"Stanari 'JAT-ovog' ili 'Vakufskog' nebodera u sarajevskoj ulici Ferhadija 2 dobili su ovih dana iz Općine Centar pozive za potpisivanje ugovora o otkupu stana. Hiljade stanara u nacionaliziranim stanovima sa oduševljenjem je dočekalo ovu informaciju jer to znači da će i oni konačno moći otkupiti svoje stanove. Istovremeno, predstavnici Vakufske direkcije Islamske zajednice, nacionalnih i kulturnih društava te brojni nasljednici nekadašnjih vlasnika imovine koju je vlast bivše Jugoslavije oduzela, sa zaprepaštenjem i nevjericom su dočekali vijest kako definitivno ostaju bez stanova na koje polažu pravo."

Prethodne tri rečenice su izmišljene. Zapravo, Dani su zaista dobili informaciju kako su nosioci stanarskih prava na stanove u zgradi koja je vakufska imovina pozvani u Općinu Centar kako bi postali njeni vlasnici. Međutim, provjera informacije u općinskoj službi za otkup stanova pokazala je da se nije dogodilo ništa spektakularno niti nelegalno: ni oni, kao ni svi drugi koji koriste nacionaliziranu imovinu, (još uvijek) ne mogu postati njeni vlasnici.

Oteto - prokleto U pitanju je samo još jedan u nizu mogućih scenarija po kojem nekim ljudima u BiH (ne)će biti vraćeno ono što im je nekad oteto, a drugima (ne)će biti oteto ono što im je nekad dato. I stanari "Vakufskog" nebodera, i korisnici poslovnih prostora na Baščaršiji, i Vakufska direkcija Islamske zajednice, i "Napredak", i Pravoslavna crkva, i hiljade onih kojima je poslije Drugog svjetskog rata država uzela privatnu imovinu, i hiljade onih koji su tu imovinu koristili posljednjih pola vijeka, još uvijek čekaju. Čekaju da počne restitucija.

Ovaj rogobatni i nerazumljivi pojam znači vraćanje oduzete imovine ili plaćanje adekvatne novčane naknade za oduzetu imovinu. Povlači se po medijima još od 1990, kada su SDA, HDZ i SDS pridobijale simpatije glasača i vjerskih institucija obećanjem da će im vratiti sve što im je mračni komunistički režim oteo. Jedanaest godina kasnije nacionalne stranke su malo na vlasti, malo u opoziciji, malo u ilegali, ni glasačima ni vjerskim institucijama još niko ništa nije vratio, a država sa Alijansom na čelu još nema zakona o restituciji.

Za desetak dana, ekspertna grupa Ministarstva za civilne poslove BiH bi trebala završiti usaglašavanje okvirnog zakona o restituciji u BiH. Usvajanje ovog zakona u Parlamentu BiH, formalno bi omogućilo da i skupštine Federacije i Republike Srpske izglasaju svoje zakone o restituciji. Naime, zakon o restituciji je već prošao parlamentarnu raspravu u jednom domu federalnog parlamenta, ali nije usvojen na intervenciju Visokog predstavnika koji je tražio da se sačeka okvirni zakon o restituciji na nivou BiH. OHR, po svemu sudeći, više nije spreman da koči usvajanje zakona u entitetima. U Federaciji se to "mora desiti do kraja godine", kako tvrdi federalni ministar prostornog uređenja i okoliša Ramiz Mehmedagić (vidi okvir, op.a.). A dok ne bude "ono što biti mora", i dalje traje pravi medijski rat i bespoštedno vrijeđanje između onih koji traže nacionaliziranu imovinu i onih koji je sada koriste, uz beskrupulozno lobiranje i pritiske na sve koji se nešto pitaju i nešto odlučuju.

Neslaganje počinje već od toga što prvi zagovaraju naturalno, odnosno vraćanje imovine u izvornom obliku, dok se drugi nadaju finansijskoj restituciji, koja bi obavezala državu da isplati naknadu za oduzetu imovinu, a samu imovinu bi ostavila sadašnjim korisnicima. Kada se ide dalje u nijanse, jaz je sve dublji, ali prava suština njihovog sukoba je u tome što će, kakav god da bude zakon, restitucija oštetiti i jedne i druge.

Medijski je svakako najintrigantnija borba za stanove. U udruženju građana za zaštitu nosilaca stanarskih prava na nacionaliziranim i privatnim stanovima "Dom", smatraju da ih je država već oštetila jer je zakonom o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo ostavljeno da otkup nacionaliziranih stanova čeka rješenje zakona o restituciji.

Jedan za dvadeset, dvadeset na jednog Mladen Bevanda, predsjednik ovog udruženja, kaže kako je stanarsko pravo priznato kao imovinsko pravo Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. "Mi smatramo da se ne trebamo dijeliti po tome čije je vlasništvo nekada bio stan, nego je, po našem mišljenju, kriterij stanarsko pravo. Nacionalizirani stan nije samo imovina. To je ujedno i dom, mjesto gdje ljudi žive. Kad se uzme broj stanova, to je u Federaciji negdje oko 18.000 - to je 18.000 porodica, odnosno između 60 i 80 hiljada građana. Znači, sa jedne strane imate te građane, a sa druge su nasljednici bivših vlasnika te vjerske organizacije i institucije. Ako je jedan vlasnik imao 10 ili 20 stanova, to znači, da bi zadovoljili njega, vi ćete 20 porodica dovesti u neugodan položaj."

Bevanda kaže kako bi najpravednije bilo kada bi država omogućila svima da otkupe stanove, a pobrinula se i da bivši vlasnici dobiju pravednu kompenzaciju. "Šta je pravična nadoknada, to je do države da riješi. Mi nismo nikome ništa oteli, nego smo se igrom slučaja našli u stanovima u kojima živimo. Ljudi su mijenjali društvene stanove za nacionalizirane. Ljudima su rušene kuće i dobijali su nacionalizirane stanove. U bivšoj državi se računalo da je problem stanovanja riješen u momentu kada se dobije stanarsko pravo."

Stanari u nacionaliziranim stanovima smatraju kako će biti oštećeni i zbog činjenice da im se ne bi priznala ni silna ulaganja u stanove u kojima stanuju decenijama. Oni ističu kako je razlog sporosti u rješavanju pitanja restitucije i to što su državni organi izloženi pritisku od strane vjerskih organizacija i institucija koje imaju i političku i pravnu moć. "Vakufska direkcija, Islamska zajednica, Katolička crkva, Pravoslavna crkva, "Prosveta", "Napredak" i ostala društva vrše najveći pritisak. Sada je intencija da se iz kompletnog paketa izdvoje stanovi na koje oni polažu pravo. Nadležno Ministarstvo za prostorno uređenje je na sjednici Vlade donijelo amandman na Zakon o otkupu stanova kojim se dodatno štite stanovi koji su nekada bili u vlasništvu vakufa, legata, zadužbina i kulturnih institucija. Drugim riječima, donošenjem zakona o restituciji, ovi stanovi bi ostali van mogućnosti otkupa Mišljenje ekspertnog tima Vijeća Evrope je decidirano da oni nemaju nikakvo pravo da to urade."

Ipak, prema Bevandinim riječima, najjače se lobira za vakufske stanove. "Teza da vakuf ne može da promijeni vlasnika, nije ispravna. Vakuf ne može da promijeni vrijednost. Ako država nađe načina da to pravedno kompenzira, nije bitno da li je u pitanju stan ili nešto drugo." U Vakufskoj direkciji Islamske zajednice se, naravno, ne bi složili sa ovakvim tumačenjem jer je njihov, odranije poznat stav da se odbija svaka mogućnost da vakufski stanovi i poslovni prostori budu prodati njihovim sadašnjim korisnicima. Jedino na šta pristaju je potpuni povrat imovine ili, eventualno, preuzimanje prava na uzimanje zakupnine. Ukoliko bi, pak, bilo neke zamjene vakufa, prema tumačenju Vakufske direkcije, mora se ponuditi vrijednost koja je tri puta veća od vrijednosti vakufske imovine, uz prethodno izjašnjavanje unutar organa Islamske zajednice.

Korištenje do smrti Čovjek koji bi, da je kojim slučajem čuo predstavnika udruženja "Dom" kako izgovara "heretičke" riječi, svakako najoštrije reagirao, zove se Mustafa Vatrenjak. Predsjednik Udruženja vlasnika nacionalizirane i konfiskovane imovine, naime, ujedno je mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa.

"Restitucija je naturalni povrat imovine koja je od 1946. do 1958. godine oduzimana u jednom nedemokratskom režimu i na nedemokratski način od njenih vlasnika. Imovina je oduzimana a nije bilo nadoknade, što znači da ta nacionalizacija nije legalna po svjetskim normama o nacionalizaciji. Kako proces oduzimanja nije bio legalan, mi smo izvorni vlasnici ili njihovi nasljednici. Pošto je to imovina koja nije izgrađena društvenim, nego privatnim sredstvima, ona u procesu restitucije, ukoliko fizički, naturalno postoji, može samo biti vraćena vlasnicima."

Vatrenjak kaže kako bi ljude koje on predstavlja zadovoljili i neki drugi vidovi restitucije. "Ukoliko imovina ne postoji, treba se izvršiti kompenzacija, ali ne certifikatima, nego iz fonda društvene imovine, onog koji nije otkupljen. Treći vid koji dolazi u obzir je suvlasništvo i ono bi trebalo biti zastupljeno kod preduzeća koja su izgrađena na nacionalizovanoj imovini. To bi značilo da bi vlasnici te imovine dobili suvlasničke odnose u preduzeću. Ukoliko su sva tri vida iscrpljena, onda dolazi pravična novčana kompenzacija po tržišnim cijenama."

Odbijajući tumačenje da je stanarsko pravo vlasničko pravo, Udruženje vlasnika nacionalizovane i konfiskovane imovine predlaže da ljudi koji stanuju u nacionaliziranim stanovima ostaju zaštićeni stanari do svoje smrti. "To je izazvalo niz negativnih reakcija, ali niko nikome ne prejudicira taj čas. Njima bi se trebalo dozvoliti da otkupe stanove iz fonda društvenih neotkupljenih stanova i time bi njihovo pravo na bazi ulaganja u društveni fond bilo kompenzirano." "Jedini" problem je što država nema ni stanova kojima bi "kupila" sadašnje korisnike nacionalizirane imovine, ali ni para za obeštećenje bivših vlasnika.

Predstavnik nekadašnjih vlasnika imovine također smatra kako ulaganja u imovinu ne bi trebala biti sporna, jer su, po njegovom tumačenju, ona neznatna. "Kirije na nacionalizovanim stanovima su bile minimalne. Tada je za novoizgrađene stanove kirija bila 150 maraka, a za nacionalizovane stanove 30 maraka. Oni su džabe stanovali u centru. To njihovo ulaganje se može posmatrati kroz kirije koje nisu plaćali. Investiciona ulaganja je pravila država, a ne oni."

Razlika u stavovima između dvije skupine ljudi koji se spore oko iste imovine je naročito vidljiva kada se spomene broj problematičnih nacionalizovanih stanova. "Broj od 16.500 nacionalizovanih i privatnih stanova uzet je iz statistike SIV-a bivše Jugoslavije. Danas ima manje od 3.000 takvih stanova jer su mnogi ljudi došli u njihov posjed, neki su prodati ili otkupljeni ili srušeni. U Zenici ima samo jedan nacionalizovani stan, a najviše ih je u općinama Centar i Stari Grad te u Novom Sarajevu. Ukupan broj nacionalizovanih stanova u Federaciji je oko 2.500 i to je jednom rekao i gospodin Bičakčić, ali se ugrizao za jezik pa nije smio da to ponovi. Od toga je oko 1.150 vakufskih", kaže Vatrenjak.

Duhovna restitucija Na spominjanje pritiska koji u vezi sa svojom imovinom vrše vjerske institucije, Vatrenjak odgovara kako je Međureligijsko vijeće izjavilo da ne očekuje nikakav privilegirani status. "Kasnije je došlo do manipulacije od strane političkih stranaka. U kalkulaciji oko broja glasača vrlo je neinteresantan ovaj broj glasača koji stoji iza bivših vlasnika nacionalizirane imovine", kaže on, objašnjavajući kako udruženje vlasnika nacionalizovane imovine broji oko 600 članova u Sarajevu.

U konkurentskom udruženju "Dom" također spominju vijeće koje čine poglavari četiriju najvećih konfesija u BiH, ali u potpuno drugom kontekstu. "Međureligijsko vijeće bi se trebalo baviti duhovnim, a ne materijalnim stvarima, a oni se najviše bave time da im se vrati imovina koja je nekada oduzeta. Isto tako i nacionalna društva, koja idu ruku pod ruku sa jakim lobijima", kažu u "Domu", objašnjavajući kako je jedan od najjačih lobija onaj koji vodi brigu o jevrejskoj imovini. "Jevrejski lobi radi preko američkog Kongresa pošto je tamo najjači, jer je masa ljudi prije i poslije onog rata emigrirala u Ameriku i Izrael. Međutim, mi znamo da je dio jevrejske imovine kompenziran. Devetnaestog jula 1948. potpisan je sporazum o novčanim potraživanjima između FNRJ i SAD-a. Na osnovu sporazuma od 5. novembra 1964. između SAD-a i SFRJ, SAD su obeštetile imovinu građana jugoslavenskog porijekla, a SFRJ preuzela obavezu otplate kredita. Gro te imovine je kompenziran. Sada mali privrednici imaju problem jer je veliki dio Čaršije, skoro 45 odsto imovine, u vlasništvu Jevreja."

Upravo je Baščaršija, odnosno 900 poslovnih prostora koji se tamo nalaze, drugo najvažnije pitanje oko kojeg se spore bivši vlasnici i sadašnji korisnici nacionalizovane imovine. Pored Jevreja, za poslovne prostore koji su im nekad oduzeti zainteresirani su i u Islamskoj zajednici, a interesenata ima i među ostalim narodima i narodnostima koji žive ili su živjeli u Sarajevu. Naravno, najzainteresiraniji su oni koji u tim prostorima rade već decenijama, oni koji svojim zanatima i obrtom održavaju Baščaršiju u životu.

Za članove Udruženja samostalnih privrednika Stari Grad, koji su mahom sadašnji korisnici poslovnih prostora, rješenje je jednostavno: "Svi koji se nalaze u stanovima i poslovnim prostorima treba da postanu vlasnici tih objekata. Ne znamo šta bi se vraćalo bivšim vlasnicima osim zemlje na kojoj je izgrađen objekat, jer su svi objekti pretrpjeli velike promjene i ulaganja Kako ćete vi vratiti Alipašino Polje? Kako ćete Skenderiju vratiti vakufu? Čija je zemlja ispod cementare Kakanj? Ili Aluminijuma?"

Kakvo je mišljenje o njihovim stavovima u krugovima bliskim Vakufskoj direkciji, najbolje svjedoče riječi Mustafe Vatrenjaka: "Kada pogledate ove poslovne prostore u Saračima, svaki možete napraviti za 10.000 maraka, ali plac pored Begove džamije ne možete kupiti ni za 100.000 maraka. To je vrijednost, a ne ćeremit, drvo i staklo koje se u njega ugrađuje."

Privatizacija ili izbacivanje Međutim, privatnici sa Baščaršije smatraju kako bi im mogućnost da otkupe radnje u koje su ulagali i u kojima rade dala povoda da još više ulažu, zapošljavaju nove ljude i planiraju nove djelatnosti. "Mi to ne možemo jer ne znamo hoćemo li ostati u radnjama. Priču da ćemo ostati u radnjama i da će nam naplaćivati iste kirije, mogu pričati pticama na grani. Vidi se iz ovoga što je do sada privatizovano da se uopće ne poštuju uslovi tendera, pa imamo armije radnika koji štrajkuju jer ne primaju plaće. Ko je taj koji će zaustaviti one koji dobijaju nazad svoju imovinu da nas izbace? Moram reći da niko od nas nikada neće pristati na bilo šta drugo do privatizacije objekata. Ako toga ne bude, onda će doći do totalne građanske neposlušnosti i ne bi se plaćale ni kirije, ni porezi, ni ništa drugo, i sve radnje bi se zatvorile."

Sumorne najave "ukidanja" Baščaršije korisnici poslovnih prostora podvlače garancijama da "niko od 16 do 17 hiljada samostalnih privrednika u Kantonu Sarajevo sigurno neće izaći iz svog poslovnog prostora na jedan civilizacijski način".

Bilo kako bilo, sigurno i neminovno je da će, bez obzira kakav zakon država bude donijela, najdeblji kraj izvući - sudovi. Interesantno, ali sve zainteresirane strane u ovom nemogućem problemu, kao krajnje rješenje, najavljuju masovne sudske procese

Vakufska direkcija Islamske zajednice: "U slučaju da se ipak donese zakon koji ne bi zaštitio osnovna prava vakufa, mi kao oštećena strana bismo pokrenuli spor pred nadležnim Ustavnim sudom i međunarodnim sudovima, a svi argumenti su na našoj strani."

Samostalni privrednici: "Pred zakonom svi moramo biti isti, ne može niko biti povlašten. Ili je za sve naturalna ili je finansijska restitucija. Mi ćemo ući u masovan sudski proces u kojem će, debelo smo uvjereni, država izgubiti."

Vlasnici nacionalizovanih stanova: "Restitucija koja bi omogućila otkup stanova otvorila bi beskonačne procese na sudu između ranijih vlasnika kojima se vraćaju dijelovi zgrade i onih koji su otkupili stanove, pa time i suvlasničke dijelove u zgradi kao da su članovi familije."

Stanari u nacionalizovanim stanovima: "Mi ćemo, u najcrnjem scenariju, ako nam zakon o restituciji ne omogući otkup stanova u kojima živimo, zatrpati sudove tužbama i tužit ćemo državu za uzurpiranje zakonskog, stanarskog prava, koje je priznato kao imovinsko pravo i osnov je za povratak u sve urbane sredine."

A i jedni i drugi i treći i četvrti bi, posve sigurno, mogli stati iza upozorenja aktuelnoj vlasti jednog od sagovornika: "Ako našoj vladi to treba, onda će pored žena Srebrenice, penzionera, radnika, imati i nas, pa ćemo blokirati grad. Pa ćemo vidjeti kako će onda dobiti izbore, jer smo mi ti koji smo izglasali Alijansu..."

Okvirni zakon BiH o restituciji

Okvir za borbu

Programom rada Vijeća ministara za ovu godinu predviđeno je da Vijeće ministara pripremi okvirni zakon o restituciji u BiH. Na zakonu radi ekspertna grupa koju je u julu formiralo Ministarstvo za civilne poslove, a sačinjavaju je koordinator Sead Hodžić, Mustafa Begić ispred Vlade Federacije BiH i Duško Medić ispred Vlade RS. Ekspertna grupa je održala dva sastanka i predviđa se da bi nacrt zakona o restituciji mogao biti dovršen do sredine oktobra. Ovaj zakon će utvrditi osnovne principe restitucije u BiH, a razrada ovih principa i sva praktična pitanja bit će riješena entitetskim zakonima. Članovi radne grupe su postigli saglasnost oko nekoliko principa. Prvi je princip nediskriminacije, prema kojem u restituciji učestvuju sve pravne i fizičke osobe uključujući i vjerske zajednice, odnosno njihovi nasljednici ili pravni sljednici od kojih je različitim državnim mjerama oduzimana imovina. Drugi je princip zaštite "bona fide" ("u dobroj vjeri") sticalaca prava na oduzetoj imovini, koji će biti tom odredbom zaštićeni od naturalne restitucije. Složili su se i oko predmeta restitucije, a to su: poljoprivredno i šumsko zemljište, poslovni prostori, zgrade, stvari od umjetničke, kulturne, historijske vrijednosti i druge stvari od velike vrijednosti. Također u zakon će biti ugrađen i stav da su sva zemljišta i zgrade koje su potrebne za nastavak poslovanja preduzeća zaštićena od naturalne restitucije. Entiteti su obavezni da u svoje zakone ugrade sve ove principe i razrade ih u određenom roku. Kao vjerovatni datum početka restitucije će biti određen 1. januar 1945. godine.

Slovenačka ubistva

"Oni su vratili stanove ranijim vlasnicima, ali su korisnike zadržali kao podstanare i uspostavili odnos zakupa. Kažu da su tu napravili najveću grešku." Ovako je ministar Ramiz Mehmedagić opisao ono što je Sloveniji donio zakon o restituciji. Posljedica zakona su, prema podacima udruženja "Dom", četiri ubistva i razne vrste pritisaka radi stanova: pokušaj izbacivanja porodice nosioca stanarskog prava iz stana isti dan po smrti nosioca stanarskog prava; stalno ometanje stanara u njegovoj privatnosti u stanu; prodaja kompletnih zgrada skupa sa stanarima osobama koje imaju ozbiljan kriminalni dosje, a koje onda vrše torturu nad stanarima; nametanje kućnog reda koji limitira ulazak i izlazak iz zgrade/stana ili koji zabranjuje noćenje prijateljima u odsustvu ili čak prisustvu stanara; naplata usluga održavanja i čišćenja zajedničkih prostorija skuplje od same stanarine; radovi na zgradi ili u stanu bez saglasnosti stanara u najnepovoljnijim zimskim uvjetima; zabrana sušenja veša, skidanje TV antene sa krova ili zabrana otvaranja prozora na određenoj strani zgrade Slične stvari su se počele dešavati i u Bosni, ali sa korisnicima privatnih stanova, odnosno onih koji su nacionalizirani, pa denacionalizirani. "Imali smo nedavno slučaj da je vlasnik prodao stan skupa sa stanarom, a da je novi vlasnik skinuo krov sa zgrade i primorao stanare da isele, mada je kompletan stan propao."

Ramiz Mehmedagić, ministar prostornog uređenja i okoliša u Vladi Federacije

Nosioci stanarskih prava će zadržati stanove

DANI: Gospodine Mehmedagiću, šta su osnovni razlozi zbog kojih BiH i Federacija još uvijek nemaju zakon o restituciji? MEHMEDAGIĆ: Prvi problem je bio odrediti od kada restitucija, jer se u posljednjih 150 godina u BiH vlasništvo stiče okupacijom. Postavlja se pitanje da li su ratovi koji su vođeni na ovim prostorima motivirani okupacijom tuđe imovine. Zbog toga su mnogi rekli da je najpravednije postaviti 1918. godinu za početak jer je najveći dio imovine uzet u periodu od 1919. do 1929. godine kroz agrarne reforme ili davanja zemljišta. Na kraju, došlo se do zaključka da je 1945. godina ipak realnija zbog toga što imovina fizički postoji i postoje svježi tragovi njenog oduzimanja ili dodjeljivanja. Drugo pitanje je koji oblik restitucije odabrati s obzirom da je uzeta imovina u fizičkom obliku. Da li je moguće da se u fizičkom obliku i vrati? Pitanje je da li je ta imovina - uglavnom govorimo o poljoprivrednom i građevinskom zemljištu, o šumama i šumskom zemljištu, o objektima, o stambenom prostoru, o poslovnim prostorima - zadržala onakav oblik kakav je imala. Najčešće nije, jer se za 50 godina gradilo na izgrađenom, sjeklo se u šumi, šumilo se na goleti, popravljao se standard stanova. Međutim, kontra naturalnoj restituciji se postavlja mogućnost finansijske restitucije. Za finansijsku restituciju u BiH nema mogućnosti jer je država izašla iz rata i bukvalno je opustošena. Pobornici finansijske restitucije kažu da mi i ne moramo imati novac, ali možemo dati zajam. Iskustva na ovom prostoru sa zajmom su gorka, jer svako davanje papira u zadnjih 20 godina nije bilo ništa drugo nego prevara. Daleko logičnije, daleko jednostavnije i daleko sigurnije je da se uđe u naturalnu restituciju i da se izvrši povrat one imovine koja je uzeta, sve i svugdje gdje ta imovina postoji. A onda se pojavio problem da li naturalna restitucija u stambenom fondu, s obzirom da se stanarsko pravo praktično izjednačava skoro pa sa vlasništvom i smatra se imovinskim pravom. To je sad dovelo do pitanja šta je sa onim ljudima koji su takvu imovinu dobili po tzv. bona fide principu. Znači, nisu je oteli, nego su je na legalan način dobili i na legalan način je koristili. Oni imaju određena prava koja su korištenjem te imovine stekli i ona bi morala biti izjednačena sa stanarskim pravima svih drugih građana koji su po drugom odnosu stekli stanarsko pravo. Taj princip bona fide stečene imovine morao je biti ograničen i koristit će se samo na stambenoj imovini Znači, nosioci stanarskih prava koji su stekli stanarsko pravo legalnim putem će zadržati stan, a ranijem vlasniku će se umjesto naturalnog, izvršiti kompenzacija. Četvrto pitanje je ko su subjekti restitucije. To su država i raniji vlasnik ili njegov zakonom određeni nasljednik. Trećeg subjekta nema. Ovo namjerno govorim zato što sva zakonska rješenja koja se pojave moraju biti u skladu sa ovim principima. Na temelju tih principa mi smo radili i doveli ga do usvajanja. Mislim da zakon ima 56 članova i na taj zakon je došlo 96 amandmana. Ministarstvo je oko 30 amandmana prihvatilo i ugradilo, a kada smo zakon proceduralno očistili i doveli ga u fazu usvajanja, u tom je trenutku neko iz Ureda visokog predstavnika kazao da bi trebalo zaustaviti zakon zbog toga što bi trebalo te principe dogovoriti na državnom nivou. Zatim su došle predizborne aktivnosti i tada bi svaka norma u tom zakonu bila korištena za političku promociju stranaka i znali smo da to jednostavno nije moguće uraditi. Danas smo u situaciji da ekspertna grupa na nivou države već radi taj tekst krovnog zakona. Dogovorili smo se da bi bilo dobro da se, kad se tekst pojavi u proceduri u Parlamentu BiH, u isto vrijeme formira jedna radna međuentitetska grupa koja bi pripremila tekst zakona koji bi bio u skladu sa principima državnog zakona. Zakon mora biti donesen do kraja godine, računajući na sve poteškoće koje su mogu pojaviti u proceduri amandmanskog tipa, neslaganja, lobiranja. Mene je najviše strah neprincipijelnog lobiranja, zbog čega se ne može donijeti zakon o restituciji koji će svakome odgovarati. To je nemoguće, jer on definitivno polarizira društvo na dva dijela i, htjeli mi to ili ne, to su dvije različite socijalne grupe i normalno je da svaka iz ovih grupa vrši uticaj na poslanike da putem amandmana nađu rješenje koje njima više odgovara. Trudili smo se i mislim da smo uspjeli da ne radimo ni pod čijim pritiskom i uticajem, iako je bilo vrlo nekorektnih pritisaka i prijetnji. DANI: Kako će svoja prava ostvariti sadašnji korisnici nacionalizovane imovine? MEHMEDAGIĆ: U zakonu trećeg lica nema, postoji samo država i raniji vlasnik. Sadašnji korisnik je treće lice i o njegovom statusu će se raspravljati u procesu vraćanja imovine. Tu je bilo različitih tumačenja, pa su čak krivo tumačene određene odredbe koje su bile sadržane u zakonu. Osnovna odredba je bila da se ranijem vlasniku vraćaju nekretnine, a onda je u drugom stavu kazano da, u slučaju da sadašnji korisnik ima interes da zadrži tu imovinu, on može predložiti da se umjesto povrata imovine, ranijem vlasniku da naknada. Znači, dali smo mogućnost sadašnjem korisniku da se umiješa u postupak i da ponudi drugačije rješenje, odnosno poravnanje među dvjema strankama. Ukoliko raniji vlasnik to ne prihvata, odbija se prijedlog i ide se na primjenu osnovnog pravila. Ali iskustva drugih zemalja su pokazala da su vrlo često moguća poravnanja. Najbitnije je da se prvih šest mjeseci prije nego što se zakon počne primjenjivati, mora napraviti jedinstven registar podnosilaca zahtjeva kojima će se imovina vraćati. Poslije isteka tog roka nema podnošenja zahtjeva. DANI: Vi, znači, tvrdite da će BiH izbjeći slovenačko rješenje koje je omogućilo da vlasnici imovine rade sa tom imovinom i sa ljudima u toj imovini šta god hoće? MEHMEDAGIĆ: Ako ovaj princip bude pretočen u normu i bude ugrađen u krovni zakon, onda će se ranijim vlasnicima platiti, a sadašnjim korisnicima će se omogućiti nesmetano korištenje do kupovine takvog stana. To je princip koji je bolan za ranije vlasnike, ali definitivno rješava situaciju na način koji je ljudski i moralno je u ovom trenutku jedino moguć. U prvoj varijanti je bilo da će se, u tom slučaju, ranijim vlasnicima imovina nadoknaditi certifikatima. Ja mislim da je već sad svakome jasno da bi i to sada bilo nemoralno. Taj princip se polako napušta jer svako zna da bi to bila prevara. Postoji mogućnost da se to pitanje riješi, i to tako što bi država preuzela obavezu da ranijim vlasnicima umjesto naknade da stambeni prostor, drugi stan iste ili približne veličine. Prema mojoj evidenciji, koja nije kompletna, na području Federacije BiH imamo oko 7.500 stanova za koje nije podnesen zahtjev za povrat. To znači da postoji jedan solidan fond državne imovine. Ovi stanovi se sad koriste sa privremenim rješenjima do 4. jula 2002, ali na taj fond stanova treba računati kao na jednu od mogućnosti naknade ranijim vlasnicima umjesto povrata stanova. Druga situacija je da se tim ranijim vlasnicima nadoknadi vrijednost stana po njegovoj građevinskoj vrijednosti. Neću namjerno reći tržišnoj jer će tržište toliko oscilirati, i već oscilira, pa ne bi bilo korektno reći da je to tržišna vrijednost. Zna se koliko košta jedan kvadratni metar u izgradnji, oslobođen poreza i rente i svega ostalog. To je pravična naknada koju bi država morala izdvojiti i platiti ranijem vlasniku. Ima li država para da to plati? Nema. I sad se pojavljuje ona teza je li u ovom trenutku diskriminirajuće, je li potrebno ili nije, da se preostali dio od 82 hiljade stanova koji nisu prodati, proda za keš? Zašto država ne bi prodala te stanove za keš, formirala fond od 120 do 160 miliona maraka i, između ostalog, izmirila obavezu prema ranijim vlasnicima kešom po principu vrijednosti po pravičnoj naknadi. Ako nosilac stanarskog prava u stanu koji je nacionalizovan hoće da taj stan otkupi, iskoristit će sva prava koja mu zakon o prodaji stanova daje. Po toj računici, stan od 52 kvadrata, odnosno dvosoban stan, njega će koštati negdje oko 12 hiljada maraka. Hoće li tih 12 hiljada dati u certifikatima kao i ostali ili će ih platiti za 25 godina, koliko zakon daje mogućnost, gdje je mjesečna rata negdje oko 25 maraka, a pritom stiče vlasništvo nad stanom i dobiva stopostotnu vrijednost. Znači, 52 hiljade maraka, a dao je 12 hiljada na 25 godina. Pritom raniji vlasnik dobiva ovih 12 hiljada, ali dobiva i razliku do 50 hiljada, koju država inkasira. Prema tome, država pokriva sve beneficije sadašnjeg korisnika i to kešom ranijem vlasniku. Šta je tu nemoralno? Je li to dobro rješenje ili nije, to su pitanja koja treba otvoriti. Pitajmo nosioce stanarskih prava nacionalizovanih stanova je li im bolje slovenačko rješenje pa da ranijem vlasniku vratimo stan, a da on ostane u zakupnom odnosu sa ranijim vlasnikom i svakog mjeseca mu plaća 150 KM? Ako se postavi ovakvo pitanje i ako hoćemo ovako tražiti rješenje, onda ga moramo svi tražiti. Ne može samo jedan ministar ili jedna vlada ili jedno udruženje ili drugo udruženje, nego moramo otvoriti pitanje i kazati hoćemo li što bezbolniju restituciju. Ja imam običaj kazati: ne restituciju koja će jednako biti dobra za svakoga, nego jednako loša za svakoga. DANI: Iako bi država morala stajati iza certifikata, jer ih je ona i izdala, vlasnici stanova, pogotovo onih koji se smatraju vakufskom imovinom, odbijaju bilo kakvu mogućnost naknade u certifikatima. Kako ćete, u takvoj situaciji, riješiti pitanje vakufa? MEHMEDAGIĆ: Šta je problem vakufa i zadužbine? Problem je to što je ta imovina po svojoj prirodi van prometa. Onaj koji je to ostavio, dao je svima da služi kao opće dobro i da se plod te imovine koristi za konkretne stvari. Znači, valjalo bi biti toliko civiliziran da se dobročinstvo, bez obzira ko ga je učinio, ne pogazi. Ovako, dovodi se u pitanje koji je to motiv da bi budući dobročinitelji ostavili svoju imovinu ako će mu je neko zloupotrijebiti i iskoristiti u druge svrhe. Kada sam govorio sa gospodom iz OHR-a, rekao sam im: kad prodaju Nobelovu zakladu, ja ću biti spreman prodati vakufsku zakladu. Vakufske imovine u stambenom dijelu nema puno, ona je skoro neznatna i radi se, grubo, o nekih 200-300 stambenih jedinica. Znači, beznačajna brojka koja se može na sve načine drugačije riješiti a da pritom nosilac stanarskog prava ne bude oštećen. Ali, imovina mu se ne može prenijeti jer je van prometa. Ne znam koji bi to nosilac stanarskog prava, pogotovo ako je vjernik, prihvatio da tako nešto osvoji bez obzira na legalitet. Bilo nam je stalo zaštititi institut dobročinitelja, ne imovinu, nego institut, da se motiviraju svi drugi ljudi koji će ulagati. DANI: Kada spominjete tih 200-300 stanova, jesu li svi ti stanovi zaista vakufski, u smislu da je neko izgradio stan, uvakufio ga i ostavio kao opće dobro? MEHMEDAGIĆ: Nisu, i to su špekulacije u javnosti. Vrlo malo je čistih vakufa. U pravilu su to evladijet vakufi, a to je imovina u prometu i ona se ne bi ovim zakonom zaštitila. Znači, štitio bi se samo stan za koji postoji vakufnama provedena po šerijatskom propisu i založena, odnosno deponovana, gdje je vakif ostavio svoj stan da kirija koja se ubire korištenjem tog stana služi za opće dobro. Stanovi koje je Vakufska banka izgradila nemaju veze sa vakufom i ja uvijek govorim o čistom vakufu i nikad ne govorim o pojmu vakufski stan zato što ga je napravila Vakufska banka ili zato što je napravljen na vakufskom zemljištu ili slično... To nisu čisti vakufi i zaštita se ne odnosi na njih. Sud će, uostalom, presuditi, da ja ne prejudiciram, da li to što je neboder izrađen na vakufskom zemljištu ima određenu težinu u uspostavi suvlasničkog odnosa... DANI: Da razriješimo dilemu: u razgovoru s predstavnicima dvaju udruženja koja zastupaju interese ranijih vlasnika, odnosno sadašnjih stanara, barata se podacima u rasponu od 2.500 do 18.000 nacionaliziranih stanova koji će biti predmet restitucije? MEHMEDAGIĆ: Period od šest mjeseci ili godinu dana poslije donošenja zakona će jasno utvrditi koliki je taj broj. Procjene postoje i one su samo procjene, a svaka tvrdnja je vrlo opasna. Ima 18.000 stambenih jedinica na području Federacije, a koliko će biti zahtjeva, koliko je jevrejskih stanova, u koliko neće biti moguć povratak, koliko je među njima uništeno, to niko ne može gatati. DANI: Kakav je status tzv. jevrejskih stanova, koji su izdvojeni kao posebna kategorija? MEHMEDAGIĆ: Nije nesmotreno njihovo izdvajanje. Veliki broj stanova je oduzet u periodu od 1941. do 1945. godine nasilnim putem, gdje su cijele jevrejske porodice ubijene ili odvedene u logore i nije se nikad pojavio nasljednik. Onda je to kao imovina bez vlasnika prešlo državi. To je kategorija stanova o kojoj će se vjerovatno neko brinuti i neko će tražiti da se riješi. Druga kategorija jevrejskih stanova su oni koji su posebnim ugovorom između SRJ i SAD-a obeštećeni i ta kategorija stanova nema potraživanja. Treća kategorija je slična drugoj, a to su Jevreji koji su iselili u SAD, i mi imamo ugovore, ali ne znamo tačan broj, no sigurno će se opet u postupku pojaviti zainteresirana lica. Simptomatično je da mi nemamo velikog pritiska vlasnika tih kategorija za povrat stanova jer su svjesni da su oni na neki način obeštećeni za tu svoju imovinu i oni se ne pojavljuju. Četvrta kategorija jevrejskih stanova su oni koji su u poratnom periodu od 45 godina nacionalizovani kao i svi drugi. Tu kategoriju ne bih izdvajao kao jevrejsku, nego ona je jednostavno, kao i svaka druga. DANI: Spominjali ste pritisak na Vas i zakonodavce u postupku izrade zakona. Sa koje strane su dolazili najjači pritisci i kako Vi posmatrate stavove vjerskih zajednica i kulturnih društava koji u javnim istupima traže, na neki način, poseban status za svoju imovinu? MEHMEDAGIĆ: Ne treba niti jednog vlasnika u zakonu o restituciji ekskluzivno izdvajati, pa tako ni vjersku zajednicu. Postoje principi i oni važe jednako za sve vlasnike, i bilo kakvim ekskluzivitetom za bilo koga dovodi se u pitanje osnovni princip jednakosti pred zakonom. Niko neće imati povlašten položaj, bez obzira koliko vjerske zajednice vršile pritisak, a imaju mogućnost da taj pritisak vrše i vrše ga uglavnom medijski, pa i u direktnim razgovorima. Vakuf nema nikakve veze sa vjerskom zajednicom. Vakuf je institut koji je odvojen i koji treba posmatrati kao odvojen od vjerske zajednice. DANI: Ali u svim javnim istupima Islamska zajednica se direktno veže za vakuf? MEHMEDAGIĆ: Lijepo je to što neko brine da određena imovina ne propadne, odnosno da se koristi, ali nije lijepo da se imovina svojata. Vakuf je institut koji je oslobođen bilo kakvog titulara i ja ne bih ulazio u dalje rasprave. DANI: S obzirom da su za poslovne prostore, pogotovo one na Baščaršiji, životno zainteresirani njihovi sadašnji korisnici, kakvu vrstu kompromisa je moguće pronaći između njih i vlasnika? MEHMEDAGIĆ: Pošto je tu bilo najviše špekulacija, ali i prijetnji, mislim da to pitanje treba svesti u jedan normalan odnos. Prvo, nijedan prostor nije ekskluzivan da bi se na osnovu njega donio zakon. Zakonom se reguliše pitanje odnosa države i vlasnika poslovnih prostora na području cijele BiH. Sadašnji odnosi koji u povodu te imovine postoje se moraju poštovati. Osim toga, država je dužna da omogući slobodan i nesmetan rad i da proširuje time mogućnosti za nova zaposlenja i dužna je i u ovom zakonu to zaštititi. Ako bi zakon išao ovako kako je bio planiran, sadašnjim korisnicima bi dao legitimaciju da učestvuju u tom postupku i da zaštite svoja stečena prava.

Arhiva Dani
226