ad je prije nešto više od dvije godine šef Francuskog kulturnog centra "André Malraux", Francis Bueb, počeo pozivati neke ovdašnje intelektualce i priopćio im da želi napraviti Evropske književne susrete, većina njih gledala je u ovog entuzijastu poslovično skeptično. Ova sredina je takva: i kad joj se desi nešto veliko, ona u to ne vjeruje, a kamoli prije.

Tražeći podršku za svoje Susrete, centar "Malraux" je osvojio simpatije nekih mislećih ljudi, našao novce u evropskim institucijama i sve je krenulo prošle godine u Domu policije. Ove godine, u nešto glamuroznijem ruhu (većina programa održavala se u Holiday Innu i centru Access, u bivšoj "Maršalki") održani su i Drugi susreti, ali kao što kaže simpatični Franjo, kako Francisa od milja zovu njegovi saradnici: "Ne znam hoćemo li moći održati Treće susrete, neki finansijeri koji su prije samo nekoliko mjeseci obećali siguran novac, povukli su se."

Moto i pare Evropska komisija je uskratila pomoć ovoj manifestaciji pa su organizatori reagirali pismom u kojem se između ostalog kaže:

"Odbijanje Evropske komisije da pomogne finansiranje drugih Evropskih književnih susreta u Sarajevu otkriva nam napokon ono što smo odbijali da vidimo: naša manifestacija očigledno pati od, da se izrazimo jezikom tehničara iz Bruxellesa, manjka Evrope."

No, s pomoći Hans Jorg Kretschmerove ekipe (za koju se ne stiče dojam da nešto radi) ili bez nje, Evropski književni susreti postali su, vjerovatno, najznačajnija manifestacija ove vrste u regiji. U šest dana sresti neke velike svjetske autore, čuti njihova mišljenja, porazgovarati s nekim od njih, velika je sreća za ovdašnje ljude koje zanimaju književnost i njoj pripadajuće pojave. Tim više jer naša današnja literatura stoji između izdavačke neimaštine, zatim zastarjelog i potrošenog koncepta nacionalnog Udruženja, koje se otprilike dvaput godišnje javi da obavijesti javnost da su trojica ahbaba (članovi žirija) nagradili svog četvrtog jarana, i neke vrste književne šutnje na koju ovdašnji pisci pristaju. Problemi koje ovo nesretno posttraumatsko, postratno, postapokaliptično, postdruštvo ima, idealna su prilika da se uhvatimo s njima ukoštac, ali je u posljednje vrijeme sve teže naći "živu" knjigu s tekstom koji govori za sebe, o sebi, o nama.

Stoga, uza svo poštovanje za ljude koji su organizirali Susrete (Francis Bueb nikada ne propusti priliku da se zahvali Zibi, Višnji, Zehri, Elmi, Rusmiru, Dževadu i svima onima kojima ćemo se ovdje ispričati što ih nismo spomenuli zbog ograničenog novinskog prostora), ne treba prešutjeti ni neke očigledne nesporazume koji bi se mogli pojaviti kad se govori o ovoj manifestaciji. Prvo, tema odnosno moto - Kultura, zajednički jezik Evrope? - kako su se zvali ovi susreti, pomalo je, što bi se u marksističko vrijeme reklo, preširoko postavljena.

Jer, niti je kultura samo stvar književnosti, niti su pisci oni koji o njoj jedini imaju raspravljati pa je i unaprijediti. Za troškove puta i smještaja nekih autora koji nam ove godine nisu, kao ni prošle, rekli baš ništa, moglo se razmisliti o tome da se ti novci ulože u stimulaciju, finansiranje, stipendiranje mladih autora. Kako objasniti da jedino Sarajevo, od svih ex-jugoslavenskih centara, nije predstavilo svoj novi književni časopis nastao nakon raspada bivše domovine? Naravno da centar "Malraux" nije dužan ispravljati naše gluposti, ali njima kao rijetkim nosiocima luči u ovdašnjem literarnom polu(mraku) vrijedi postaviti to i još neka pitanja.

S druge strane, ne smije se prešutjeti ni angažiranost i sluh za nove ideje: programi za prevodioce, te časopis koji bi se trebao zvati Sarajevske sveske na dobrom su putu da pokažu kako bi trebalo nastaviti prekinute suradnje između zemalja u regiji, oživjeti čitanje "onih tamo" i, što je najvažnije, pomoći normalnom protoku "ljudi i roba", što u ovom slučaju znači knjiga i pisaca. Jer ono što je prije onoga Drugog svjetskog rata napisao Miroslav Krleža, i danas - iako pomalo opterećeno tadašnjim dominantnim ideološkim kodom - kao da zvoni u ušima: "Kako da se sve to što smo doživjeli izrazi književno? Poetska sentenca, zbunjena i uzbuđena ovom mahnitom stvarnošću, bit će bliža istinitosti naših dojmova ako postane doista podudarnim odrazom današnje zbilje, koja svojom fantastičnošću, nadvisuje svaku, pak i najuznemireniju, uobrazilju."

Zbilju, dakle, imamo, imamo i gdje, ali izgleda da nam manjka riječi. "Pravih" riječi koje, nakon svega, nisu izgubile smisao. Nadu da takve postoje ulijevali su Evropski književni susreti.

Privlačnost greške Ako, dakle, nema niti jednog razloga da ne utvrdimo kako su ovi susreti kulturni događaj prve vrste, i kako centar "André Malraux" u ovom trenutku više vrijedi i od Društva pisaca BiH, čiji članovi kao seoske mlade glume uvrijeđenost zbog toga što ih Francis & ekipa nisu ništa pitali (pa da im, valjda, objasne kako je moguće upropastiti sve, čak i Sarajevske dane poezije), i od PEN Centra BiH, kojemu valja iz Švedske javiti šta se to na Grbavici događa njihovom najuglednijem članu Ivanu Lovrenoviću, onda još jedino valja čvrsto vjerovati kako više nikada Bueb do zadnjeg časa neće imati muke s budžetom, i kako se organizacijski propusti neće ponoviti. Nema, naime, razloga da se balkanlukom devalvira nešto što kroz Sarajevo provuče dah neke bolje, intelektualno zrele, angažirane Evrope.

Nažalost, valja ipak konstatirati kako ove godine jeste bilo povremenih pojava balkanskog sindroma, neprimijećenih od učesnika najviše zbog, kako bi to jedan od gostiju, Aleš Debeljak, rekao, privlačnosti primitivizma. Postojao je, naime, plan da "centralni događaj" šestodnevnog skupa bude putovanje pisaca vozom od Sarajeva do Mostara (svakako, i nazad) i da se tokom te vožnje dogodi promocija knjiga objavljenih u izdavačkoj djelatnosti kultnog splitskog nedjeljnika Feral Tribune. I zaista, voz je na vrijeme bio na šinama, i to ne onaj s kupeima, već kao nešto luksuzniji, ali nije krenuo na vrijeme. Ne, nije kasnio, kao što je to sa željeznicom od bečkog kolodvora do kraja Makedonije običaj. Lokomotiva je pisnula ranije! Sreća pa su samo dvojica fanova literature - inače idealna ex YU kombinacija, Bosanac i Slovenac - uvjerenih da se sve može u zadnjem trenu, ostala u Sarajevu, neskriveno se nervirajući što su te nedjelje, 30. oktobra, u pola devet ujutru, umjesto u krevetu, na pustom peronu.

Nije voz ni Bradinu prošao a već je bilo jasno da tu nikakve promocije neće biti. Ne samo zato što se vlak tresao proizvodeći i pristojnu količinu buke već i zato što u ta doba nikome nije bilo do knjiga. Jaka kafa i isti takav alkohol su, jednostavno, bili primamljiviji. Ubrzo je prostor oko malog šanka - ne, nema tu vagon-restorana, osim ako nekome nije dovoljna tegla ljutih paprika i dvije kese bombona da limenu kutiju nazove tako - postao centralnim mjestom događaja.

Za nešto više od dva sata putnici su, rebara nažuljanih od klaćenja po šanku i pripadajućim nastavcima, stigli do Mostara. Domaćini su u tom gradu bili mostarski pisci Predrag Matvejević i Alija Kebo i vječni revolucionar Zdravko Grebo. Prošetalo se po Bulevaru, koji nije ništa manje srušen nego 1994, otišlo do gradskih vlasti, gdje je pisce dočekao dvanaesti zamjenik Nevena Tomića i... Kafana "Teatar", nadvijena nad Neretvu, postala je neplaniranim meeting pointom. Čekalo se uz zeljanicu na put za Blagaj, obilazak tamošnje tekije i ponovni pokušaj da Feral čita Sarajevo.

Kupe mirnih

Sve se, opet, dogodilo, samo je Feral izostao. Obišli su pisci i Blagaj i tekiju, pojeli ribu koja košta kao da je zlatna, suočili se sa žilavkom, i taman kada se iz jednog od ćoškova začulo tiho pjevanje Lijepi li su mostarski dućani..., sviran je zbor. U autobuse i za Mostar.

Ekskurzija Promociju biblioteke što je uređuje jedan od utemeljitelja Ferala Predrag Lucić više niko nije ni spominjao. Desio se, međutim, u vlaku dernek što ga vrijedi pamtiti. Otkrilo se tu koliko dobro pjeva Lucić, i šta sve zna (od ribarskih tužnih do bošnjačkih ratnih), da Matvejević koliko zna o jeziku toliko ne zna o muzici, da je srpskom piscu i jednom od najkonstantnijih Miloševićevih neprijatelja Vidosavu Stevanoviću rođak niko drugi do Predrag Živković Tozovac, da strancu niko ne objasni šta neke pjesme znače ljudima nesretnih sudbina, i da niko ne izgleda tužno kao Daco Džamonja kada, makar samo na sekundu, obori pogled i duhom ode tamo, u drugi svijet i drugu vremensku zonu... I kao po pravilu, zanimljivi je povratak trajao kraće nego dosadni odlazak.

Dan poslije, sve se opet vratilo u formu ozbiljnog. Pisci su sjedili u Holiday Innu, u Sarajevo su stigli Edgar Morin i Jean-Luc Godard, čiji je posljednji film, Oda ljubavi, prikazan prvog oktobra u kinu Obala Meeting Point. Prije projekcije, Godard je porazgovarao s publikom i svojim izgledom, glasom i prirodnom jednostavnošću pokazao ono što ovdašnji artisti na pojavnoj ravni valjda nikada neće shvatiti: vanjština sa unutarnjim svijetom umjetnika nema ama baš nikakve veze. Uostalom, oni što "izgledaju kao umjetnici" obično sav svoj potencijal i troše na image.

Evropski književni susreti završeni su u srijedu, trećeg oktobra. Sarajevo koje čita, vraća se u jednu knjižaru, čeka rijetke promocije vrijednih djela i... Bueb i njegovi nisu razočarali. I valja se moliti da bude i treće izdanje. Da će se okupiti oni što, kako Lucić reče, ne trguju knjigama, nego vjeruju u njih.

Arhiva Dani
226