| |
Kada je Saudijska Arabija
25. septembra odlučila prekinuti diplomatske odnose sa Afganistanom,
prva američka reakcija je bila podržavanje odluke kojom se
stvara skoro potpuna međunarodna izolacija talibanskog režima.
No, nakon prvih takvih reakcija uslijedile su i mnogo suzdržanije,
u kojima je pod lupu stavljena činjenica da je saudijska kraljevina
već godinama bila jedna od tek tri zemlje (sa Pakistanom i
Arapskim Emiratima) koje su imale odnose sa ovakvim Afganistanom.
U fokus preispitivanja
američkih odnosa sa Saudijskom Arabijom odjednom je isplivalo
nešto što je godinama stajalo ispod površine američkih vojnih
baza i ogromnih zaliha nafte u ovoj zemlji, toliko dragocjenih
za Ameriku: činjenica da je saudijski kraljevski režim glavni
i najmoćniji izvoznik i sponzor širenja vehabijskog islama,
pod čijim su okriljem utočište našli i mnogobrojni teroristi,
koji u suštini i nemaju veze sa islamom. No, njihov izvoz
izdašno je finansirala kraljevska porodica iz vrlo pragmatičnih
razloga očuvanja sopstvenog režima: ako su ti ljudi spremni
da se bore protiv svega što je po njihovom sudu neislamsko,
onda je bolje da to čine vani; bolje u Čečeniji, Bosni, Afganistanu,
a sada i u Americi, nego kod kuće; bolje protiv drugih nego
protiv članova kraljevske familije, čiji se članovi puno bolje
snalaze u Guccijevim robnim kućama i razuzdanim party-bahanalijama
u Parizu nego sa Kur'anom u rukama. No, ne treba sumnjati
da dosadašnju dvostruku saudijsku igru Amerika više neće trpjeti:
sada se više ne radi o Handali i automobilu-bombi pored
stambene zgrade u Mostaru, već o Bin Ladenu i avionima
obrušenim na Manhattan i Pentagon.
Na ovom mjestu dolazimo
i do neminovne promjene koja će nastupiti u dosadašnjim odnosima
između Bosne i Hercegovine i Saudijske Arabije. No, s obzirom
na značaj koji je u tim odnosima imala i ima Amerika, preciznije
je reći u trouglu odnosa koji postoje između Bosne, Arabije
i Amerike.
Naime, poslijeratni odnos
Izetbegovićeve vlasti prema islamskim zemljama kretao
se unutar fiksno preciziranih koordinata koje su odredile
Sjedinjene Države. Za razliku od ratnog perioda, kada je Amerika
žmirila na više nego bratske isporuke oružja koje su Bošnjacima
stizale iz Irana, akcijom IFOR-a na Pogorelici Izetbegoviću
je stavljeno do znanja da se treba opredijeliti između američke
i iranske podrške. On je izbor napravio i od tada je prisustvo
Irana manje-više svedeno na iransku ambasadu i kulturni centar
u Sarajevu.
No, koliko god su Amerikanci
učinili da iskorijene iranski uticaj u Bosni, toliko su nastavili
žmiriti na jačanje saudijskog prisustva. Da je njegov jedini
cilj gradnja džamija i pomoć muslimanima, to apsolutno ne
bi bio problem, naročito ima li se u vidu kako su prošli i
džamije i muslimani u prethodnom ratu. Ali, saudijski emisari,
kroz velikodušno finansiranu mrežu organizacije islamske omladine,
sa dosta uspjeha dokazuju Bošnjacima da ono što su njihovi
preci stoljećima upražnjavali kao islam, to ustvari nije:
islam je ono čemu ih uče njihovi vehabijski učitelji i o čemu
sa sve više negodovanja govori i sve veći broj imama bosanske
Islamske zajednice, doduše ne i javno.
U maju prošle godine Zlatko
Lagumdžija, Zlatko Dizdarević i ja pozvani smo
da u Washingtonu brifujemo predstavnike svih dijelova američke
administracije o opširnoj temi, naslovljenoj sa "Bošnjačka
politička agenda". Prijatelju dobro upućenom u međunarodne
odnose sam prije puta rekao da ću izraziti moje čuđenje nezainteresovanošću
američkih predstavnika za ono što Saudijci rade u Bosni. Savjetovao
mi je da to ne činim "jer Amerikanci zbog vlastitih interesa
ne vole slušati primjedbe, ma koliko bile opravdane, na račun
saudijskog ponašanja". Poslušao sam ga utoliko što sam
svoje izlaganje počeo upravo njegovom citiranom rečenicom
i nastavio onim što sam prije susreta sa mojim dobro upućenim
prijateljem planirao.
Nekoliko mjeseci kasnije,
na Harvardu sam razgovarao sa Jamesom Woolsyjem, koji
je bio direktor CIA-e od 1993. do 1996. godine, i koji, naravno,
odlično poznaje situaciju u Bosni. Pitao sam ga kako je moguće
da je Amerika tako efikasno iskorijenila neželjeno iransko
prisustvo u Bosni, dok u potpunosti tolerira vrlo problematične
ciljeve vrlo jakog saudijskog angažmana. Složivši se sa mojom
ocjenom, odgovorio mi je veoma otvoreno, ali ne i iznenađujuće:
Amerika svoj odnos prema Saudijskoj Arabiji temelji prije
svega na strateškom značaju koji ona ima. Nije tajna da je
mislio na zalihe nafte i omogućavanje snažnog i presudnog
američkog vojnog prisustva kroz baze u ovoj zemlji na Bliskom
istoku, strateški još uvijek najznačajnijem dijelu planete.
Ako Saudijska Arabija ne
promijeni prirodu svog angažmana u Bosni, morat će ga mijenjati
Lagumdžija. Situacija u kojoj domaćin mora skrenuti pažnju
gostu da je njegovo gostoprimstvo zloupotrijebljeno, nije
prijatna ali je ponekad neizbježna. Štampanje letaka povodom
nedavnog otvaranja džamije u Bugojnu (koja je dobila ime saudijske
princeze El-Dževhere el-Ibrahim), u kojima se s ponosom
ističe da je to "jedan od malobrojnih gradova Bosne i
Hercegovine u kojem skoro da ne žive Hrvati, iako gravitira
područjima naseljenim njima", tek je posljednji u nizu
primjera kada "dara prevršuje mjeru". Učesnik jednog
nedavnog sastanka najviših čelnika Islamske zajednice mi je
pričao o bijesu koji reis Mustafa ef. Cerić nije mogao
sakriti kada mu je šef kabineta donio informaciju o jednoj
akciji Visokog saudijskog komiteta za pomoć, o kojoj Islamska
zajednica nije ni obaviještena. Pitanje je i koliko će još
oficijelno prvi među bošnjačkim muslimanima iz kratkovidnih
i ličnih interesa tolerirati ovakvo saudijsko ponašanje u
Bosni. Milost prebogatog saudijskog dvora prema Bošnjacima
je višestruko potvrđena i javna, ali je pitanje koliko još
sklonost čelnika pomenutog saudijskog komiteta u Bosni prema
maloljetnim Bošnjakinjama može ostati tajnom.
Krupne promjene u američkoj
spoljnoj politici nije uvijek najpametnije kopirati. No, slučaj
promjene američkog odnosa prema Saudijskoj Arabiji jeste.
|
|
