vogodišnji Sarajevo Film Festival, sedmi po redu, otvoren je projekcijom filma Danisa Tanovića Ničija zemlja. Uz njegovu pomoć, za manje od dva sata, riješili smo "enigmu" koja nas je mučila godinama. Naime, konačno nam je postalo jasno da ono što je nedostajalo ovom festivalu, a samim tim i Bosni i Hercegovini, jeste - domaći film. Zlobnici će reći da se Tanovićev film ne može i ne smije svrstati u tu kategoriju, jer na odjavnoj špici čitali smo imena inozemnih producentskih kuća. Ipak, pravila koja važe za filmske distributere i sve one koji od filma žive, ne vrijede za filmsku publiku.

Bez dvoumljenja, sarajevska publika je ovaj film "potpisala" kao - naš. Gromoglasnim aplauzom, na sarajevskom "Metalcu", nakon odgledanog filma, "sklopljen je dugoročni ugovor" između njih i Danisa Tanovića.

Bosanski western Ničija zemlja je jednostavan i upečatljiv film. Priča je to o dva mladića, dva vojnika (Branko Đurić i Rene Bitorajac) sa zaraćenih strana, koji se u datom trenutku sretnu u napuštenom rovu smještenom na "ničijoj zemlji", između "dvije vatre". Kako bi izbjegao stvaranje "već viđenog" zapleta, Tanović vješto koristi i treći lik - ranjenog bosanskog vojnika (Filip Šovagović) što nepomičan leži na odskočnoj mini. Njegovo prisustvo sprečava da film zadobije karakteristike "lirski" obojenog antiratnog filma. On nije samo u film vješto uklopljena lekcija iz rediteljske lektire, a koja govori o načinu stvaranja napetosti, već i crnohumorni komentar moguće budućnosti.

U namjeri da učini vidljivom, ali i nadasve jasnom, svoju nepretencioznu tezu o "apsurdnosti rata", Tanović se odlučuje za svjesno bavljenje "opštim mjestima". Namjerno ih potcrtavajući, te dovodeći do "banalnog", on do kraja ostaje vjeran svojoj, dobro zamišljenoj, dramaturškoj konstrukciji. Gotovo teatarskom logikom gradi svoju priču, ne dopuštajući joj pritom da ostane "statična", iliti nezanimljiva.

Iako Ničija zemlja žanrovski pripada onome što nazivamo ratnim filmom, u Tanovićevom rediteljskom rukopisu prepoznajemo i "slova" naučena gledanjem i proučavanjem western filma. Naime, u filmskoj priči Danisa Tanovića moguće je prepoznati zanimljivo parodiranje oba pomenuta žanra. Izbjegavajući pravljenje filma o "zaraćenim stranama", reditelj u prvi plan izvodi dva junaka; logikom western filma dovodi ih do neizbježnog odnosa - dvoboja. Dopušta nam da rat posmatramo pod svojevrsnom filmskom lupom, ali svoje parodiranje nastavlja i dalje. Svoje likove ne boji crno-bijelo, te i time narušava "zakonitosti" western filma; u "dvoboj" nas uvodi bez želje da nam ostavi mogućnost biranja strana. Iako znamo kojim vojskama pripadaju njegovi junaci, on im ostavlja tek nadimke. To nije ništa drugo do još jedan način da se bar djelimično "okrzne" teza o "apsurdu rata".

Scenaristički vješto, ali prije svega duhovito, reditelj "produžava dvoboj" i iznova se poigrava pravilima naučenim iz dvoboja western junaka. Svojim likovima oduzima "pravo" da sukob riješe oružjem, a time i mogućnost da olako okončaju svoju dramu. Iz scene u scenu Tanović pred njih stavlja nove prepreke, mogućnost "beskonačnog dvoboja" dopušta naziranje apsurda, a uvođenje trećeg lika (vojnika koji leži na odskočnoj mini), u potpunosti oduzima vjeru u sopstvenu sposobnost rješavanja konflikta.

Tim jednostavnim i duhovitim scenarističkim postupkom izbrisao je Danis Tanović iz svog "westerna" svemogućeg junaka; njegovu "brzinu potezanja pištolja" zamijenio je sporošću napetog iščekivanja, a umjesto njegove "besmrtnosti" poslužio se kružnom dramaturgijom.

Svojom ulogom u filmu Ničija zemlja pažnju je uveliko privukao mladi hrvatski glumac Rene Bitorajac. Tumačeći lik srpskog vojnika, uplašenog i naivnog mladića, uspio je, vođen vještom rukom reditelja, iznaći precizna i zanimljiva glumačka sredstva. U njegovoj igri nema bespotrebnog nametanja, pretjerivanja, tek prava mjera i istančano umijeće stečeno pravilnim promišljanjem o liku, a ne iskustvom. Suzdržanost u pokretu, te uvjerljiva gestikulacija i govor, učinili su da svoju igru izjednači sa rediteljskom namjerom o "tihom dvoboju".

Ipak, treba napomenuti, ostaje i činjenica da je ovaj lik, kada je u pitanju scenaristički rad Danisa Tanovića, i ponajbolje ispisana filmska rola - duhovita, precizna, bez suvišnih replika i sa jasnoćom koja je dopustila uspješno prenošenje na platno.

Ležanje na ulozi Kao njegov partner, u igri i u "dvoboju", pojavljuje se sarajevsko-ljubljanski glumac Branko Đurić. Čovjek prema kome naša publika ima neskrivene simpatije, te u čijoj igri se prije svega prepoznaje nehinjeni šarm i lakoća igranja. Ulogu koja mu je povjerena on je naprosto prilagodio sebi, što možda i nije nedozvoljeno, pa time i olakšao svoj glumački zadatak.

Pored Renea Bitorajca i Branka Đurića, svoje mjesto u filmu Ničija zemlja pronašao je i talentovani Filip Šovagović. Tumačeći lik ranjenog vojnika, onog koji gotovo sve vrijeme leži na odskočnoj mini, on ostaje glumac o čijoj ulozi je, treba biti iskren, i najteže pisati. Pripala mu je, možda i nezahvalna, uloga svojevrsnog "statiste sa zadatkom", ali opet zahtjevna i neizbježna uloga, sa stanovišta scenarija i ideje koju je reditelj imao namjeru prikazati. I u to "malo" ostavljenog mu prostora, uspio je Filip Šovagović pokazati svoje glumačko znanje i iskustvo. U svakom slučaju, baš kao što je primijetila i sarajevska publika na projekciji filma, ova uloga mu zaista "leži".

Koliko mi je poznato iz prelistavanja inozemnih filmskih časopisa, najviše zamjerki filmski kritičari su pokazali naspram likova koje u Ničijoj zemlji tumače Simon Callow i Katrin Cartlidge. Upravo pišući o njima, mnogi, sa više ili manje dobrih argumenata, prebacuju mladom reditelju "nepotrebno bavljenje opštim mjestima", te "plošno iscrtavanje likova". Katrin Cartlidge, koja tumači lik mlade engleske novinarke, po njihovim riječima, prikazana je isuviše naivno, bez želje da joj se da "dubina". Ona je tek "dobro iskorištena" funkcija koja je Danisu Tanoviću poslužila da bi se svijetu dala "lekcija iz morala", "ismijala uspavana Evropa željna spektakla".

Vjerovatno u ovim tvrdnjama i ima istine, ali je istovremeno nemoguće oteti se utisku da bi izbacivanje ovog lika iz scenarija, znatno narušilo vještu i opravdanu rediteljsku konstrukciju. Tanović i tim likom pokazuje da nije imao namjeru praviti "istinitu ratnu priču", već upravo poigravati se sa opštim mjestima, ubacujući pritom, vješto ili ne, svoje komentare. Tako ni ovaj lik ne vodi do kraja konsekventno, ne vodeći uvijek računa o ispravnosti motivacije. Nakon početne karakterizacije ovog lika, kao profesionalne novinarke zabrinute za postupke mirovnih trupa u Bosni i Hercegovini, Tanović joj u sceni intervjuisanja srpskog vojnika u usta stavlja i sljedeće pitanje: "Kako se osjećate?" U tom trenutku reditelj-scenarista kao da prestaje brinuti o logici građenja lika, te prvenstvo daje humornom bojenju zadate "apsurdne situacije".

Slične zamjerke pronalazimo i u građenju lika pukovnika Softa, kojeg tumači Simon Callow, glumac sa velikim iskustvom rada na igranim filmovima. Tanović mu je povjerio ulogu oficira mirovnih snaga, čovjeka koji i nema pretjeranu želju da se bavi "ničijom zemljom" i "ničijim ljudima". Shvatimo li ovaj film zaista, bar kao nesvjesni pokušaj parodiranja western filma, onda se lik kojeg tumači gospodin Callow može iščitavati i kao neizbježna uloga šerifa. Čovjek koji predstavlja "zakon", ali i koji u Tanovićevom ispisivanju apsurda, biva nedovoljno odlučan i sposoban za namijenjeni mu zadatak. Oduzeto mu je pravo, na našu "gledateljsku sreću", da bude onaj koji će priču dovesti do sretnog kraja, a koristeći se pritom ponajviše svojim "umijećem" i "veličinom svoga srca". Danis Tanović ipak odlučuje da svoga "šerifa" udalji od mjesta na kojem se zbiva "dvoboj", ali mu prepušta i da svojim nedjelovanjem utiče na sam ishod priče.

Upravo ovim postupcima, kako scenarističkim, tako i rediteljskim, čini se kako je Danis Tanović sve bliže pojedinim velikim rediteljima bosanskohercegovačke filmske tradicije. Nemoguće je sakriti zadovoljstvo u otkrivanju činjenice da je njegov rad logičan i dugo čekani nastavak filmskog djelovanja započetog sa imenima kakvo je Hajrudin Šiba Krvavac.

Naravno, ne želim ni u kom slučaju izjednačavati njihov rad, ali mi se sve više čini da među njima postoji neka, možda ne svima vidljiva, veza. Detaljnije će se tom analizom, nadam se, baviti u budućnosti neko od nas koji bosanskohercegovačku kinematografiju nazivamo svojom, iz koje smo naučili više no što i želimo priznati.

Optužba viška Sve moguće greške, koje će pažljivi gledalac pronaći u debitantskom filmu Danisa Tanovića, jesu tek, usudio bih se reći, izraz njegova neodustajanja od jasne i čvrste ideje, te vješto napravljene konstrukcije oko koje se film drži. Od početka do kraja on je siguran u tačku ka kojoj vodi svoju priču, bez želje da pretjerano računa na iznenađenje i lažno izazivanje šoka. Poigravajući se onim što možda i bespotrebno, a i netačno, nazivamo "holivudskom dramaturgijom", Tanović ima tek namjeru da ispriča iskrenu, duhovitu, ali i uznemirujuću priču. On ne želi da "sudi", da pojednostavljuje svoj rediteljski posao biranjem "strana"; umjesto da slika "realnu priču", on odabira "slikanje ideje". Čini da ta, bezbroj puta "viđena slika" iznova privuče našu pažnju, tjera nas da joj se smijemo, da o njoj razmišljamo, a čulo ukusa sili da nakon izmiješane "slatkosti" i "kiselosti" - prepozna gorčinu.

Za razliku od mnogih, uspijeva izbjeći nepotrebnu patetiku, ali ipak ostavljajući svoju priču da se kreće na samom rubu lakoće koja uvijek prijeti da bude prepoznata kao "lažno osjećanje", iliti patetika. Tek u pojedinim trenucima iskače iz sebi zadatog pravila građenja ove priče, te ne propušta priliku da u usta svojih junaka stavi svoj deklarativno izraženi stav.

Nažalost, upravo te i takve scene mogu se shvatiti kao najlošija mjesta u ovom izrazito dobrom filmu. Privodeći svoju filmsku priču kraju, a ne želeći iskvariti zadatu konstrukciju, nailazi na motivacijske probleme u građenju lika kojeg tumači Branko Đurić. Svjestan da njegovi junaci, Čiki i Nino, na kraju "moraju" biti mrtvi, pomalo brzopleto i neopravdano pronalazi rješenja. Ne prateći logiku kojom do tog trenutka razgranava lik bosanskog vojnika, pomalo vještački ga dovodi u situaciju kada ovaj poteže pištolj i konačno završava "dvoboj". Njegov postupak opravdava tek naivnim replikama koje izgovara trenutak prije no što će, naočigled novinara i pripadnika Unprofora, ubiti srpskog vojnika. Po prvi put, kroz usta Branka Đurića, reditelj nepotrebno izgovara naivnu osudu Evrope i rata. U tom trenutku više se brine za konstrukciju, a manje za ispravnu motivaciju i logično privođenje priče njenom kraju.

Ipak, i pored toga, ostaje vidljiva Tanovićeva sposobnost u baratanju filmskim jezikom, te veliki scenaristički talenat koji se ponajprije ogleda u jednostavnosti i nenametljivoj duhovitosti. Jasno je da već sada spada u red onih reditelja koji ne poznaju termin "sporedna uloga". Sa velikom pažnjom posvetio se građenju i onih likova koje su sa uspjehom tumačili: Saša Petrović, Mirza Tanović, Boro Stjepanović, Bogdan Diklić i Almir Kurt.

U jednom svom eseju, pod nazivom Da sam film, reditelj Woody Allen je između ostalog napisao: "U suštini mogao bi se povesti spor oko filma: glorifikovao je rat i dao je romantičnu sliku gangstera, donio simplicistička rješenja i pobožne propovijedi, stvorio lažne nade i uzdigao u idole bogatstvo, vlasništvo, bljutavu fizičku ljepotu i predložio dosta drugih irealnih ili nedostojnih ciljeva" Odgovarajući na ovu moguću optužbu, a u pokušaju da se brani film Danisa Tanovića, zaista je dovoljno reći - nije kriv niti po jednoj tački "optužnice".

Orden sarajevskog reda Premda se to, vjerovatno, kosi sa pravilima pisanja filmske kritike, ili bar onoga što ima namjeru ličiti na nju, svjesno sam u uvodnom dijelu teksta izbjegao pominjanje nekih važnih informacija vezanih za film Ničija zemlja. Naime, dobro poznatu činjenicu da je na ovogodišnjem kanskom festivalu ovaj film nagrađen Zlatnom palmom za najbolji scenarij, ostavio sam za kraj. Naprosto, htio sam sebe, a i druge, bar na trenutak natjerati da ovo djelo cijenimo bez obzira na tu privlačnu filmsku nagradu. Da pokušamo prepoznati kvalitet prije no što povjerujemo tuđem sudu, tuđim nagradama i tuđim stručnjacima. Ipak, ti "drugi", često su, na sreću umjetnika kakav je Danis Tanović, mnogo brži od nas. U njegovom radu prepoznali su kvalitet, te mu, pored pomenute nagrade, dodijelili i odlikovanje "Vitez umjetnosti i književnosti".

Lično, raduje me bar činjenica da je reditelju orden uručen u Sarajevu, u gradu koji još uvijek nema ozbiljne nagrade za one najuspješnije u svome poslu. Najozbiljnija nagrada koju ovaj grad može nekome dodijeliti, a koja je svojevrsni pandan raznim Legijama časti i titulama viteza, jeste poruka: "Svaka čast, care!"

Arhiva Dani
220