"Sedamdeset Afganistanaca, članova terorističke mreže Osame bin Ladena, ima namjeru ući u Bosnu i Hercegovinu, gdje ih, kako sami vjeruju, čeka sigurnost od eventualnih napada zapadnih saveznika, saopćio je u petak federalni ministar policije Muhamed Bešić, tvrdeći da je informacija o njihovim namjerama dobro provjerena, te da potiče iz zapadnih obavještajnih izvora", prenijelo je prošle subote domaće Oslobođenje ne propustivši pritom da citira poruku važnog ministra izrečenu na istoj konferenciji za štampu: "Svi teroristi koji misle da će ovdje pronaći raj na zemlji neka znaju da će ih dočekati pakao!"

Prvi federalni policajac od tog dana sjedi u kabinetu ispred kojeg novinare ubjeđuju da je ministar na putu, valjda čekajući najavljeni dolazak svih 70 terorista da ih osobno proslijedi u pakao. Njegov je zamjenik gotovo ubijeđen da je ministar govorio "samo o Afganistancima, ne pominjući pritom da su u pitanju Bin Ladenove pristalice"(?!), ali se Tomislav Limov za svaki slučaj ograđuje "jer se radi o obavještajnim podacima do kojih je došao sam ministar pa je najbolje stoga njega i pitati za to". Bilo kako bilo, tek rečeni je ministar u ovom času samo bolna ilustracija domaćih (ne)sposobnosti i (ne)snalaženja u antiterorističkoj revoluciji koja je započela 11. septembra. I u kojoj Bosne i Hercegovine nema na mapi svjetske antiterorističke koalicije, ali je zato ima na Bin Ladenovoj. I u tome i jeste problem.

Vojska humanitaraca Ova je zemlja tokom rata, na onom dijelu koji je kontrolirala Armija BiH, prihvatila i udomila nekoliko stotina islamskih boraca. Na istom je prostoru djelovalo opet nekoliko stotina različitih humanitarnih organizacija, među kojima i značajan broj onih iz islamskog svijeta. I mudžahedini i humanitarci iz islamskih zemalja u BiH su došli da pomognu muslimanima. I to nisu krili: javna je tajna da ni kod jednih ni kod drugih nisu bili na cijeni baš svi Bošnjaci. Također je javna tajna da su u BiH svi stigli preko Hrvatske i to u doba kada istim putem nije mogla proći ni kutija municije niti prazan pištolj, ali oni jesu. Naprosto zato što su se savršeno uklapali u Tuđmanovu viziju podijeljene BiH, a oni su bili savršena građa za zidanje male muslimanije. No, i u Stranci demokratske akcije, koja je gospodarila istim teritorijem i koja je u njima prepoznala onaj islamski faktor koji bi joj mogao poslužiti kao važni argument u suprotstavljanju ostalim radikalizmima u BiH, i mudžahedini i humanitarci pronalazili su partnere. Jer ni Aliji Izetbegoviću u pojedinim fazama mala muslimanija nije bila mrska.

U to vrijeme, srpske i hrvatske vojne obavještajne službe su sumnjičile islamske humanitarne organizacije za finansiranje i transport mudžahedina u BiH. HVO u srednjoj Bosni je pod sličnim optužbama krajem 1992. i početkom 1993. godine zatočio desetinu humanitaraca iz islamskog svijeta. Odgovor mudžahedina je bio žestok: u oružanoj akciji u aprilu 1993, kidnapovali su komandanta zeničke brigade HVO-a Živka Totića i ubili njegove pratioce. Potom su predložili razmjenu sa HVO-om. Uz posredovanje Evropske posmatračke misije, za Totića je oslobođeno 13 humanitaraca. O ovom slučaju, uključujući i bespravno zatvaranje humanitaraca na putu kroz srednju Bosnu, kao i otmicu Totića i ubistvo njegovih pratilaca, nikada nije vođena istraga. Spomenik ubijenim pratiocima u zeničkom naselju Podbrežje je više puta rušen, a posljednji put, tvrdi Habena, prošle sedmice. Kantonalna policija sada vodi istragu. Humanitarne organizacije tvrdile su da su akreditacije pronađene kod osumnjičenih za različite kriminalne ili terorističke aktivnosti, tokom ranijih istraga u BiH, bile lažne. Niti u jednoj istrazi, niti tokom bilo kojeg suđenja u BiH nije nikada dokazana veza bilo kojeg osuđenog sa bilo kojom humanitarnom organizacijom.

I Visoki saudijski komitet, ali i neke druge humanitarne organizacije u više navrata su bile meta istraga: jedna od najpoznatijih vođena je u Zagrebu sredinom 1996. godine. U stanovima 15 radnika Visokog saudijskog komiteta za pomoć BiH u Rijeci i Zagrebu i upravnoj zgradi ove organizacije u zagrebačkom naselju Sesvete, 16. juna 1996. izvršen je pretres na osnovu naloga Vojnog suda u Zagrebu zato što "iz prethodne obrade PU Zagrebačke, Odjela za ratne zločine i terorizam proizilazi osnovana sumnja da je osumnjičeni pod firmom humanitarne pomoći pribavljao oružje, eksplozivne naprave, falsificirane dokumente i druge predmete vezane za nedopuštenu trgovinu i organizirani kriminal u RH te da su preko RH upućivali u BiH oružje i vojnu opremu, odnosno vršili vojnu obuku pojedinaca za izvođenje terorističkih akata na području drugih zemalja, pa da je time neposredno ugrožena i sigurnost Republike Hrvatske".

U Beču je, dok je u BiH bjesnio rat, austrijski antiteroristički tim upao u prostorije TWRA (Third World Relief Agency), Agencije za pomoć muslimanima trećeg svijeta, spočitavajući im vezu sa najradikalnijim islamskim teroristima i samim Osamom bin Ladenom. Predstavnici bečkih banaka ustvrdili su tada da je kroz ovu humanitarnu agenciju od 1992. do 1995. godine prošlo 350 miliona dolara - od kojih polovina za oružje i municiju Armije BiH?! Dok se Hasan Čengić, najvažniji ratni logističar Armije BiH, zahvaljivao na humanitarnom angažmanu El-Fatiha Hassaneina, ovaj je bio predmetom interesiranja i evropskih i američkih antiterorističkih istražitelja. U ovoj se vezi danas pronalaze razlozi SFOR--ove akcije na prostoru visočkog aerodroma, izvedene prošle sedmice.

Ahmed Zuhair, najpoznatiji bjegunac sa ovih prostora i ujedno prvi osuđeni za terorizam u BiH: Na zeničkom Kantonalnom sudu dobio je 10 godina u odsustvu za mostarsku auto-bombu

Zagrebački Nacional u svom posljednjem broju donosi storiju o hrvatskom tajnom ratu s Bin Ladenom iznoseći za primjer akciju "Munja", u kojoj se "hrvatska obavještajna zajednica nastojala infiltrirati u redove islamskih humanitarnih organizacija Al Muwafaq i Al Haramain, koje su povezane s najtraženijim teroristom današnjice Osamom bin Ladenom". Čitava se akcija dešavala na tlu BiH, najviše i najčešće u Zenici, a Nacional dokazuje zapravo da se najveći broj mudžahedina ostalih u BiH nakon rata prekvalificirao u humanitarne radnike. I donosi dva nadasve zanimljiva primjera: Ahmed Zuhair, u BiH poznatiji kao Handala, uhapšen je 1996. u Travniku od strane hrvatske policije. Ovaj saudijski državljanin je putovao iz Bihaća u Sarajevo, sa saudijskom putovnicom, koja je pokazivala da je boravio u Pakistanu, Jordanu, Siriji, Hrvatskoj, Sloveniji - ali ne i u BiH?! Imao je i urednu akreditaciju humanitarnog djelatnika izdatu u Hrvatskoj. Pohvalio se kako očekuje bosanske papire jer se u međuvremenu oženio Bošnjakinjom s kojom je tada očekivao dijete iako je kod kuće u Saudijskoj Arabiji imao i ženu i još petero djece. U automobilu Saudijskog komiteta za pomoć izbjeglicama, koji je vozio, pronađena su tri kalašnjikova, bombe i bodeži?! Ono što Nacional ne piše jeste da je Ahmed Zuhair najpoznatiji bjegunac sa ovih prostora i ujedno prvi osuđeni za terorizam u BiH: na zeničkom Kantonalnom sudu dobio je 10 godina u odsustvu za mostarsku auto-bombu.

Drugi zanimljiv primjer je hapšenje četvorice mudžahedina na putu Kreševo - Kiseljak (opet od strane policije HVO-a) za koje se sumnjalo da kane organizirati ilegalan ulazak Arapa u BiH. No, opet nedostaje nastavak ove priče: sva četvorica su razmijenjena 7. augusta 1996, a jedan od uhapšenih, Samy Hermas, državljanin BiH i Jordana (mati mu je Bošnjakinja) tužio je Federaciju BiH, i Dom za ljudska prava je prihvatio njegovu tužbu naloživši pritom isplatu odštete u visini od 18.000 maraka. Dom za ljudska prava ovaj je postupak procijenio nezakonitim hapšenjem zarad razmjene. Treba reći i ovo: sva četvorica uhapšenih imali su uredne UN akreditacije.

Davno najavljena predaja Dakle, i ovih nekoliko primjera posve je dovoljno za dva bitna podatka: slučajevi koji su se dešavali u BiH od dolaska mudžahedina na njene prostore i činjenica da je tek najmanji procenat njih ispitivan, istraživan i presuđivan, valjani su razlozi da se danas ova zemlja izostavlja na svjetskoj mapi antiterorističke koalicije. I, htjela to današnja vlast prihvatiti ili ne, ostat će jako dugo razlozi za skepsu spram ove zemlje.

A duhoviti pokušaji Muhameda Bešića da prstom priprijeti teroristima sa ekrana posve sigurno neće nimalo doprinijeti da se ta skepsa barem umanji.

Naravno, niti je Alijansa za promjene dijelila pasoše mudžahedinima niti je pjevala ode Hassaneinu: no, nije uradila niti ono što je morala. A onoga časa kada je preuzela vlast, morala je napraviti stanovite revizije i procesuirati krivce. U zemlji koja nema granica, ima dva entitetska MUP-a, 10 kantonalnih i jedan u Distriktu Brčko, nema valjane obavještajne službe koja se bavi mogućim teroristima, već ima nacionalne obavještajne priučenike okrenute jedne protiv drugih, vrlo je teško organizirati jaki tim koji će je priključiti antiterorističkoj koaliciji. I ma kako snažna bila politička volja Lagumdžije i drugova da nas svijet prihvati kao takve, ne preostaje nam ništa drugo do čišćenje sopstvenog praga. A Bešić i kompanija ne snalaze se baš najbolje: uostalom, zar nije ministar sam ne tako davno obećao na stranicama ovog magazina da ubice Nedžada Ugljena neće biti pronađene? Sve dok je tako, odnosno sve dok na čelo policije ne dođe ministar spreman da raspetlja domaće nerasvijetljene slučajeve, neće nas niko smatrati ozbiljnim partnerom u bilo kakvoj svjetskoj alijansi. Pa makar i napravili korak ka policijskoj državi produženjem roka sa 24 sata, koliko danas policija može nekog zadržati u pritvoru bez valjanog objašnjenja, na osam dana, koliko traže djelatnici međunarodne zajednice. I sve dotle će raznorazni teroristi ovu zemlju smatrati rajem za sebe, ma koliko im Bešić prijetio paklom.

Tomislav Limov, zamjenik ministra FMUP-a

Pakistanu dugujemo izvinjenje

"Mi smo dobili određene podatke vezane za kretanje pet pakistanskih državljana i obavili smo razgovore s njima. U okviru 24 sata, koliko FMUP može zadržati nekoga, ustanovili smo da nema elemenata za pokretanje bilo kakvog procesa, ali s obzirom na klimu koja je oko toga stvorena, sugerirali smo im da oni dva dana prije nego što im je isticala viza, napuste našu zemlju. Ponudili smo i da snosimo troškove, ali oni su to odbili. Početne informacije sa terena išle su u pravcu da su oni zaista obavještajno interesantni jer su u pojedinim vjerskim objektima govorili protiv onih koji nisu na Allahovom putu i još neke stvari zbog kojih ima elemenata da ih se privede i da se sa njima obavi razgovor, međutim, u istražnim radnjama konstatirali smo da se radi o ljudima koji su tu radi propagiranja određenih vjerskih aktivnosti i sadržaja. Moramo objektivno pristupati stanju, a to podrazumijeva da mi kao država moramo spustiti loptu na zemlju i ne gledati u svakom državljaninu koji dođe iz arapskih zemalja ili iz Pakistana i Afganistana potencijalnog teroristu. Nažalost, nakon događaja u SAD-u stvorena je takva klima prema ovoj državi da smo mi puhali ponekad i na hladno - i to treba priznati. U nekim drugim i boljim vremenima mi ćemo morati ispričati se i toj državi i tim državljanima. Pretpostavljam da će narednih dana biti sličnih aktivnosti, jer mi smo u obavezi kao članica svjetske antiterorističke alijanse, bit će čak i uhićenja zbog dokaza da se radi o ljudima koji su u vezi sa terorizmom. Očekujem, i na tom ćemo insistirati, da ne upadamo u nove zamke. Naravno, nadležne službe rade na preispitivanju svih rješenja o državljanstvu i tražit ćemo da nam se dostave podaci oko promjene identiteta jer je realno da ovdje postoje ljudi koji se ne smiju vratiti u svoje države i mi moramo preispitati svaki takav slučaj i vidjeti da li ima elemenata da dovedemo u pitanje to državljanstvo. Također ćemo raditi na tome da se donese zakon o terorizmu, i to tako da sva rješenja budu u skladu sa međunarodnim standardima. Naravno, ne smijemo postupati ishitreno, ali mi već sada imamo inicijativu da produžimo rok od 24 sata, koliko zakon kaže da možemo držati ljude, na osam dana, koliki je taj rok u Francuskoj. To od nas traži međunarodna zajednica, a sjetite se da je taj rok prije rata bio tri dana pa je traženo da se skrati. No, ulazak u Vijeće Evrope nije jednosmjeran proces i on podrazumijeva puno obaveza. Mi koji radimo u ovim institucijama imamo težak zadatak da uskladimo primjenu zakona i potpuno poštivanje ljudskih prava.

Arhiva Dani
226