DANI: Gospodine Godard, prije svega Vas moram pitati šta u svijetu filma, u kojem važite za najvećeg živog reditelja danas, znači biti Jean-Luc Godard?

GODARD: Ne mislim da to išta znači. Mislim da je moje ime poznatije nego moji filmovi, a to često smeta filmovima. Negdje šezdesetih godina shvatio sam da sam postao ime, izvjesna marka. Pošto ime filmove prodaje i danas, ja sebi mogu dozvoliti da snimim film koji neće biti toliko gledan, ali koji će mi opet donijeti izvjesnu korist. Filmove snimam da bih zaradio za život i da bih se zabavio. Dobri filmovi imaju manje publike, ali više gledalaca. To je tako.

DANI: U svojim ranijim istupima jako ste kritizirali Hollywood. Šta je to što najviše zamjerate američkom filmu?

GODARD: Ne bih baš tako rekao. Kada je nastao novi talas, mi jesmo jako mnogo kritikovali određeni holivudski način razmišljanja, ali nismo bili baš protiv svega. Istovremeno je bilo mnogo autora, u to doba nepoznatih, koji su nam se mnogo dopadali, koji su radili u holivudskom sistemu, ali ih Amerika nije voljela. Mi smo ti koji smo doprinijeli da Hitchcock postane veliko ime. Mislim kako je danas taj i takav film nestao. Film Griffita ili Forda više ne postoji. Nije sve u Hollywoodu bilo loše. On je uvijek bio ono što su ljudi u njemu. Tamo je postojao jedan umjetnički kvalitet, koji traje i danas. Uvijek sam sanjao da snimim jednu muzičku komediju, ali to nisam uspio. Ono što treba cijeniti u Hollywoodu jesu producenti. Tačno je da su oni bili "pokvarenjaci" koji su izvlačili korist iz filmova, ali su u isto vrijeme i voljeli film. Danas nema producenata. U savremenom filmu ostala je samo riječ producent. Danas se pod tim smatraju advokati i finansijeri. A to nije to.

DANI: Zanimljivo je Vaše interesovanje za ove prostore tokom rata u Bosni, kada ste stalno pozivali na vojnu intervenciju. U tom periodu je nastao i film Mozart zauvijek. Odakle taj interes za ex-jugoslavenske prostore?

GODARD: Na to pitanje nije tako jednostavno odgovoriti. Prema onome što sam ja znao o ovim prostorima, radilo se o Evropi, o multilingvističkim prostorima. S obzirom da sam i ja dvostrukog porijekla, francuskog i švicarskog, jednostavno osjećam takvu vrstu problema. Osim toga, mrzim sve ono što je osvajanje, a divim se svemu onome što se brani. Jednom sam prilikom rekao da kada bi me se osvojilo, da bih otišao. Tu se ne radi samo o bivšoj Jugoslaviji već o čitavoj jednoj historiji koju loše poznajemo. Počinjemo da je učimo i shvatamo samo kad nešto krene naopako. To je kao bolest o kojoj niko ne govori dok ste dobro, ali kada se pojavi problem, počinjete obraćati pažnju i istraživati o njoj. Nažalost, ovdje je sve išlo loše i ja sam počeo da učim, da se interesujem, a istovremeno sam osjećao divljenje. Slično je bilo sa ratom u Španiji. Ja se tu nisam angažovao, jer čak ne znam ni držati pušku, ali sam znao da ipak mogu doprinijeti. Film Mozart zauvijek, odnosno onaj njegov dio koji se odnosi na Sarajevo, sniman je na bivšem imanju moga djeda. To je imanje napušteno, ali sam ja mislio kako je to jako dobar dekor. Tada su me kritikovali što ga nisam snimio ovdje. Evo, sad sam tu.

DANI: Moram Vas pitati da li se, s obzirom na to da ste rođeni u Francuskoj ali ste odrasli u Švicarskoj, osjećate kao Švicarac ili Francuz?

GODARD: Osjećam se i kao Švicarac i kao Francuz. Treba znati kako je Švicarska jedina zemlja koju Napoleon nije pokorio, već oslobodio. Na zastavi moga kantona u kojem živim u Švicarskoj nalaze se dvije riječi, što je, ako o tome razmislite, čudno, jer zastave obično ne sadržavaju riječi. Na zastavi stoji "sloboda" i "domovina". Ja bih rekao da je za mene domovina Švicarska, a sloboda Pariz.

DANI: Svojevremeno ste rekli da su za dobar film potrebni žena i pištolj. Mislite li tako i danas?

GODARD: To su legende. Tu izjavu je zapravo dao Lewis Fitz, a ja sam je samo citirao. Osim toga, u mojim filmovima zapravo nije odavno ni bilo žena i pištolja.

DANI: Kako gledate na holivudski remake filma Do posljednjeg daha?

GODARD: Nisam ga nikada gledao.

DANI: Malo se pojavljujete u javnosti. Da li Vam takav povučen način života odgovara?

GODARD: U neku ruku. Pošto se danas stvari ipak prodaju na osnovu imena, ja svoje ime još uvijek mogu prodati, doduše - malo manje skupo. Mogu si dozvoliti da uradim filmove koji će biti malo manje skupi ili viđeni, ali, kao što vidite, još uvijek imam novaca da platim sebi putovanje. Tu sam.

DANI: Bez namjere da se vraćamo na priču o Hollywoodu, zanima me zašto ste rekli da Amerika neće vidjeti Vaš film?

GODARD: Film je otkupljen i bit će prikazan u SAD-u. Ali Amerika neće vidjeti mene, jer ja tamo ne želim ići.

DANI: Da li ste imali priliku gledati film Danisa Tanovića Ničija zemlja?

GODARD: Namjerno sam u Parizu otišao da ga vidim, jer sam znao da će mi, čim sletim u Sarajevo, postaviti to pitanje. O kvaliteti filma ću vam odgovoriti ovako: da su mi to pitanje postavili negdje drugdje, odgovorio bih da ga nisam vidio kako bih izbjegao priču o njemu. Ja potpuno razumijem što se on dopao publici ovdje, međutim, da sam ja stanovnik ovoga grada a da sam pritom isto ovo što jesam u svijetu filma, mislim da mi se Ničija zemlja ne bi ni tada dopadala. Iskreno, bilo bi jako dobro kada bi se o njemu napravila duga i iskrena diskusija na TV-u, recimo, kao što smo mi to radili u ono doba novog talasa. Tada su diskusije trajale ne satima, već danima, i mi smo jedni druge ubjeđivali kako je jedan film dobar ili loš. Znalo se desiti da me tek nakon godinu ili dvije moje kolege ubijede da nisam imao pravo. Ako želite moje mišljenje kao kritičara, onda je, po meni, Ničija zemlja isuviše scenaristički film. Uostalom, on je na Cannesu za to i dobio nagradu. Smatram da, kada se isuviše prati scenarij, reditelj postaje zarobljen i ne razmišlja o filmu. Ne snima više ono što vidi, nego ono što je rečeno i odlučeno da treba da vidi.

DANI: Ovo je prvi put da ste na području ex Jugoslavije. Da li se mit o Sarajevu koji je za vrijeme rata kružio Evropom slaže sa onim što ste vidjeli ovdje?

GODARD: Ja od Sarajeva još uvijek nisam vidio ništa sem hotela. Međutim, tokom rata u Bosni Sarajevo mi je donijelo nešto, kao što je to svojevremeno uradio Vijetnam. Osjetio sam kako na neki način moram pomalo uzvratiti a da pritom ne napustim ono što radim cijeli život.

DANI: Vidite li u Francuskoj neke reditelje koji bi eventualno mogli francuskoj kinematografiji dati ono što joj je šezdesetih godina dao novi talas?

GODARD: Ima dobrih reditelja, ali su oni malo poznati. Što se pak novog talasa tiče, to je nemoguće. Taj pokret bio je kao impresionizam ili bečka muzika na kraju 19. vijeka. To je nešto što se ne može ponoviti.

Arhiva Dani
226