rotiv hašiša, talibani su se borili efikasno i ubjedljivo, ne ostavljajući prostor za sumnju da bi isto mogli učiniti i s opijumom. U dva kandaharska skladišta gomilali su stotine vreća hašiša konfiskovanog od uzgajivača i preprodavaca. Obični ljudi vele da su bili previše uplašeni da bi uzimali hašiš nakon što su ga talibani zabranili. "Kad me pretuku, ili potope u ledenu vodu, potpuno zaboravljam na hašiš", objašnjava Baht Mohammed, dućandžija koji je preprodavao hašiš i odrobijao tri mjeseca talibanskog pritvora.

Između 1992. i 1995. Afganistan je proizvodio konstantno između 2.200 i 2.400 metričkih tona opijuma godišnje, parirajući Burmi, najvećem svjetskom proizvođaču. A 1997. se, širenjem talibanskog teritorijalnog domena prema Kabulu i dalje na sjever, proizvodnja popela na rekordnih 2.800 metričkih tona. Prema podacima UNDCP-a, programa za nadzor droge UN-a, farmeri prime manje od jedan posto ukupnih profita stvorenih opijumskom trgovinom, sve skupa 2,5 posto ostaje u Afganistanu među preprodavcima, a pet posto se utroši u zemljama kroz koje heroin prolazi na putu ka Zapadu. Ostalo uzimaju dileri i rasparčavatelji u SAD-u i Evropi. Čak i tako, procjenjuje se da oko milion afganistanskih poljodjelaca zaradi oko sto miliona dolara godišnje uzgajanjem maka. Talibani, dakle, prikupe 20 miliona dolara poreza, i još više sa strane.

Ovisnici u komšiluku Talibani nisu samo proširili proizvodnu bazu opijuma, već su razgranali i mrežu trgovine i transporta. Nekoliko puta mjesečno, iz provincije Helmand, gdje se uzgaja polovina ukupne produkcije opijuma, kretali bi teško naoružani konvoji toyotinih terenaca: neki na jug, preko beludžistanskih pustinja, ka lukama na obali Pakistana, ili ka zapadnom Iranu, zaobilazeći Teheran na putu prema istoku Turske. Konvoji su išli i na sjeverozapad, prema Heratu i Turkmenistanu. Potom su počeli i letovi transportnih aviona iz Džalalabada i Kandahara, prema lukama u Zaljevu, primjerice Abu Dabiju i Sharjahu. Ruska mafija, koja je veze s Afganistanom uspostavila tokom sovjetske okupacije zemlje, koristila je svoju mrežu za prenos heroina preko srednje Azije, Rusije i Baltika u Evropu. I dok su se putevi droge umnožavali u svim pravcima, pedeset osam procenata konzumirano je u samom regionu.

Pakistan, koji 1979. nije imao registrovanih ovisnika o heroinu, 1986. ih je imao 650 hiljada, tri miliona 1992, a do 1999. oko pet miliona. U Iranu, teheranska vlada priznaje 1,2 miliona, mada se stvarni broj procjenjuje na barem tri miliona. Od osamdesetih godina, iranske snage bezbjednosti izgubile su 2.500 ljudi u pokušajima zaustavljanja konvoja droge iz Afganistana. Kada su zbog napetosti s talibanima, u septembru 1998, zapečatili granicu, Iranci su za nekoliko sedmica na granici zaplijenili pet tona heroina. Broj ovisnika raste i u Uzbekistanu, Tadžikistanu, Turkmenistanu i Kirgizistanu. Heroinski bum Afganistana sada pogađa politiku i ekonomiju cijelog regiona. Sakati društva, izvitoperuje ekonomije ionako krhkih država i stvara novu narkoelitu koja je u kontrastu s rastućim siromaštvom stanovništva.

Uz trgovinu drogom, tradicionalno afganistansko krijumčarenje preko Pakistana, a sada i zemalja Zaljeva, pod talibanima se proširilo i stvorilo ekonomski kaos za susjedne države. Nezakonita trgovina robom široke potrošnje, hranom i gorivom širom Afganistana sakati industriju, reducira državne prihode i rezultira periodičnim nestašicama hrane u svim susjednim državama, utječući na tamošnje privrede na način kakav nije nikad zabilježen u periodu džihada. Prihodi talibanske carine od krijumčarene robe kanališu se kroz Narodnu banku Afganistana, koja pokušava uspostaviti podružnice u svim središtima provincija. No, knjigovodstva koje bi pokazalo odakle novac dolazi i kamo ide, nema. Ovi "zvanični" prihodi nisu uračunati u ratni budžet, koji direktno prikuplja i troši mula Omar u Kandaharu, a dolazi od prihoda od droge, pomoći Saudijske Arabije i Pakistana, te ostalih donacija.

Dok rat vodi direktno mula Omar, sa svojim limenim seharama punim novca, koje drži pod krevetom, skoro pa nemoguće je praviti državni proračun, čak i kad bi ekspertiza bila dostupna kao što nije. U Ministarstvu finansija nema kvalificiranog ekonomiste, niti bankara. Ministar i njegovi zamjenici su mule sa završenom medresom, a vičnije birokrate nestali su u čistkama. Neki od mula-trgovaca pokušavaju ohrabriti industriju i strana ulaganja, ali takvi napori nemaju ozbiljnu podršku među rukovodstvom talibana. "Želimo razviti Afganistan kao modernu državu, a imamo ogromne resurse u mineralima, nafti i gasu, što bi strane ulagače trebalo zanimati. Prije nego što smo zauzeli jug, nijedna fabrika u zemlji nije radila. Sada smo obnovili rad u rudnicima i tkaonicama ćilima, uz pomoć pakistanskih i afganistanskih trgovaca. Doduše, malo ko u Kandaharskoj šuri je zainteresiran za privredne probleme, previše su uključeni u rat", veli Maulvi Ahmed Jan, ministar za rudarstvo i industriju, koji je napustio trgovinu ćilimima u Saudiji kako bi se pridružio talibanima.

Oni rade u rudniku... Kao podsticaj za investiranje strancima, naročito pakistanskim trgovcima, Ahmed Jan nudio je besplatno zemljište svakome ko izgradi novu tvornicu. Ali usljed kolapsa infrastrukture u zemlji, svaki investitor bi morao graditi vlastite ceste i obezbijediti struju i stambeni prostor. A u zemlji nije ostalo gotovo ništa od obrazovane klase, pa ni zanatlija. U nekoliko izbjegličkih talasa koji su pogodili gradove nakon 1992, svi obrazovani i obučeni profesionalci, čak i telefonski operateri, električari i mehaničari, otišli su. Većina talibanskih rukovodilaca u odjelima za finansije, ekonomiju i društveni sektor su mule-trgovci: poduzetnici, autoprevoznici i krijumčari koji suštinu državne izgradnje vide isključivo u širenju tržišta za krijumčarske i kamiondžijske poduhvate širom regiona. Takav je, recimo, mula Abdul Rashid, talibanski zapovjednik okrutnog lika iz Helmanda, koji vodi tamošnje rudnike mermera. U rudniku radi 500 ljudi s krampama, nijedan inžinjer rudarstva, nema opreme niti stručnjaka. Tako je Rashidova rudarska tehnika ograničena na komadanje (i oštećivanje) mermera dinamitom.

Glad talibana za stranim ulaganjima je najprije tažila konkurencija između dviju naftnih kompanija, argentinskog Bridasa i američkog Unocala, koje su se nadmetale za uticaj među talibanima ne bi li izgradile gasovod od Turkmenistana do Pakistana, preko južnog Afganistana. Cilj je bio pružiti izlaz za srednjoazijski gas, koji bi po svaku cijenu zaobišao Iran i održao sankcije SAD-a protiv teheranskog režima. Priča o gasovodu privukla je i šačicu sumnjivih biznismena sklonih riziku, među njima i pakistanske i afganistanske trgovce koji su sagradili mrežu benzinskih pumpi u Kandaharu i duž puta za Herat. Obećali su izgraditi i ceste. Jedna američka firma obezbijedila je talibanima mobilnu komunikacijsku mrežu između Kabula i Kandahara 1999. godine. No, mala je korist od svega toga bila za normalnu ekonomiju. Cilj je isključivo bilo poboljšanje krijumčarskog biznisa talibana i olakšavanje života trgovcima i prevoznicima.

Afganistan je ekonomska crna rupa koja emitira talase nesigurnosti i kaosa u regionu koji je ionako suočen sa višestrukom ekonomskom krizom. Ne postoje ni najosnovnija javna dobra, koja se inače mogu naći u većini nerazvijenih zemalja: nema tekuće vode, malo je struje, telefona, prohodnih cesta, a redovna opskrba energijom je rijetka. Česte su žestoke nestašice vode, hrane, stambenog prostora i ostalih temeljnih potreba. I ono čega ima, preskupo je da bi si narod to priuštio. Milioni položenih mina tokom rata stvorili su ogroman problem preseljavanja u gradovima i selima gdje su zemljoradnja i navodnjavanje zbog mina u zastoju. Od 1979. je poginulo 400.000 Afganistanaca, a još toliko povrijeđeno u eksplozijama mina. Po tri stotine ljudi mjesečno gine, ili je osakaćeno minama.

Mada su radnje u Kabulu pune švercovanih namirnica iz Irana i Pakistana, narod nema novca da ih kupi. Plaće one šačice afganistanskih kirurga koji nisu pobjegli iz Kabula se vrte u rangu od pet dolara mjesečno, i da nije dodatka koji daje Međunarodni komitet Crvenog križa, ne bi preživjeli. Prosječne plaće su od dolar do tri mjesečno. Posljedica: veliki postotak urbane populacije opstaje potpuno oviseći o pomoći agencija UN-a. Polovina od 1,2 miliona stanovnika Kabula prima neku vrst pomoći u hrani od humanitarnih organizacija sa Zapada. To UN dovodi u nedoumicu da li takva humanitarna pomoć samo održava rat, jer zapovjednicima svih frakcija daje izgovor kojim se izvlače od odgovornosti za civilno stanovništvo. Talibani konstantno naglašavaju da će se Allah pobrinuti za civilno stanovništvo. Jasno je da talibani nisu uzrokovali ekonomsko razaranje zemlje, već su ga naslijedili iz građanskog rata vođenog nakon 1992. Ali nijedna frakcija, pa ni oni, nije pažnju obraćala na potrebe civilnog stanovništva. Zapovjednici se ni izdaleka ne zanimaju za planiranje obnove zemlje. Crna rupa se širi i raste, usisavajući sve više ljudi.

Cijena pogrešnih procjena Krajem juna 1998, u ministarstvima finansija i vanjskih poslova Pakistana vladao je kaos. Viši dužnosnici trčkarali su okolo s aktovkama nabreklim od dosjea koje je trebalo potpisati. Isticala je fiskalna godina, svako je ministarstvo pokušavalo potrošiti tekuće fondove i obezbijediti veće za narednu godinu. Par sedmica prije, Pakistan je isprobao šest nuklearnih bombi kao odgovor Indiji, a obje zemlje su dobile kaznene sankcije od Zapada, što je stvorilo veliku monetarnu krizu i pogoršalo recesiju koja je privredu gušila od 1996. Pa ipak je Ministarstvo finansija 28. juna odobrilo 300 miliona rupija, oko šest miliona dolara, u plaćama: za administraciju talibana u Kabulu! Plaće za vladare Afganistana u narednih pola godine. Ministarstvo vanjskih poslova je ovu stavku trebalo sakriti u sopstvenom budžetu, i po drugim ministarstvima, od budnih očiju međunarodnih donatora koji su zahtijevali masovne rezove u potrošnji vlade, ne bi li spasili ekonomiju pogođenu krizom.

U godini koja je prethodila, Pakistan je talibanima pružio 30 miliona dolara pomoći: 600.000 tona pšenice, dizela, nafte i kerozina, dijelom finansirano saudijskim novcima, oružje i municiju, avio-bombe, održavanje i rezervne dijelove za vojnu opremu sovjetskog porijekla poput tenkova i teške artiljerije, popravku i održavanje talibanskih zračnih snaga i aerodroma, cestogradnju, elektromrežu oko Kandahara, i plaće. Zvanično, Pakistan nije podržavao talibane... Taj dotok pomoći je ostavština prošlosti. Pakistanska obavještajna služba ISI je tokom osamdesetih baratala milijardama dolara koje su Zapad i arapske zemlje slale kao pomoć mudžahedinima. Dio novca je uz pomoć CIA-e usmjeravan i u ekspanziju službe, koja je postala oči i uši predsjednika Zie Ul-Haka. Hladni rat je te izvore finansija okončao. Smanjene efektive ISI je skoncentrirala na rat iscrpljivanja ustanika u Kašmiru, protiv Indije, i izgubila dotadašnju čvrstu kontrolu nad politikom prema Afganistanu.

U svom drugom mandatu, od 1993. do 1996, premijerka Benazir Buto bila je sumnjičava spram ISI-a, koji je 1990. intrigama pridonio njenom padu, što se odrazilo i na podršku talibanima, koju je preuzeo umirovljeni ministar unutrašnjih poslova general Nasirullah Babar kako bi oslobodio politiku prema Afganistanu od uticaja ISI-a. Obavještajci su u to vrijeme bili sumnjičavi spram moći talibana, te i dalje podržavali starog favorita Gulbuddina Hikmetjara. Pomoć nije izostala, ovaj put finansirana bez tajnih fondova, direktno kroz ministarstva. Nakon što su talibani zauzeli Herat 1995, pakistansko prisustvo se dalje pojačalo. No, usprkos svim nastojanjima da se talibani stave pod kontrolu, i pruženoj podršci, talibani nisu bili ničije marionete, odoljeli su svim pokušajima Islamabada da cima njihove žice. Kroz čitavu povijest Afganistana niko izvana nije bio u stanju manipulirati Afganistancima, što su Britanci i Sovjeti naučili na vlastitu štetu. Pakistan nije izvukao pouke iz povijesti, živeći i dalje u prošlosti, u kojoj je preko CIA-e i saudijskog novca imao moć dominacije nad tokom džihada.

"Allah će se pobrinuti za civilno stanovništvo"

Povrh svega, ekonomske, društvene i političke veze talibana s Paštunima naseljenim pograničjem Pakistana bile su nemjerljive, prekaljene kroz dvije decenije rata i izbjegličkog života u Pakistanu. Talibani su u Pakistanu rođeni u izbjegličkim logorima, naučeni u tamošnjim medresama, borbeno umijeće stekli uz mudžahedinske skupine bazirane tamo. Porodice su im imale pakistanske lične karte.

Te duboke veze iskristalizirale su se u periodu kad je sama pakistanska struktura moći bila u opadanju i fragmentirana. Talibanima je ta izdijeljenost pogodovala, jer nisu bili pod nadzorom jednog jedinog pakistanskog lobija kakav je nekad bio ISI. Za razliku od mudžahedina u osamdesetim, talibani su imali pristup širem spektru uticajnih lobija i skupina u Pakistanu nego većina Pakistanaca. To im je omogućilo da lobije okreću jedne protiv drugih i dalje šire svoj uticaj u Pakistanu. Kako su talibani rasli, sve se teže razaznavalo ko je koga usmjeravao. Pakistan je umjesto gospodarom talibana postajao njihova žrtva.

Bez granice Svojevremeno je Ul-Hakov režim vidio u džihadu protiv Sovjeta rješenje problema teritorijalnih sporova s Afganistanom, preko instaliranja podatnog propakistanskog režima Paštuna - mudžahedina u Kabulu. Vojni stratezi tvrdili su da će tako Pakistan dobiti "stratešku dubinu" u odnosu na Indiju. Pored toga, u devedesetim je Afganistan postao zanimljiv kao moguća baza za kašmirske ustanike. Između 1992. i 1993, pod pritiskom Indije, SAD su zbog podrške Kašmiru bile na rubu da Pakistan žigošu kao državu koja podržava terorizam. Tako su skupine ustanika prebačene u Afganistan, uz danak Džalalabadskoj šuri, i kasnije talibanima. Baze kašmirskih boraca u Khostu sponzorirao je od 1996. i Osama bin Laden. Talibani su vješto manipulirali tom pakistanskom potrebom, znajući da im Pakistan ne može odbiti ništa dokle god pružaju utočište militantima iz Kašmira i Pakistana. "Podržavamo džihad u Kašmiru. Tačno je i da se neki Afganistanci bore protiv indijskih okupacionih snaga u Kašmiru. Ali ti Afganistanci sami su otišli tamo", tvrdio je mula Omar 1998.

Vojska se nadala da će talibani priznati spornu granicu na Durandovoj liniji, koju su povukli Britanci, a nijedan raniji afganistanski režim nije je priznao. Nadali su se i da će talibani suzbiti paštunski nacionalizam, te pružiti ventil za pakistanske islamske radikalce, sprečavajući fundamentalističko bujanje kod kuće. Zapravo se desilo obrnuto. Talibani su odbili priznati Durandovu liniju, zadržali teritorijalne pretenzije, širili paštunski nacionalizam usprkos islamskom karakteru i počeli uticati na pakistanske Paštune. Još gore, pružili su utočište i podršku sunitskim ekstremistima iz Pakistana koji su ubijali tamošnje šiije, tražili proglašenje sunitske države u Pakistanu, zagovarali svrgavanje vladajuće elite islamskom revolucijom. "Trijumf talibana bukvalno je eliminirao granicu između Pakistana i Afganistana. Na obje strane paštunska plemena klize prema fundamentalizmu, i sve više se upliću u trgovanje drogom. Dobijaju autonomiju, već se na tlu Pakistana javljaju mali fundamentalistički plemenski emirati. Apsorpcija Afganistana će potcrtati centrifugalne tendencije u samom Pakistanu", predviđao je 1997. analitičar Olivier Roy.

Zapravo, na pomolu je bila "talibanizacija" Pakistana. Talibani nisu Pakistanu pružili stratešku dubinu, no zato je Pakistan pružao stratešku dubinu za talibane.

San fanatika Dok je Pakistan zagovarao politiku talibana u raljama raširene međunarodne kritike, vlada je sve manje uviđala koliki je gubitak za zemlju ta podrška predstavljala. Najrazornija manifestacija postao je šverc između dvije zemlje. Sve zahvaćene zemlje su na gubitku: srednja Azija, Iran, Perzijski zaljev, ali napose Pakistan, čija je lokalna industrija desetkovana krijumčarenjem inozemne robe široke potrošnje. Ono što se eufemistično naziva Afganistanska tranzitna trgovina (ATT) postalo je najveći švercerski reket na svijetu i upetljalo talibane, pakistanske švercere, prevoznike, trgovce drogom, birokrate, političare, policiju i vojne oficire. Ova trgovina ostaje zvanično glavni izvor prihoda talibana, potkopavajući privredu susjednih država. Karakteristična lokacija je granični prelaz između Chamana i beludžistanske provincije: ponekad ga pređe po 300 kamiona.

Kamiondžije, pakistanski carinici i talibani miješaju se u opuštenom, jaranskom maniru, ispijajući bezbrojne šolje čaja, oko dugih kolona. Kao da svako svakog zna. Mnogi mercedesi i bedfordi su ukradeni i imaju lažne tablice. Robu voze bez ikakvih naloga, prelazeći i po šest međunarodnih granica s lažnim vozačkim dozvolama, čak i bez pasoša. Tovar može biti sve, od japanskih kamkordera do engleskog veša i Earl Grey čaja, od kineske svile do američkih računarskih komponenti, od afganistanskog heroina do pakistanske pšenice i šećera, od istočnoevropskih kalašnjikova do iranske nafte, i niko ne plaća carine ni porez na promet.

General Zia je poput mogulskog imperatora sanjao o "obnovi sunitskog muslimanskog prostora između nevjerničkog 'Hindustana', 'heretičkog' Irana i 'hrišćanske' Rusije". Vjerovao je da će se poruka afganistanskih mudžahedina proširiti srednjom Azijom, oživjeti islam i stvoriti novi islamski blok država pod vodstvom Pakistana. Ono što mu nikad nije palo na pamet, bilo je šta će njegova ostavština učiniti Pakistanu.

Kraj

(Priredili: Emir Suljagić i Irham Čečo)

Arhiva Dani
226