ogodilo se konačno i to: parlament Republike Srpske usvojio je zakon o saradnji sa Haškim tribunalom. Poslije toga, bar kako stoji u zakonu, Carla Del Ponte slaće Ministarstvu pravde u Banju Luku naloge za izručenje, Ministarstvo će stvar prosljeđivati sudovima, ministarstvima odbrane i policije i stvari će se time završavati. Zato Jovan Mitrović, poslanik odskoro opozicionog DNS-a, gotovo da je u pravu kada kaže da to nije nikakav zakon o saradnji već o izručenju, ali šta da se radi kad Del Ponte od Banje Luke traži optuženike, a ne rezanu građu.

Samo usvajanje zakona nije išlo lako: prvo se sa izglasavanjem otezalo nekoliko mjeseci, SDS je uvijek imao poneku svoju primjedbu ostavljajući vremena Draganu Kaliniću da radi među poslanicima koji su posumnjali da su to oni možda izdali Radovana. Konačno, na samoj skupštini bio je otkačen amandman SDS-a, prema kome je trebalo da odluku o izručenju Haagu donosi Vrhovni sud RS pošto osnovni sud presudi da je taj zaista odgovoran za počinjene ratne zločine, čime bi se pravosuđe RS-a stavilo iznad haškog. Nije, naravno, ni SDS računao da će im to proći, ali panična poruka biračima veoma je jasna: vidjeli ste, zar nismo sve pokušali. Na kraju, kako tvrdi Nikola Špirić, poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH, o stanju patriotskih akcija u RS-u svjedočio je sam Kalinić uslovljavajući glas za zakon prestižnim direktorskim mjestom u Rafineriji ulja Modriča za nekoga od svojih ljudi.

Legalno je nepraktično Ono po čemu će cijela stvar, ipak, ostati zapamćena sastoji se u prostoj činjenici da parlament vjerovatno nikada nije donio besmisleniji pravni akt koji opet radi tako veći politički posao. Naime, oni koji su Mladenu Ivaniću, čija Vlada je podnijela zakon, zamjerili da time ne poštuje državu Bosnu i Hercegovinu, koja se samim potpisom Daytona obavezala na saradnju sa Haagom, formalno jesu u pravu. Ali, iako formalno izručenja zavise od Vijeća ministara, protivnicima zakona Ivanić je hladno mogao da kaže: u redu, neka Karadžića i Mladića hvata i za njega odgovornost prihvati Zlatko Lagumdžija, nemam ništa protiv.

Prosto, legalizam bi u ovom slučaju otvorio tolike mogućnosti opstrukcije na terenu da tu više niko nikoga ne bi mogao da uhvati ni za glavu ni za rep. Iako bi se, dakle, o pravnoj i ustavnoj utemeljenosti zakona moglo raspravljati, njegov politički domet je ogroman, posebno na dugu stazu.

Priča o Karadžiću i Mladiću, na ovaj ili onaj način, neumitno se bliži svome kraju, ali RS bi lakše podnijela da oni odu, nego da ih pokupi SFOR, a da Šarović, koji inače vjerovatno svake noći sanja kako mu je haška bijeda skinuta s vrata (što će reći da su ova dvojica tamo) opljune plajvaz i napiše tekst protesta urbi et orbi

Jer Vlada RS po prvi put je prihvatila odgovornost za hapšenje i izručenje osumnjičenih u Haag. I posljednje, ali ne i najmanje važno, glasi: zakon je prošao tijesnom većinom (42 od 83), što će reći da su za njega presudno glasali iz SDS-a. A to će opet za RS i BiH u svakom slučaju imati značajnije pozitivne reperkusije nego što će imati negativnih to što RS jednim svojim zakonom nije poštovala BiH. Uostalom, nije li i sam Haški tribunal ostao jedina institucija na svijetu koja RS i Srbiju tretira kao integralnu cjelinu kada zahtijeva od Zorana Đinđića da po Srbiji hapsi sve što ima veze sa Haagom, bez obzira da li je iz RS-a ili iz Srbije.

Zato je od samog zakona mnogo značajnije ono što se moglo čuti po njegovom usvajanju. "Sada treba postupati po zakonu", rekao je predsjednik parlamenta RS Dragan Kalinić, inače čovjek koga u međunarodnim krugovima optužuju da više od ostalih iz SDS-a održava tajne veze sa Radovanom Karadžićem. "Usvojeni zakon treba da prihvate i oni koji su bili uzdržani ili protiv prilikom glasanja" (a to će reći oni koji su digli ruke, posebno), rekao je novinarima predsjednik RS-a Mirko Šarović, inače čovjek koji, čim se popne na neki teferič koji se održava na nadmorskoj visini preko 500 metara, sebe predstavlja kao najstarije preživjelo Karadžićevo političko dijete, dok se, kad siđe u ravan, ne sjeća ničega i kaže da je bio pod uticajem ozona.

Mirkov san Naravno, ovdje nije riječ o tome kako su u RS-u naprasno zavoljeli Haag. Saradnja je, u nedostatku neke jače riječi, bila iznuđena, dok je sam zakon bio način za podjelu političke odgovornosti, gdje se više nikome u RS-u neće dogoditi za ide u Haag zato što to žele Dodik, Ivanić ili neko treći, već da se tamo našao zato što je to odlučila vlast u njegovom entitetu. Tako je zakon postao neka vrsta srpskog lapota: kada Mirko Šarović bude držao Karadžiću malj nad glavom (a poslije zakona ga drži, bez obzira hoće li sad u šumu iznad Foče sforovci ili srpski policajci), njegova rečenica će biti: Ne činim ti ovo ja, već hljeb koji te hrani. Jerbo će između Šarovićevog malja i Radovanove glave stajati zakon debeo kao hljeb.

Priča o Karadžiću i Mladiću, na ovaj ili onaj način, neumitno se bliži svome kraju, ali RS bi lakše podnijela da oni odu, nego da ih pokupi Sfor, a da Šarović, koji inače vjerovatno svake noći sanja kako mu je haška bijeda skinuta s vrata (što će reći da su ova dvojica tamo) opljune plajvaz i napiše tekst protesta urbi et orbi. To bi značilo da se isprazna patriotska igra, na koju birači nekako uvijek padnu, nastavlja i da tome nikada neće biti kraja. Ovako bar znamo da licemjernih protesta neće biti, i to nije tek stvar političke estetike, nego sasvim suštinskih momenata: nema više nikoga u RS-u ko će na sljedeće izbore imati obraza da izađe predstavljajući se kao lučonoša Radovanove ideje, a da mu baš niko ne podvikne iz publike.

Zato nije poslije svega najvažnije čak ni to hoće li RS zaista sarađivati, koliko je važno da je na sebe preuzela obavezu da hoće. Sve što se desi poslije ovog zakona neće imati uporišta u tome da svijet mrzi Srbe, da je Carla Del Ponte eksponent američke politike i ostale trice. Nema tu, dakle, uporišta ni za primjedbu Sulejmana Tihića kako je RS usvojila "zakon o opstrukciji saradnje sa Haškim tribunalom" jer u članu 6. stoji da vlasti RS-a mogu da ne postupe po nalogu Tribunala. Tačno je da mogu, još tačnije je da su tu tačku ostavili ako se stvari u svijetu promijene (znate ono: ako se podigne Rusija, ako se ujedine Bin Laden i Kina, ako Amerika shvati), ali je još tačnije da nema šansi da Biljana Marić, ministar pravde RS-a, u duhu izglasanog zakona otpiše Carli Del Ponte da optužnice protiv, naprimjer, Karadžića i Mladića nemaju veze sa pameću, čak i ako tako bude mislila, pa čak i ako tako zaista bude.

Hrvatski primjer U Haagu za zakon nisu previše zainteresovani, ali za njegov konačan domet jesu. "Sad kada je zakon, koji smatramo nepotrebnim, usvojen, želimo konkretne znake saradnje, a to znači brzo hapšenje i predaju svih optuženih koji se nalaze u RS-u", rekao je portparol tribunala Jim Landale. Na transport iz RS-a čekaju 33 optuženika, od kojih sedam ne zna za to jer se nalaze na tajnoj optužnici. Portparol glavnog tužioca Florence Hartman još je izričitija u željama: "Ako RS namjerava da stvarno sarađuje, onda mora hitno da uhapsi Radovana Karadžića i Ratka Mladića jer je njihovo hapšenje i privođenje pravdi prioritet", rekla je ona.

Šta će sada da radi RS? Malo je vjerovatno da će se iko od političara od ove nedjelje zakletih na vjernost Haagu, baciti u potragu za Karadžićem i Mladićem. Prije će biti da će u Haag otići neko manje važan, po mogućnosti nakon kratkog i srdačnog dogovora sa vlastima. Paralelno s tim, veoma je vjerovatno da će RS poslovati sa Haagom, manje po uzoru na Srbiju, a više po uzoru na zapadnog susjeda. Naime, za svakog ko je iz nacionalnih redova optužen za zločine ili isporučen u Haag, hrvatska država nastoji da pokupi ponekog Srbina koji se nalazi na njenim listama, a koji požuri da vrati svoju imovinu u Hrvatskoj ne provjeravajući ima li ga na nekom od spiskova. Time se vlast pokriva od optužbi za nacionalnu izdaju, dok idilične odnose Hrvatske sa Haagom, kada niko ne traži nikoga, hrvatski Srbi smatraju svojim srećnijim trenucima.

E sada, da se Bošnjaci vraćaju, vraćaju se; da Srbi imaju spiskove, čitali smo; da je odbijen Tihićev amandman da nacionalni sudovi neće moći da sude ako se Haag za pojedini slučaj proglasi nenadležnim i odbaci pojedinačnu krivicu, odbačen je.

Opstanak RS-a, tvrdi Mladen Ivanić, zavisi od Haaga i poreza. Zato on kaže: "RS ima snažne argumente, ali i obaveze, da pred međunarodnim institucijama pokaže svoju opredijeljenost za saradnju koja će biti mnogo snažnije prihvaćena od Haškog tribunala nego ranije."

Šta to znači? Haški zakon mogao bi postati uvod u novi srpski patriotizam, jer stari u kome više vrijedi Radovan od života, krivice i svega ostalog, definitivno je adaktiran. Ostaje još da svi poslanici SDS-a shvate za šta su glasali i da više nikad niko u RS-u ne dobije izbore tako što je narodu podigao adrenalin umjesto da se na nešto obavezao. Biće to, naravno, veoma dug put, ali on je više pređen haškim zakonom nego bilo čime što se među srpskim reformistima dogodilo za posljednjih četiri godine.

Arhiva Dani
226