d potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas pravo na svoju imovinu u Federaciji BiH ostvarilo je 79,28 posto osoba, u Republici Srpskoj svega 19,83 posto izbjeglica i raseljenih osoba uspjelo je vratiti svoje kuće i stanove, dok je to pravo u Distriktu Brčko ostvarilo 0,90 posto osoba.

Iz svojih prijeratnih domova u BiH tokom rata je pokrenuto oko 2.200.000 osoba, što je preko 50 posto od ukupnog broja stanovništva. Oko 1.200.000 Bosanaca i Hercegovaca je otišlo u inostranstvo, u više od 100 zemalja svijeta, a u BiH je preko milion raseljenih osoba. Danas, šest godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, skoro milion bh. građana živi u inostranstvu u oko 40 zemalja, a mogućnost da se vrate u svoje domove čeka i preko pola miliona ljudi u BiH. Iako su ovo zvanični podaci državnog ministarstva, istina je da niko precizno ne zna koliko je tačno bh. građana u BiH, a koliko rasuto širom svijeta, jer je posljednji popis stanovništva bio prije jedne decenije.

Ono što se pouzdano zna, bar prema podacima Federalnog ministarstva socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica, jeste da na području Federacije ima 283.898 raseljenih osoba, a prema informacijama Komesarijata za izbjeglice Republike Srpske, na njihovim se spiskovima nalazi 248.289 raseljenih osoba.

Aneks sedam Dejtonskog mirovnog sporazuma garantirao je svim raseljenim osobama povratak u njihove domove. Na osnovu ovog aneksa, u BiH je ukupno podneseno 185.000 zahtjeva za reviziju statusa za oko 555.700 raseljenih osoba, od čega je u Federaciji BiH 93.422 zahtjeva za oko 283.000, u RS-u 84.318 zahtjeva (oko 248.300 osoba) i u Distriktu Brčko 7.493 zahtjeva (oko 23.500 osoba). No, podatak sa početka teksta o broju ostvarenih povrataka najbolji je pokazatelj realizacije Aneksa sedam Dejtonskog sporazuma.

Je li sve bilo uzalud? Statistički podaci svih nadležnih, domaćih i stranih, institucija potvrđuju da je stopa povratka u Sarajevo veća nego u bilo kojem drugom dijelu zemlje.

U glavnom gradu BiH mjesečno se otkuca i uruči 500-600 rješenja o deložacijama!? "Dvjesto hiljada je poginulih, a preko milion izbjeglih. Ako ne bude države BiH, sve je to onda bilo uzalud, a države BiH nema bez povratka svih na svoje", kaže za Dane Almir Džuvo, ministar za stambenu politiku u Kantonu Sarajevo. U Sarajevu još uvijek oko 12.000 ljudi bespravno koristi tuđe stanove, a u postupku je još oko 10.000 neriješenih zahtjeva za povrat imovine.

"U Sarajevski kanton se u prvoj polovici ove godine vratilo 4.947 porodica, a, sa druge strane, iz Sarajevskog kantona otišlo je 488 porodica, i stalno je taj omjer jedan naprema deset. Kod nas se taj povratak obavlja provedbom imovinskih zakona, dakle oslobađanjem stanova i kuća, a povratak u RS uglavnom ide u rekonstruisane objekte, dok je povratak u oslobođenu imovinu minimalan i to je detalj koji je zanimljiv, jer je provedba imovinskih zakona u RS-u katastrofalna", priča ministrica za raseljena i izbjegla lica u Kantonu Sarajevo Besima Borić-Marić.

Dalje objašnjava: "Mi smo ukazali i OHR-u i našim ljudima da deložacije ovim tempom neće moći ići dalje jer se u Sarajevu plan povratka ostvario 49,9 posto za pola godine, a odlazak iz Sarajeva svega 8,8 posto. O čemu mi onda da pričamo? To je situacija koja će nas natjerati na poteze koji neće biti popularni." Izvor Dana iz OHR-a tvrdi: "Ovdašnje vlasti to ne čine zato što misle da to treba, nego pod pritiskom međunarodne zajednice." Nažalost, to je istina koje su svjesni svi u Federaciji, ali ona za sobom povlači pitanje zašto ta ista međunarodna zajednica ne pritišće istim intenzitetom i vlasti u RS-u?

Statistika OHR-a, odnosno UNHCR-a, poklapa se sa podacima o povracima koje imaju i nadležna ministarstva u Federaciji. Naš sugovornik iz OHR-a, koji nije želio zvanično govoriti o ovoj problematici, priznaje: "Povratak nikad nije pokrenut kao političko pitanje pred vlastima RS-a. Međunarodna zajednica je tek pred kraj Dodikovog mandata počela razgovarati o tome. Pravi pokazatelj povratka u RS jeste obim povratka u provinciju, odnosno dijelove RS-a koji nisu pod lupom međunarodne zajednice."

Tim prije što je, prema zajedničkim podacima svih međunarodnih organizacija, omjer riješenih zahtjeva u odnosu na broj podnesenih sljedeći: u Banjoj Luci devet posto, Bratuncu i Višegradu četiri, a u Foči i Srebrenici tek bijednih tri posto. "Zamjenici ministra za izbjeglice, ali i sam ministar u Vladi RS-a nekoliko puta su mi kazali da oni uopće nisu u stanju kontrolirati te općine", komentira sugovornik Dana, inače visoki dužnosnik OHR-a.

Ima kiše, nema para A upravo u tim općinama došlo je do najvećeg broja spontanih povrataka na kojima su "pale" i međunarodna zajednica i domaće vlasti, jer nisu pružile potporu ljudima koji pod svaku cijenu žele ostati na svojim zgarištima. I od prošle godine je postalo jasno da strane humanitarne organizacije gube korak sa rastućim brojem povratnika.

"Jedno vrijeme obnova je vršena iz političkih razloga, kao u srednjoj Bosni, kada su u najvećem broju popravljane kuće Hrvata koji su izbjegli u Hrvatsku. Niko nije vodio računa da li ima ljudi zainteresiranih za povratak, i te kuće su uglavnom i dalje prazne. No, to je otvorilo kapije povratka drugih prognanika koji su pohrlili na svoja zgarišta misleći da će međunarodna zajednica obnoviti i njihove kuće, ali novca je bilo sve manje", kaže diplomatski izvor blizak vrhu OHR-a. Posljedice ovakvih grešaka sada podnose uglavnom prognanici iz RS-a.

Zbog promašaja koje je napravila u proteklim godinama, međunarodna zajednica je zauzela stanovište da će osigurati donacije i pomoć povratnicima samo nakon što dođe do povratka. Povratak je otpočeo, no najavljena pomoć je izostala, što je rezultiralo velikim brojem improviziranih naselja, koja nisu imala izgleda da potraju. I u federalnom Ministarstvu socijalne politike, raseljenih i izbjeglih osoba tvrde: "Velika disproporcija između interesa za povratak i stvarnih mogućnosti u BiH kulminirala je krajem prošle i početkom ove godine, kada su se izbjeglički pokreti usmjerili prema mnogim područjima širom BiH. Nažalost, nije bilo dovoljno materijalne podrške, tako da danas na terenu, posebno u istočnoj BiH, imamo veliki broj povratnika koji su se vratili i čekaju pomoć. Procjena je da je takvih naselja više od 70, sa preko 2.000 povratnika."

Ministrica Borić-Marić o povracima u šatorska naselja kaže: "Ja sam u startu reagirala i rekla sam: Ljudi moji, dovest ćemo povratnike u situaciju da se pate i, na kraju, kad počnu padati kiše, shvate da nema novca i donatora." S druge strane, deložacije u svim kantonima Federacije, a pogotovo sarajevskom, obavljaju se svakodnevno i prognanici nemaju nikakvog izbora - osim onih koji su uspjeli srediti papire i otići u treće zemlje.

Hoće li prestati deložacije? Ministar Džuvo nastalu situaciju ovako objašnjava: "Ljudi smatraju da nije moralno da oni koji su štitili grad i državu u ratu treba da napuste stanove i dopuste nekome ko je uništavao grad da se vrati i uživa sva prava. S druge strane su zakoni. Neki dan sam u Skupštini rekao: Vi isti koji ste glasali za te zakone i provodili ih tri godine, tražite sad njihovu opstrukciju." U jednom internom dokumentu koji su službenici UNHCR-a krajem jula uputili OHR-ovom Odjelu za obnovu i povratak, navodi se sljedeće: "Na našim sastancima, ministar (Almir Džuvo, op. aut.) govorio je o dosezanju 'zida' i potrebi da se za raseljene osobe nađe rješenje, pokušavajući da opravda smanjenje broja deložacija u Sarajevu." U pismu se dalje objašnjava kako su sarajevske kantonalne vlasti od marta naovamo smanjile broj deložacija u Sarajevu pod izgovorom da ne "žele deložirati raseljene osobe i familije iz Srebrenice".

Upitan da li je zaista najavio smanjenje deložacija u Sarajevu, ministar Džuvo odgovara: "Ne na taj način. To je čisto pitanje tajminga. Ako iz 1998. imamo slučaj kao što je, recimo, žena rahmetli Džilde, ja jednostavno neću potpisati to rješenje. Naći ćemo nekog dvostrukog korisnika iz 2000. godine koji ima gdje preseliti. Znači, radi se samo o tajmingu, i to nije nesprovođenje zakona, kao što se odmah tumači."

Broj deložacija, prema podacima OHR-a, ipak se smanjio u nekim sarajevskim općinama. No, ministar Džuvo to ovako objašnjava: "To je normalno ako se ima u vidu broj stanovnika u pojedinim općinama: Novi Grad ima 130.000 ljudi, i ima 60 posto stambenog fonda Sarajeva, dok, recimo, Centar ima oko 30.000 stanovnika. Ako je, naprimjer, prošle godine bilo 1.000 deložacija u Novom Gradu, i isto toliko u Centru, u Centru je ostalo još 500 deložacija, a u Novom Gradu 5.000, i u tome je ta razlika. Dakle, radi se o količini stambenih jedinica u pojedinim općinama, a dinamika deložacija je ista."

On dalje kaže da njegovo ministarstvo u saradnji sa Ministarstvom za izbjegla i raseljena lica pronalazi rješenja za one koji se deložiraju i objašnjava: "Imamo zakon koji kaže da ako je neko prije rata bio podstanar, nema pravo ni na kakav smještaj, a izbjeglice imaju pravo na nužni ili alternativni smještaj ukoliko im to stoji u rješenju. Naše ministarstvo dužno je da obezbijedi alternativni smještaj, i ako ga nemamo, onda tu porodicu i ne deložiramo." A na pitanje kako misli od deložacija zaštititi najugroženije kategorije, porodice šehida i ratnih vojnih invalida, ministar odgovara: "Uz pomoć ostalih ministarstva koja se bave socijalnom problematikom."

No, šta ukoliko su kolektivni centri kojima raspolaže Ministarstvo socijalne politike puni, a Ministarstvo stambenih poslova nema praznih stanova u koje može smjestiti deložirane porodice? Znači li to da će u narednom periodu doći do obustave deložacija? Džuvo kratko kaže: "Kako imamo slobodnog prostora, tako ćemo raditi i deložacije. OHR i OSCE svakodnevno kontrolišu rad naših službi."

Kako je nestalo hiljade stanova? Smanjenje broja deložacija u Kantonu Sarajevo službenici međunarodne zajednice u BiH uvijek odbijaju navodeći kao kontraargument brojne slučajeve višestruke upotrebe. "Mi uopće i ne znamo koliko je takvih slučajeva", prvi put je otvoreno priznao službenik OHR-a. Uobičajeni šablon zloupotrebe bilo je preseljavanje izbjegličkih familija iz stanova koji nisu proglašeni napuštenim, ili za koje ne postoji zahtjev za povrat, u stanove koji trebaju biti vraćeni prijeratnim stanarima. U prilog tome da OHR ne može ući u trag ovim manipulacijama, koje su inače kažnjive zakonom, govori i činjenica da su njihove službe otkrile tek 22 takva slučaja. Najveći dio ovakvih slučajeva otkriven je pred izbore u novembru 2000.

Alarmiran ovim podacima, OHR je u julu tekuće godine domaćim vlastima uputio još jedan protest: "Ovakva dva slučaja zbila su se 1998/99. Većina ih je zabilježena u Novom Gradu u periodu između juna i septembra 2000. godine, i u Novom Sarajevu između septembra 2000. i januara 2001. Tokom ovog perioda šef općinskog odjeljenja stambene uprave bila je Razija Hamšić-Pašić, koja je u septembru 2000. iz Novog Grada premještena u Novo Sarajevo, gdje je ostala sve do marta 2001, kada je podnijela ostavku." U ovom dokumentu OHR navodi da nema dokaza da je ona odgovorna za ove malverzacije, ali sumnjaju da je kao šef morala znati za to.

U Ministarstvu za stambenu politiku navode da je u Kantonu Sarajevo oko tri i po hiljade napuštenih stanova. Revizija rješenja po kojima se oni koriste već je dva mjeseca u toku, no, po dosadašnjim rezultatima, uglavnom se zakonski koriste. Koliko je stanova u Sarajevu, koji čine 65 posto stambenog fonda u Federaciji, ostalo u ratu prazno a da nisu proglašeni napuštenim, također nije poznato. O takvim stanovima, naime, nema nikakvih pisanih tragova. "Mi možemo provjeriti ovo što postoji u evidenciji. Međutim, šta je bilo prije toga i šta je sa stanovima koji nisu proglašeni napuštenim, to niko ne zna. Ne znamo čak ni broj tih stanova koji nisu proglašeni napuštenim. Drugo, nama je ukinuto pravo kontrole stanova prije nešto malo više od pola godine. Ne možemo više ići na vrata i pitati ko je u kom stanu. To je ukinula Skupština Kantona na insistiranje OSCE-a i međunarodne zajednice, jer je to uznemiravanje stanara", veli Džuvo.

Povratak i uslovi Još jedan problem kada je u pitanju stambena politika jeste činjenica da je u Kantonu Sarajevo još uvijek oko 4.000 uništenih stanova koje treba renovirati a čiji prijeratni stanari i dalje žive u tuđim kućama. Upravo zbog toga Ministarstvo stambene politike je pokrenulo akciju: jedna firma - jedna kuća. Dosad se već javilo desetak firmi koje će, na osnovu spiskova ministarstva, same odlučivati koje kuće će popravljati.

Besima Borić-Marić: "Povratnici će se patiti"

"U Sarajevskom kantonu međunarodne organizacije su skroz zakazale. Na sastancima sa UNHCR-om nekoliko puta mi je rečeno da novac koji su oni davali nije išao na prave adrese. I sad je problem što još uvijek ima puno objekata koji su razrušeni, a nema sredstava u budžetu", kaže Džuvo.

Međunarodna zajednica je, kako su nam rekli u Kantonalnom ministarstvu socijalne politike izbjeglih i raseljenih lica, napravila plan za rekonstrukciju određenih objekata. "Federalno ministarstvo nešto radi, međutim, to nema nikakve koordinacije sa nama i ja se toga užasavam. To je jedan ogroman problem, jer svako kantonalno ministarstvo, a njih ima deset, napravilo je svoj plan povrataka. Federalno ministarstvo je napravilo plan povratka za cijelu FBiH koji se razlikuje od našeg. Mi smo se fokusirali na istočnu Bosnu jer odatle je najveći broj prognanika u Sarajevskom kantonu. Federalno ministarstvo nije ispravilo svoj plan", objašnjava ministrica Borić-Marić.

Osim nedostatka koordinacije između institucija koje su nadležne za pomoć i stvaranje uslova za povratak, ministrica Borić-Marić nabraja i ostale probleme vezane za povratak ljudi u RS: "Nije dovoljno čovjeka vratiti negdje, već mu obezbijediti i uslove za život. Rekonstrukcija je samo jedan segment, a treba mu obezbijediti zdravstvo, obrazovanje, zaposlenje i slično. I to ne u smislu stvaranja vanrednih uvjeta, nego jedne kompletne integracije u sredinu u kojoj se vrati. Ja sam ova pitanja otvarala načelnicima općina u RS-u u koje su ljudi vraćaju, a oni kažu: 'Mi nemamo sredstava'."

Zašto se u Sarajevu ne gradi? Prognanici u FBiH nerijetko su ogorčeni na svoju vlast koja ih uopće ne štiti, dok vlasti RS-a, smatraju, u svakom pogledu štite srpske prognanike olakšavajući im da se udome u RS-u: besplatnom dodjelom placeva, dodjelom građevinskog materijala, izgradnjom stanova

"Gradnja u Sarajevu je skupa, a ekonomska moć stanovništva je jako mala. Mali broj ljudi to može priuštiti, a najveći broj onih kojima stan zaista treba, ne može. Prvi dan na poslu sam se osvrnuo na rad Fonda i upitao: 'Ko to može 1.200 maraka mjesečno izdvajati za izgradnju stana?' Nije mi jasno kako gradnja u okviru Fonda može imati istu cijenu kvadratnog metra na Titovoj i u nekoj drugoj općini", kaže Džuvo.

Zavod za planiranje, Zavod za izgradnju, Ministarstvo za prostorno uređenje, Ministarstvo stambene politike sve ove institucije bi trebalo da učestvuju u izgradnji stanova u Kantonu Sarajevo. Džuvo kratko komentira: "U Sarajevu ima 16.000 bespravno izgrađenih stambenih objekata. Istovremeno, nema planske gradnje. Jednostavno, neka od tih institucija nije radila svoj posao."

Jedno od prava, osim prava na povratak, zagarantiranih Dejtonskim sporazumom, jeste i ono na izbor drugog mjesta stanovanja. Predstavnici vlasti u FBiH, upitani zašto prognanicima ne daju mogućnost da sami izaberu gdje da žive, odgovaraju da bi to značilo cementiranje etničkog čišćenja. Ali, činjenica je i da se veliki dio prognanika, nakon onoga što su preživjeli i godina koje su prošle, ne želi vratiti u RS. No, federalne vlasti im, onog časa kad se oslobodi njihova imovina u RS-u, ukidaju sva prava. Sarajevski kanton u ovoj godini je uložio preko tri miliona maraka u rekonstrukciju kuća u RS-u. Federacija mnogo više. Parama iz budžeta obnavlja se RS, odnosno kuće ljudima koji, sve i da se vrate, nemaju nikakvih uslova za život.

Ministrica Borić-Marić, svjesna ovih problema, odgovara: "Mi smo u svim našim aktivnostima željeli prepoznati ljude koji hoće da se vrate. Ima ljudi koji ne žele da se vrate, što je meni sasvim logično i normalno, jer čovjek ima pravo izbora. Zašto da mu ga bilo ko uskraćuje? O tome ćemo u narednom periodu povesti malo više računa. Na kraju krajeva, zašto takvim ljudima i ne pomoći? I opet dođemo do toga da počinju kiše a ljudi su i dalje u šatorima..."

Arhiva Dani
226