko, dva su činioca koja suodređuju i aktualno odnošenje prema novonastalim državljanima Bosne islamske vjeroispovijesti a nebosanskog etničkog porijekla. Te ljude različito imenujemo i u samom imenovanju kvalificiramo ili diskvalificiramo. Zvali ih "islamistima", "Arapima", "islamskim borcima", "džihadlijama", "mudžahedinima" ili na bilo koji drugi način, svaki do sada upotrebljavani izraz za te ljude u sebi je implicirao negativnu konotaciju. U pravilu su oni na medijskoj ravni negativno portretirani, smatrani su strancima, ljudima koji su ko zna iz kojih ciljeva i interesa došli u BiH da pomažu Bošnjacima i stvari islama, snagama koje u islam uvode neke nove adete pa i norme, na taj način remeteći praksu postojanosti ustaljene interpretacije islama u Bosni. I pored pretežnog medijskog diskvalificiranja, najčešće povezanog sa krajnjom novinarskom površnošću i stereotipijom, ti ljudi su od pojedinih dijelova bošnjačkog društva smatrani i tretirani braćom, do te mjere da su postali prijatelji, drugovi i dijelovi obitelji mnogih Bošnjaka. Na kraju su mnogi od njih dobili i bosanskohercegovačko državljanstvo.

Sasvim je drugo, ali za nas isto tako važno pitanje, kako su ti ljudi gledani sa strane nemuslimana u BiH, Hrvata i Srba, i koliko je i samo njihovo prisustvo na određenom prostoru otežavalo proces reintegracije određenih bosanskih lokalnih zajednica, te u kojem su stupnju oni od ekstremnih srpskih i hrvatskih krugova mogli da služe, i služili su, kao oruđe propagande o nemogućnosti i nepotrebnosti življenja sa muslimanima. Odnosno, koliko su oni služili kao sredstvo zastrašivanja običnih nemuslimana u Bosni.

Tek će znatniji protok vremena od njihovog nesmetanog i aktivnog boravka u Bosni, budući da se njihovo prisustvo ovdje maksimalno reducira ili skoro isključuje, omogućiti njihovo valjano sagledavanje. Pa i pored toga, i danas se može reći da su oni u Bosnu dolazili različitim putevima, na različite načine i iz različitih motiva. Na današnjem nivou informiranosti o ovom pitanju može se tvrditi da ih niko od bosanskih muslimana nije prizivao, dozivao niti organizirano u Bosnu uvodio. Oni nisu bili ni od koga zamišljani kao snaga reislamizacije bosanskih muslimana, jer o njima uopće na konceptualan način, baš kao ni o mnogo čemu drugome, niko nije ni mislio, niti je imao vremena da misli, ali mnogi od njih u Bosni jesu počeli vršiti, i danas vrše, doislamizaciju Bošnjaka. Dobro bi bilo da ova konstatacija ostane i dalje kao neoboriva. Šta ta tekuća doislamizacija ili reislamizacija Bošnjaka znači, siromašni se narod ne pita dok mu se tuđim parama prave džamije, ali će zasigurno njeni učinci ostaviti vidan i značajan biljeg na domicilnu muslimansku zajednicu u Bosni.

Islamski dobrovoljci u Bosnu su u ratu dolazili na različite načine. Najviše njih se regrutiralo iz okvira brojnih muslimanskih humanitarnih organizacija, sa sjedištima i na Zapadu i na Istoku. Svi su prije toga imali određenu vrstu legalnih osobnih dokumenata i na legalan način su morali dolaziti do Bosne. Ako se među njima prošvercovao i određen broj lica sa međunarodnih tjeralica, tada je odgovornost za njihovo prispjeće u BiH zajednička, bosanska ponajmanje, ako se ima u vidu ratni metež koji je ovdje godinama vladao. Jedan kontingent stranaca je došao preko Hrvatske, i za nemuslimansko porijeklo jednog broja njih i čisto špijunske namjere znalo se još u toku samog rata, budući da se prilikom njihovog sahranjivanja uviđalo da i nisu bili muslimani. Nije zanemarljiv broj ni onih koji su se ovdje po osnovi studija zatekli, imajući u vidu izuzetno dobre odnose bivšeg socijalističkog režima sa tzv. nesvrstanim zemljama, od kojih su mnoge i bile muslimanske. Za sve islamske borce u Bosni je karakteristično da su se oni iranskog i turskog etničkog porijekla držali odvojeno od Arapa.

Pritisnuti slikama ubijanja žena i djece, stravičnim i krvoločnim genocidom nad nedužnim civilima, dovedeni na rub opstanka u ratu na dva fronta, pritiješnjeni neimaštinom, glađu i svakovrsnom tegobom, Bošnjaci jesu bili u prilici da prime svaku vrstu pomoći. Oni su te islamske dobrovoljce kao pomoć i primili i tako se prema njima odnosili. Ti borci jesu izvodili džihad, ali ne na način Sadama Huseina ili osvajačkim pohodom na Beč, nego tako da su štiteći Bošnjake doprinosili njihovom pukom preživljavanju. Svi oni među njima koji su se časno u ratu ponašali, koji su civile branili, koji ubijanja i zločine nisu vršili, zaslužuju dužan respekt. A svi oni koji su u BiH sa nečasnim namjerama dolazili, koji su se kriminalom, špijunažom, švercom, sumnjivom propagandom ili raznim terorističkim aktima služili, trebali su biti, i danas treba da budu, na najstrožiji način kažnjeni. I danas, kada se vrši provjera njihovih borbom ili dužinom boravka stečenih bosanskih pasoša, prema njima bi se valjalo tako odnositi.

To što to nije činjeno u trenutku kada je bilo nužno i potrebno, kada su se ti pasoši i izdavali, velika je greška pojedinaca iz bivše vlasti. Na isti način kako zločini prema civilima nisu na licu mjesta valjano i primjereno procesuirani - a da je to činjeno, danas bi bila drugačija pozicija i broj Bošnjaka u Haagu - aljkavo, površno, kratkovidno i politički slijepo se radilo i prilikom izdavanja pasoša. U oba slučaja se emocionalno, a ne racionalno djelovalo. Inače, kada je u pitanju odnos nosilaca bivše vlasti prema islamskim dobrovoljcima u Bosni, ne može se zanijekati njihovo gledanje kroz prste dugo vremena na ekscese koje su ti dobrovoljci činili. Bilo je momenata kada su se oni na pojedinim lokalitetima srednje Bosne bili i osilili, te iz svojih ratničkih domena uveliko izlazili, u čemu su im išli naruku i pojedini domaći ljudi, ali oni nikada, ni jednog trenutka, nisu nigdje postajali odlučujućim društvenim činiocem. Budući da je broj stranih islamskih dobrovoljaca u Bosni stalno fluktuirao, i to u značajnom omjeru, nikada se od strane organa bosanske vlasti nije mogao tačno utvrditi njihov broj niti identitet. U Bosnu su dolazili kontinuirano i bez velike pozornosti u početku, da bi u trenutku kada su postali brojni, moćni, bogati, od jednog broja domaćih ljudi bili u ideološkom smislu prihvaćeni, te kao takvi postali teško kontrolirani, a bio je uspostavljen i njihov poseban vojni odred, "El Mudžahid".

Vlast čitavo vrijeme nije imala poseban odnos prema njima, iako ih je na talasu događanja prihvatala. Normalnim ljudima je bilo jasno da u Bosni '92. i '93. nije nedostajalo ljudstva, nego vojne opreme, tako da nikakvih vojnih razloga za njihov angažman nije bilo. Vlast sa njima nije imala niti posebne planove, ali ih jeste pod kontrolu stavila kada su počeli djelomično narušavati i nju samu. Vjerovatno iz osjećaja solidarnosti prema njima kao muslimanima i ratnim pomagačima, ona nikada nije napravila provjeru njihovog identiteta te razlučila one poštene od onih koji su se u Bosni skrivali pred brojnim nacionalnim i međunarodnim potjernicama, a takva odlučnost u provjeri je od te vlasti više puta tražena sa Zapada, i to je njena greška koju danas svi ispaštamo.

Danas se svi ti ljudi označavaju rizičnom skupinom, potencijalnim neprijateljima i teroristima, te nad njima policija trenira strogoću. Nadati se činjeničnoj zasnovanosti i pravnoj regulativnosti takve istrage, jer ćemo, u protivnom, skliznuti u policijsku državu. Da li će ova događanja imati posljedice na spoljnopolitičku orijentaciju naše države - na odnos države prema tzv. islamskom svijetu, teško je reći budući da nikakve spoljnopolitičke orijentacije i nemamo, niti smo je do sada imali. Stvari su se uvijek ad hoc događale i malo je izgleda da će biti drugačije.

Arhiva Dani
226