raj rata Olovo je dočekalo u stanju koje se u novinarskim očima dalo usporediti još jedino sa onim mostarskim, s tim što, za razliku od Mostara, Olovo nije imalo onu zapadnu, od rata pošteđeniju varijantu. Takvo devastirano, pardon, sjebano, uspjelo je nadljudskim snagama svojih branitelja opstati i ostati u nečemu za šta se niko živ u ovoj zemlji nije borio, a što je, po Daytonu, dobilo i svoje ime - Federacija.

To nije bilo dosta pa je taj federalni dio podijeljen na kantone. I s tom kantonizacijom može biti da je nekome i svanulo, ali Olovu sigurno nije. Njegova granatama nagrđena ljepota naprosto je odbijala sve potencijalne mušterije iz obližnjih Sarajevskog i Tuzlanskog kantona. Na kraju je Olovo, ni krivo ni dužno, pripalo Zeničkom kantonu, koji ga je jedino i htio.

"Mi iz Olova u Zenicu idemo samo kad moramo u zatvor, inače jok", jednostavno će jednom rečenicom stanovnici Olova objasniti skoro sve veze između ova dva grada. Danas, šest godina poslije kraja agresije na BiH, ova bosanska čaršija, preboljevši svoje rane, polako postaje svjesna svoje ljepote pa gleda da se razvede i riješi braka u kome je bila donja te ovaj put bez žurbe bolje uda.

A i što ne bi kad može. Prvo, od Olova do Zenice nikakva puta nema, a i kad ga ima, to je skroz naokolo, što, kako su izračunali, iznosi tačno 172 kilometra. Do Tuzle je put kraći za sto kilometara, a do Sarajeva je tačno 56 kilometara ili sat vremena vožnje. Ta se dionica, uz najbolje znanje i brzo vozilo, zbog brojnih šlepera, krivina i pripadajućih ograničenja brzine na putu teško da prije preći, što je Liberalna stranka svojevremeno iskoristila za svoju političku promidžbu šarajući sloganima svako zgodno mjesto pored puta. Lokacija na Nišićkoj visoravni gdje je stajalo zapisano da su Suljo i Mujo liberali više se ne da odrediti, ali je zato duh slogana koji su liberali donijeli na Nišiće ostao u narodu još dugo da živi. Tako pored puta pred samim Olovom na biciklu promače malac u majici sa sljedećim sloganom: Hare - izbjeglica. Novi nišićki look, kako bi to hrabro nazvali ovdašnji poznavaoci savremenih modnih trendova.

Toplice i banje U hrvatskom jeziku bi mjesto gdje iz zemlje ždije topla voda nazvali toplicama, a u Srbiji bi na takvom mjestu napravili banju. Svugdje, ne samo u Srbiji. U Olovu je mjesto sa termalnom vodom poznato već vijekovima i nalazi se tačno tamo gdje se rijeke Stupčanica i Bioštica sastaju i čine Krivaju, pošto ona, kao i Drina, nije te sreće da sama izvire. Čak je i Ivo Andrić priču Čudo u Olovu, napisanu tamo tridesetih godina prošlog vijeka, vezao za ovaj termalni izvor.

Nakon što su izvršili potrebna mjerenja, stručnjaci su ustanovili da kvalitet olovske termalne vode prevazilazi vrijednost ostalih daleko čuvenijih, u pjesmama opjevanih Niške banje i drugih toplica. Da bi voda ušla u pjesmu nije toliko bitan njen kvalitet koliko prašina koja se oko nje diže, mišljenja su olovski junaci koji su na nekoliko metara od termalnog izvora uzdurisali neveliki bazen otvorenog tipa u kome se svako ko plati dvije marke može do besvijesti kupati u vodi od konstantnih 34 stepena Celzijusa.

"Vidiš," kažu, "kako su u Kladnju običnu šumsku potočinu pričom uzdigli do muške vode, tako smo i mi uz rat ispod Smolina, između Paklenika, prema Kladnju, našli izvor, nazvali ga Picino vrelo, oko koga bi se skupljali i gledali u njega kad nismo ni imali u šta drugo u ono najgore vrijeme, kad nigdje nikakva selameta nije bilo na vidiku."

Ali za razliku od spomenutih voda čija su djejstva sumnjive naravi, ovo se sa termalnom ne bi moglo nazvati prevarom. Na bazenu, na vidnom mjestu, ima fino obješen papir s muhurom na kome piše: Temperatura vode 34 stepena Celzijusa (izotermna). Po hemijskom sastavu azotna voda, blago mineralizirana, sadrži makro i mikro elemente sa naznakom radioaktivnih alfa, beta i gama zračenja. Voda je povoljna za medicinsku rehabilitaciju: svih reumatoloških oboljenja, neuroloških oboljenja, stanja nakon povređivanja aparata za kretanje, stanja nakon operativnih i rekonstruktivnih zahvata na aparatu za kretanje, bolesti kože (psorijaza), bolesti krvnih sudova, steriliteta i pojave ranog starenja. Plus vruć burek za marku, koji, po riječima buregdžije, "skida rak s mozga" odmah tu, na bazenu.

Zmije i Rimljani Samo jedna od pobrojanih stavki sa ovoga spiska, i to ona koja govori o rješavanju problema sa ranim starenjem, mogla bi, uz dobar marketing, u Olovo privući više turista nego što je to u stanju ukazanje Gospe u Međugorju. Imajući u vidu koliko pažnje (para) najbogatiji dio čovječanstva svakodnevno skreće na plastične operacije i kure podmlađivanja, sve sa osjećajem da prerano stari, svjetskom promocijom i afirmacijom olovskih kupki za kratko vrijeme bi se desilo da Sarajevo bude poznato po tome što ima aerodrom koji se nalazi u neposrednoj blizini Olova. To bi se vjerovatno desilo da se Olovo nalazi u bilo kom dijelu zemaljske kugle samo ne ovdje gdje se nalazi. Čuj, da neko sada dođe pa da ovdje napravi hotele, banjska lječilišta i sve što ide uz to i da drma pare! Neće moći. Što bi sad neko ovdje mlatio pare kad mi ne možemo. A očito ne možemo. Barem ne svi. Takav adet nikada nije bio u Bosni, a teško da će i biti. Do sada su rastjerani svi oni koji su kanili ulagati u ovaj neiscrpan prirodni resurs.

Distribucija ljekovitog bureka

Termalna voda pored vrela u samom Olovu ždije još na jednom mjestu, u blizini sela Kalesije, nekih desetak kilometara nizvodno Krivajom od Olova. Tačnije, radi se o dva vrela. Jedno je na obali rijeke, drugo u samom riječnom toku. Taj izvor u Krivaji obilaze zmije, a narod kaže da voda koju čuvaju zmije ima ljekovita svojstva. Po toj logici, ljetos je Miljacka ispod mosta Čobanija u Sarajevu, gdje su se nalegle guje u nezapamćenom broju, bila jedna od najljekovitijih voda. Samo siđi, napij se, niko ti ne brani, rekao bi pjesnik. I onda na Bare, dopisao bi neko manje talentiran, ali svakako upućeniji u ljekovitost vode Miljacke.

Naravno da je fenomen guja u Miljacki sasvim drugačije prirode od onoga na Krivaji. Ove u Miljacki pecaju ribu, dok su one u Krivaji isključivo iz pobude da ostanu vječno mlade. Sva filozofija prosperiteta ovog kraja se sastoji u tome da iz vode treba povaditi zmije i umjesto njih nasaditi Italijane. Konkretno, Rimljane. Oni u povijesti civilizacije slove kao najveći ljubitelji umakanja onih svojih hedonističkih guzova po termalnim izvorima. I umjesto da čekaju onu tanku platu u šumskom preduzeću "Stupčanica", stanovnici Olova bi sasvim pristojno mogli živjeti ugađajući Rimljanima, što bi se sa ovakvim stanjem stvari moglo desiti u dogledno nikad.

I šta će besposlen svijet, dok čeka da mu vlast dođe do pameti, i da od Olova napravi jednu od najprosperitetnijih komuna u regiji, ubija vrijeme organizirajući teferiče na kojima povazdan gleda kako se volovi bodu. Hajd', Rudonja, hajd', Šaronja. A i to je još uvijek bolje nego da se bodu među sobom, jer do Zenice imaju čitava 172 kilometra lošeg puta.

Arhiva Dani
220